Mustafa Jahić



UTJECAJ ISLAMSKE PRAVNE NAUKE NA RAZVOJ ARAPSKE GRAMATIKE




Kao osnovni razlog otpočinjanja izučavanja arapskog jezika navodi se vjerski faktor. Cilj pokretanja ovih izučavanja bio je uspostavljanje stan- dardne forme arapskog jezika kako bi se sačuvala njegova čistota koju je sve više ugrožavalo povećano griješenje u govoru i opasnost da se takve pogreške ne bi uvukle u vjerske tekstove, posebno u Kur’an. Međutim prije nego su se, potaknuti navedenim razlogom, upustili u ozbiljnija naučna istraživanja arapskog jezika, arapski su gramatičari morali odrediti izvore jezičkog mate- rijala iz kojih će izvoditi gramatička pravila i utvrditi metodološke postupke kojima će se služiti u toku njihovog izvođenja. Ova oblast istraživanja u arapskoj lingvističkoj tradiciji označena je kao u¥ūl al-naõw “osnove gra- matike” a utemeljena je sa zadatkom da se bavi utvrđivanjem izvora arapske gramatike, njihovim rangiranjem i metodama kojima će se gramatička pra- vila izvoditi iz tih izvora.

Međutim u vrijeme nastanka lingvističke discipline u¥ūl an-naõw, u okviru islamske pravne nauke (fiqh islåmī) već je bila razvijena naučna disciplina u¥ūl al-fiqh al-islåmī “osnove islamskog prava”, koja se bavi utvr- đivanjem, rangiranjem i tumačenjem izvora islamskog prava te principima i metodologijom izvođenja pravnih propisa iz ovih izvora. S obzirom na to da Kur’an i sunet sadrže osnovne fikhske odredbe, oni su prihvaćeni kao osnovni izvori i materijalni dokazi iz kojih se trebaju izvoditi konkretni pravni propisi (aõkām). Kada se određena pitanja nisu mogla sankcionirati Kur’anom i sunetom islamski pravnici su utvrdili i druge izvore islamske pravne nauke koji se označavaju i kao metode. Tako se metodologija u¥ūl al-fiqha odnosi na više različitih metoda izvođenja propisa kao što su iğmå‘

„konsenzus“, qiyās „analogija“, istiõsān “pravni prioritet”, isti¥õåb al-õål

„pretpostavljanje kontinuiteta“ i dr. Zbog toga se ove metode označavaju i kao dokazi (adilla) izvođenja a nekada i kao izvori (ma¥ādir) islamskih pravnih propisa. Jasne odredbe koje se nalaze u Kur’anu i sunetu koje se pri- hvataju kao konkretni pravni propisi imaju trajnu vrijednost, za razliku od propisa utvrđenih metodama u¥ūl al-fiqha nastalim nakon objave Kur’ana i


suneta, koji predstavljaju najvećim dijelom pravne tvrdnje i lični intelektu- alni napor (iğtihād) učenjaka raznih perioda.1

S obzirom na sličnost ciljeva zbog kojih se uspostavljaju obje navedene naučne discipline, u¥ūl al-fiqh, kao već formirana, imala je velikog utjecaja na razvoj gramatičke discipline u¥ūl al-naõw u pogledu definiranja gramatičkih izvora, njihovog rangiranja te tumačenja i objašnjavanja metoda izvođenja gramatičkih pravila. Ovaj je utjecaj trajao oko tri stoljeća razvoja u¥ūl al- naõwa, sve do dolaska Arapa u kontakt s grčkom naukom i filozofijom i njihovim racionalističkim idejama uključujući i formalnu logiku. Zbog toga se metodologija izvođenja fikhskih propisa u islamskom pravu i gramatičkih pravila u arapskoj gramatici smatra originalnom arapskom metodom.2

Prema većini savremenih historičara islamskog prava, nastanak naučne discipline u¥ūl al-fiqh datira od kraja drugog hidžretskog stoljeća (početak devetog stoljeća po Isau a.s.). Smatra se da je Muõammad ibn Idrīs aš-Šåfi‘ī (um. 204/819/20) u djelu ar-Risåla prvi definirao izvore islamskog prava i osnovne principe izvođenja pravnih propisa i time postavio temelje ovoj naučnoj disciplini.3

Međutim poznato je da su se još za života Muhammeda, a.s., mnogi njegovi drugovi koristili nekim od ovih metoda u utvrđivanju određenih pravnih propisa. Zbog toga postoji i mišljenje prema kojemu u¥ūl al-fiqh postoji onoliko dugo koliko i fikh zato što je nemoguće postojanje fikha bez njegovih izvora i metodologije prema kojoj se koriste ti izvori.4

Izvori islamskog prava određeni su i klasificirani prema više kriterija. Prvi je prema stepenu saglasnosti islamskih pravnika oko tih izvora. Prema ovom kriteriju Kur’an i sunet su utvrđeni kao osnovni izvori oko kojih su svi sljedbenici islama (umma) složni i oni predstavljaju temeljne izvore islamskog zakonodavstva.5 Drugu vrstu čine iğmå‘ i qiyås, koji predstavljaju


  1. Mohammad Hashim Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, The Islamic Texts Society, Cambridge, Reprinted 2006., str. 1-2.

  2. Tammåm Õassān, al-U¥ūl: diråsa abīstīmūlūğiyya li al-fikr al-luÿawī ‘inda al-’Arab, Dår aš-šu’ūn aï-ïaqåfiyya al-‘åmma, Baÿdåd, 1988, str. 69; Maõmūd Aõmad Naõla, Usūl an-naõw al-‘arabī, Dår al-‘ulūm al-‘arabiyya, Bayrūt, 1407/1987., str. 15.

  3. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 11-12; Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, Zenica, 1997., str. 34-36. O definiciji, predmetu, nastanku i izvorima u¥ūl al-fiqha opširno se govori na bosanskom jeziku u djelu: Enes Ljevaković, Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 68-104.

  4. M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 4.

  5. Ãåhå Ğåbir al-‘Alwånī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī: manhağ baõï wa ma‘rifa, ad-Dår al-


metode oko kojih su većina muslimana složna. Naime, iğmå‘ ne prihvataju mutezilije (mu‘tazila) i dio havaridžija (êawåriğ) a qiyås džaferije (ğa‘fariyya) i zahirije (ëåhiriyya). U treću vrstu izvora spadaju ‘urf, isti¥õåb, istiõsån, ma¥åliõ mursala, šar‘ man qablanå, maèhab a¥-¥åõibī, za neke i qiyås, oko kojih se većina metodičara islamskog prava spori.6

Prema drugome kriteriju, osnovni principi islamskog prava utvrđu- ju se prema načinu dolaska do njih samih. Tako, prema ovome kriteriju, postoje tradirani načini dokazivanja (adilla naqliyya) u koje spadaju Kur’an i sunet a pridodaju im se još i iğmå‘, šar‘ man qablanå i maèhab a¥-¥åõibī, i drugi, racionalni (adilla‘ aqliyya) u koje spadaju qiyås, isti¥õåb, istiõsån i ma¥åliõ mursala.7 Međutim s obzirom na to da je većina islamskih pravni- ka složna oko četiri najznačajnija izvora: Qur’an, sunet, iğmå‘ i qiyås, ovi se izvori tretiraju kao osnovni a svi drugi kao dopunski. Ovakav stav, prema navedenim izvorima, muslimanski pravnici, između ostalog, temelje i na ajetu: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i autori- tetima (nadležnim) vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše (an-Niså’, 59).

Pokoravanje Allahu i Njegovom Poslaniku u navedenom ajetu znači prihvatanje Kur’ana i suneta kao dva osnovna izvora islamskog prava od strane svih muslimana. Pokoravanje nadležnom autoritetu znači prihvata- nje iğmå‘a, odnosno konsenzusa učenjaka, kao načina utvrđivanja pravnih propisa zato što se u ovom slučaju misli na autoritete u oblasti islamskog prava. Obraćanje Allahu i Njegovom Poslaniku u slučaju neslaganja u pogle- du nekih pitanja tretira se kao rješavanje spornih pitanja na temelju qiyāsa, odnosno analogije, kao četvrtog izvora islamskog zakonodavstva, odnosno metode izvođenja islamskih pravnih propisa.8

Kur’an u islamskoj pravnoj nauci predstavlja Allahovu posljednju Objavu na čistom arapskom jeziku koja sadrži upute i naredbe čovječan- stvu. Nadnaravni jezički stil kuranskog teksta jedan je od dokaza da jezik Kur’ana predstavlja Allahov govor a ne govor ljudskog bića. Na mnogo mje- sta u samome Kur’anu ističe se da je to Allahova Objava dostavljena cijelom


‘ålamiyya li al-kitåb al-islåmī wa al-Ma‘had al-‘ålamī li al-fikr al-islåmī, Herndon, Virginia, USA, 1416/1995., str. 14.

