Mustafa Jahić

GLAGOLSKE KARAKTERISTIKE ARAPSKOG PARTICIPA AKTIVNOG

Particip aktivni ili ism al-få‘il ima značajnu ulogu u strukturi arapske rečenice, posebno u neglagolskim rečenicama u kojima dolaze do izražaja njegove kategorijalne i funkcionalne osobine. U širokoj je upotrebi u jezičkoj praksi i zahvaljujući komunikacijskim potrebama društva neprestano se razvija formiranjem novih oblika prema poznatim paradigmama za svaku glagolsku vrstu posebno ili pridodavanjem novih značenja postojećim oblicima.¹Posebno je značajna uloga participa aktivnog u sintaksičkoj strukturi arapske rečenice zato što se može koristiti na pozicijama koje zauzimaju imenice i na pozicijama koje izvorno pripadaju glagolima. Particip aktivni se zbog toga može nalaziti u poziciji subjekta (mubtada’) i predikata imenske rečenice (êabar), zatim agensa, odnosno subjekta glagolske rečenice (få‘il) i predikata glagolske rečenice, odnosno glagola (fi‘l) i u tom slučaju može imati direktni objekt (maf ‘úl bihi) i druge glagolske dopune (manôúbåt) ali i sam se nalaziti u poziciji nekih glagolskih dopuna. Particip aktivni se može nalaziti i u konstrukciji aneksije kao njen prvi član (muñåf ) a može biti i s određenim članom. Particip aktivni se u navedenim pozicijama upotrebljava i u Kur’ånu pa je zbog toga poznavanje prirode ove vrste riječi značajno i radi razumijevanja kur’anskog teksta. O navedenim i drugim osobinama koje omogućuju participu aktivnom široku i raznovrsnu upotrebu u rečenici govorit će se u ovom radu i to uglavnom sa sintaksičkog aspekta i s težištem na njegove glagolske karakteristike.

Particip aktivni, prema tradicionalnoj arapskoj gramatici, izvodi se iz infinitiva perfekta osnovne vrste promjenljivih trilitera glagola na oblik få‘il a od izvedenih vrsta trilitera i kvadrilitera glagola na za svaku vrstu određen

O upotrebi participa aktivnog u savremenom arapskom jeziku u različitim funkcija- ma govori se u radu: Muhamed A. Mujić, „Ismu l-fa‘il u savremenom arapskom jezi- ku“, Prilozi za orijentalnu filologiju, 32-33/1982.-83., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1984., 17-26.

paradigmatski oblik.²Prema klasifikaciji riječi, zbog glagolske rekcije koju posjeduje, particip aktivni spada u kategoriju imenica koje se označavaju kao povezane s glagolima (asmå’ mutta¥ila bi af ‘ål) ili imenice slične glagolima (asmå’ mušåbiha bi af ‘ål). Osim participa aktivnog (ism al-få‘il) u ovu vrstu imenica spadaju još ma¥dar (infinitiv), ism al-maf ‘ūl (particip pasivni), ¥ifa mušabbaha bi ism al-få‘il (pridjev sličan participu aktivnom) i ism at-tafñíl (elativ). Sve navedene vrste riječi, osim infinitiva, tretiraju se i kao izvedenice (muštaqqåt) zato što se izvode iz glagola i istovremeno kao pridjevi (¥ifåt) zbog pridjevskog karaktera značenja koje izražavaju. Zbog glagolskih vrijednosti koje imaju, sve ove vrste riječi zajednički se definiraju i kao imenice koje imaju glagolsku rekciju (al-asmå’ al-latí ta‘mal ‘amal al- fi‘l).

Zbog toga Ibn al-Õåğib particip aktivni definira kao izvedenicu (muštaqq) iz glagola koja izražava značenje radnje dotičnog glagola,³a Ibn al-Målik kao pridjev (¥ifa) koji označava agensa glagolske radnje (få‘il) i njegov rod pomoću vokala i sukūna - na isti način kao i imperfekt

izražavajući značenje imperfekta i perfekta.⁴Zajedničko ovim dvjema definicijama jeste da particip aktivni tretiraju kao izvedenicu iz glagola koja označava njegovog agensa, odnosno radnju i njenog izvršioca. Međutim, kufanski gramatičari particip aktivni tretiraju kao posebnu vrstu glagola koja izražava trajno vrijeme.⁵

W. Wright, A Grammar of the Arabic Language, Translated from the German of Caspary and edited with numerous additions and corrections by W. Wright, Third edition revised by W.R. Smith and M.J. de Goeje, Vol. I, Cambridge at the University Press, 1955., 131 i 143; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, I-IV, Dår al-ma‘årif bi Mi¥r, al-Qåhira, 1974-76., III, 240-242; Muõammad As‘ad an-Nådirí, Naõw al-luÿa al- ‘arabiyya, Kitåb fí qawå‘id an-naõw wa a¥-¥arf, al-Maktaba al-‘a¥riyya, Ôaydå-Bayrūt, 2002., 98-99.
Muõammad b. al-Õasan al-Astaråbådí Rañiyyuddín, Šarõ al-Kåfiya, I-II, aš-Šarika a¥-¥aõåfiyya al-‘uïmåniyya, (Istånbūl), 1310./1900., II, 198.
Ibn Målik, at-Tashíl, 136. Navedeno prema: Bahå’uddín ‘Abdullåh b. ‘Aqíl al- ‘Aqílí, Šarõ Ibn ‘Aqíl (Šarõ Alfiyya Ibn ‘Aqíl), I-II, s.l., s.a. wa ma‘ahu: Muõammad Muõyiddín ‘Abdulõamíd, Minõa al-ğalíl bi taõqíq Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 106, nap. 1; Muõammad Aõmad Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi ‘inda an-nuõåt al-‘Arab, Maktaba al-anğlū al-mi¥riyya, al-Qåhira, 160.
Ovakvo tumačenje participa aktivnog u skladu je s njegovim tretiranjem u drugim semitskim jezicima: akadskom, sirijskom i hebrejskom u kojima particip aktivni izra- žava, također, trajno vrijeme (M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 161).

Particip aktivni se, inače, u arapskoj gramatici definira kao promjenljiva izvedena imenica koja na pridjevski način izražava radnju, događanje ili stanje (õadaï) aktivnoga glagola u imperfektu i istovremeno u sebi implicira postojanje agensa (få‘il) kao vršioca takve radnje ili onoga kome se takav

događaj ili stanje pripisuju. Tako u primjeru: لِ دﺎﻌﻟا ﺪﱢ ﺒ_ِﺘﺴﻤﻟﺎﺑ_ِ

ﻚ^َﺌْ ﺟ_ِ^َأ ،ﺪ_ِﻫاﺰﻟا ﺮ_ِﻤ_ْﻨﻟﺎﺑ_ِ

ﻲﻨ_ِﺌْ ﺟ_ِ

Dovedi mi pobožnog tigra, ja ću tebi pravednog tiranina participi ﺪٌ ﻫاز^َ

ⁱ^ل^ٌ^دﺎ^ﻋَ ^na

pridjevski način izražavaju značenje „pobožnosti“, odnosno „pravednosti“

u općem smislu i istovremeno osobu koja prakticira navedenu „pobožnost“, odnosno „pravednost“.⁶Particip aktivni, dakle, osim što predstavlja rezultat radnje, događaja ili stanja koje izražava glagol iz kojeg je izveden, istovremeno pokazuje i stanje u kojem se nalazi subjekt takvoga glagola. Zbog toga se za particip aktivni može reći da u osnovi predstavlja pridjev nastao iz aktivnoga glagola koji izražava svojstva imenice na koju se odnosi tako da se označava i kao glagolski pridjev radni.⁷S obzirom na vremensku dimenziju glagola i particip aktivni izražava vremenski ograničen, odnosno prolazni karakter radnje, događaja ili stanja tako što pokazuje trenutačno pridjevsko značenje. Particip aktivni, međutim, svojim oblikom ne pokazuje tačno vrijeme realizacije sadržaja glagola iz kojeg je izveden nego se ono razumijeva iz konteksta u kojem se ostvaruje njegov sadržaj. Ova karakteristika participa aktivnog predstavlja i jednu od osobina po kojoj se razlikuje od običnog pridjeva koji izražava trajna svojstva (¥ifa ïåbita) elementa na koji se odnosi i tako bliže određuje njegovu suštinu. Samo neki participi aktivni, kao što

su npr.: ﺮ_ﱞﻤِ ﺘَ ﺴ_ْﻣ_ُ

^،^ﺪ^ٌِ^ﻟ^ﺎ^ﺧ^َ

^،^ﻢٌ ^ﺋا^د^َ

izražavaju trajna svojstva.⁸Međutim, budući da se u

klasifikaciji riječi u arapskom jeziku pridjevi tretiraju kao imenice (asmå’),

ovdje se govori o imenskoj i glagolskoj prirodi participa aktivnog. Navedene vrijednosti participa aktivnog, uključujući i pridjevsku, utvrđuju se iz konteksta u kojem se particip aktivni upotrebljava i sintaksičke funkcije

^koju^vrši^{u
rečenici.}^T^{ako
u}^prⁱ^mjeru:^ل^ﻮ^ﻬ^ُ^ﺠْ ^ﻣَ

بﺎﺷ^َ

^ﻢْ ^ﻬِ ^ﻴ^ﻓ^نﺎ^ﻛ^َ

Među njima je bio

jedan nepoznat mladić, particip aktivni بﺎﺷ^َ

predstavlja imenicu kao subjekt

u rečenici, dok u primjeru: بﺎﺷ^َ

ﻰﺘً ﻓ^َ

ﺬ_ٍﺌ_ِﻣ_َﻮ_ْﻳَ

^ﻮَ ^ﻫ^ُ^و^َ

A on je tada bio mlad čovjek isti

particip aktivni predstavlja pridjev koji se nalazi na poziciji atributa.⁹

‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 238-239.
W. Wright, A Grammar of the Arabic Language, 131; Dr. Teufik Muftić, Gramatika arapskoga jezika, Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Izdavačka kuća Ljiljan, Sarajevo, 1998., 259.
‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 239; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 100.
T. Muftić, Gramatika arapskoga jezika, 418.

