anali 10.indb

Ocjene i prikazi

DRUKČIJE RAZUMIJEVANJE OSMANLIJA /Ilber Ortaylı ; [preveo Salmir Kaplan]. – Sarajevo : Connectum, 2009. - str. 236.

Pred nama je prevod s turskog na bosanski jezik prve od četiri knjige koje je autor Ilber Ortajli objavio pod naslovom Osmanlı’yı Yeniden Keşfetmek u vremenu od 2006. do 2010. godine. Cilj tog projekta je sakupiti radove i predavanja profesora Ortajlija o osmanskom dobu koje je tokom godina podnosio na naučnim simpozijumima i različitim konferencijama. Ideja za ovaj projekt niknula je u povodu obilježavanja 700. godišnjice od osnivanja osmanske države. U napomenama na početku knjige sam autor govori o tome kako po njegovom mišljenju svečanosti kojima se obilježavaju različite godišnjice nemaju pravi smisao ako ne nude konkretan doprinos razumijeva- nju dotičnih događaja ili okolnosti koji se obilježavaju. To ga je potaknulo da široj čitalačkoj publici učini dostupnim odgovore na pitanja kao što su: kakva je država bila Osmanska imperija, koje su institucije u njoj postojale, kako se u to doba živjelo, zašto je u savremenom dobu važno poznavati historiju.

U ocjeni ove knjige treba najprije istaknuti način na koji je autor pristupio tematici. Knjiga je sačinjena iz 21 članka manjeg opsega koji govore o različi- tim oblicima života u osmanskom dobu. Već po tome je jasno da četiri knjige, koliko ih je objavljeno u okviru projekta Osmanlı’yı Yeniden Keşfetmek, nisu u hronološkom smislu jedna cjelina. Svaka od njih je zapravo zasebna knjiga u kojoj korisnik može pronaći članke o različitim temama.

Prva knjiga, koja je zahvaljujući prevodilačkom trudu Salmira Kaplana i spremnosti izdavačke kuće Connectum iz Sarajeva da objavi ovaj tekst sada dostupna i našoj čitalačkoj publici, barem se jednim svojim dijelom bavi samim početkom postojanja Osmanske imperije. Riječ je o dva poglavlja posvećena dobu sultana Mehmeda Fatiha. Tema jednoga je Fatihovo osva- janje Konstantinopolisa, koji će postati osmanska prijestolnica Istanbul, dok je u drugome, naslovljenom “Fatih i feth” (Fatih i osvajanja), u fokusu teritorijalno širenje osmanske države u doba tog sultana. Ono što se u tim poglavljima nameće kao drukčije tumačenje, pa samim tim i drukčije razumi- jevanje Osmanlija jest autorova konstatacija da se osvajanjem grada, kakav je bio Konstantinopolis, u osmanskom društvu počinje razvijati imperijalistička svijest čiji će se utjecaj primijetiti u umjetnosti, kulturnom životu i, dakako, u dvorskom protokolu. Ima li se u vidu takvo autorovo tumačenje historije osmanske države, postaje jasnije zašto je prvo poglavlje u ovoj knjizi naslov- ljeno “Istanbul – crtice iz prošlosti”. Postavljanjem Istanbula na početak svoga tumačenja Osmanlija autor je nagovijestio drukčiji pristup tematici.

U poglavlju pod naslovom “Osmanski saraji – Topkapi Saraj” već uvodna rečenica obećava drukčiju priču o tom dvorcu. Evo kako autor uvodi čitatelja u tu temu: Mnogo se govori o raskoši i veleljepnosti osmanskih saraja. No oni koji su imali priliku obići evropske prijestolnice, poput Moskve, lahko će shvatiti da su državni izdaci Osmanske imperije u 19. stoljeću na vlastiti raskoš izuzetno skromni u poređenju s izdacima drugih velikih država tog perioda. Osmansku skromnost autor vidi u tome što su svi sultani živjeli u istom dvorcu – u Topkapi-saraju, premda, kako dalje dodaje, treba imati na umu i ekonomske prilike kad se razmatra činjenica da osmanski vladari nisu gradili svaki svoj dvorac.