  1. ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, aã-Ãaba‘a aï-ïāliïa, s.l., 1266/1947., str. 19; M.

    1. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 13.

  2. Ibid., str. 13.

  3. ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, str. 18-19.


ljudskom rodu preko Njegovog posljednjeg poslanika. Kur’an zbog toga i predstavlja prvi i temeljni izvor islamskog zakonodavstva.9

Sunet, nakon Kur’ana, predstavlja drugi izvor islamskog prava koji je ustanovljen od strane Muhammeda, a.s., kao njegovo djelovanje tokom poslaničke misije koja je trajala 23 godine što su kasnije generacije muslima- na konsenzusom prihvatile. Sunet, kao izvor islamskog prava, predstavlja sve ono što je Poslanik radio, rekao ili odobrio.10 U literaturi se često kao sino- nim za sunet navodi hadis koji, prema većini islamskih učenjaka, predstavlja samo ono što je Allahov poslanik govorio ili odobrio u toku svoje poslaničke misije a njegovi drugovi (¥aõāba) kasnijim generacijama prenijeli. Nekada se, zavisno od konteksta, sunet i hadis označavaju i kao Poslanikova tradicija. Sunet kao izvor islamskog prava posebno je značajan zbog toga što su neka pitanja koja u Kur’anu nisu detaljno objašnjena, u sunetu u potpunosti razja- šnjena i protumačena.

Iğmå‘ „konsenzus“ kao ideja znači konsenzus muslimana u mišljenju (iğmå‘ al-umma), dok u stvarnosti označava konsenzus islamskih učenjaka (iğmå‘ al-‘ulamå’). Prema nekim mišljenjima, konsenzus drugova Allahovog poslanika (iğmå‘ a¥-¥aõåba) predstavlja jedino ispravan iğmå‘. U islamskoj pravnoj nauci iğmå‘, nakon Kur’ana i suneta, predstavlja treći izvor islam- skog prava, a znači konsenzus islamskih pravnika da neka odredba predsta- vlja šerijatskopravni propis (õukm aš-šarī‘a) ili konsenzus u vezi sa pravnim određenjem nekog pitanja. Potporu ovakvom utvrđivanju pravnih propisa i sankcioniranju određenih pitanja daje hadis Allahovog poslanika: “Moji sljedbenici nikada se neće složiti oko pogrešnog. A ako se raziđete u mišlje- njima prihvatite mišljenje većine.”11 S obzirom na to da Objava, kao tek- stualni dokaz (dalīl na¥¥ī), muslimanima služi kao osnovni izvor u njihovom uređivanju cjelokupnog života, i iğmå‘, bez obzira kako se definira, mora biti utemeljen na Objavi. Budući da, pored Kur’ana, i sunet u suštini pred- stavlja objavu od Allaha, ni jedna grupa učenjaka koja na temelju iğmå‘a ili qiyåsa donosi određene šerijatske propise ne bi trabala da se složi oko nečeg pogrešnog. Iğmå‘ ne predstavlja objavljeni izvor, nego u osnovi racionalni, ali obavezujući ukoliko predstavlja apsolutnu saglasnost koju je, međutim, teško postići.12

  1. Ibid., str. 20.

  2. Ibid., str. 35.

  3. Sunan Ibn Māğğa, Kitāb al-fitan, hadis br. 4080.

  4. Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 228-263; ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, str. 44-53.


Qiyås „analogija“ u islamskoj pravnoj nauci predstavlja donošenje pravnog propisa o pitanju za koje ne postoji izričit tekst a postiže se dokazi- vanjem na osnovu drugog pitanja o kojem postoji propis donešen na teme- lju izričito poznatog teksta. Prema ovoj metodi propis donesen na temelju kuranskog teksta i suneta može se primijeniti na novi problem ukoliko se utvrdi da između slučaja za koji je utvrđen propis na osnovu teksta (a¥l) i novog problema (far‘) postoji određena veza u smislu postojanja zajedni- čkog uzroka (‘illa) na temelju kojeg bi se ova dva problema mogla dovesti u međusobni odnos i uvesti u analoški proces pravnog izjednačavanja. Izjednačavanje u smislu primjene istog propisa i na slučaj za koji ne postoji izričit tekst dolazi usljed toga što istovjetnost uzroka zahtijeva i istovjetnost pravnog propisa.13

Isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“ spada u drugu, spore- dnu vrstu izvora islamskog prava a znači da se u slučaju nepostojanja drugih načina kojima bi se reguliralo određeno pravno pitanje zadržava postojeći propis kao ispravan, bilo da je pozitivnog ili negativnog karaktera, sve dok se ne pojave suprotni dokazi. Ovakav način izvođenja propisa ne smatra se posebno jakim jer se u suštini temelji na nastavljanju postojećeg stanja (istimrår al-õål) koje pretpostavlja i nastavljanje postojećeg propisa (istimrår al-õukm) kojim se regulira takvo pitanje. Tako se, prema ovom principu, utvrđuje dopuštenim sve što nije na temelju jasnih dokaza zabranjeno, ili se primjenjuje opći propis na problem koji nije reguliran posebnim propisom, ili se prihvata ono što razum i pravo utvrđuju, ili se odbacuje ono što pravno nije regulirano (npr. šesti dnevni namaz) ili se prihvata konsenzusom utvr- đeni propis u slučaju spora među učenjacima oko nekog pitanja. Isti¥õåb al-õål, ustvari, i ne predstavlja pravu fikhsku metodu niti izvor jer se njime samo potvrđuje postojeći propis.14

Istiõsån “pravni prioritet” također spada u drugu, sporednu vrstu izvora islamskog prava a znači prihvatanje onog mišljenja koje se čini ispra- vnijim i boljim (aõsan) u slučaju kada ne postoji drugi, jači dokaz. Islamski pravnici ga koriste da pokažu davanje prednosti pojedinim pravnim propisi- ma u odnosu na druge moguće propise na temelju vlastitog uvjerenja, posto- janja jačeg dokaza ili odbacivanjem analogije ili općeg teksta a prihvatanjem posebnog teksta. Istiõsån predstavlja jedan od principa pravne misli koji se

  1. Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 264-305.

  2. Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 384-396; Wahba az- Zuõaylī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī, I-II, Dår al-fikr, Dimašq, 1406/1986, II, str. 859-872;

M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 141.


zasniva na ličnoj interpretaciji ili iğtihådu. Istiõsån zbog toga ne predstavlja izvor na osnovu kojeg se donosi opće pravilo nego izvor na temelju kojeg se utvrđuje izuzetak od općeg pravila. Istiõsån se često koristi i u slučajevima kada bi striktna primjena analogije mogla donijeti određene poteškoće.15


U¥ūl an-naõw al-‘arabī „Osnove arapske gramatike“

Ozbiljniji naučni rad na opisivanju i normiranju arapskog jezika počinje krajem prvog i početkom drugog hidžretskog stoljeća, (početak osmog stoljeća po Isau, a.s.) u vrijeme pojavljivanja al-Õañramīja (‘Abdullåh ibn Abū Isõåq al-Õañramī, um. 117/735) i njegovih učenika. Ovaj period, pored izvođenja gramatičkih pravila (istidlāl al-aõkām an-naõwiyya), obilje- žavaju i napori na utvrđivanju osnovnih principa (u¥ūl)16 na kojima će se razvijati gramatička istraživanja i formirati gramatika arapskog jezika. Inače, malo je djela u srednjovjekovnoj arapskoj lingvističkoj nauci, posebno u ranijem periodu njenoga razvoja koja se u cijelosti bave teorijom arapske gramatike. Arapski gramatičari više su se bavili analizom konkretnih grama- tičkih formi i konstrukcija i na temelju njih izvodili gramatička pravila. Ovi se principi nalaze rasuti u mnogim gramatičkim djelima kao opći navodi, analize i objašnjenja određenih gramatičkih struktura.Tako se neki teorij- ski elementi arapske gramatike nalaze i u Sībawayhovom djelu al-Kitåb. Međutim u kasnijem periodu razvoja arapske gramatike na ovim osnovama formirat će se nova lingvistička disciplina u¥ūl al-naõw „osnove gramatike“, koja će predstavljati teorijski kontekst u kojemu će se razvijati gramatika arapskog jezika. Druga polovina drugog hidžretskog stoljeća u tom pogledu predstavlja period intenziviranja gramatičkih izučavanja koja se ogledaju u istraživanju gramatičkih pojava (ëawāhir naõwiyya) i utvrđivanju njihovih uzroka (‘ilal).

Prije pristupanja gramatičkim izučavanjima arapskog jezika gramati- čari su, slično islamskim pravnicima, morali prvo utvrditi izvore (ma¥ådir) jezičkog materijala čija gramatička struktura može biti osnovom za normira- nje arapskog jezika i standardiziranje arapske gramatike. Kao osnovni izvor


  1. Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 323-350; W. az-Zuõaylī,

U¥ūl al-fiqh al-islåmī, II, str. 735-751.