Međutim, i drugi participi aktivni mogu ponekad izražavati trajna svojstva i tada se tretiraju kao pridjevi slični participu aktivnom (¥ifa mušabbaha bi ism al-få‘il). Da li se radi o participu aktivnom ili pridjevu, u svakom konkretnom slučaju utvrđuje se na osnovu konteksta u kojem se takva gramatička jedinica realizira. Kontekst u kojem participni oblik riječi izražava trajna svojstva i zbog toga se tretira kao pridjev, može biti formalnog i semantičkog karaktera. U prvom slučaju sam oblik riječi izražava trajno značenje, kao što su naprijed navedeni participi, ili u slučaju kada se particip aktivni javlja kao određenica (muñåf ) u konstrukciji aneksije čija odredbenica (muñåf ilayhi) predstavlja agens takvog participa,

npr.:

ﺔ_ِﻬﻳﺪ_ِﺒ_َﻟا ﺮ_ُﺿﺎﺣ_َ

^،^شِ ^ﺄ^ْ^ﺠَ ^ﻟ^ا^ﻂ^ُ^ﺑ^ا^رَ

^،^ﻞ^ِ^ﻘ^ْ^ﻌَ ^ﻟا^ﺢُ ^ﺟ^ا^رَ

^ﻖﻳ^ﺪِ ^ﺻَ

^ﻲِ^ﻟ^Imam^pam^e^tno^g^,^o^dv^ažnogⁱ

prisebnog prijatelja. Participni oblici u izvornom obliku u navedenom

^prⁱ^mjeru^sⁱ^menicⁱ^ma^na^koje^s^e^odnose^glas^e^:^ﻪ^ُ^ﺘ^ُ^ﻬ^ﻳ^ﺪِ ^ﺑَ

ة^ٌﺮ_َﺿﺎﺣ_َ

^،^ﻪ^ُ^ﺷ^ُ^ﺄ^ْ^ﺟَ

^ﻂ^ٌ^ﺑ^ا^رَ

^،^ﻪ^ُ^ﻠ^ُ^ﻘ^ْ^ﻋَ

^ﺢٌ ^ﺟ^ا^رَ ^.

U kontekstu značenjskog karaktera trajnost značenja svojstva participnog

oblika riječi utvrđuje se na osnovu značenja imenice na koju se odnosi, npr.:

^ﻦ^ﻳﺪﻟا^م^ﻮ^ﻳَ

^ﻚِ ِ^ﻟ^ﺎ^ﻣَ

Vladaru Sudnjeg dana.¹⁰Prema tome, jasno je da u navedenom

^ku^r^’^anskom^ajetu^izraz^ﻚ^ٌِ^ﻟ^ﺎ^ﻣَ

ne predsavlja particip aktivni nego pridjev koji

^izraža^v^a^trajno^s^vo^j^s^t^v^o^„vla^s^ti“ⁱ^„m^o^ći^“⁽^ﻚ^ٌ^ﻠ^ْ^ﻣُ ⁾^koje^s^e^odnosi^na^U^z^višenog

Allaha. Kada izražavaju trajna svojstva, kao u navedenim primjerima,

participni oblici riječi, premda izvedeni iz prijelaznih glagola, ponašaju se kao da su neprijelazni. Zbog toga nemaju direktni objekt i ne impliciraju u sebi pronominalni sufiks koji predstavlja agens (få‘il) glagolske radnje, što je, inače, karakteristika participa aktivnog.¹¹

Isticanjem prolaznosti ili trenutačnosti sadržaja želi se ukazati na jednu od razlika koje postoje između participa aktivnog i običnog pridjeva koji izražava trajan sadržaj, kao što su, npr., trajna prirodna svojstva. Budući da je lišen pojma vremena, obični pridjev lišen je i mogućnosti promjene svoga sadržaja. Prolaznost sadržaja participa aktivnog kojim opisuje imenicu na koju se odnosi pokazuje se vremenom realizacije sadržaja dotičnog participa koje se utvrđuje na temelju kontekstualne situacije. S obzirom na to da particip aktivni izrażava trenutačna svojstva (¥ifa ‘åriña) koja su

Al-Qur’ån, al-Fåtiõa, 4.
Abū al-Qåsim Maõmūd b. ‘Umar az-Zamaêšarí, al-Mufa¥¥al fi ¥an‘a al-i‘råb, Dår wa maktaba al-Hilål, Bayrūt, 1993., 293; Abū al-Baqå’ Ya‘íš Muwaﬀaquddín ibn ‘Alí, Šarõ al-Mufa¥¥al, Mağma‘ al-luÿa al-‘arabiyya, Dimašq, 1411./1990., VI, 83; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 99-100 i 109-110; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 242-243.

vremenski ograničena, ona se mogu odnositi na sadašnjost, budućnost ili prošlost, zavisno od konteksta i načina njegove upotrebe. Tako, npr.

^pa^r^ticip^a^k^tivni^ﻦ^ٌ^ﺳ^ﺎ^ﺣَ

označava trenutačnu ljepotu koja se može odnositi na

jedno od tri glagolska vremena, dok pridjev ﻦٌ ﺴ_َﺣَ

izražava trajnu ljepotu zato

što pridjevi izražavaju trajna svojstva, bez obzira na kontekst u kojemu se

realiziraju.¹²

Zahvaljujući navednim karakteristikama, za particip aktivni se može reći da predstavlja kombinaciju imenske forme i semantičkih vrijednosti glagola zbog čega se u organizaciji arapske rečenice može ponašati kao imenica, pridjev, prilog ili glagol i zauzimati sintaksičke pozicije u rečenici koje izvorno pripadaju navedenim vrstama riječi. Zbog toga, te širine značenja glagola iz kojih se formiraju, i participi aktivni mogu izražavati veoma širok spektar takvih značenja.

Particip aktivni je, međutim, primarno imenica, i njegova osnovna karakteristika kao imenice je fleksija (i‘råb), isto kao što je osnovna odlika glagola rekcija (‘amal). Particip aktivni se dovodi u vezu s glagolom u imperfektu na osnovu njegove formalne i semantičke sličnosti s ovim glagolskim oblikom, isto kao što se glagolski oblik imperfekta dovodi u vezu s participom aktivnim zbog sufiksalne fleksije koju imperfekt ima. U formalnom pogledu particip aktivni je sličan imperfektu po rasporedu vokala i sukūnâ koji se u takvoj formi u jezičkoj praksi konsekventno

javljaju, npr.: نﺎﺑَ ﺮ_ِﻀ^ْﻳَ

⁼^ن^ﺎ^ﺑَ ^رﺎ^ﺿ^َ

ili نﻮﺑُ ﺮ_ِﻀ^ْﻳَ

⁼^ن^ﻮ^ﺑُ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ^.^Zato^što^j^e^u^fo^r^malnom

pogledu sličan glagolu u imperfektu koji izražava sadašnje i buduće vrijeme,

i particip aktivni izražava takvo značenje. Iz navedene činjenice proizlazi i njegova sličnost s ovim glagolskim oblikom u semantičkom pogledu

tako da, npr.: اﺪً ﻏ^َ

^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

znači isto kao i اﺪً ﻏ^َ

^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

بُ ﺮ_ِﻀ^ْﻳَ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

Ovaj (čovjek)

će izudariti Zejda sutra.¹³S obzirom na semantičke vrijednosti glagola i

formalnu sličnost s oblikom imperfekta, particip aktivni se u određenim rečeničnim okolnostima može nalaziti u poziciji glagola i ostvarivati rekciju imperfektnog glagolskog oblika bez promjene značenja. Međutim, glagolska rekcija participa aktivnog tretira se kao njegova sekundarna

Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 83; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 109.
‘Abbås Õasan dodaje i značenje trajanja radnje s vremenskim prekidima (istimrår mutağaddid) što uključuje sva tri vremena koja može izražavati i oblik imperfekta,

npr.: ﻪُ ﻗ^َز^ْرِ اﺪً ﻗﺎﻓ^َاﺪً ﻏ^َﻪُ ﺴ_َﻔ^ْﻧ^َﺪْ ﺠ_ِﻳَ ﻪَ ﻠ^َﻤَ ﻋَ ﻼ^ًﻤِ ﻬْ ﻣُ مَ ﻮ_ْﻴ_َﻟا ﻦ_ِﻜ^ُﻳَ ﻦْ ﻣَ Ko zanemruje svoje poslove danas, izgubit će

opskrbu sutra. ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 247; M. A. Êuñayr, Qañåyå al-

maf ‘ūl bihi..., 161.

osobina, isto kao i fleksija imperfekta, pa se zbog toga na pozicijama u rečenici koje primarno pripadaju glagolima, može nalaziti samo onda kada u sebi implicira značenje glagola. Budući da je glagolska rekcija sekundarna osobina participa aktivnog, on je na drugim pozicijama u rečenici gubi.

