Ahmed Mehmedović
HADŽI HAFIZ MUHAMMED BAQI DŽINO-ZADE
- sarajevski kadija, vakif, kaligraf i bibliofil
Mnoge ličnosti iz historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ostale su do danas za širu javnost nepoznate. Tek u novije vrijeme pokazuje se nešto više interesa za naše zaslužne ljude. Zahvaljujući radovima Bašagića, Kreševljakovića, Handžića, Šabanovića, Hasandedića, Traljića i drugih otrgnuti su od zaborava mnogi ugledni Bošnjaci: državnici, vakifi, muftije, muderrisi, književnici, umjetnici, alimi. Unatoč tome mnogo je zaslužnih Bošnjaka i do danas ostalo nepoznato. Spominjani su samo usputno u radovima gore navedenih i drugih istraživača, ali su izostale njihove potpu- nije biografije. Takav je slučaj i sa kadijom, vakifom i kaligrafom hafizom Muhammedom Bakijem Džinom, o kojem ovdje govorimo. O hafizu Bakiju do danas nije napisan zaseban tekst.
Ovo je pokušaj da se prezentira biografija hafiza Džine i da se valori- zira njegov dopinos islamu i društvu u kojem je živio i djelovao te da se kaže nešto o njegovim precima i potomcima.
Hadži hafiz Muhammed-efendija Baki pripadao je uglednoj, agin- skoj sarajevskoj porodici Džino (Džinić)1, čiji su preci, prema porodičnoj tradiciji, doselili iz Banje Luke. U banjalučko-sarajevske porodice spadaju i Đumišići, Spahe, Vajzovići, Husedžinovići i druge.
Džine su uglavnom bili posjednici, ali su se bavili i trgovinom, sud- skom strukom, zanatstvom. Bašeskija bilježi da je 1779. godine u Sarajevu umro neki Džino, knjigovezac i knjigovezački ćehaja za koga kaže da “u knjigovezačkom zanatu bijaše pravi majstor” i da je “umro od iznemo- glosti i starosti”.2 Kao age bili su obavezni učestvovati u odbrani Bosne i Hercegovine i odazivati se na vojne obaveze.
Džine su stanovali u mahali mesdžida Kebkebir hadži Ahmeda na Kovačima, a jedna ulica pri dnu te mahale, po njima, i danas nosi naziv Džinin sokak ili Džinina ulica.
U izvorima se nailazi na dva oblika ovog prezimena: Ûíno i Ûíno-zåde (Džinić).
Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović), Sarajevo, 1987., str. 180.
Najraniji Džino za koga znamo je Ahmed-čelebi Džino, koji je kao svjedok potpisan na vakufnami Salih-age Ćurčića od 29. novembra 1736. godine.3 Titula čelebi svjedoči o tome da je Ahmed-efendija Džino bio učen i uvažavan čovjek.
Na drugom listu rukopsa R-107 iz Zbirke orijentalnih rukopisa Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru ispisana je jedna pjesma u kojoj se spominje Sarajevo i Salih-efendija Džino, vjerovatno amidža hafiza Bakija. Prijepis je iz 1757. godine. 4
U izvorima se spominje i Muhammed Bekir-efendija (možda je krivo pročitano, a treba Muhammed Baki-efendija), koji je skupa s bratom Husein- agom, od 1785. godine pa nadalje, bio zakupnik badž-pazara u Sarajevu. Oni su prihode od te zakupnine dijelili napola sa ženom princa, a kasnije sultana Selima, Tabi-Safom. Za 32 godine braća Džine nisu u Istanbul slali sultaniji njen dio, pa je 1817. godine stigla carska zapovijed da se to učini. Džine se presabraše, pa joj poslaše 1.600 groša.5
Zna se i za Abdi-agu Džinu (umro prije 1878.), koji je bio oženjen Ummi Gulsum-hanumom, kćerkom Mustaj-bega Džennetića, jednog od najuglednijih i najimućnijih ljudi iz sarajevske prošlosti. Ummi Guslum je umrla 1878. godine, a ukopana je u mezarju na Kovačima.6 Od ostalih Džina ukopanih na istom mjestu Mujezinović je evidentirao Munla Numana Džinu (u. 1800.) i Ib7rahim-agu Džinu (u. 1805.).
