290 Ocjene i prikazi

Normana Itzkowitza i Evlije Čelebije. Ipak, autor u biti donosi ispravan i prihvatljiv zaključak. Govori i o tome da ljudi koji su u 16. vijeku spominjali riječ Turčin nisu pod tom riječju podrazumijevali etnicitet određene osobe već kulturološko-civilizacijsku orijentaciju.

Ništa manje nije zanimljiva Develijeva rasprava o leksemi Rūm (Rūmī) koja doživljava različite semantičko-kulturološke transformacije. Autor u prvi plan stavlja geografsku („rumelijsku“/ balkansku) identifikaciju ljudi koji su se tako potpisivali, ali ne navodi i moguće drukčije implikacije nave- denoga pojma (čak i kad se zna da se neko ko nije bio iz Rumelijskog ejaleta potpisivao kao Rumi). Termin Osmanlija autor izdvaja za ljude koji su administrativno bili vezani za Dvor. Autor daje i vrlo zanimljive primjere iz narodne poezije kad pokušava objasniti kako je svijet u Anadoliji definirao Osmanlije, gledajući u Osmanlije samo kao u stalež koji je kupio porez i živio od tuđeg rada (upravo su ovakvi primjeri navodili evropske istraživače da povuku jasnu razlikovnu crtu između pojma Osmanlija i pojma Turčin, crtu koju su stoljećima afirmirali polupismeni stanovnici udaljenih anadolskih sela). Govoreći o “jezicima Osmanlija”, Hayatı Develi prvo navodi poznate stavove Halila Inaldžika o tome kako Osmansko carstvo nije samo „Tursko carstvo“, a potom, uvažavajući postojanje različitih jezika u Carstvu, piše o tome kako je turski jezik zapravo glavni jezik u Carstvu. Navodi i jedan

„posve neobičan stav“ kako postojanje slavenskih jezika, grčkog i albanskog jezika na Balkanu uopće nije bitno utjecalo na opće pravilo upotrebe turskog jezika u Carstvu koje glasi: „u gradskim centrima i u svim različitim balkan- skim krajevima govorio se turski jezik“ (str. 26-27). Carstvo je, prema njemu, funkcioniralo poput antičkih carstva, bilo je i različitih jezika, ali „centralni jezik Osmanskog carstva jeste turski jezik“ (str. 27).

Kad Hayatı Develi govori o dvojezičnim i višejezičkim sredinama, govori i o uvođenju zajedničkog jezika komunikacije u društvu (kao što je lingua franka i sl.), na koji aludira i Evlija Čelebija u svome Putopisu. Budući da je Develi dugo istraživao osobitosti jezika u putopisu Evlije Čelebije, prirodno, on iz tog djela i navodi najviše primjera o različitosti jezika u Carstvu. Za govor nekog Bošnjaka koji je pokušavao svoju misao izreći na

«neobičnom» turskom (‘Bire biz kırduyuz, bire şimden gerü kâfiri bağlıyor durmuyor esir ediyor!’ – str. 30) H. Develi kaže da se tu radi o „rumelijskom“ izgovoru turskog jezika (Rumeli Türk Şivesi). Autor navodi primjere sredina u Anadoliji gdje se govorilo više jezika, primjere mjesta gdje su se koristili arapski i perzijski i „iskvareni“ turski jezik. Za muslimane Grke, koji su tek

Ocjene i prikazi 291

primili islam, Evlija Čelebi kaže da pokušavaju govoriti turski kao neku vrstu

„muslimanskog jezika“ (Müslüman lisanı – str. 33), ali da je takvih jako malo i da većina (novih muslimana) govori grčki. Takva situacija je bila u Atini i još nekim krajevima.

U mjestima gdje žive Albanici govori se albanski, a turski je pod snažnim utjecajem albanskog jezika. Jezička situacija u Solunu bila je vrlo zanimljiva. Pošto je najbrojnija zajednica u Solunu bila jevrejska zajednica, zatim muslimani i Grci, glavni jezik komunikacije, osobito u trgovini, bio je ladino jezik, zatim grčki, bugarski i „birani“ turski jezik. Turski se najmanje govorio u krajevima prema Mađarskoj - u Bosni i Rumuniji. Za situaciju u Mostaru navodi se da se govorio „prefinjeni stilizirani jezik“, pored bosan- skog i „latinskog“. Za krajeve kao što su Osijek, Požega, Vidin, Pljevlja, Foča i Nevesinje navodi se kako se u tim krajevima govore najviše bosanski, srpski, mađarski i bugarski. Kad se govori o jezičkoj situaciji u okolici Istol- noga Biograda, navodi se situacija u varoši „Bešli“, gdje se kaže kako su „svi stanovnici Bošnjaci, koji tečno i lijepo govore mađarski i njemački, a turski ipak ne znaju u tolikoj mjeri“ (E. Čelebi VII, 16a). Ista je situacija u Egriju:

„...svi stanovnici su Bošnjaci, ali govore tečno i lijepo mađarski i njemački“ (E.Č.VII:38b). Na isti način, kako navodi H. Develi, Evlija Čelebi opisuje stanovnike ostalih krajeva u tom dijelu Mađarske. Tako Čelebi za stanovni- ke oko utvrde Ihram u Budimskom ejaletu kaže: „Halkı Rumeli tarzı esbâb geyub Boşnakça ve Sırf ve Bulgarca ve Türkçe kelimât ederler“ – „Njezini stanovnici oblače odjeću rumelijskog stila, a riječi izgovaraju na bošnjačkome, srpskom, bugarskom i turskom jeziku“ (E. Č. VII, 93). U mjestu Feth-i Islam u Vidinskom sandžaku, prema Evliji Čelebiju, svi stanovnici znaju bosanski, turski i vlaški jezik (E. Č. VII:98).