  1. Prvo djelo napisano pod naslovom al-U¥ūl fī an-naõw „Osnove gramatike“ jeste ono koje je napisao Abū Bakr Muõammad as-Sarī ibn Sahl as-Siråğ, um. 316/928. Međutim ovo djelo ne tretira teorijske osnove na kojima se formira arapska gramati- ka uključujući izvore i metodologiju arapske gramatike, nego uz neke izuzetke govori o osnovnim gramatičkim pravilima (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 17).


budućih lingvističkih izučavanja utvrđeno je da može biti samo onaj dio jezičke prakse Arapa koji predstavlja „čist korektno tradiran govor Arapa“. S obzirom na to da se ovakav jezik mogao naći uglavnom u Kur’anu (kalåm Allāh), sigurnim nizom, tradiranim hadisima (kalåm an-Nabī) i govoru Arapa (kalåm al-‘Arab), prihvaćeno je da oni budu isključivi izvori jezi- čkog materijala na kojemu će se prema određenim procedurama utvrđivati standardna forma arapskog jezika. Budući da navedene vrste jezičke prakse predstavljaju književne tekstove, u njima se, za razliku od jezika svakodne- vne komunikacije, može pratiti kontinuirano javljanje jezičkih pojava koje se nakon izvršene procedure izvođenja gramatičkih pravila prihvataju kao standardne i gramatičke forme izražavanja. Jezik svakodnevne komunikacije nije tretiran kao odgovarajući izvor jezičkog materijala zbog toga što ovakav jezik često obiluje nedorečenostima i nejasnoćama koje mogu nastati iz potrebe za ekonomičnošću u izražavanju, zbog korištenja drugih znakova komunikacije, zbog situacionog konteksta, lošije koncentracije ili upadanja sagovornika u riječ govornog lica.17

Registriranje jezičkog materijala (tadwīn al-luġa) predstavlja prvu etapu u procesu izvođenja gramatičkih pravila. Nakon ovih aktivnosti gra- matičari su mogli pristupiti sljedećoj etapi standardiziranja arapskog jezika koja pretpostavlja istraživanje jezičkih pojava u registriranome materijalu, utvrđivanje lingvističkih zakonitosti arapskog jezika i izvođenje gramatičkih pravila. Jezičke pojave koje se nisu mogle sankcionirati eksplicitnim primje- rima iz jezičke prakse gramatičari su sankcionirali posebnim metodološkim postupcima, prije svega analogijom (qiyās), imajući, opet, u vidu glavne izvore jezičkoga materijala. Ukoliko su gramatičari u pogledu sankcioniranja određene jezičke pojave imali jedinstven stav (iğmå‘), gramatičko pravilo proizašlo iz toga postajalo je obavezujuće i standardna forma izražavanja. Gramatička pitanja za koja nije postojao izričit tekst mogla su se sankcioni- rati i analoškom metodom. U slučajevima kada se ni navedenim postupcima neka gramatička pitanja nisu mogla sankcionirati gramatičari su se koristili drugim metodama, kao što su isti¥õåb „pretpostavljanje kontinuiteta“ ili istiõsån “pravni prioritet” i dr.18

Prvi gramatičar koji je na jednome mjestu sistematizirao osnovne principe na kojima se, prema njemu, trebaju izvoditi gramatička pravila i formirati gramatika arapskog jezika bio je Ibn Ğinnī (um. 392/1002).


  1. Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 82-83.

  2. Ibid., str. 65-66.


Ovaj je autor u djelu al-Êa¥ā’i¥, prema uzoru i pod utjecajem metodologije islamskog prava (u¥ūl al-fiqh), utvrdio osnovne principe i načine (adilla al- naõw) kojima će se gramatičari koristiti u procesu utvrđivanja gramatičkih pravila (aõkām naõwiyya). Poslije njega slijede druga značajna djela u kojima se detaljnije i temeljitije objašnjavaju i reguliraju ova pitanja. Među njima posebno su značajna djela: Luma‘ al-adilla fī u¥ūl an-naõw, zatim al-Iġråb fī ğadal al-i‘råb, Asrår al-‘arabiyya i al-In¥åf fī maså’il al-êilåf, koja je napi- sao Abū Barakåt ‘Abdurraõmån Kamåluddīn ibn Muõammad al-Anbårī (um. 577/1181) i djela al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw, zatim al-Muzhir fī ‘ulūm al-luÿa wa anwå‘ihå i Ašbåh wa an-naëå‘ir fī an-naõw, koja je napi- sao Ğalåluddīn ‘Abdurraõmån ibn Abū Bakr as-Suyūãī (um. 911/1505).19 Kao najvažnija djela među njima smatraju se Ibn Ğinnījev al-Êa¥ā’i¥, al- Anbårījev Luma‘ al-adilla fī u¥ūl an-naõw i as-Suyūãījev al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw.

Osnovni izvori i principi normiranja arapske gramatike, prema Ibn Ğinnīju, su samå‘ „jezička praksa“, iğmå‘ „konsenzus“ i qiyås „analogija“,20 prema al-Anbårīju, naql „jezička praksa“, qiyas „analogija“ i isti¥õåb al-hāl

„pretpostavljanje kontinuiteta“21 a prema as-Suyūãīji, samå‘ „jezička pra- ksa“, iğmå‘, „konsenzus“, qiyås „analogija“ i isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“22 koji se, prema većini gramatičara, tretiraju kao četiri osno- vna principa (u¥ūl) arapske gramatike.


  1. Samå‘ „jezička praksa“

Jezička praksa, koju as-Suyūãī označava kao samå‘ a al-Anbårī naql, predstavlja „čisti arapski jezik“ (kalām ‘arabī fa¥īõ) koji se može naći u tri osnovna izvora: Kur’anu, Poslanikovim hadisima i govoru Arapa.23 Arapski


  1. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 22.

  2. Ibn Ğinnī ne navodi eksplicitno na jednome mjestu ova tri izvora ali o njima raspra- vlja u djelu al-Êa¥ā’i¥. Vidi: Abū al-Fatõ ‘Uïmān ibn Ğinnī, I-II, Taõqīq: Muõammad ‘Alī an-Nağğār, Dār al-kutub al-mi¥riyya, al-Qāhira, 1371/1952-1374/1955.

  3. Abū al-Barakāt ‘Abdurraõmān Kamāluddīn ibn Muõammad al-Anbårī, Luma‘ al-adilla fi u¥ūl an-naõw,Taqdīm wa taõqīq: Sa‘īd al-Afġānī, Dār al-fikr, Dimašq, 1377/1957, str. 81.

  4. Ğalåluddīn as-Suyūãī, al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw, Ta‘līq: Maõmūd Sulaymån Yåqūt, Dār al-ma‘rifa al-ğāmi‘iyya, al-Iskandariyya, 1426/2006, str. 14; Maõmūd Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, Dår al-qalam, Dimašq, 1409/1989, str. 26.

  5. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla fi u¥ūl an-naõw, str. 81; As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 74;

M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 67. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 57.


gramatičari potpuno su saglasni da Kur’an, Poslanikov hadis i govor Arapa u prozi i poeziji čine osnovne izvore jezičkog materijala (ma¥ādir an-naõw al-‘arabī) koji se mogu koristiti u procesu utvrđivanja zakonitosti arapskog jezika i iz njih, prema utvrđenim metodološkim procedurama, izvoditi gra- matička pravila.

Pretpostavlja se da je al-Anbårī, označavajući jezičku praksu termi- nom naql, želio ukazati na postojanje dvije vrste izvora arapske gramatike: tradirane izvore (ma¥ādir manqūla) zato što sve tri vrste jezičkog materijala

- Kur’an, hadis i govor Arapa - predstavljaju tradiranu jezičku praksu (naql) i racionalne izvore (ma¥ādir ma‘qūla) zato što predstavljaju racionalne meto- de izvođenja gramatičkih pravila. Tradirani izvori označavaju se i kao mate- rijalni (ma¥ādr mādiyya) zato što se odnose na tekst kao materijalni izvor.24


Kur’an (kalåm Allāh)

S obzirom na to da je Allah odabrao da na arapskom jeziku objavi svoju posljednju Objavu, ovaj je jezik morao biti savršen, bez anomalija i izu- zetaka te predstavljati najviše domete literarnog izražavanja. Takav je jezik morao predstavljati sistem u kojemu svaki njegov element stoji na svome mjestu i svaki njegov dio pokazuje savršenstvo. Kako bi otkrili sve njegove tajne i dragocjena značenja, arapski gramatičari usredsredili su pažnju i na objašnjavanje samoga jezika Kur’ana, tumačenje njegovih konstrukcija te pokazivanje i najsitnijih detalja njegove strukture. Zbog toga je jezik Kur’ana označen kao model “čistog arapskog jezika” (‘arabiyya fa¥īõa) i, za razliku od hadisa i govora Arapa, za prihvatanje jezika Kur’ana kao izvora jezičkog materijala u lingvističkim izučavanjima nisu postavljani nikakvi uvjeti.