Otac hafiza Muhammeda Bakija Džine, hadži Muhammed-aga Džino, sin Abdullahov, bogati je sarajevski posjednik i trgovac. Njegov sin ga ime- nuje hasećijom, što znači da je ranije služio kao pripadnik odabranog odreda vojske na dvoru, čime je stekao pravo na titulu age.8 Bašeskija se o njemu u svom Ljetopisu lijepo izražava: „Hadži-Muhammed Džino, hasećija, popu- laran čovjek. U Beogradu je stekao imetak koji je iznosio 100 kesa. Bijaše pametan. Turski je lijepo govorio. Bio je darežljiv. Družio se s vezirima. Umro je kao putnik u Beogradu’’. Na hadždž je putovao 1783. godine sa još
Bakir Tanović, Ćurčića vakuf, prilog historiji grada Sarajeva, Sarajevo 2000., str. 65.
Hivzija Hasandedić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa
Provincijalata hercegovačkih franjevaca, Mostar, 1961., str. 31, rukopis.
Vladislav Skarić, Izabrana djela I, Sarajevo, 1985., str. 186.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine II, Sarajevo, 1977. , str.
150.
Mehmed Mujezinović, Sarajevske hadžije II polovine XVIII vijeka, Glasnik VIS-a, XXVII/1964., br. 7-9, str. 334.
Vidi bilješku u rukopisu R-3169 Gazi Husrev-begove biblioteke; Abdullah Škaljić,
Turcizmi, Sarajevo, 1957., str. 331, rukopis.
dvojicom Sarajlija, hadži-Jahja Alijom Jabučarom, trgovcem, i hadži-Musta- fom Misirlijom, pisarom u sarajevskoj Mehkemi, pa je, prema tome, umro iza 1783. godine.
Muhammed-aga Džino spada u red značajnih sarajevskih vaki- fa. Osnovao je dva mekteba. Prvi, muški mekteb, nalazio se u Čekrekči Muslihuddinovoj mahali. Za njegovo izdržavanje hadži Muhammed-aga je uvakufio jedan han i jednu magazu te odredio da se prihodi troše za popravku vakufskih zgrada i za plaću mu‘allimu od 30 forinti.9 Džinin han je bio na Kovačima, mogao je primiti 20 ljudi i 20 konja.10 Drugi se nalazio u Hubjaraginoj mahali, a za njegovo izdržavanje Džino je uvakufio ženski hamam, poznat kao Mehmed-pašin hamam, koji se nalazio u Šejh Ferrah mahali.11 Ovaj jednostruki, potkupolni hamam izgrađen je prije 1554. godine, a Džino ga je otkupio prije 1771. godine. Iza 1848. godine poru- šen je, a od njegovog materijala napravljen je jedan han. Original Džinine vakufname od 27. safera 1185. (11. lipnja 1771.) godine nalazio se u arhivu Muhammeda Enverija Kadića. Iz Džininog je vakufa 1782. godine izgrađen drveni most na Bendbaši u Sarajevu.12
U Ljetopisu sutješkog samostana Bono Bonić spominje hadži Džinu 1777. godine kao “jednog od prvijeh ljudi od šehera, (pravog) čovika” koji se kod munle redovno zauzimao za fratre.13
Hadži Muhammed-aga Džino imao je brata Salih-efendiju, ali o njemu nemamo podataka. Na početku rukopisa komentara Šejh-Sadijevog Buståna, koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, hafiz Muhammed Baki Džino ostavio je zapis da je rukopis otkupio iz ostavine njegovog amidže Sali-efendije, a zatim ga uvakufio.14
Hadži hafiz Muhammed Baki rođen je u Sarajevu oko polovine 18. stoljeća. Nekada se potpisivao kao Muhammed Abdulbaki (i sin mu se potpisivao kao Abdulbaki), a češće samo Muhammed Baki Džino ili Džino- zade. Sin je spomenutog hadži Muhammed-age Džine.15
Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo, str. 56; Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889., str. 137.
Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela IV, Sarajevo, 1991., str. 261.
Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela III, Sarajevo, 1991., str. 59.
Isto, str. 210.
Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo-Zagreb, 2003., str. 291.
Haso Popara, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2008., sv. 16, str. 526-527.
Vidi L. 1a rukopisa R-1509 Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu; Kasim Dobrača, Katalog Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo, 1963., sv. 1, str. 311.