Glagolska vrijednost participa aktivnog bez promjene značenja

pokazuje se na više mjesta i u Kur’ånu. Tako se često u sintaksičkoj poziciji koja izvorno pripada glagolu u jednom kiraetu nalazi particip aktivni da bi se u drugom kiraetu na istom mjestu nalazio odgovarajući glagol. Tako se,

^np^r^.^,^u^ajetu:^ء^ﺎ^ﻣَ

^ﻦ^ْ^ﻣِ

^ﺔٍ ^ﺑ^ا^د^َ

ﻞ^ﱠﻛ^ُ

ﻖ^َﻠ^َﺧ^َ

^ﻪ^ُ^ﻠﻟ^ا^وَ

Allah sve životinje stvara od vode¹⁴umjesto

glagola ﻖ^َﻠ^َﺧ^َ

^u^jednom^kⁱ^r^a^et^u^nalazi^pa^r^ticip^a^k^tivni^ﻖ^ٌِ^ﻟ^ﺎ^ﺧ^َ

ili u ajetu: حﺎﺒ_َﺻﻹا ﻖ^ُ_ِﻟﺎﻓ^َ

^On^čⁱⁿⁱ^d^a^zo^r^a^s^vi^će¹⁵^umje^s^to^pa^r^ticipa^a^k^tivnog^ﻖ^ٌِ^ﻟ^ﺎ^ﻓ^َ

nalazi glagol ﻖ^َﻠ^َﻓ^َ.¹⁶

Particip aktivni pokazuje glagolsku rekciju u tri slučaja: kada je

neodređenog oblika, kada je s određenim članom i kada se nalazi u poziciji određenice (muñåf ) u konstrukciji aneksije sa svojim agensom (få‘il) koji zauzima poziciju odredbenice (muñåf ilayhi). Neodređeni oblik participa aktivnog smatra se primarnim oblikom ovog participa zato što tanwín kao znak neodređenosti predstavlja izvorni oblik imenica. Budući da glagolska vrijednost participa aktivnog pretpostavlja mogućnost izražavanja glagolske radnje imperfekta to znači i ostvarivanje prijelaznosti glagolske radnje koju

particip aktivni izražava, npr.: ﻪُ ﻓﻮﻴ_ُﺿ^ُ

ﺪﻴﻌ_ِﺳ_َ

مٌ ﺮ_ِﻜ^ْﻣ_ُ

ﻞ^ْﻫَ

Da li će Seid lijepo primiti

svoje goste? odnosno neprijelaznosti, npr.:

^ه^ُ^د^ُ^َ^ﻻ^وْ ^َ^أ

^ﺪ^ٌ^ﻬِ ^ﺘ^َ^ﺠْ ^ﻣُ

^ﺪ^ٌِ^ﻟ^ﺎ^ﺧ^َ

Halidova djeca

se trude - zavisno od toga da li je particip aktivni izveden iz prijelaznog

ili neprijelaznog glagola. To znači da particip aktivni kao regens (‘åmil) postiže glagolsku rekciju na svojim pacijentisima (ma‘múlåt) isto kao i imperfekt na svojim pacijentisima (agens, direktni objekt i druge glagolske

dopune). Tako u primjeru: اﺪً ﻏ^َ

اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

ﺮ_ٌﺋاز^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

^Z^e^jd^ć^e^p^o^sje^t^itⁱ^A^m^r^a^s^ut^r^a^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

predstavlja agens (få‘il) glagolske radnje koju izražava particip aktivni kao

predikat glagolske rečenice (fi‘l) dok imenica اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

predstavlja njegov direktni

objekt (maf ‘úl bihi) zato što rečenica znači kao da glasi: اﺪً ﻏ^َ

اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^ر^و^ﺰ^ُ^ﻳَ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

Zejd

će posjetiti Amra sutra. Isto tako u primjeru: اﺪً ﻏ^َ

اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^ﻪ^ُ^ﻣُ ^ﻼ^َ^ﻏ^ُ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

Zejdov sluga

^ć^e^s^ut^r^aⁱ^z^u^d^a^r^a^tⁱ^A^m^r^a^kon^s^tru^k^cⁱ^ja^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

predstavlja imensku rečenicu

^u^kojoj^j^e^pa^r^ticip^a^k^tivni^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^njen^predikat⁽^ê^abar)^aⁱ^menica^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

subjekt

^(mub^t^ada’),^dok^kon^s^tru^k^cⁱ^ja^ﻪ^ُ^ﻣُ ^ﻼ^َ^ﻏ^ُ

^koju^izraža^v^a^pa^r^ticip^a^k^tivni^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

Al-Qur’ån, an-Nūr, 45.
Al-Qur’ån, al-An‘åm, 96.

predstavlja agens (få‘il) glagolske radnje kao njen predikat (fi‘l) a imenica اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 161-162.

njegov direktni objekt zato što rečenica znači kao da glasi: اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

Njegov sluga će izudarati Amra.¹⁷

^ﻪ^ُ^ﻣُ ^ﻼ^َ^ﻏ^ُ

بُ ﺮ_ِﻀ^ْﻳَ

Particip aktivni bez određenog člana implicira u sebi agens (få‘il) u nominativu bez ikakvih uvjeta ukoliko je agens skrivena ili iskazana lična zamjenica. Skrivena regirana lična zamjenica u ovom slučaju može biti samo trećeg lica.¹⁸Ukoliko je agens participa aktivnog eksplicitna imenica, particip aktivni postiže glagolsku rekciju zahtijevaći nominativ svojeg agensa i akuzativ direktnog objekta pod dva uvjeta. Prvi je da particip aktivni izražava značenje sadašnjeg ili budućeg vremena, a drugi, da mu prethodi element na koji se particip aktivni „naslanja“ (ya‘tamid). Takav element

može biti niječna čestica, npr.: ﻒﻳﴍ_ِ^َ

^ه^ُ^ﺪ^َ^ﻬْ ^ﻋَ

^ﻒ^ٌ^ﻠِ ^ﺨ^ْ^ﻣُ

^ﺎ^ﻣَ

Onaj koji ne ispunjava

^s^voj^a^o^b^eć^anj^aⁿⁱ^j^e^čas^t^aⁿ^čo^v^je^k^koj^a^mož^e^bitⁱⁱ^interpre^t^ativna^,^np^r^.^:^ﺎ^ﻣَ

ﻪُ ﺘُ ﻋﺎﻀ^َﺑ_ِ

^ﺖ^ْ^ﺟ^ا^رَ

^ﻦ^ْ^ﻣَ

ﻻ^ﱠ_ِإ قﻮﺴﻟا ﺮ_ٌﻛﺎﺷ Tržištu je zahvalan samo onaj čija roba ima prođu,

odnosno: Niko nije zahvalan tržištu osim onog čija roba ima prođu, zatim

^upitn^a^če^s^tic^a^koj^a^mož^e^bitⁱ^e^k^s^plicitn^o^iskazana^,^np^r^.^:^ﺲ^ﻴ^ﺋِ ^رَ