Zbog toga među arapskim gramatičarima nema spora u pogledu kori- štenja teksta Kur’ana kao izvora jezičkog materijala. Jezik Kur’ana, prema svim arapskim gramatičarima, predstavlja najčistiji i u pogledu tradiranosti najvjerodostojniji arapski jezik i, s obzirom da je “objavljen na čistom arap- skom jeziku”, tekst s najmanjom vjerovatnoćom iskrivljenosti (taõrīf ). Zbog toga se tekst Kur’ana smatra najispravnijim i najsigurnijim izvorom jezičkog materijala koji su u svojim lingvističkim izučavanjima koristili najraniji gra- matičari a Sībawayh i gramatičari poslije njega i njegova razna čitanja.25


  1. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 31.

  2. Ibid., str. 34. – Prema drugačijem tumačenju, Kur’an kao izvor jezičkog materijala podrazumijeva i svih sedam njegovih čitanja, kako je i u hadisu zabilježeno. Uvjet je samo da su ta čitanja sigurnim nizom prenosilaca od Muhammeda, a.s., registrirana, da su u saglasnosti s gramatikom arapskog jezika i s Osmanovim Mushafom. Vidi: Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 98.


Hadis (kalåm an-Nabī)

S obzirom na značaj hadisa kao izvora islamskog prava bilo je očeki- vati da će sličan status hadis imati i u gramatičkim izučavanjima. Međutim to se nije dogodilo. Mnogi raniji, kao i kasniji gramatičari, nisu smatrali hadis primarnim izvorom arapske gramatike iz kojega bi se mogla izvoditi gramatička pravila. Gramatičari su tekst hadisa najčešće koristili kao potvr- du gramatičkih pravila utvrđenih na temelju Kur’ana ili govora Arapa, a ne kao izvor na osnovu kojeg bi se mogla izvoditi gramatička pravila. Tek u kasnijem periodu dolazi do promjene odnosa prema tekstu hadisa kao mogućem izvoru jezičkog materijala. Mnogi gramatičari u cilju pronalaženja novih izvora jezičkog materijala okreću se sada i prema hadisu kao mogu- ćem izvoru, tražeći u jeziku hadisa pojave koje podupiru njihove analogije i gramatička pravila koja iz njih proizlaze. Međutim i dalje postoji grupa gramatičara koja odbacuje hadis kao izvor jezičkog materijala a pored njih i treća grupa koja pokušava pomiriti ova dva suprotstavljena stajališta. Oni tvrde da i među hadisima postoje razlike i da se neki mogu prihvatiti kao izvor jezičkog materijala.26


Govor Arapa (kalåm al-‘Arab)

Govor Arapa, kao izvor jezičkog materijala, čine uglavnom poezija i u manjoj mjeri proza. Za prihvatanje govora Arapa kao izvora jezičkog materi- jala utvrđeni su posebni kriteriji koji se odnose na vremenski period u koje- mu se mogao sakupljati ovakav materijal, mjesta gdje se mogao sakupljati i društvenu sredinu u kojoj se govorilo jezikom koji bi mogao biti prihvatljiv izvor jezičkog materijala.

Ovu vrstu jezičkog materijala gramatičari su mogli registrirati nepo- sredno od samih Arapa ili posredno kao tradiranu od drugih gramatičara ili registriranu u leksičkim i gramatičkim djelima. Prvi oblici tradirane jezičke prakse bili su poezija koja se učila napamet i recitiranjem prenosila sa genera- cije na generaciju i prozni tekstovi koji su predstavljali uglavnom kraća djela historijskog karaktera. Nakon pojave islama, pored Kur’ana kao tradiranog jezičkog materijala pisanog u prozi, kao izvori jezičkog materijala koristili su se i drugi prozni tekstovi kao što su propovijedi, razne poslovice i poezija u prozi.

Neposredno sakupljanje i registriranje proznog jezičkog materijala počinje početkom drugog hidžretskog stoljeća (početak osmog stoljeća po


  1. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 46-48.


Isau, a.s.) i traje do sredine istoga stoljeća među urbanim stanovništvom a do sredine četvrtog stoljeća (početak druge polovine desetog stoljeća po Isau, a.s.) među pustinjskim nomadima kada dolazi do promjene načina korište- nja analogije. U istome periodu odvija se registriranje i tradiranog proznog jezičkog materijala čije vrijeme nastanka seže stoljeće i po prije pojave islama (sredina petog stoljeća po Isau, a.s.). Prozni jezički materijal registriran u navedenom periodu prihvata se u jezičkim istraživanjima kao nepobitan izvor arapske gramatike.27 Isti status imala je i poezija iz predislamskog perioda i poezija nastala u vrijeme i poslije objave islama sve do početka drugog hidžretskog stoljeća (početak osmog stoljeća po Isau, a.s.) kada otpočinje njeno neposredno registriranje i traje do sredine istoga stoljeća (sredina druge polovine osmog stoljeća po Isau, a.s.), odnosno pojave četvrte generacije pjesnika (muwalladūn), kada dolazi do većeg griješenja u govoru i širenja dijalekata. Nakon ovoga perioda poezija se nije mogla koristiti kao relevantan izvor jezičkog materijala zato što se u ovoj poeziji počinju javljati gramatičke greške.28

Vremenski okvir sakupljanja jezičkog materijala među urbanim sta- novništvom bio je zbog mogućeg dijalekatskog utjecaja strogo vremenski ograničen, tako da se polovinom drugog hidžretskog stoljeća jezički materi- jal prestao sakupljati među njima, za razliku od jezika pustinjskih Arapa čiji se jezik koristio sve do sredine četvrtog hidžretskog stoljeća.


  1. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, Manšūrāt al-Ğāmi‘a al-lībiyya, Kulliyya at-tarbiyya, Banġāzi, 1392-93/1973., str. 21-22.

  2. Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 95; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str.

50; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 66. - Inače, kada je u pitanju tretiranje jezika poezije kao mogućeg izvora arapske gramatike, među gramatičarima su posto- jala različita mišljenja, zbog toga što se jezik poezije odlikuje posebnim estetskim načinom izražavanja, različitim u odnosu na konvencionalni, ponekad i na račun gramatičke korektnosti jezičkih konstrukcija. S obzirom na to da je u jeziku poezije dopuštena pjesnička sloboda izražavanja (licentia poetica), uključujući i slobodu u formiranju različitih sintagmi i izraza u cilju postizanja visoko literarnog stila, neki su se gramatičari pitali da li ovakav jezik može biti modelom konvencionalne, nelite- rarne upotrebe jezika. Ovo je pitanje posebno značajno s obzirom na činjenicu da je cilj gramatike opis općeg modela jezika predstavljenog u čistom, klasičnom arapskom jeziku. Zbog toga je među gramatičarima i dolazilo do sporenja u procesu usaglašava- nja poetskih tekstova sa gramatičkim pravilima. Međutim kad je u pitanju kur’anski tekst koji je, također, objavljen visoko literarnim stilom, njegov jezik, s obzirom na to da su nastanak, utemeljenje i razvoj arapske gramatike imali svoje duboke vjerske razloge, biva osnovom gramatičkog opisa arapskog jezika. (Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 103).


Neposredno registriranje jezičkog materijala posebno je značajno radi utvrđivanja načina artikuliranja glasova, njihovih artikulacijskih svojstava i fleksije riječi. Osim toga, sakupljač ovog materijala mogao je na licu mjesta procijeniti njegovu vrijednost i prihvatljivost. Međutim budući da su prvi sakupljači bili manje obrazovani gramatičari, često su bez posebne selekcije registrirali skoro sve što bi čuli, čime je ovaj materijal u početku u nekom smislu bio manje pouzdan i manje mjerodavan izvor.29

Jezički materijal se sakupljao od dvije skupine stanovništva: pustinj- skih nomada (a‘råb al-bådiya) i urbanog stanovništva koje je govorilo čistim arapskim jezikom (fu¥aõå’ al-õañar). Nomadsko stanovništvo koje je govorilo čistim arapskim jezikom moglo se pronaći u pustinjskim oblastima Hidžaza, Tihame i Nedžda. Od poznatih gramatičara ova su mjesta pohodili al-Êalīl i al-Kiså’ī.30 Urbani Arapi od kojih se mogao čuti čisti arapski jezik bili su pustinjski nomadi koji su naseljavali prigradska naselja i tako sačuvali čistotu svog jezika od utjecaja gradskog stanovništva te obrazovani dio grad- skoga stanovništva koji je dobro poznavao Kur’an i arapsku poeziju. Među njima su bili poznati pjesnici ‘Umar ibn Abū Rabī‘a, al-Ğarīr, al-Farazdaq, al-Aêãal i dr.31

Interesantno je da su u ovom periodu gramatičari u potpunosti ignori- rali hadis kao mogući izvor jezičkog materijala. Nisu ga koristili čak ni u argu- mentaciji dokazivanja ispravnosti jezičkih pojava registriranih u Kur’anu i govoru Arapa.32 Osim toga, gramatičari ovoga perioda odbacivali su i govor urbanog stanovništva i anomalne (šāèèa) načine čitanja kur’anskog teksta zato što su na raspolaganju imali mnogo sigurnije i prihvatljivije izvore.