Mekteb i medresu završio je u Sarajevu, a onda studirao u Istanbulu. Tu je kupovao rukopise od knjižara kako sam bilježi na jednom rukopisu čiji je vlasnik bio.16 Ne znamo koliko je godina proveo na naukovanju niti tačnu godinu kada se vratio. Nakon završenog školovanja posvećuje se kadijskom pozivu. Bašeskija ga već 1780. godine spominje među sarajevskim kadijama koji čekaju namještenje. Ljetopisac spominje prijateljstvo između Džine i tadašnjeg sarajevskog mulle: “Mulla-efendija nije bio nikako susretljiv i obazriv prema kadijama, a s obzirom na to da prema Džini bijaše sasvim pri- jazan, to protiv mulle počeše praviti mahzare i u gradu se stvoriše tri stranke: jedni praviše mahzar u kojem su isticali lijepe osobine i dobrotu Džine, drugi isticahu njegove loše strane, a jedni se samo svađahu i prepirahu.”17
Devet godina kasnije hafiz Džino se spominje u vezi sa jednom neu- temeljenom optužbom. Iz murasele sarajevskog kadije iz 1789. godine vidi se da je naloženo da se pusti iz pritvora Židov Rafael, kojeg je optužio hafiz Džino, a krivnja nije dokazana.18 Ovo je dobar primjer pravičnosti, tako često osporavane, ondašnjeg sudstva. Jedan ugledan sarajevski hafiz, pa još kadija, gubi proces pred sarajevskim kadijom u sučeljavanju sa “nezaštiće- nim” Židovom!
Kao kadija hafiz Džino je djelovao u Nevesinju,19 Novom Pazaru,20 Bosanskoj Dubici.21 Beratom od 15. šabana 1227. (24. augusta 1812.) godi- ne, Muhammed Baki je imenovan kadijom kadiluka Kostajničke bekije sa sjedištem u Dubici, sa berivom od 499 akči.22 Posjedovao je značajnu zbirku orijentalnih rukopisa koju je kao evladijjet vakuf ostavio svome muškom potomstvu, a za mutevelliju odredio najstarijeg sina kojemu nije navedeno ime. Njegov sin Abdulbaki, vjerovatno najstariji, prenio je 1867. godine
Vidi bilješku na naslovnoj str. rukopisa R-700 GHB; Dobrača, Katalog GHB, Sarajevo, 1979., sv. 2, str. 770.
Bašeskija, Ljetopis, str. 203.
Arhiv GHB, A-748/TO.
Vidi kraj rukopisa R-530 Gazi Husrev-begove biblioteke. U bilješci, doduše, ne piše da je u Nevesinju boravio u svojstvu kadije, ali se to podrazumijeva. Da je u Nevesinju bio samo nekim poslom ili na proputovanju ne bi imao vremena prepisivati tako obiman rukopis kao što je zbornik fetvi.
Vidi bilješku na L. 139 rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke, R-484.
Arhiv GHB, A-1127/TO.
Vidi prethodnu bilješku te zapise na kraju rukopisa R-530, R-484 Gazi Husrev- begove biblioteke; Hašim Šerić, “Iz prošlosti Dubice”, Novi Behar, XVI/1944., br. 3, str. 41; Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 810-811; Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine II, Sarajevo, 1977., str. 141.
rukopise u opći vakuf što se vidi iz bilježaka i otisaka njegovog velikog oval- nog pečata na mnogo mjesta u rukopisima te zbirke. Većinu rukopisa hafiz Muhammed Baki otkupio je od starih sarajevskih porodica, ali je više njih i sam prepisao. Tako je 1792. godine otkupio zbirku fetvi Fatåwå ‘Aãå’ullåh- efendi “iz ostavine umrlog Hajri-zade (Abdullah-efendije) za deset groša”. Danas se ovaj rukopis nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-412. Ovaj zbornik, uz zbornike Fatåwå šayê al-islåm Yaõyå Čalabí i Fatåwå Aõmadiyya našeg Ahmeda Mostarca, služio je kadiji Džini u njego- voj sudskoj praksi. Bakijevi rukopisi su bili pohranjeni u Osman Šehdijinoj biblioteci kraj Careve džamije u Sarajevu, a kada je ta biblioteka srušena radi izgradnje Sarajevskog muftijstva, prebačeni su u Gazi Husrev-begovu biblioteku gdje se i danas nalaze. Tu je bilo iznimno vrijednih, starih i nepo- novljivih rukopisa, među kojima se ističu djela klasika islamske književnosti. Izdvojićemo samo dva rukopisa. Rukopis Divana najvećeg lirskog perzijskog pjesnika Hafiza Širazija (u. 1389.) prepisan, vjerovatno, u 16. stoljeću, na perzijskom jeziku, R-1366. Osim vanredno lijepe kaligrafije rađene ta‘líq pismom i prelijepog floralnog ‘unvana na početku, rađenog u zlatu i bojama, u rukopisu se nalazi pet veoma lijepih minijatura koje ilustriraju tekst. To je jedan od rijektih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke sa klasičnim perzijskim minijaturama. Više je puta predočen našoj javnosti, pa ga ovdje ne treba ponovo predstavljati i šire opisivati.23
Drugi rukopis iz Džinića zbirke čini enciklopedijsko djelo Ma‘rifatnåma-i Õaqqí, autora šejha Ibråhím-a Õaqqí-ja al-Arñurúmí-ja al-Õanafí-ja, na turskom jeziku. Osim prekrasne kaligrafije, rađene nasêí pismom, rukopis je ukrašen brojnim i dopadljivim ilustracijama, tabelama, grafikonima u boji koji objašnjavaju tekst. Rukopis je veoma vrijedan i reprezentativan.24 Da su Džinići uvakufli samo ova dva rukopisa, zavrijedili bi istaknuto mjesto među vakifima neprocjenjivo vrijednih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Njihova zbirka, međutim, broji više od stotinu rukopisnih kodeksa, sa oko 130 djela, iz različitih oblasti islamskih i općih nauka.25 Značajan dio rukopisa je iz šeri’atskog prava, posebno zbornici fetvi, od kojih je neke i sam hafiz Muhammed Baki prepisao, o čemi ćemo niže
Ismet Rizvić, “Iluminirani rukopisi...”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo, 1972., knj. 1, str. 75-89; Haso Popara, “Iz rukopisnog blaga Gazi Husrev- begove biblioteke”, Preporod br. 3/821, 1. februara 2006., str. 43.