^ﺔِ ^ﻣ^ﻮ^ﻜ^ُ^ﺤُ ^ﻟ^ا^ﺲ^ﻴ^ﺋِ ^رَ

ﺮ_ٌﺋاز^َ^َأ

^ﺔِ ^َ^ﻟ^وْ ^ﺪ^ﻟ^ا^D^a^lⁱ^pr^e^dsj^e^dni^k^v^l^ad^e^p^o^sj^e^ć^uj^e^pr^e^dsj^e^dnik^a^države^?^ilⁱⁱ^mplicirana,

npr.: ﺎﻬَ ﻴ_ْﻠ^َﻋَ

^ﺐٌ ^ﺳ^ﺎ^ﺤَ ^ﻣُ

مْ ^َأ ة^َءﺎﺳ_َﻹا كﻮﺧ^ُ^َأ ﺮ_ٌﻓﺎﻏ^َ

Da li tvoj brat oprašta činjenje loših djela

ili zahtijeva odgovornost za to? zatim subjekt imenske rečenice (mubtada’)

tako da particip aktivni u tom slučaju predstavlja predikat takve rečenice

(êabar), npr.: ﱪ_ﱢ_ِﻟا هﻮﺟُ وُ

^ﰲ_ِ^ً^ﻻ^ﺎ^ﻣَ

^ﻖ^ٌ^ﻔِ ^ﻨ^ْ^ﻣُ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

Zejd troši imetak u dobrotovorne svrhe ili

predstavlja predikat abrogiratora (êabar an-nåsiê), npr.: ﰲ_ِ

^ً^ﻻ^ﺎ^ﻣَ

^ﺎ^ﻘ^ً^ﻔِ ^ﻨ^ْ^ﻣُ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

نﺎﻛ^َ

ﱪ_ﱢ_ِﻟا هﻮﺟُ وُ

Zejd je trošio imetak u dobrotvorne svrhe, ﱪ_ﱢ_ِﻟا هﻮﺟُ وُ

^ﰲ_ِ^ً^ﻻ^ﺎ^ﻣَ

^ﻖ^ٌ^ﻔِ ^ﻨ^ْ^ﻣُ

^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

ن^ﱠ_ِإ Zejd

uistinu troši imetak u dobrotvorne svrhe ili predstavlja objekt abrogiratora

(maf ‘ūl an-nåsiê) ﱪ_ﱢ_ِﻟا هﻮﺟُ وُ

^ﰲ_ِ^ً^ﻻ^ﺎ^ﻣَ

^ﺎ^ﻘ^ً^ﻔِ ^ﻨ^ْ^ﻣُ

^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

ﺖ^ُﻨْ ﻨَ ﻇ^َ

Mislio sam da Zejd troši imetak

u dobrotvorne svrhe, zatim vokativna čestica, kao u primjeru: ﻼ^ًﺒ_َﺟ_َ

^ﺎ^ﻌً ِ^ﻟ^ﺎ^ﻃ^َ

^ﺎ^ﻳَ ^O

ti što se penješ na brdo! koji implicitno glasi: ﻼ^ًﺒ_َﺟ_َ

^ﺎ^ﻌً ِ^ﻟ^ﺎ^ﻃ^َ

^ﻼ^ً^ﺟُ ^رَ

^ﺎ^ﻳَ

O, ti, čovječe što

se penješ na brdo!, zatim kada se particip aktivni nalazi u poziciji atributa

eksplicitno iskazanoj imenici, npr.: ﺎﻬَ ﺒ_َﺣﺎﺻَ

ﺔ^ٌﻠ^َﺗﺎﻗ^َ

رﺎﻧ^َ

ﺪُ ﺴ_َﺤ_َﻟ^ْ^َا Zavist je vatra koja

ubija zavidnika ili elidiranoj imenici, ukoliko se iz konteksta razumije

^njen^o^po^s^tojanje^,^np^r^.^:^ا^ء^ﻮ^ﺳُ

^ﻚ^َ^َ^ﻟ^ﻞٍ ^ﺋ^ﺎ^ﻗ^َ

⁽^ﻞ^ٍ^ﺟُ ^ر⁾^ﻢْ ^ﻛ^َ

Koliko je (ljudi) govorilo ti loše

stvari!? i, na kraju, kada se nalazi u poziciji kvalifikatora okolnosti (õål)

antecedentu koji se nalazi prije njega, npr.: ﻪُ ﺗ^َﻮ_ْﺻَ

podignutog glasa. ¹⁹

Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 68.

^ﺎ^ﻌً ^ﻓ^ا^رَ

^ﲇ^ﱞ_ِ^ﻋَ

^ﺐُ ^ﻄ^ُ^ﺨ^ْ^ﻳَ ^Alⁱ^j^a^držⁱ^govor

‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 247; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 100.
Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 78-80; Ar-Rañí, Šarõ al-Kåfiya, II, 203; Ibn ‘Aqíl,

Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 107-109; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 249-250; An-Nådirí,

Particip aktivni bez određenog člana ne pokazuje glagolsku rekciju u deminutivnom obliku zbog toga što takav particip izražava slabo glagolsko značenje jer deminucija predstavlja odliku imenica i time particip aktivni

^udaljuje^od^njegov^e^slič^no^s^tiⁱ^mperfe^k^tu.^T^a^ko^s^e^ne^može^re^ćⁱ^:^ﺎ^ﻋ^ً^رْ ^ز^َ

س_ٌﺮ_ِﻳْ ﻮ_َﺣُ

^ﻒ^ُ^ﻘِ ^ﻳَ

^nego:^ﺎ^ﻋ^ً^رْ ^ز^َ

^سٌ ^رﺎ^ﺣَ

^ﻒ^ُ^ﻘِ ^ﻳَ ^Sto^jⁱ⁽^čo^v^jek)^ko^jⁱ^č^u^v^aⁿ^jⁱ^v^u^.^P^a^r^ticip^a^k^tivni^ne^pokazuje

glagolsku rekciju ni kada poslije njega slijedi atribut zato što se time razdvaja

od svog objekta, tako da se ne može reći: ة^ًرﺎﻴ_ﱠﺳ_َ

عٌ ﴪ_ِ_ْﻣُ

^ﺐٌ ^ﻛ^ا^رَ

ﻞ^ُﺒ_ِﻘ^ْﻳُ nego: ة^ًرﺎﻴ_ﱠﺳ_َ

^ﺐٌ ^ﻛ^ا^رَ

ﻞ^ُﺒ_ِﻘ^ْﻳُ

عٌ ﴪ_ِ_ْﻣُ

Pristiže (čovjek) koji brzo vozi auto. Particip aktivni se od svog objekta

^ne^može^razdvojitiⁿⁱ^umetnutⁱ^m^el^e^mentom,^t^ako^da^s^e^ne^može^re^ćⁱ^:^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

^ﺔ^ً^ﻳَ ^د^ﱢ^ﺆ^َ^ﻣُ

– ﺎﻬَ ﺒ_َﺟاوَ

– مٌ ﺮ_ﱢﻜ^َﻣ_ُ

nego: ﺎﻬَ ﺒ_َﺟاوَ

^ﺔ^ً^ﻳَ ^د^ﱢ^ﺆ^َ^ﻣُ

مٌ ﺮ_ﱢﻜ^َﻣ_ُ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

Ovaj (čovjek) cijeni (ženu) koja

izvršava svoje obaveze zato što rečenica u osnovi tako glasi.²⁰

Particip aktivni, kako objašnjava Ibn Ya‘íš, postiže glagolsku rekciju jedino ukoliko se „naslanja“ na neki od navedenih elementa koji mu prethode (niječna čestica, upitna čestica, subjekt imenske rečenice, imenica koju atributira i imenica čiji je kvalifikator okolnosti) zbog toga što se particip aktivni u tom slučaju nalazi na pozicijama koje u osnovi pripadaju glagolima. Zbog toga se i u participu aktivnom kada se nalazi na navedenim pozicijama implicira glagol. Tako predikat u osnovi predstavlja glagol jer izražava ono što je nepoznato onome kome se govorno lice obraća. Sadržaj atributa i kvalifikatora okolnosti, također, se saopćava pomoću glagola ili elementa koji se odnosi na glagol. Upitna čestica se, opet, nalazi na poziciji glagola zato što se pitanje uvijek odnosi na sadržaj predikata, dok niječna čestica, inače, pripada glagolima. Pošto particip aktivni, kao imenska riječ, ima slabu glagolsku rekciju on je ostvaruje jedino kada se „naslanja“ na navedene elemente, ili je u suprotnom nema. Glagol zbog jačine rekcije koju posjeduje, međutim, ne treba takav element.²¹

Particip aktivni, kako objašnjava ar-Rañí, ne može ispoljavati glagolsku rekciju ukoliko se prije njega ne nalazi neki od naprijed spomenutih elementa zato što particip u osnovi dolazi poslije neodređene imenice i izražavajući radnju, događanje ili stanje (õadaï) na pridjevski način bliže određuje takvu imenicu. Takva imenica, kako objašnjava ar-Rañí, „žudi“ za participom

Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 100-101; Mu¥ãafå al-Ġalåyíní, Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabi- yya, (Råğa‘a håèihi aã-ãab‘a wa naqqaõahå: Sålim Šamsuddín), al-Maktaba al-‘a¥riyya, Ôaydå-Bayrūt, 1423./2003., 601-602.

‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 250; Ar-Rañí, Šarõ al-Kåfiya, II, 197; M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 172-174.
Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 79.

da je svojim značenjem bliže odredi, odnosno specificira, kao u primjeru:

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﻞ^ٌ^ﺟُ ^رَ

čovjek koji udara. Uvjetovanje javljanja određenog elementa prije

participa aktivnog kao njegovog antecedenta je obavezno zato što, kako

dalje objašnjava ar-Rañí, particip aktivni u osnovi predstavlja pridjev tako da pojavljivanje njegovog antecedenta prije njega jača i razjašnjava particip aktivni u njegovoj izvornoj poziciji zbog čega postiže i moć glagolske rekcije.²²

Particip aktivni može i na implicitan način ostvarivati rekciju na

svom objektu. Objekt u ovom slučaju dolazi na početku rečenice, prije participa aktivnog i njegovog subjekta (ištiÿål), s tim što na mjestu koje u standardnom rasporedu riječi pripada objektu dolazi pronominalni sufiks

koji se odnosi na inverzni objekt, npr.: هُ ﺮ_ُﺋاز^َ

ﺎﻧ^َ^َأ اﺪﻴﻌ_ِﺳ_َ

^P^o^sjetit^ć^u^Sei^d^a^ili^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ^َ^أ

^ﻪ^ُ^ﺑُ ^رﺎ^ﺿ^َ

ﺖ^َﻧ^ْ^َأ Da li ti udaraš Zejda? U navedenim primjerima eksplicitni regens

ukazuje na implicitni regens tako da spomenuti primjeri implicitno glase:

هُ ﺮ_ُﺋاز^َ

ﺎﻧ^َ^َأ اﺪﻴﻌ_ِﺳ_َ

ﺮ_ٌﺋاز^َ

^ﺎ^ﻧ^َ^َ^أ^odnosno:^ﻪ^ُ^ﺑُ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺖ^َ^ﻧ^ْ^َ^أ^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ^َ^أ^.^O^v^a^k^vom^kon^s^tru^k^cⁱ^jomⁱ^s^tiče

se emfatička vrijednost objekta i zbog toga se ovakve konstrukcije koriste

uglavnom iz stilskih razloga.²³

Particip aktivni bez određenog člana, prema tome, jedino kada ispunjava navedene uvjete može imati rekciju nominativnog padeža na svom agensu u obliku eksplicitne imenice, akuzativnog padeža na direktnom objektu i izražavati sadašnje ili buduće vrijeme ili trajanje radnje s prekidima (istimrår mutağaddid). Ovakvim oblikom participa aktivnog može se izraziti prošlo vrijeme s rekcijom akuzativa njegovog direktnog objekta samo u dva slučaja: kada ispunjava iste uvjete koji se odnose na izražavanje sadašnjeg i budućeg vremena ili trajanja radnje s prekidima i kada umjesto participa aktivnog bez zbrke u značenju može doći imperfekt. Tako se, npr.,

može reći: ءاﻮ_َﻬَ ﻟا ﺎﻬَ ﻫﺎﻴ_َﻣ_ِ

ﺔ^ًﻴ_َﻘِ ﻨْ ﻣُ وَ _َرﺎﺠَ ﺷ^ْ^َﻷا ﺔ^ًﻠ^َﺳﺎﻏ^َ

ﺲ_ِﻣ_ْ^َأ رﺎﻄ^َﻣ_ْ^َﻷا ﺖِ

ﻧﺎﻛ^َ

Kiša je jučer saprala drveće

i očističa zrak, zato što se može reći i: ءاﻮ_َﻬَ ﻟا ﺎﻬَ ﻫﺎﻴ_َﻣ_ِ

ﻲﻘ_ِﻨْ ﺗ^ُ،رﺎﺠ_َﺷ^ْ^َﻷا ﻞ^ُﺴ_ِﻐ^ْﺗ^َﺲ_ِ

^ﻣْ ^َ^أ^رﺎ^ﻄ^َ^ﻣْ ^َ^ﻷ^ا^ﺖ^ِ

ﻧﺎﻛ^َ

ali je neispravno reći: ﺲ_ِ

ﻣ_ْ^َأ ﺎﺤ_ًﻤ_ْﻗ^َ

^ﺪ^ٌ^ﺻ^ﺎ^ﺣَ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

zato što se ne može reći: ﺎﺤ_ًﻤ_ْﻗ^َ

^ﺪ^ُ^ﺼُ ^ﺤْ ^ﻳ^َ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

ﺲ_ِﻣ_ْ^َأ. Za postizanje rekcije na drugim pacijentisima participu aktivnom nisu

potrebni nikakvi uvjeti.²⁴

Ar-Rañí, Šarõ al-Kåfiya, II, 199-200. - Obaveznost javljanja određenog elementa prije participa aktivnog, prema as-Suyūãíju, je učenje basranskih gramatičara, dok kufanski gramatičari i s njima al-Aêfaš al-Awsaã to ne uvjetuju. M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 185; Ar-Rañí, Šarõ al-Kåfiya, II, 200.
Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 69; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 440; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, I, 516; M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 172.
‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 247-248.

Kada izražava značenje prošlog vremena, particip aktivni ne može imati rekciju akuzativa na direktnom objektu bez navedenih uvjeta zato što, bez obzira na semantičku sličnost, u formalnom pogledu nije sličan

perfektu koji nije sufiksalno promjenljiv. Zato se ne može reći: اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

ﺲ_ِﻣ_ْ^َأ. Ukoliko se ovakvim participom bez postojanja navedenih uvjeta želi

izraziti prošlo vrijeme, neophodna je konstrukcija aneksije u kojoj particip

aktivni zauzima poziciju određenice kao njen prvi član (muñåf ) a pacijentis poziciju odredbenice kao drugi član (muñåf ilayhi). U tom slučaju navedeni

primjer glasi: ﺲ_ِ

ﻣ_ْ^َأ ﺮ_ٍﻤ_ْﻋَ

^بُ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

^Z^e^jd^j^e^u^d^ario^A^m^r^a^j^u^če^r^ili^ه^ﺎ^ﺑَ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

ﻞٍ ﺟُ ﺮ_َﺑ_ِ

ت^ُر_ْﺮ_َﻣ_َ

^نا^ﺪ^َ^ﻳْ ^ﺰﻟا^Proša^o^sam^por^e^d^čo^v^jeka^koj^e^g^s^u^u^d^a^r^a^l^a^d^vo^j^ic^a^Z^e^j^d^a^.^Međutⁱ^m,^al-

Kiså’í i u ovom slučaju dopušta glagolsku rekciju participa aktivnog tako

da je, prema njemu, ispravno reći: ﺲ_ِ

ﻣ_ْ^َأ اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

Zejd je izudarao Amra

jučer. Ovakvo mišljenje podržavaju još Ibn Hišåm i Ibn Mañå’. Al-Kiså’í

svoje mišljenje izvodi iz ajeta: ﺪﻴﺻ_ِﻮ_َﻟﺎﺑ_ِ

ﻪ_ِﻴ_ْﻋارَ ذِ

^ﻂ^ٌ^ﺳ^ﺎ^ﺑَ

ﻢ_ْﻬُ ﺒ_ُﻠ^ْﻛ^َوَ

A pas njihov, opruženih

prednjih šapa, na ulazu je ležao.²⁵Kao argument za ovakvo mišljenje navodi

se i primjer: ﺲ_ِ

^ﻣْ ^َ^أ^ما^ً^ﻫ^َ^رْ ^دِ

^ﺪٍ ^ﻳْ ^ز^َ

^ﻲ^ﻄِ ^ﻌْ ^ﻣُ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

Ovaj (čovjek) je dao Zejdu jedan dirhem

jučer. Međutim, ostali gramatičari odbacuju ovakvo mišljenje ističući da se

u navedenom ajetu radi o narativnom kazivanju prošlosti u sadašnjosti, dok

^j^e^u^drugom^prⁱ^mjeru^drugi^obje^k^t^pacⁱ^jentisⁱ^mplicitnog^glagola^:^ﺪٍ ^ﻳْ ^ز^َ

^ﻲ^ﻄِ ^ﻌْ ^ﻣُ ^ا^ﺬ^َ^ﻫ^ٰ

ﺲ_ِﻣ_ْ^َأ ما^ًﻫَ ر_ْدِ

^ه^ﺎ^ﻄ^َ^ﻋْ ^َ^أ^.^P^acⁱ^jentis^pa^r^ticipa^a^k^tivnog^u^o^v^a^k^voj^kon^s^tru^k^cⁱ^ji^ane^ksⁱ^j^e^ne

može se tretirati kao direktni objekt niti imati njegovu fleksiju zato što se ne

može reći: ﺲ_ِ

ﻣ_ْ^َأ اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َⁱ^s^to^kao^što^s^e^ne^može^rećiⁿⁱ^:^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^مٌ ^ﻼ^َ^ﻏ^ُ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ ^.^O^v^a^kv^a

konstrukcija aneksije tretira se kao prava (iñåfa maõña) jer particip aktivni

u ovakvoj genitivnoj vezi, sve dok izražava značenje perfekta, ne može imati određeni član. Tako, isto kao što se u slučaju prave genitivne veze ne može

reći: ﻞِ ﺟُ ﺮﻟا مُ ﻼ^َﻐ^ُﻟ^ْ^َا, ne može se reći ni: ﺲ_ِ

^ﻣْ ^َ^أ^ﻞ^ِ^ﺟُ ^ﺮﻟا^ب^ُ^ر^ﺎﻀﻟا^ا^ﺬ^َ^ﻫ^ٰ^,^kao^što^se^može^reći

kada se želi izraziti sadašnje ili buduće vrijeme. Particip aktivni u ovakvoj

konstrukciji aneksije ne može imati određeni član zato što alif i låm u ovom ^sluč^aju^s^pa^r^ticipom^a^k^tivnⁱ^mⁱ^maju^zna^č^enje^odnosne^zamjenice^ي^ﺬِ ^ﻟ^ﱠ^َ^ا^ko^jⁱ^,^a

particip aktivni značenje glagola koji se odnosi na navedenu zamjenicu. Zbog toga particip aktivni s alifom i låmom i ostvaruje rekciju na riječi koja slijedi poslije njega. U ovom slučaju, kako ističe Ibn Ya‘íš, nema razlike između

^o^v^a^k^vog^pa^r^ticipaⁱ^perfe^k^t^a^zato^što^بُ ^ر^ﺎﻀ^ﻟ^َ^ا^ko^jⁱ^j^e^u^d^ario^značiⁱ^s^to^kaoⁱ^ي^ﺬِ ^ﻟ^ﱠ^َ^ا

^بَ ^ﴐ^َ^َ

koji je udario i zbog toga ovakav particip ima rekciju perfekta.²⁶

Al-Qur’ån, al-Kahf, 18.
Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 77; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 248-249.