  1. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, 23; Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 95.

  2. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 25. – Nomadski Arapi su ponekad posjećivali i urbana mjesta, odnosno gradove Basru i Kufu, i tada bi gramatičari od njih registrirali jezički materijal. Tako se navodi da je al-Kiså’ī tokom jedne svoje posjete Basri pitao al-Êalīla, nakon što se uvjerio u njegovo veliko poznavanje jezičkog materijala, gdje ga je sakupio. Pošto mu je odgovorio da je to učinio među Arapima pustinja Hidžaza, Tihame i Nedžda, al-Kiså’ī je, navodno, nedugo poslije toga otišao u ista mjesta i u registriranju jezičkog materijala koji nije mogao zapamtiti potrošio petnaest boca tinte (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 57).

  3. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 29; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 59.

  4. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 38-40; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 47-48; Muõammad al-Muêtår Walad Abbåh, Tårīê an-naõw al-‘arabī fi al-Mašriq wa al-Maġrib al-‘arabī (History of arabic grammar - Histoire de la gram- maire arabe), ISESCO, 1417/1996, str. 29-30.


Kritička analiza izvora jezičkog materijala odnosila se, uglavnom, na utvrđivanje kriterija za odabir plemena od kojih se mogao sakupljati jezički materijal. Prema ovim kriterijima jezički materijal se mogao sakupljati samo od onih plemena koja se ne graniče s nearapskim plemenima i ne dolaze na bilo kakav način u kontakt s njima, kao što su, npr., trgovački poslovi i slično.33

Drugi je kriterij bio povjerljivost prenosilaca jezičkog materijala od čega je značajno zavisila autentičnost ponuđenog materijala. Zbog toga su gramatičari bili izuzetno rigorozni u utvrđivanju njihove pouzdanosti. Procedura utvrđivanja pouzdanosti prenosilaca vršila se na način sličan postupku prenošenja hadisa. Čak se koristila ista i terminologija.

U cilju dobijanja vjerodostojnog jezičkog materijala gramatičari su podvrgavali kritici i sam jezički materijal. Kritički pristup jezičkom materi- jalu pretpostavljao je preispitivanje postupka njegovog prenošenja i utvrđi- vanje njegove autentičnosti metodom kontrastiranja i kompariranja. Tako se prema ovome principu jezički materijal dijeli na dvije vrste: mutawātir i āõād. Prvu vrstu predstavlja jezički materijal tradiran većim brojem preno- silaca u koji spadaju jezik Kur’ana, većim brojem prenosilaca tradirani hadisi i govor Arapa čija se autentičnost zbog toga ne može dovesti u sumnju. Ova vrsta jezičkog materijala smatra se nepobitnim dokazom koji se može kori- stiti u naučne svrhe. Drugu vrstu čini jezički materijal tradiran od strane jednog prenosioca. Ova vrsta jezičkog materijala mogla se koristiti samo kao mišljenje u vezi s određenom jezičkom pojavom.34

U cilju utvrđivanja autentičnosti jezičkog materijala pristupalo se valorizaciji i jezičkih pojava koje se manifestiraju u takvome materijalu. U tom pogledu ispitivana je kontinuiranost manifestiranja takve pojave, čime



  1. Kao izuzetak od ovih kriterija navodi se pleme Kurejš, koje je nastanjivalo Meku koja je ujedno bila i poznat trgovački centar. Stanovnici ovoga grada su zbog toga bili u mogućnosti da dođu u kontakt i sa nearapskim plemenima, ali su uprkos toj činjenici sačuvali čistotu arapskog jezika (‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 53-54). Međutim Tammåm Õassān ne prihvata ovu tvrdnju ističući, naprotiv, da gra- matičari kada su utvrđivali plemena koja su govorila čistim arapskim jezikom koji bi moga biti izvorom arapske gramatike nisu prihvatali jezik plemena Kurejš (Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 76).

  2. ‘Abdurraõmån Ğalåluddīn as-Suyūãī, al-Muzhir fī ‘ulūm al-luÿa wa anwå‘ihå, I-II, Dār al-ğíl, Bayrút, s.a., I, str. 113-114; Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 83-84; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 62; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al- ‘arabī, str. 60.


se dokazivala prihvatljivost nekoga teksta kao izvora jezičkog materijala.35 Međutim i rijetke jezičke pojave gramatičari su odmah nakon al-Õañramīja počeli uzimati u razmatranje, budući da su se logikom razvoja jezika vreme- nom mogle raširiti u jeziku tako da bi se, u slučaju njihovog odbacivanja, moralo ponovo vraćati njihovom istraživanju.36


  1. Iğmå‘ „konsenzus“

Konsenzus (iğmå‘) je izvorna metoda u¥ūl al-fiqha utemeljena na naprijed navedenom hadisu u kojemu Muhammed, a.s., ističe da se njegovi sljedbenici nikada neće složiti oko nečeg pogrešnog. Nastao pod utjecajem u¥ūl al-fiqha, konsenzus u arapskoj gramatičkoj teoriji predstavlja jedan od načina normiranja arapskog jezika koji pretpostavlja saglasnost većine gramatičara (iğmā‘ an-nuõāt) u vezi s određenim jezičkim pitanjem ili izve- denim gramatičkim pravilom.

Princip iğmå‘a spominje Ibn Ğinnī kao konsenzus basranskih i kufanskih gramatičara (iğmå‘ ahl al-baladayn) u vezi s rješavanjem određe- nih jezičkih pojava i njihovog sankcioniranja odgovarajućim gramatičkim pravilima. Pravila utvrđena konsenzusom, kako ističe Ibn Ğinnī, ne smiju biti oprečna pravilima izvedenim iz tradiranog jezičkog materijala niti pra- vilima utvrđenim analogijom s pravilima izvedenim iz takvoga materijala.37 Konsenzus kao način rješavanja jezičkih pitanja pretpostavlja potpunu saglasnost svih basranskih i kufanskih gramatičara a u kasnijem periodu većine gramatičara određenog vremena. Nakon postignute saglasnosti u vezi s određenim pitanjem naknadna mimoilaženja, prema većini gramatičara, nisu dopuštena. U gramatičkim djelima nalaze se mnogi pojedinačni stavovi velikog broja gramatičara koji su odbijeni pozivanjem na opću saglasnost ostalih gramatičara.38

Međutim Ibn Ğinnī dopušta izvođenje i gramatičkih pravila oprečnih općoj saglasnosti gramatičara ukoliko takva pravila nisu oprečna pravilima izvedenim iz tradiranog jezičkog materijala ili pravilima utvrđenim analogi- jom s pravilima izvedenim iz takvoga materijala. Pravila izvedena na takav način nisu suprotna jeziku Kur’ana i jeziku hadisa i zbog toga su, prema Ibn Ğinnī, dopuštena. Rukovodeći se ovakvim stavom Ibn Ğinnī i sam izvodi


  1. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 67. 36 Ibid., str. 68-69.

  1. Ibn Ğinnī, al-Êa¥ā’i¥, I, str. 189.

  2. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 87.


pravila suprotna konsenzusu gramatičara, ali koja imaju svoje uporište u tekstu Kur’ana.39

Neki gramatičari smatraju da konsenzus mora biti javno iskazan tako

da prešutna saglasnost (iğmā‘ sukūtī) predstavlja najnižu vrstu konsenzusa. Prema ovim gramatičarima, u jednome vremenu mogu postojati najviše dva mišljenja prihvaćena kao konsenzus gramatičara u vezi s određenim pitanjem s tim što se kasnije, kao i u u¥ūl al-fiqhu, u vremenu poslije ovih gramatičara može prihvatiti i treće mišljenje.40

Osim konsenzusa gramatičara u arapskoj lingvističkoj tradiciji spo- minju se još i konsenzus prenosilaca jezičkog materijala (iğmā‘ ar-ruwāt) i konsenzus Arapa (iğmā‘ al-‘Arab).