R-105 Gazi Husrev-begove biblioteke; Dobrača: Katalog GHB, sv. 1, str. 11. i 554.
Do sada je katalogizirano 85 kodeksa sa oko 100 djela iz zbirke hafiza Džine i njego- vog sina Abdulbakija. Samo u katalogu br. 2 obrađen je 41 kodeks.
govoriti. Ima tu i rukopisa iz egzaktnih nauka, medicine, astronomije, te iz lijepih književnosti, filozofije, logike, jezikoslovlja. Ova vrijedna zbirka treba da bude predmet posebnoga rada.
Hafiz Muhammed-efendi Baki Džino-zade sebi je osigurao mjesto i među značajnijim sarajevskim vakifima. Primjerice, on je 1813. godine uva- kufio za džamiju Kebkebir hadži-Ahmeda (Mišćina) u Sarajevu svoj konak i više objekata za popravak i održavanje ove poznate sarajevske džamije. Jedan hudždžet o vakufljenju hafiza Džine iz 1813. godine čuva se u turskom arhi- vu Gazi Husrev-begove biblioteke.26
Trinaest godina ranije za istu je džamiju hadži Fatima, kćerka hadži Ahmed-age Džine, uvakufila jednu magazu na Varoši i nad njom dvije sobe, a prihod namijenila za kandilje ove džamije.27
Brinuo se i za održavanje sarajevskih vodovoda i česama. On je uva- kufio dio svoga imetka za održavanje dvije česme u Kromolju i Nahorevu te dvije česme uz odžak u Slatini. O ovome je ostavio vakufnamu iz 1814. godine.28 Ove česme su porušene, jedino je preostala česma u Nahorevu, koja i danas služi mještanima i putnicima namjernicima.
Iz popisa sarajevskih mekteba koji se nalazi u Maûmú‘i Sejfullah- efendije Hadžihusejnovića, mlađeg Muvekkitovog brata, koja je pisana oko 1878. godine, vidljivo je da je Baki Džino utemeljitelj jednog sarajevskog muškog mekteba koji se nalazio u mahali poznatoj kao Medrese. Taj je mek- teb tada već bio napušten i porušen. On je ostavio i jedan evladijjet-vakuf.29
Hafiz Džino je bio zakupnik mukate za vosak sve do smrti.30
Iz Sulejman-pašine bujuruldije iz 1816. godine vidi se da je hafiz Džino imao čiftluk u rogatičkom kadiluku. Prema izdvojenoj svoti novca za rogatičku menzilhanu (200 groša) jasno je da je njegov čuftluk spadao među vrednije čiftluke toga kraja.31
Arhiv GHB, A-1336/TO.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1974., str.
274.
Sidžil sarajevskog kadije br. 54, str. 101; Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela III, Sarajevo, 1991., str. 179.
Hajudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918., Sarajevo, 1983., str. 56; Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889., str. 139.
Arhiv GHB, A-1099/TO.
Avdo Sućeska, “Popis čifluka u rogatičkom kadiluku”, POF, XIV-XV/1964-65, Sarajevo, 1969., str. 192-193.