Međutim, i neodređeni particip aktivni s tanwínom - u slučaju kada su ispunjeni naprijed navedeni uvjeti za realizaciju njegovog pacijentisa u akuzativu kao direktnog objekta - može se realizirati i u konstrukciji aneksije s

pacijentisom u genitivu u poziciji odredbenice. Tako se pored: ﺐٌ ﺣﺎﺼَ ﻣ_ُمَ ﻮ_ْﻴ_َﻟا ﺖ^َرَ دﺎﻐ^َﻟا Ne možeš danas prijateljevati s nevjernim, može reći i: رِ دﺎﻐ^َﻟا ﺐُ ﺣﺎﺼَ ﻣ_ُمَ ﻮ_ْﻴ_َﻟا ﺖ^َ

^ﻧ^ْ^َ^أ^ﺎ^ﻣَ

^ﻧ^ْ^َ^أ^ﺎ^ﻣَ ^.

U ovom slučaju ništa se ne mijenja u značenju anaksijske konstrukcije samo

što radi olakšanja u izgovoru dolazi do ispuštanja tanwína ili konsonanta n i rekcije genitivnog padeža odredbenice koji dolazi umjesto tanwína. U značenjskom pogledu odredbenica i dalje zadržava svoju objekatsku prirodu. Tako se odredbenica (muñåf ilayhi) u ovakvoj konstrukciji aneksije nalazi prema položaju u rečenici na poziciji direktnog objekta koju Síbawayh zbog

^to^g^a^nazi^v^a^zna^č^en^j^skⁱ^m^obje^k^tom.^T^ako^kon^s^tru^k^cⁱ^j^a^ane^ksⁱ^j^e^:^ﺪٍ ^ﻳْ ^ز^َ

^بُ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

^ن^ﻵ^ا^O^v^aj⁽^čo^v^jek)^u^d^a^r^a^Z^e^j^d^a^sa^d^a^značiⁱ^s^to^kao^da^j^e^rečeno:^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ ^.^S

obzirom na to da tanwín predstavlja izvornu karakteristiku imenskih riječi

a aneksija olakšanje u izgovoru, odredbenica zbog toga izražava objekatsko značenje. Zbog toga što je cilj ovakve konstrukcije aneksije formalne prirode a ne iskazivanje novog značenja, gramatičari ovakvu konstrukciju aneksije nazivaju nepravom (iñåfa ÿayr maõña). Prema većini gramatičara i pronominalni sufiks kada se nađe u pozici odredbenice ima isti status kao i

imenica, npr.: اﺪً ﻏ^َ

^ﻚ^َ^ﺑُ ^رﺎ^ﺿ^َ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

Ovaj (čovjek) će te izudarati sutra.²⁷

Kada pacijentis participa aktivnog u ovakvoj konstrukciji aneksije

dobije apozitiv, takav apozitiv može prema položaju koji ima u rečenici biti u akuzativu slijedeći izvorni padež akuzativa odredebenice zato što u osnovi predstavlja direktni objekt participa aktivnog koji se nalazi u poziciji određenice, a može imati i genitivne nastavke slijedeći faktički padež odredbenice koja se nalazi u poziciji pacijentisa participa aktivnog. Tako naprijed navedeni primjer konstrukcije aneksije s apozitivom pacijentisa

participa aktivnog može glasiti: ﻖ_ِﻓﺎﻨَ ﻤ_ُﻟاو) ﻖ^َﻓﺎﻨَ ﻤ_ُﻟاوَ

^رِ ^دﺎ^ﻐ^َ^ﻟ^ا^ﺐُ ^ﺣ^ﺎ^ﺼَ ^ﻣُ

مَ ﻮ_ْﻴ_َﻟا ﺖ^َ

ﻧ^ْ^َأ ﺎﻣ) Ne možeš

danas prijeteljevati nevjrnom i licemjernom, ili نﺎﻴ_َﺒ_َﻟا) نﺎﻴ_َﺒ_َﻟاوَ

ﻮ_ِﺤ_ْﻨﻟا س_ُر_ﱢﺪَ ﻣ_ُ

اﺬ^َﻫ) Ovo

je nastavnik gramatike i stilistike, ili ينَ

nemoćnog siromaha.²⁸

ﻜ_ِﺴ_ْﻤِ ﻟا) ين_ِ

ﻜ_ِﺴ_ْﻤِ ﻟا ﺰ_ِﺟﺎﻌ_َﻟا ينُ

^ﻌِ ^ﻣُ

ﺖ^َﻧ^ْ^َأ) Ti pomažeš

Ukoliko je particip aktivni izveden iz glagola koji može imati dva ili više objekata (mafå‘íl) i ispunjava naprijed navedene uvjete i s jednim od njih uđe u konstrukciju aneksije, ostali objekti obavezno dolaze u akuzativu kao

M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 168-171.
‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 254-255; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 118-119; Al-Ġalåyíní, Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabiyya, 602.

^njegovi^dire^k^tni^obje^k^ti,^np^r^.:^ً^ﻻ^ﺪِ ^ﺘ^َ^ﻌْ ^ﻣُ ^ﻮﱢ ^ﺠَ ^ﻟ^ا^ن^ﺎ^ﻇ^َ

^ﺎ^ﻧ^َ^َ^أ^M^islim^d^a^j^e^vrⁱ^j^e^me^um^jereno^,^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

^ما^ً^ﻫ^َ^رْ ^دِ

^ﺪٍ ^ﻳْ ^ز^َ

^ﻲ^ﻄِ ^ﻌْ ^ﻣُ

Ovaj (čovjek) daje Zejdu jedan dirhem ili ة^َرﺎﻳَ ﺰﻟا ﻖ_ِﻳﺪﺼﻟا ﱪ_ُ_ِﺨ^ْﻣ_ُ

ﺖ^َﻧ^ْ^َأ^َأ

ﺔ^ًﺒﻳﺮ_ِﻗ^َ

Da li ćeš obavijestiti prijatelja o skorašnjoj posjeti? U prva dva primjera

glagoli ﻦﱠ ﻇ^َ

ⁱ^ﻰ^ﻄ^َ^ﻋ^ْ^َ^أⁱ^maju^d^v^a^obje^k^t^a^a^u^treć^e^m^glagol^ﱪَ َ ^ﺧ^ْ^َ^أ^tri.^S^obzirom^na

to da particip aktivni, isto kao i glagol iz kojeg je izveden, u sva tri slučaja

ispunjava uvjete za dobijanje direktnog objekta u akuzativu, objekti koji slijede prvi objekt u konstrukciji aneksije u poziciji odredbenice, dobijaju akuzativne nastavke.²⁹

Particip aktivni s određenim članom, prema većini gramatičara, ostvaruje glagolsku rekciju bez ikakvih uvjeta i može izražavati sva tri

glagolska vremena, npr.: اﺪً ﻏ^َ

،ن^َﻵا) ﺲ_ِ

ﻣ_ْ^َأ ﻦﻴﻛﺎﺴ_َﻤ_َﻟا ﻲﻄ_ِﻌ_ْﻤ_ُﻟا ءﺎﺟ) Došao je (čovjek) koji

je jučer pomogao (sada pomaže, će sutra pomoći) siromašne. Zbog toga se

na ovakav particip aktivni ne odnose pravila koja važe za particip aktivni s tanwínom, kao što su obaveznost dolaska određenih elementa prije, nemogućnost upotrebe deminutivnog oblika participa aktivnog ili bilo koje drugo pravilo koje važi kao uvjet za ostvarenje glagolske rekcije participa