Konsenzus prenosilaca znači opću saglasnost prenosilaca u vezi s jezi- čkim materijalom u kojemu se nalazi primjer manifestiranja određene jezi- čke pojave, odnosno načina upotrebe jezika koji može poslužiti kao dokaz (õuğğa) za izvođenje odgovarajućega gramatičkog pravila. U klasičnim gramatičkim djelima često se navode slučajevi saglasnosti prenosilaca jezi- čkog materijala u vezi s manifestiranjem određene jezičke pojave u takvome materijalu.41

Konsenzus Arapa znači opću saglasnost Arapa u vezi s određenom jezičkom pojavom čiji način manifestiranja može poslužiti kao dokaz za utvrđivanje gramatičkog pravila kojim se sankcionira takva pojava. Konsenzus Arapa posebno naglašava as-Suyūãī ističući prešutnu saglasnost (iğmā‘ sukūtī) kao vrstu ovoga konsenzusa kojim se prešutno prihvata mani- festiranje određene jezičke pojave.42


  1. Qiyās „analogija“

Ključni momenat u izučavanju arapskog jezika i uspostavljanju arap- ske gramatike bio je uvođenje analogije kao naučne metode u normiranju arapskog jezika. Arapska tradicija spominje al-Õañramīja kao prvoga grama- tičara koji se u izučavanju jezika na eksplicitan način služio ovom metodom. Analogijom su se, međutim, prije al-Õañramīja služili prenosioci hadisa i historičari, samo što niko od njih do al-Õañramīja nije dovoljno razumi-


  1. Ibn Ğinnī, al-Êa¥ā’i¥, I, str. 189-192; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 88.

  2. As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 201-202; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 171- 172; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 90.

  3. Ibid., str. 79-80.

  4. As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 193; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str.164-165; M.

    1. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 80-81.


jevao prirodu njenoga fenomena. Tek pojavom al-Õañramīja analogija je definirana u značenju u kojemu će biti primjenjivana u gramatičkim studi- jama prvog perioda razvoja arapske gramatike. Utjecaj analogije najočitije je izražen u vanjskim promjenama riječi koje se manifestiraju kroz njihovu sufiksalnu fleksiju (i‘råb).43

Naime, gramatičari su na samome početku rada na arapskoj gramatici u jeziku uočili i identificirali određene analoške oblike kontinuirano podr- žavane u jezičkoj praksi, bilo u načinu tvorbe riječi ili njihovoj fleksiji a da još u potpunosti i nisu razumijevali pojam analogije. To je, međutim, prvi shva- tio al-Õañramī i definirao je kao postupak koji podrazumijeva utvrđivanje kao standardnih formi samo onih jezičkih pojava koje se tiču tvorbe riječi i njihove fleksije koje se kontinuirano manifestiraju u jezičkoj praksi. Samo su se takve pojave smatrale analoškim, dok su one koje odstupaju od ovako utvrđenog oblika identificirane kao anomalije (šuèūè). Analoški oblici su prihvaćeni kao standardizirane forme izražavanja i sankcionirani odgovara- jućim gramatičkim pravilima koja se ni u kojem slučaju nisu mogla kršiti.44 Oko pitanja eventualnog normiranja ili odbacivanja anomalnih pojava kao negramatičkih, među arapskim gramatičarima je došlo do sporenja. Na tome sporenju su, uglavnom, i nastale basranska i kufanska gramatička škola.

Basranci su, zahvaljujući većem broju okolnosti, jezik tretirali kao savršen prirodni sistem koji se ne smije degradirati prihvatanjem anomalnih jezičkih pojava. Zbog toga su analoškim smatrali samo one pojave koje se kontinuirano manifestiraju u jeziku. Jedino se takve pojave, prema njima, mogu smatrati pravilnim, i, prema tome, gramatičkim, dok se anomalne pojave smatraju nepravilnim, te, prema tome, i negramatičkim koje se zbog toga moraju korigirati prema utvrđenim analoškim pojavama.

I kufanski gramatičari prihvataju analogiju kao naučnu metodu u normiranju arapskog jezika, ali u dosta slobodnijem značenju. Oni analo- škim, odnosno gramatičkim pojavama tretiraju i anomalno izvedene oblike riječi i njihovu fleksiju. Tako se navodi da je upravo al-Kisā’ī sankcionirao standardnim i takve jezičke pojave. Da li su kufanski gramatičari ovakvim pristupom anomalnim jezičkim pojavama u analogiji vidjeli jezičku kreati- vnost, teško je ustvrditi, isto kao i tretiranje učenja basranskih gramatičara kao odsustvo stvaralačkog principa i način konzerviranja jezika.45


  1. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 12.

  2. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 103.

  3. Ovakav stav kufanskih gramatičara neki orijentalisti smatraju posebno značajnim ili

čak hvale vrijednim. Kufanci su, prema njima, shvatajući jezik na takav način bili svje-


Međutim analogija se u vrijeme al-Êalīla i njegovog učenika Sībawayha počela intenzivnije razvijati, napuštajući princip kontinuiranog manifestira- nja konkretnih jezičkih pojava, uključujući u analoško tretiranje i hipoteti- čke jezičke pojave koje moraju biti analogne ostvarenim jezičkim pojavama. Tako se, prema ovakvome tretiranju analogije, manifestiranje sufiksalne fle- ksije određene imenice, zavisno od njene pretpostavljene pozicije u rečenici,

može manifestirati na više načina, kao u primjeru vokativa: (ﻞﻳﻮِ ﻄﻟا) ﻞﻳﻮِ ﻄﻟا ﺪُ ﻳْ زَ

ﺎﻳَ

O visoki Zejde! Atribut kao apozitiv imenice u vokativu u ovome slučaju

može biti u nominativu slažući se s imenicom na koju se odnosi prema izgo- voru, a može biti i u akuzativu slažući se s istom imenicom prema položaju u rečenici. Ovakvo tumačenje jezičkih pojava nastalo je pod izravnim utje- cajem hanefijskog fikha a nalazi se na više mjesta i u Sībawayhovoj gramatici al-Kitāb. Analogiju u ovome značenju, osim Sībawayha slijedili su i drugi gramatičari basranske škole. S obzirom na to da se ovakva analogija oslanja uglavnom na indukcijsku metodu u izvođenju gramatičkih pravila, ova se analogija označava i kao indukcijska (qiyās istiqrā’ī).46

Ovakvo tretiranje analogije u gramatičkim izučavanjima arapskog jezika trajalo je sve do sredine trećeg hidžretskog stoljeća (sredina devetog stoljeća po Isa a.s.) kada počinje period prelaska indukcijske analogije u formalni postupak izvođenja gramatičkih pravila i traje do početka četvrtog hidžretskog stoljeća (početak desetog stoljeća po Isau, a.s.) kada se kao nova



sni vrijednosti svakodnevnog govornog jezika, dijalekata i tekstova napisanih nestan- dardnim jezikom, čime su sačuvali dio svakodnevnog govornog jezika koji su basranci namjerno zanemarivali. Kufanski gramatičari su, prema ovakvim mišljenjima, bez obzira što su u ocjenama nekih dijalekatskih osobenosti pretjerivali, imali ispravniji i prihvatljiviji pogled na cilj gramatičkih izučavanja koja u procesu konstituiranja arap- ske gramatike trebaju ravnopravno uključiti govornu i pisanu formu jezika. Prema ovome mišljenju, basranski gramatičari su svojim racionalno-analoškim modelom arapski jezik ukalupili i tako mu presudili. G. Weil, Die gramatischen Schulen von Kufa und Basra, Leiden, 1913, S. 41F, prema: M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 109-110. Međutim Tammåm Õassān u primjeni praktične analogije basranskih gramatičara vidi moć jezičke produkcije. Ona, prema njemu, pruža mogućnost proizvodnje neograničenog broja rečenica, stručnih termina i civilizacijskih izraza. (Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 166-167).

  1. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 105; Šawqī Ñayf, al-Madåris an-naõwiyya, Dār al-ma‘ārif, al-Qåhira, 1992, str. 45; Al-Õulwānī, al-Mufa¥¥al fī tārīê an-naõw al- ‘arabī, I, str. 296-298. - Poznato je da je al-Êalīl bio savremenik imama Abū Õanīfe i da je služeći se njegovim učenjem u fikhu podupirao svoje stavove u gramatici, dok je Sībawayh bio savremenik imama Abū Yūsufa i Muõammeda b. al-Õasana.


metoda izvođenja gramatičkih pravila u potpunosti formira.47 Budući da u ovo vrijeme prestaje sakupljanje i registriranje jezičkog materijala, ovaj period predstavlja i vrijeme kraja upotrebe analogije u značenju istraživanja kontinuiranog manifestiranja jezičkih pojava i indukcijskom metodom izvo- đenja gramatičkih pravila. S obzirom na nedostajanje novog jezičkog mate- rijala, odnosno njegovo reduciranje na isključivo tradiranu jezičku praksu,48 analogija u narednom periodu dobija savim novo značenje i predstavlja novi postupak u izučavanju arapskog jezika i konstituiranju arapske gramatike. Analogija sada, kao i u u¥ūl al-fiqhu, predstavlja formalnu operaciju uvođe- nja u međusobni odnos dviju jezičkih pojava, bilo da su obje iz jezičke prakse ili jedna hipotetična a druga realizirana u jezičkoj praksi ili dva gramatička pravila na temelju njihove međusobne sličnosti ili zajedničkog uzroka nji- hovog manifestiranja.49 Kao rezultat takvoga postupka jezička pojava koja se upoređuje sankcionira se pravilom pojave s kojom se upoređuje. Pojava koja se upoređuje definira se kao pojedinačno (far‘) a pojava sa kojom se upoređuje kao osnovno (a¥l). Analogija sada, kao metodološki postupak, označava formalnu operaciju upoređivanja pojedinačnog s općim i mnogo je bliža svom leksičkom značenju upoređivanja i sravnjivanja jedne stvari s drugom stvari.