Sačuvan je i ferman iz 1812. godine, izdan na molbu kadije hafiza Muhammeda Bakija Džine koji je, u skladu sa tada važećim zakonom, uzeo na tapiju posjed u selu Biratići nakon smrti Mehzade, kćerke Husejnove, koja je umrla bez djece. Njen muž hadži Osman i amidžići Hasan i Ibrahim, nemajući prava nasljedstva, uzeli su silom ovu zemlju u posjed i ovim se fer- manom odstranjuju.32
Imao je imanje i kraj Nove Kasabe kod Zvornika, gdje je često odlazio i odmarao se. Tu je i umro 1822. godine i ukopan u haremu Musa-pašine džamije. Nad mezarom su mu se do posljednjeg rata nalazili lijepi, klesani nišani od bijelog krečnjaka, djelo sarajevskih klesara. Nišani su bili visoki oko jedan metar, a uzglavni se završavao mušebek turbanom kako i dolikuje jednom alimu i istaknutom kadiji. Na jednoj strani nišana bio je uklesan stihovani tarih na turskom jeziku:
“El-Fatiha.
Džinić spada u ešraf časnih kadija, Napustio je Prolaznu i otišao u Vječnu kuću.
To jest Abdu-l-Baki hafiz Muhammed-efendija,
Koji pripadaše bosanskom ešrafu i bijaše poznat kao darežljiv čovjek. Neka mu njegova darežljivost bude svjetlom u kaburu.
Izađe mu lijep hronogram: Bakiju neka Stvoritelj nagradi. Godina 1238. (1822.)”33
Džino je imao najmanje dvojicu sinova, Abdu-l-Bakija, koji je očevu zbirku rukopisa uvakufio 1867. godine i Muhammed-pašu-efendiju koji je umro 1828. godine i ukopan u mezarju na Kovačima u Sarajevu. Nad nje- govim mezarom, ograđenim santračem, i danas se nalaze kameni nišani od kojih je uzglavni sa mušebek turbanom. Na jednoj strani nišana uklesan je tarih u prozi, na turskom jeziku, u sedam redova:
O Ti Koji opraštaš grijehe.
Merhum, Božijoj milosti i oprostu upućeni Džino Muhammed-paša-efendija,
sin hadži-hafiza Baki-efendije. Za njegovu dušu, Fatiha. Godina 1243. (1828).34
Arhiv GHB, A-1129/TO.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine II, Sarajevo, 1977., str.
141.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1974., str. 145.
I Muhammed je, dakle, pripadao ulemi, ali je zbog nekih zasluga zara- dio i titulu paše. Pretpostavljamo da se profesionalno nije bavio ulemanskim pozivom jer je materijalno bio posve neovisan. Iz ovog tariha saznajemo da je njegov otac Muhammed Baki obavio hadž, vjerovatno u poznim godina- ma, jer se ranije nije potpisivao sa titulom hadži. Kćerka Muhammed-paša- efendije, Afifa-hanuma, umrla je 1841. godine i ukopana kraj oca u mezarju na Kovačima.35 Njen uzglavni nišan je vrijedan i zbog toga što je na njemu sačuvan stihovani tarih pjesnika Es‘ada, koji do danas nije uveden u naše pjesnike koji su pjevali na orijentalnim jezicima.36
Hafiz Džino je imao i kćerku Hatidžu Nuri-hanumu, koja je umrla 1844. godine i također ukopana na Kovačima.37
Hafiz Muhammed Baki Džino spada među bolje sarajevske kaligrafe, odnosno prepisivače orijentalnih rukopisa. Sačuvalo nam se deset njegovih rukopisa sa više djela, a svi su pohranjeni u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Opisat ćemo sve do danas poznate Džinine rukopise i tako mu se, koliko-toliko, odužiti za uloženi trud. Bio je toliko imućan da je mogao kupiti svaki rukopis koji poželi, i kupovao je, ali je ljubav prema nauci i lije- pom pisanju bila jača, pa se često i sam prihvatao kalema i divita. Uglavnom je prepisivao djela iz šeriatskog prava, a popularni Zbornik fetvi Ahmeda Mostarca prepisao je dva puta. Svi su njegovi rukopisi, osim dva, urađeni ta’lik pismom, na arapskom i na turskom jeziku. Vjerujemo da je Džino imao još rukopisa koji su propadali u požarima koji su tako često pustošili Sarajevo i druge gradove po Bosni i Hercegovini.