^a^k^tivnog^s^t^anwínom^,^np^r^.^:^ﺔ^ً^ﻌَ ^ﺋ^ا^رَ

^ة^ً^ﺪ^ﻴ^ﺼِ ^ﻗ^َ

ﺲ_ِﻣ_ْ^َأ ﻢ_ُﻇﺎﻨﻟا ﻮ_َﻬُ ﻓ^َ

^،^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

^ﺎ^ﻧ^َ^ﺪ^َ^ﺋ^ا^رَ

^ﺐَ ^ﺠَ ^ﻋ^ْ^َ^أ^ﺎ^ﻣَ

Ono što je

obradovalo ovog našeg istraživača jeste autor koji je jučer napiaso izvanrednu

pjesmu. Kao argument za tvrdnju da particip aktivni s određenim članom

može izražavati sadašnje vrijeme navodi se kur’anski ajet: ﻢ_ْﻬُ ﺟوﺮ_ُﻓ^ُ

^ﻦ^ﻴ^ﻈِ ^ﻓ^ﺎ^ﺤَ ^ﻟ^ا^وَ

^ا^ﺮ^ﻴ^ﺜِ ^ﻛ^َ

ﻪَ ﻠﻟا ﻦﻳﺮ_ِﻛاﺬﻟاوَ

^تﺎ^ﻈ^َ^ﻓ^ﺎ^ﺤَ ^ﻟ^ا^وَ

I muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode

brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu i muškarcima koji

često spominju Allaha.³⁰

Međutim, ukoliko se želi izraziti isključivo prošlo vrijeme participa aktivnog s glagolskom rekcijom, takav particip aktivni mora biti s određenim članom zato što nije sličan glagolskom obliku čije bi značenje trebao izražavati. Zbog toga se participu aktivnom dodaje određeni član da bi zajedno predstavljali odnosnu rečenicu u kojoj se impliciraju agens glagolske radnje i glagol kao osnovni elementi rečenične strukture. S obzirom na to da se pojedinačna riječ ne može tretirati odnosnom rečenicom nužno je da se na poziciji koja pripada glagolu nalazi riječ glagolu slična kojoj se potom dodjeljuje mogućnost ispoljavanja glagolske rekcije koju prije nije imala. Zbog toga as-Suyūãí particip aktivni tretira kao poluglagol.³¹

‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 255; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 118.
Al-Qur’ån, al-Aõzåb, 35; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 254; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 110-111; M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 165.
Ibid.: 162.

Alif i låm, prema većini gramatičara, u ovom slučaju nisu u službi ^dete^r^minacⁱ^j^e^neg^oⁱ^maj^u^značenj^e^odnosn^e^zamjenic^e^ي^ﺬِ ^ﻟ^ﱠ^َ^ا^ko^jⁱ^,^a^pa^r^ticip

aktivni značenje glagola tako da se u participu aktivnom s određenim članom implicira lična zamjenica kao agens glagolske radnje koja se odnosi na pojam na koji se odnosi određeni član, odnosno sadrżaj opisan participom aktivnim. Agens participa aktivnog u ovom slučaju implicite

^znači^ﻞ^َ^ﻌَ ^ﻓ^َ

^ي^ﺬِ ^ﻟ^ﱠ^َ^ا^Onaj^ko^jⁱ^j^eⁱ^z^vrši^o^r^adn^j^u^opisanu^pa^r^ticipom^a^k^tivnⁱ^m.^T^ako

u primjeru: اﺪﻳز^َ

^بُ ^{رﺎﻀﻟا}^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

Ovo je onaj koji je udario Zejda particip aktivni

بُ رﺎﻀﻟا znači يﺬ_ِﻟ^ﱠ^َا بَ ﺮ_َﺿ^َ

onaj koji je udario, dok imenica اﺪﻳز^َ

predstavlja direktni

objekt (maf ‘ūl bihi) na koji prelazi radnja participa aktivnog. Zbog toga

^navedeni^prⁱ^mjer^zna^čⁱ^kao^da^glasⁱ^:^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

بَ ﺮ_َﺿ^َ

^ي^ﺬِ ^ﻟ^ﱠ^َ^ا^ا^ﺬ^َ^ﻫ^ٰ

Ovo je onaj koji je udario

Zejda. Prema nekim gramatičarima, ovakav particip aktivni, premda ima

oblik imenske riječi, vrši funkciju glagola zato što određeni član ne može doći na glagol. Particip aktivni s određenim članom, prema ovakvim mišljenjima, ima glagolsku rekciju zato što određeni član onemogućava upotrebu konstrukcije aneksije a nalazi se umjesto tanwína tako da samo ovakav particip aktivni može izražavati radnju koja se realizirala u prošlom vremenu.³²

Objekt kao pacijentis (ma‘mūl) participa aktivnog, isto kao i kod

finitnih glagolskih oblika, može doći i prije participa aktivnog kao svog

^regens^a^ukoliko^j^e^pa^r^ticip^a^k^tivni^b^e^z^određenog^č^lana,^np^r^.^:^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

^Z^e^jd^A^m^r^a^u^d^a^r^a^,^ﻞ^ٌ^ﻋ^ﺎ^ﻓ^َ^يرَ ْ ^ﺨ^َ^ﻟ^ا^ﺖ^َ

ﻧ^ْ^َأ Ti činiš dobro djelo, باﴐ^ﱠ^ُ

اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^ن^و^ﺪ^ُ^ﻳْ ^ﺰ^ﻟ^َ^ا^Z^e^j^dⁱ^u^d^a^r^a^j^u

^A^m^r^a^,^ili^ب^ُ^ر^ا^ﻮَ ^ﺿ^َ

اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^تا^ﺪ^َ^ﻨ^ْ^ﻬِ ^ﻟ^ْ^َ^ا^H^inde^u^da^r^a^j^u^A^m^r^a^.^Obje^k^t^ne^može^do^ćⁱ^prⁱ^je

participa aktivnog s određenim članom zato što alif i låm u ovom slučaju

predstavljaju odnosnu zamjenicu prije koje ne može ništa doći što pripada odnosnoj rečenici. Pacijentis ne može doći ni prije participa aktivnog koji se

^nalazi^u^kon^s^tru^k^cⁱ^jⁱ^ane^ksⁱ^j^e^kao^njen^drugi^č^lan,^np^r^.^:^ا^ﺪ^ًِ^ﻟ^ﺎ^ﺧ^َ

م_ٍﺮ_ِﻜ^ْﻣ_ُ

^ﺪ^ُ^َ^ﻟ^وَ

^ا^ﺬ^َ^ﻫٰ

Ovaj

(dječak) je dijete (čovjeka) koji ugošćuje Halida, niti prije participa aktivnog

u genitivu poslije prijedloga, npr.: ﺎﻴ_ٍّﻠ_ِﻋَ

م_ٍﺮ_ِﻜ^ْﻣ_ُ

ﱃ^َ_ِإ ﺖ^ُﻨْ ﺴ_َﺣ_ْ^َأ Bio sam ljubazan prema

(čovjeku) koji lijepo prima Aliju. Ukoliko je particip aktivni u genitivu poslije

redundantnog prijedloga (õarf al-ğarr az-zå᾽id), pacijentis može doći i prije

^pa^r^ticipa^a^k^tivno^g^,^t^ako^da^s^e^prⁱ^mje^r^:^ا^ﺪ^ًِ^ﻟ^ﺎ^ﺧ^َ

ﻖ_ٍﺑﺎﺴ_َﺑ_ِ

ﺪﻴﻌ_ِﺳ_َ

ﺲ_َﻴ_ْ^َﻟ Seid ne dolazi prije

Halida može iskazati i ovako: ﻖ_ٍﺑﺎﺴ_َﺑ_ِاﺪً _ِﻟﺎﺧ^َ

ﺪﻴﻌ_ِﺳ_َ

ﺲ_َﻴ_ْ^َﻟ.³³

Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 77; Ar-Rañí, Šarõ al-Kåfiya, II, 201; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 110; M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 164.
Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, VI, 74; Al-Ġalåyíní, Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabiyya, 602; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 101.

Particip aktivni ima glagolsku rekciju i kada se nalazi u dvojini muškog i ženskog roda, u pravilnoj množini muškog i ženskog roda ili u nepravilnoj (izlomljenoj) množini i kada je s određenim članom ili nedeterminiran s tanwínom, s tim što je pravilna množina podesnija od nepravilne zato što

ⁱ^maⁱ^s^te^na^s^t^avke^kaoⁱ^glagol,^np^r^.^:^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^ن^ﺎ^ﺑَ ^رﺎ^ﺿ^َ

^ﺎ^ﻤَ ^ﻫ^ُ

Njih dvojica udaraju Zejda,

ⁱ^s^to^kaoⁱ^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

نﺎﺑَ ﺮ_ِﻀ^ْﻳَ ﺎﻤ_َﻫُ

^Nj^ih^d^vo^j^ic^a^u^d^a^r^a^j^u^Z^e^j^d^a^ili^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^ن^ﻮ^ﺑُ ^رﺎ^ﺿ^َ

^ﻢْ ^ﻫ^ُ

Oni udaraju

Zejda, isto kao i اﺪً ﻳْ ز^َنﻮﺑُ ﺮ_ِﻀ^ْﻳَ ﻢ_ْﻫُ

^Oni^u^d^a^r^a^j^u^Z^e^j^d^a^,^ili^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ^ن^ﺎ^ﺑَ ^ر^ﺎﻀﻟا^نا^ﺬ^َ^ﻫ^ٰ