Da bi došlo do uvođenja u analoški postupak dviju jezičkih pojava, neophodno je utvrditi da između njih postoji određena veza (ğåmi‘) na temelju koje bi se ove dvije jezičke pojave mogle dovesti u međusobni odnos i uvesti u analoški proces izjednačavanja. Ova veza može biti izražena u postojanju zajedničkog uzroka (‘illa) njihovog manifestiranja ili postojanje određenog stepena sličnosti (šabah) između njih. Neki gramatičari smatraju da se između dvije jezičke pojave među kojima ne postoji zajednički uzrok niti sličnost, zajedničkom vezom može tretirati i kontinuiranost manife- stiranja takve jezičke pojave u praksi. Kontinuirano manifestiranje jezičke pojave, prema njima, dovoljan je dokaz postojanja i njihove međusobne veze,

bez obzira na to što se ona ne vidi. Tako se, npr., za glagol ﺲﹶ

ﻴﹾ ﹶﻟ kaže da je

sufiksalno nepromjenljiv (mabnī) zbog kontinuirane sufiksalne nepromjen-


  1. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 81.

  2. Govor Arapa (kalām al-‘Arab) napuštaju svi gramatičari izuzev az-Zamaêšarīja, koji se i dalje u svojemu djelu al-Kaššåf ‘an õaqå’iq at-tanzīl nastavlja služiti i ovim izvo- rom. Ovo se najčešće objašnjava njegovim racionalističkim pogledima u pitanjima vjere, jezika kao i života, uopće. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 127-128.

  3. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 13.


ljivosti (binå’) svih nepotpuno promjenljivih (ÿayr muta¥arrif ) glagola.50 Pitanje uzroka vremenom se razvilo do te mjere da je postalo predmetom posebnih teorijskih, često i polemičkih razmatranja.

Posljednji elemenat analoškog procesa čini pravilo (õukm) koje nakon provedenog analoškog postupka prelazi s osnovnoga, odnosno onoga s kojim se upoređuje, na pojedinačno, odnosno jezičku pojavu koju se upo- ređuje.

Analoški postupak, prema tome, čine četiri elementa: 1. pojedinačno (far‘), odnosno pojava koja se upoređuje (maqīs), 2. osnovno (a¥l), odnosno pojava s kojom se upoređuje (maqīs ‘alayh), 3. zajednička veza ili bilo kakva međusobna sličnost (ğåmi‘) između ove dvije pojave i 4. pravilo (õukm) koje proizlazi iz takvoga postupka.51 Tako je, npr., analoškom metodom utvrđen nominativ proagensa (nā’ib al-fā‘il). Nakon što je došlo do uvođenja u analo- ški postupak upoređivanja proagensa s agensom (fā‘il) na osnovu predikacije kao njihovog zajedničkog uzroka, pravilo nominativa agensa prešlo je i na proagens. Prema tome, osnovno (a¥l) u ovom analoškom postupku predsta- vlja agens, pojedinačno (far‘) predstavlja proagens, zajednički uzrok (‘illa) predikacija a pravilo (õukm) nominativ. S obzirom na to da ovakva analogija predstavlja formalnu operaciju izjednačavanja dviju jezičkih pojava ona se tako i označava (qiyås šaklī).52

U analoški postupak sada se, osim pojedinačnih jezičkih pojava, mogu uvoditi i određeni tekstovi. Analogija tekstova podrazumijeva analoško kompariranje netradiranih novostvorenih oblika (¥iyaÿ) ili pojedinačnih riječi (mufradåt) s tradiranim oblicima, odnosno pojedinačnim riječima. Analogija ove vrste nastala je, uglavnom, kao posljedica općeg društvenog razvoja koji zahtijeva slobodniju upotrebu jezičkog fonda radi obogaćivanja jezika i udovoljenja komunikacijskim potrebama društva.

Budući da analogija jezičkih pojava sada predstavlja analoški postu- pak kompariranja određenih jezičkih pojava s pojavama za koje postoje utvrđena gramatička pravila radi njihovoga gramatičkog sankcioniranja, ova se vrsta analogije često naziva i “analogijom pravila” (qiyås al-aõkåm). U ovakav analoški postupak mogu ući i dvije jezičke pojave, obje sa definira- nim gramatičkim pravilima. Cilj ovakvoga postupka može biti utvrđivanje


  1. Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 168.

  2. Neki islamski pravni teoretičari õukm ne smatraju dijelom analoškog procesa nego njegovom posljedicom (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 100 i 134).

  3. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 74; Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str.


zajedničkih osobina navedenih pravila, njihovo potvrđivanje ili istraživanje njihovog porijekla. Analoški se mogu komparirati i jezičke pojave koje se nekontinuirano manifestiraju u jezičkoj praksi - obično karakteristične za neki dijalekt - s jezičkim pojavama koje se kontinuirano susreću u jezičkoj praksi, najčešće radi istraživanja zakonitosti njihovoga manifestiranja prema normiranoj jezičkoj pojavi.

Najzaslužniji za ovakvu promjenu analogije i dostizanje njene potpu- ne zrelosti kao metodološkog postupka u procesu normiranja jezičkih poja- va bili su al-Anbårī i as-Suyūãī. Oni su oslanjajući se najviše na Ibn Ğinnījevo djelo al-Êa¥å’i¥ analogiju u ovom smislu definirali kao metodu, označili osnovne elemente njenoga postupka i utvrdili vrste takve analogije.53


  1. Isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“

Kada se u procesu lingvistčkih istraživanja i izvođenja gramatičkih pravila za neku jezičku pojavu nisu mogli pronaći sankcionirani dokazi na osnovu kojih bi se takva pojava u analoškom postupku mogla normirati, gra- matičari su u procesu normiranja takvih pojava dopuštali oslanjanje na opća izvorna gramatička pravila (qåwā‘id a¥liyya) kao novi postupak izvođenja gramatičkih pravila. Ovaj se postupak, isto kao i u u¥ūl al-fiqhu, označava kao isti¥õåb al-õål, koji je među islamskim pravnicima bio sporan, što se odrazilo i na njegov status kod nekih gramatičara. Tako se korištenje ove metode u jezičkim istraživanjima veže za prestanak registriranja jezičkog materijala i uvođenje formalne analogije u sankcioniranju jezičkih pojava.

Isti¥õåb al-õål se u u¥ūl al-fiqhu najčešće definira kao „pretpostavlja- nje kontinuiteta“ postojećeg stanja, odnosno nastavljanje važenja postojećeg pravila. U gramatici arapskog jezika isti¥õåb al-õål predstavlja metodu izvo- đenja gramatičkih pravila na način da se određena jezička pitanja reguliraju prema njihovim izvornim gramatičkim pravilima ukoliko ne postoje dokazi za njihovo drugačije tretiranje. Tako se, npr., imenice, prema ovome princi- pu, imaju tretirati sufiksalno promjenljivim, osim u slučajevima kada postoje dokazi koji zahtijevaju njihovu nepromjenljivost (binå’), zato što je sufiksal- na promjenljivost (i‘råb) njihovo izvorno pravilo, dok se glagoli, sukladno svom izvornom pravilu, moraju tretirati sufiksalno nepromjenljivim, osim u slučaju kada postoje dokazi koji zahtijevaju njihovu promjenljivost.54


  1. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 74; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 111; Muõammad al-Muêtår Walad Abbåh, Tårīê an-naõw al-‘arabī, str. 34.

  2. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 141; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 125; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 141-144.