Prvi njegov rukopis potječe iz 1790/91. godine. Počeo ga je prepisi- vati u Nevesinju, a dovršio u Sarajevu, 19. ramazana. Riječ je o zborniku fetvi al-Fatåwå al-Aêmadiyya, autora Aõmada ibn Muõammada al-Moståríja (Mostarca), na turskom jeziku. Rukopis je ispisan na 176 stranica srednjeg formata, lijepim, sitnijim i složenim ta‘líq pismom. Tekst je pisan crnom, a linije koje označavaju istaknute riječi crvenom tintom. Tekst na prve dvije stranice uokviren je širim zlatnim trakama i tanjim crnim linijama, a na ostalim stranicama crvenim linijama. Na marginama ima komentara pisanih istom rukom. Papir je bijel, čvrst, a povez polukožni. Spočetka su bilješke iz
Isto, str. 147.
Kod nas postoje čak četverica Es‘ada koji su pisali stihove na turskom jeziku i koje treba razlikovati: Es‘ad-efendija Muftić iz Travnika, Es‘ad-efendija Uzunić, Es‘ad- efendija Kulović i Es‘ad-efendija Mačković, svi iz Sarajeva. Tarih Afifi-hanumi spjevao je Es‘ad-efendija Mačković, što Mujezinoviću nije bilo poznato.
Mujezinović, Islamska epigrafika I, str. 152.
fikha i sadržaj, a na naslovnoj stranici bilješka vakifa i dva otiska njegovog pečata. Uvakufio Abdulbaki Džino-zade. Rukopis se čuva u Gazi Husrev- begovoj biblioteci, R- 530.38
Drugi po redu Džinin rukopis čini kodeks od tri djela iz 1799. godi- ne: al-Qawl al-mutawåãí fi Šarõ Qa¥ída ad-Dimyåãí, komentar poznatoj kasidi o Božijim lijepim imenima, autor Muõammad ibn Aõmad al-Ûazå’irí, Šamsuddín (u. 1726.), na arapskom jeziku; al-Qa¥ída ad-Dimyåãiyya fi at-tawassul bi asma’ Allåh al-õusnå, kasida o Božijim lijepim imenima i dovi pomoću njih, autor Muõammad ibn Aõmad añ-Ñayrúãí ad-Dimyåãí al-Mi¥rí, Šamsuddín (u. 1515.), na arapskom jeziku i Ma‘rifat-nåma, enciklopedijsko djelo o tesavvufu i moralu, autor Šayê Ibråhím Haqqí ibn Darwíš al-Arñurúmí a¥-Ôúfí al-Õanafí (u. 1780.), na turskom jeziku. Cio kodeks sastoji se od 210 stranica većeg formata, ispisan lijepim nasêí pismom, crnom tintom, naslovi i tekst osnovnog djela crvenom. Tekst je uokviren crvenom linijom. Papir je žućkast, a uvez kartonski sa kožnim hrbatom. Na prvom listu postoji bilješka prepisivača da je ovaj rukopis uvakufio, a za mutevelliju određuje svoga najstarijeg sina. Na više mjesta u rukopisu nalaze se otisci pečata hafiza Džine i njegovog sina koji je očeve rukopise uvakufio 1867. godine. Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-328.39
Sljedeća dva djela koja su uvezana u jedan kodeks Gazi Husrev- begove biblioteke, R-484, hafiz Muhammed Baki Džino prepisao je u Novom Pazaru 1800. godine. Prvi rukopis predstavlja ponovo Zbornik fetvi (al-Fatåwå al-Aõmadiyya) Ahmeda Mostarca, a drugi djelo Maldža’ al-quñåt ‘inda ta‘årud al-bayyinåt (kraće djelo o postupku šeri’atskih sudova u slučaju kontradiktornih dokaza), autora Abú Muõammada Ġånima ibn Muõammada al-Baÿdådíja, na arapskom jeziku. Prvi rukopis je prepisan nasta‘líq, a drugi nasêí pismom, a sve je pisano sigurnom i uvježbanom rukom. Tekst je pisan crnom, a linije koje ističu pojedine riječi crvenom tintom. Tekst je uokviren crvenim linijama, osim prve dvije stranice prvog djela, a spočetka drugog djela nalazi se jednostavan unvan u vidu kubbeta, na crnoj i smeđoj podlozi poprskanoj zlatom. Na marginama prvog djela ima dosta komenatara i fetvi pisanih rukom prepisivača. Na početku rukopisa: izvodi iz djela Aêlåq ‘Alå’í, sadržaj pisan u poljima oblika baklave, crnom i
Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 809-810; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima II, Sarajevo, 1988., str. 225.