Ova dvojica

su izudarali Zejda, اﺮ_ًﻜ^ْﺑَ

^ن^َ^ﻮﻠﺗﺎ^ﻘ^َ^ﻟا^ءِ ^َ^ﻻ^ﺆ^ُ^ﻫ^ٰ

Ovi su ubili Bekra.³⁴Particip aktivni,

dakle, može imati glagolsku rekciju i u obliku nepravilne množine, tako

da se može reći: َاﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

باﺮ_ﱠﺿ^ُ

نوﺪُ ﻳْ ﺰﻟا Zejdi udaraju Amra i اﺮ_ًﻤ_ْﻋَ

^ب^ُ^ر^ا^ﻮَ ^ﺿ^َ

^تا^ﺪ^َ^ﻨ^ْ^ﻬِ ^ﻟ^ْ^َ^ا^H^inde

udaraju Amra.³⁵Kao i u jednini, objekt može doći prije participa aktivnog

ⁱ^kada^j^e^pa^r^ticip^u^dvojini^ilⁱ^množini,^np^r^:^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^نا^ﺬ^َ^ﻫٰ

^ن^ﺎ^ﺑَ ^رﺎ^ﺿ^َ

Ova dvojica će

^Z^e^j^d^aⁱ^z^u^d^a^r^a^tⁱⁱ^ن^ﻮ^ﺑُ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^ءِ ^َ^ﻻ^ﺆ^ُ^ﻫ^ٰ

Ovi će izudarat Zejda. Konsonant n dvojine i

pravilne množine muškog roda participa aktivnog kada ostvaruje glagolsku

rekciju smatra se stabilnim konsonantom koji se nalazi umjesto tanwína i

^zato^s^e^ne^može^izo^s^t^avljati,^kao^u^ajetu:^ة^ﻮ^ﻛ^ٰ^ﺰﻟا^ن^ﻮ^ﺗ^ُ^ﺆ^ْ^ﻤُ ^ﻟ^ا^وَ

^ة^ﻮ^ﻠ^ٰ^ﺼﻟا^ﻦ^ﻴﻤ^ﻴ^ﻘِ ^ﻤُ ^ﻟ^ا^وَ

I onima

koji namaz obavljaju i onima koji zekat daju.³⁶Kao primjer participa

aktivnog u pravilnoj množini muškog roda bez određenog člana navodi se

^aje^t^:^ﻢْ ^ﻬِ ^ﻳﺪ^ﻳْ ^َ^أ^ا^ﻮ^ﻄ^ُ^ﺳ^ﺎ^ﺑ^َ

^ﺔ^ُ^ﻜ^َ^ﺋِ ^ﻼ^َ^ﻤَ ^ﻟ^ا^و^َ

Kad meleki budu ispružili ruke svoje³⁷u kojem bi se,

^pr^e^ma^al-^F^arrå’u,^či^t^alo^ﻢْ ^ﻬ^ُ^ﻳ^ﺪ^ﻳْ ^َ^أ^u^slučaju^kada^bi^bilo^ن^ﻮ^ﻄ^ُ^ﺳ^ﺎ^ﺑ^َ^.³⁸

Osim direktnog objekta particip aktivni može imati i druge vrste glagolskih dopuna, kao što su apsolutni objekt (maf ‘ūl muãlaq), npr.: ﺎﻧ^َ^َأ

^ﺎ^ﺑً ^ﴐ^ْ^َ

^ا^ﺪ^ً^ﻳْ ^ز^َ

^بٌ ^ر^ﺎ^ﺿ^َ

^I^z^u^da^r^at^ć^u^Z^e^j^d^a^d^o^bro^,³⁹^obje^k^t^lokacⁱ^j^e^(maf^‘^ūl^fíhⁱ^),^np^r^.^:^ﺪ^ٌِ^ﻟ^ﺎ^ﺧ^َ

ﺖِ ﺒ_ْﺴﻟا مَ ﻮ_ْﻳَ ﺮ_ٌﻓﺎﺴ_َﻣ_ُ

Halid putuje u subotu,⁴⁰zatim objekt pratnje (maf ‘ūl ma‘ahu),

‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, III, 257; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 116: M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 174.

^35 Oblik^ﻞ^ُ^ﻋ^ا^ﻮَ ^ﻓ^َ

se koristi za ženski rod zbog njegove kontinuirane upotrebe u jezičkoj

^pra^k^si^za^množinu^oblika^ﺔ^ٌ^ﻠ^َ^ﻋ^ﺎ^ﻓِ ^.^Ibn^Y^a‘íš^,^Šarõ^al^-^M^u^f^a¥¥al^,^VI^,^74;^‘^A^bbås^Õ^asan,

an-Naõw al-wåfí, III, 257; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, II, 116: M. A. Êuñayr, Qañåyå

al-maf ‘ūl bihi..., 174.

Al-Qur’ån, an-Niså’, 162.
Al-Qur’ån, al-An‘åm, 93.
M. A. Êuñayr, Qañåyå al-maf ‘ūl bihi..., 167.
Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, I, 558; Al-Ġalåyíní, Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabiyya, 432.
Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, I, 580; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, II, 245; Al-Ġalåyíní,

Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabiyya, 443; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 455.

^np^r^.:^ﻖ^َ^ﺋِ ^ﺪ^َ^ﺤَ ^ﻟ^ا^وَ

ﺮ_ٌﺋﺎﺳ_َ

^ﻞ^ُ^ﺟُ ^ﺮ^ﻟ^َ^ا^Č^o^v^je^k^še^t^a^parkovima^,⁴¹^te^k^v^ali^fⁱ^kator^okolno^s^ti^(õål)

kao dopunu priloškog karaktera, npr.: ﺎﻴ_ًﺷﺎﻣ_َ

^ﺖ^َ^ﻧ^ْ^َ^أ^ﺐٌ ^ﻫا^ذ^َ^َ^أ^Ide^š^li^pješice^?^koji^može

^do^ćⁱⁱ^prⁱ^j^e^pa^r^ticipa^a^k^tivnog^kao^s^vo^g^regensa^,^np^r^.^:^ﻞ^ٌ^ﺣ^ا^رَ

اذ^َ

ﺎﻋً ﴪ_ِ_ْﻣ_ُ

Žureći, ovaj

(čovjek) je otputovao.⁴²U poziciji kvalifikatora okolnosti također se najčešće

nalazi particip aktivni kao imenica atributivnog karaktera, kao što se vidi i u navedenim primjerima. Particip aktivni kao predikat imenske rečenice

^možeⁱ^matiⁱ^el^e^ment^s^p^e^cifikacⁱ^je,^np^r^.:^ما^ً^ﺤْ ^ﺷ^َ

^ﺊ^ٌ^ﻘ^ﱢ^ﻔ^َ^ﺘ^َ^ﻣُ

^ﺪ^ٌ^ﻳْ ^ز^َ

Zejd puca od debljine.⁴³

Ključne riječi: arapski jezik, gramatika, particip aktivni.

Summary

Verbal characteristics of Arabic participle active (ism al-fa’il)

The role of participle active (ism al-fa’il) is important in the structure of the Arabic sentence, particularly in non-verbal sentences in which it’s cat- egorical and functional characteristics are being expressed. Because of its ver- bal characteristics, which is reflected in the realization of verbal government, apart from position which nouns have in sentences can be used in position which originally belongs to the verbs. Because of that participle active can be found in the position of subject (mubtada) and predicate of noun sentence, than agent or subject of verb sentence (fa’il) and predicate of verb sentence or verb (fi’l), and in that case can have direct object (maf ’ul bihi) and other verb complements in accusative case (mansubat) but itself has position of some verbs compliments. Participle active can be found in structure of agents as its first article (mudaf) and can also be with definite article. About this and other characteristics which enable participle active broad and heterogeneous use in a sentence, this work is about, mainly from syntactic

Ibn Ya‘íš, Šarõ al-Mufa¥¥al, II, 51; Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, I, 590-593; Ar- Rañí, Šarõ al-Kåfiya, I, 195; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, II, 308; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 469; Al-Ġalåyíní, Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabiyya, 460.
Ibn ‘Aqíl, Šarõ Ibn ‘Aqíl, I, 647; Wright, A Grammar of the Arabic Language, II, 118; Al-Ġalåyíní, Ğåmi‘ ad-durūs al-‘arabiyya, 469-470; An-Nådirí, Naõw al-luÿa al-‘arabiyya, 484.
Ar- Rañí, Šarõ al-Kåfiya, I, 220; ‘Abbås Õasan, an-Naõw al-wåfí, II, 422.

aspect and with essence on his verb characteristics. Participle active shows its verbal government in form of normative agents of verbal aspect and accusa- tive of direct object when, with coming definitive article/elements rather use as in definitive article with tanwinom and that can express present and future tense. When it is used wit alif and lam as an article, participle active without any condition reaches verbal government and can express all three verbal tense. Participle active can be used in construction of annexation as its first article (mudaf) and in that case depends on the context, can express present, future and past tense.