Dokazi koji zahtijevaju sufiksalnu nepromjenljivost imenica mogu biti njihova sličnost partikulama (šibh al-õarf ) ili izražavanje značenja parti- kula (ma‘nå al-õarf ), dok je dokaz sufiksalne promjenljivosti glagola njihova sličnost imenicama (muñår‘a al-ism). Tako je, npr., odnosna zamjenica ﻱﺬﹺ ﱠﻟﹶﺍ, kao imenska vrsta riječi, sufiksalno nepromjenljiva zato što je slična par-

tikulama a imenska riječ upitnog značenja ﻒﹶ

ﻴﹾ ﻛﹶ

zato što izražava značenje

partikule, dok su glagoli ﺐﹸ

ﻫﹶ ﺬﹾ ﹶﻳ i ﺐﹸ

ﺘﹸ ﻜﹾ ﹶﻳ sufiksalno promjenljivi zato što su

slični imenicama. S obzirom na to da odstupanje od sufiksalne promjenlji-

vosti imenica i nepromjenljivosti glagola kao njihovih izvornih gramatičkih pravila predstavlja izuzetke, pravila prema kojima se ovi izuzeci reguliraju označavaju se kao sekundarna gramatička pravila (qåwā‘id far‘iyya).55

Tako se na imenice koje posjeduju moć sufiksalne fleksije (mutamak- kin) primjenjuje njihovo izvorno pravilo sufiksalne promjenljivosti, dok se sufiksalna nepromjenljivost primjenjuje samo na imenice koje su slične par- tikulama i one koje izražavaju značenje partikula. Zbog toga se na imenice koje nisu slične partikulama i ne izriču značenje partikula, ukoliko ne posto- je drugi dokazi, metodom isti¥õåba, primjenjuje sufiksalna promjenljivost kao izvorno pravilo imenica. Na isti način se i na glagole, ukoliko nisu slični imenicama, primjenjuje sufiksalna nepromjenljivost kao njihovo izvorno pravilo. Tako se metodom isti¥õåba za glagole u imperativu, s obzirom na to da nisu slični imenicama, utvrđuje sufiksalna nepromjenljivost zato što je to izvorno pravilo glagola.56

Međutim ukoliko postoji dokaz (dalīl) nepromjenljivosti neke ime- nice ili promjenljivosti glagola, isti¥õåb al-õål se ne primjenjuje zato što ova metoda predstavlja najslabiji način dokazivanja i ne može imati prioritet nad drugim dokazima. Tako se metodom isti¥õåba ne može tvrditi da je sufiksalno promjenljiva imenica za čiju sufiksalnu nepromjenljivost postoji dokaz u vidu njene sličnosti partikulama ili izražavanja značenja partikule. Na isti način ne može se ni za određeni glagol tvrditi da je sufiksalno nepro- mjenljiv ukoliko postoji dokaz njegove promjenljivosti u vidu sličnosti imenicama.57


  1. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 141; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 125; Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 114-115; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al- ‘arabī, str. 143.

  2. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 142; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 125; M. A Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 143.

  3. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 142; M. A Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 143-


Gramatičari su se često u slučajevima kada nisu imali drugih dokaza oslanjanjali na izvorna pravila i prema njima normirali mnoge jezičke pojave. Ovom su se metodom posebno služili basranski gramatičari pobijajući neke stavove kufanskih kolega. Tako basranski gramatičari tvrde da je regens (‘āmil) direktnog objekta glagol a ne agens (fā‘il), kako tvrde kufanski gra- matičari, zato što glagol posjeduje rekciju (‘amal) a ne agens. Agens, prema basranskim gramatičarima, nema rekciju zato što je imenica, jer imenice, prema izvornom pravilu, nemaju rekciju. Zbog toga i agens, prema basranci- ma, zadržavajući svoju imensku prirodu ne pokazuje rekciju.58

U vezi s prihvatljivošću metode isti¥õåb al-õål u normiranju arapskog jezika među gramatičarima, isto kao i islamskim pravnicima, ne postoji opća saglasnost. Tako Ibn Ğinnī u osnovne načine normiranja arapske gramatike ne ubraja isti¥õåb al-õål, dok ga al-Anbårī i as-Suyūãī prihvataju s tim što al-Anbårī isti¥õåb al-õål smatra najslabijim načinom izvođenja gramatičkih pravila koji se, prema njemu, može koristiti samo u nedostatku drugih doka- za.59


  1. Istiõsān „pravni prioritet“

Promjene nastale prestankom registriranja jezičkog materijala dovele su do uvođenja i drugih, tzv. sporednih postupaka u procesu normiranja jezičkih pojava. Tako neki gramatičari prihvataju istiõsån kao način izvođe- nja gramatičkih pravila, preuzet iz u¥ūl al-fiqha, koji pretpostavlja oslanjanje uglavnom na ličnu intuiciju i interpretaciju gramatičara bez navođenja doka- za. Među gramatičarima, kao i islamskim pravnicima, postoji više definicija ove metode. Istiõsān se često definira kao napuštanje analogije a prihvatanje

onoga što se smatra povoljnijim, lakšim ili boljim. Tako se, npr., riječ ﻕﹲ ﹺﺮﺸﹾ ﻣﹶ

više koristi od analoškog oblika ﻕﹲ ﹶﺮﺸﹾ ﻣﹶ

zato što se smatra boljom varijantom,

iako su obje ispravne. Ovaj se postupak, inače, dopušta samo u slučaju kad

se pojava koja se želi normirati ne može dovesti ni u kakav odnos s nekom drugom pojavom. U tom slučaju istraživaču se dopušta da na temelju lične naučne intuicije može sankcionirati takvu jezičku pojavu. Međutim većina gramatičara ne prihvata istiõsån smatrajući da u ovom slučaju često dolazi do izražaja subjektivizam gramatičara, lišen objektivnih lingvističkih mjerila.60




  1. Ibid., str. 144.

  2. Ibid., str. 142-143. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 124.

  3. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 124.


Osim navedenih u arapskoj lingvističkoj tradiciji spominju se i druge sporedne metode rješavanja jezičkih pitanja i izvođenja gramatičkih pravila među kojima ima i onih koje su nastale pod utjecajem metodologije islamske pravne nauke. Međutim uporna i nekontrolirana primjena ovih postupka dovela je do izvođenja više različitih, često i protivrječnih gramatičkih pravila. Zbog toga gramatičari, po uzoru na metodologiju islamske pravne nauke, u metodologiju arapske gramatike uvode i klasifikaciju gramatičkih pravila na obavezujuća (wāğib), zabranjena (mamnū‘), dobra (õasan) i loša (qabīõ).61 Uvidjevši istovremeno da bi izvođenje velikog broja često i suprotstavljenih gramatičkih pravila moglo ugroziti i samo konstituiranje arapske gramatike, gramatičari pod utjecajem metodologije islamskog prava, u gramatička izučavanja uvode princip pretežiranja (tarğīõ) određenih rje- šenja kako bi reducirali veliki broj donesenih gramatičkih pravila. Međutim ovaj princip postaje, opet, uzrokom pojave novih isključivosti i protivrječno- sti, kako u donošenju općih sudova tako i izvođenju gramatičkih pravila.


Ključne riječi: izvori arapske gramatike, metodologija arapske grama- tike, osnove arapske gramatike, osnove islamskog prava.




Summary



Influence of Islamic jurisprudence on the development of Arabic grammar


U¥ūl al fiqh or “foundation of Islamic law” had a special impact on development of theoretical basis of Arabic grammar (u¥ūl an-nõw) which lasted from its beginnings until encounter of Arabs with Greek philoso- phy and formal logic. This influence was manifested not only in the form of establishing sources of linguistic materials but also in methodology of solving linguistic phenomena. Besides, it was also manifested in the form of construction of grammatical rules.

Qur’an and õadīï, as the basic sources of Islamic legislation, as a part of linguistic practice (samā‘) together with speech of Arab (kalām al-‘Arab), present basic sources of linguistic material on which Arabic grammar was formed. Since language of Qur’an is speech of Allah s.w.t. language (kalām


  1. As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 48; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 47.


Allāh) it presents perfection of linguistic expression, the most important source of linguistic materials. However, õadīï as a speech of Messenger of Allah s.w.t. (kalām an-Nabī) did not have character of a source of linguistic material in the development of Arabic grammar as it had in Islamic juris- prudence as a source of Islamic legislation. It is a matter of dispute among grammaticalness whether the language of õadīï indeed presents speech of the prophet of Allah’s s.w.t. Prophet, since õadīï were transmitted according to meaning.

Islamic jurisprudence had special influence in relation to the text as a source of linguistic material, its collection and research in establishing criteria in relation with time and place of its collection, critical attitude to its transmission, towards the text itself, the way of its use and interpretation, argumentation, and derivation of rules.

Islamic jurisprudence had a great impact to establishment of meth- odology of construction of grammar rules and implementation of other methods of their construction. An example of this was as was introduction of iğmā’ as consensus of grammarians and with regards to solution of certain linguistic issue and constructive grammatical rules. Introduction of analogy (qiyās) as a special way and method of construction of grammatical rules occurred under direct influence of methodology of Islamic law. Procedure of introduction of some linguistic phenomena in analogical procedure and derivation of rules after comparison of two linguistic phenomena had the same procedure as in Usūl al-fiqh.

Other methods of construction of grammatical rule which were treated as auxiliary were also from the methodology of Islamic legal sciences. That was the case with Isti¥õåb al-õål and Istiõsān. Isti¥õåb al-õål represents the establishment of grammatical rules in a way that certain linguistic issues regulate according to original grammatical rules if arguments for other treatment do not exist. Istihasan is used in cases when some linguistic phe- nomena cannot be put in relation with other sanctioned phenomena and in that case grammarian has a right, based on his personal scholarly intuition to sanction such phenomena without citing evidence.

Classification of some grammatical regulation into compulsory (wāğib), forbidden (mamnū‘), good (õasan) and bad (qabīõ) happened under the influence of Islamic jurisprudence. Similar is with the introduc- tion of principle of predominant (tarğīõ) in order to reduce a numerous number of constructed grammatical rules.