Haso Popara, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2008., sv. 16, str. 384-386.
crvenom tintom, bilješke o prepisivaču, vlasniku i vakifu. Papir je žućkast, glat, a povez s klapnom kožni, originalan, sa utisnutim ornamentima.40
Dvije godina kasnije Džino je prepisao djelo iz stilistike Talêí¥ al-Miftåõ (Kompendij popularnog as-Sakkåkíjevog djela Miftåõ al-‘ulúm), autora Muõammada ibn ‘Abdurraõmåna al-Qazwíníja, poznatoga kao Haãíb Dimašq (u. 1338.), na arapskom jeziku. Rukopis je rađen lijepim i slo- ženim ta‘líq pismom, na 120 stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom, a naslovi i linije koje označavaju istaknute riječi crvenom tintom. Papir bijel i žućkast, hrapav, a povez kartonski sa kožnim hrbatom. Spočetka je bilješka u kojoj se kaže da je ovaj rukopis uvakufio svojoj djeci Muhammed Baki Džino-zade, i otisak njegovog pečata iz 1811. godine. Rukopis se vodi pod brojem R-2363.41
Iste godine Džino je prepisao djelo iz stilistike al-Muêta¥ar -Šarõ Talêí¥ al-Miftåõ, autora Mas‘úda ibn ‘Umara ibn ‘Abdullåha at-Taftåzåníja (u. 1389.), na arapskom jeziku. Rukopis zaprema 430 stranica srednje veliči- ne, a rađen je lijepim, složenim, ta‘líq pismom, pisanim tupim perom. Tekst je pisan crnom, a naslovi i linije iznad komentiranog teksta, crvenom tin- tom. Papir je bijel, glat, a uvez polukožni s klapnom, dobro očuvan. Rukopis se završava kolofonom i bilješkom da ga je prepisao Muhammed Baki ibn al- hadži Muhammed, u Sarajevu, u prvoj dekadi rabí‘-u-l-awwala 1217. (4.-14. maja 1802.) godine. Na početku rukopisa je bilješka o prepisivačevom uvakufljenju djela, a ispod toga dva pečata ovalnog oblika. Na prvom piše: Hasbiyallåhu ‘abduhú Muõammad Båqí,42 a na drugom: Vaqf ‘Abdulbåqí- efendí Ğíno-zåde, 1284. (1868.) godine. Ovaj drugi pečat je njegovog sina koji je Džinin evladijjet vakuf pomenute godine učinio općim. Rukopis se vodi pod brojem R-323.43
Godine 1810. Džino je, iz autografa, prepisao djelo o metodici nastave Is‘åf al-minna fi šarh itõåf al-ğanna, autora Aõmada al-Albuståníja (u. 1813.), na arapskom jeziku. Rukopis je sačinjen lijepim ta‘líq pismom na 168 stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom, a komentirani dio crvenom tintom. Crvenom su tintom pisani i naslovi poglavlja na rubovima listova te linije koje naglašavaju pojedine riječi. Na početku su stihovi, bilješ-
Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 811; Ždralović, Prepisivači II, str. 225.
Haso Popara-Zejnil Fajić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2000., sv. 7, str. 50.
Otisci pečata hafiza Bakija nalaze se i u drugim rukopisima GHB biblioteke, napri- mjer: R-1774, R-3176, R-269, R-217, R-1561.
Haso Popara-Zejnil Fajić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2000., sv. 7, str. 98-99.
ke o uvakufljenju rukopisa i sadržaj djela, pisan rukom prepisivača. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-534.44
Sljedeća tri Džinina rukopisa su bez godine prijepisa:
Fatåwå šayê al-islåm Yaõyå Čalabí, zbornik fetvi šejhu-l-islama Jahja-a Čelebija, na turskom jeziku. Rukopis je urađen lijepim, složenim, sitnijim ta‘líq pismom na 574 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom, a istaknute riječi i naslovi crvenom tintom. Prve dvije stranice uokvirene su zlatnom trakom i tanjim crnim, a ostale crvenim linijama. Na marginama ponegdje ima komentara. Papir bijel i žućkast, a povez kožni, originalan, sa krasnim, pozlaćenim ornamentima na sredini korica i na klapni. Na početku je sadržaj, bilješke o ranijim vlasnicima i uvakufljenju rukopisa te otisci pečata prepisivača i njegovog sina. Na kraju rukopisa su dva stiha na perzijskom jeziku i podulja fetva o hilafetu. Nije navedena godina prijepisa, ali je to bilo svakako oko 1791. godine jer iz te godine potječe prepisivačeva bilješka na početku rukopisa. Rukopis pripada Gazi Husrev-begovoj biblio- teci, R-265.45
Ôakk Ibn Õåğib ili Biñå‘a al-õukkåm fí iõkåm al-aõkåm (Zbirka formulara raznih sudskih akata), autora Muõammada ibn Mu¥ãafe Õåğib- zådea al-Istanbúlíja (u. 1688.), na turskom jeziku. I ovaj je rukopis ispisan lijepim ta‘líq pismom, pisanim širokim perom i vještom rukom, na 206 stranica srednje veličine. Osnovni tekst pisan je crnom tintom, a istaknute riječe označene crvenom linijom. Papir je žućkast, mjestimice bijel, a povez polukožni, oštećen. Na početku je sadržaj pisan istom rukom. Prepisivač se nije potpisao, a Dobrača ga, poznavajući njegov rukopis, pripisuje Džini. Rukopis se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci vodi pod brojem R-1729.46
Bañåi‘ a¥-¥ukúk, (Zbirka sudskih formulara), koje je sakupio Muhammed Sadiq, na turskom jeziku. Rukopis je sačinjen lijepim i kru- pnim ta‘líq pismom, pisanim tupim perom. Tekst je pisan crnom tintom, a mnoge riječi nadvučene su crvenom linijom. Papir bijel, tanji, glat, a povez polukožni sa prijeklopom. Na početku su otisci pečata prepisivača i vlasnika rukopisa. Na kraju je bilješka da je djelo prepisao kadija Muhammed Baki, ali nije naveo godinu i mjesto prijepisa. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev- begovoj biblioteci, R-615.47
Zejnil Fajić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 1999., sv. 5, str. 56.
Dobrača, Katalog GHB, sv. 2, str. 788.
Isto, str. 969.
Osman Lavić, Katalog GHB, London-Sarajevo, 2005., sv. 14, str. 280.
Ključne riječi: Hadži hafiz Muhammed Baki Džino-zade, kadija, vakif, utemeljitelj mekteba, kaligraf, prepisivač rukopisa, mekteb, Osman- Šehdijina biblioteka, Gazi Husrev-begova biblioteka, Divan Hafiza Širazija, Ma‘rifatnåme Ibrahima Hakkija Arzurumija, Sarajevo, Nova Kasaba, Rogatica, čifluk.
Summary
Hadji hafiz Muhammed Baqi Džino-zade
-a qadi of Sarajevo, wakif, calligrapher and bibliophile-
Hadji hafiz Muhammed Baqi Džino-zade is our prominent vakif, calligrapher and Islamic judge (qadi) from the period between end of 18th and the first half of 19th centuries. He belonged to the wealthy Sarajevo’s family, whose family member was involved in farm estate, trade, artisanship and judicial profession. One street in a part of Sarajevo -Kovači was named by their family name –Džino as ‘’Džinin sokak’’. The first person from the family Džino known to us is Ahmed Čelebi who signed vakufname of Salih- aga Čurčić from the year 1736.
Thanks to notes written on his manuscripts it becomes known to us that hafiz Džino as a qadi worked in Nevesinje, Novi Pazar, Tesalija, Bosanska Dubica. He had a valuable collection of oriental manuscripts, more than 100 codices among which is a well known and very valuable manuscript of hafiz’s Divan with decoration of classical Persian miniature (one of the most beautiful manuscripts in the Gazi Husrev-bey library) and Ma’rifetname of Ibrahim Hakkija Arzarumija, also well decorated manuscript. Džino made evladijet vakuf out of his collection, and his son Abdul-Baki handed over to the Osman Šehdi Library in Sarajevo. Today that library is part of Gazi Husrec-bey library collection.
Hafiz Džino belongs to the rank of well known vakif from Sarajevo. He gave his rest-house (konak) for the mosque of Kebkebir hadji Ahmed (Mišćina) in Sarajevo and founded one mekteb for males and he main- tained four running water in surrounding areas of Sarajevo. His father hadji Muhammed-aga was a vakif too and founder of one mekteb.
The things which made hafiz Džino well known were his calligraphic and copying activities. He copied nine valuable manuscripts in period
between 1790 to 1810, out of which three were collection of fetwa. All of them today are kept in the Gazi Husrev-bey Library.
Hadji hafiz Muhamed baqi Džino-zade died in 1822/23, and was buried in the harem of the Musa-pasha mosque in Nova Kasaba near town of Zvornik.
R-265 – Džinin prijepis Zbornika fetvi šejhu-l-islama Jahjaa Čelebija
R- 1561 – Otisak Džininog pečata u kojem stoji: ‘Abduhu, Muhammed Baqi – Njegov rob, Muhammed Baqi iz godine 1207. (1792.). Tu je i bilješ- ka da je rukopis otkupljen na rasprodaji (muhallefat) iza Hajri-zade.