Iako u knjizi ne slijede jedno za drugim poglavlja “Carsko vijeće” (Divan-i Hümayun) i “Visoka porta” (Bab-i Ali) sačinjena su tako da čitalac posve lijepo razumije kako je Divan-i Hümayun predstavljao okosnicu ure- đenja centralne osmanske vlasti od početka postojanja države do 18. stoljeća, kad se u carstvu javlja tendencija decentralizacije. Ponovna centralizacija u

19. stoljeću iznjedrila je novi vid uređenja centralne vlasti – osmansku vladu koju su sačinjavali mnogi uredi nalik današnjim ministarstvima i koja je u cijelom svijetu bila poznata pod nazivom Bab-i Ali.

Dobar primjer da je ova knjiga o Osmanlijama drukčija jest poglavlje o Mimaru Sinanu. Autor u tom članku ne govori samo o zdanjima tog velikog graditelja nego o zlatnom dobu osmanske države tokom polustoljetne vlada- vine Sulejmana Veličanstvenog i o ogromnom značaju neimara Sinana da u

16. stoljeću sve građevine na širokom prostoru osmanske države, od Bosne do Halepa i Egipta, imaju zajedničke odlike i isti graditeljski stil, kako kaže profesor Ortajlı, “kao da je postojala neka ustanova poput Ministarstva pro- stornog uređenja koja bi koordinirala te brojne građevinske projekte”. Čitate- lji pak koje posebno zanima osmanska arhitektura zanimljiv tekst mogu naći u poglavlju “Barok u Istanbulu”. Tu je riječ o posebnom stilu u osmanskoj arhitekturi koji se javlja u 18. stoljeću na javnim objektima poput džamija i šadrvana a koji veoma liči na evropski barok.

U poglavlju naslovljenom “Osmanska kuhinja” ne treba očekivati opis slanih i slatkih jela što su se spravljala za sultane i druge državne dostojan- stvenike. Ilber Ortajlı se u okviru ove teme zanimao za živežne namirnice koje su se u to doba koristile i za način na koji se prijestolnica snabdijevala hljebom, mesom, povrćem i voćem.

Budući da se autor ove knjige u okviru svoga naučno-istraživačkog rada posebno bavio osmanskom porodicom i o toj temi objavio knjigu pod naslo- vom Osmanlı Aile Yapısı (Struktura osmanske porodice), i u knjizi koju ovdje predstavljamo zanimljivo je poglavlje “Porodica kao institucija”. Autor je na desetak stranica uspio navesti dosta zanimljivih podataka uključujući i one

o položaju žene te o životu u mahali kao najmanjoj upravnoj jedinici kod Osmanlija.

“Putopisi i putopisci” naslov je poglavlja u kojem se navodi šta su stranci zapažali o različitim vidovima života u osmanskoj državi. Uz te podatke, pre- uzete iz najznačajnijih putopisa koje su sačinili uglavnom Evropljani, ima i nekoliko autorovih zapažanja kao što je ono o desetinama primjeraka prepisa putopisa Hansa Schiltbergera, što je pokazatelj razmjerno raširene navike čitanja i zanimanja za istok u Evropi.

Svojevrsni vodič za šetnju Istanbulom čine poglavlja o trgu Sultanahmet i o ulemanskim četvrtima grada – onima u kojima su bile najznačajnije obra- zovne institucije. Za te je četvrti važno primijetiti da ih je ulemanskim činilo to što su u njima istodobno i stanovali predavači na tim visokim školama. Jasno je da autor nije pažnju posvetio samo karakterističnim građevinama, već i samome prostoru koji odražava nekadašnji život.

O državnoj upravi govori se u poglavljima o sultanima, pašama i kadija- ma, kao i u onome pod naslovom “Neovisni ejaleti u osmanskom upravnom sistemu”. U ovome posljednjem spomenutom autor je, između ostaloga, pokazao kako područje Hidžaza (u kojem se nalaze Meka i Medina) osman- skoj državi nije donosilo prihode već se za tu oblast izdvajala velika količina državnih prihoda. Bilo je to, dakle, područje od velike političke važnosti za Osmanlije. S druge strane, Egipat je bio važna oblast s ekonomskog aspek- ta, najprije kao žitna riznica, potom kao prostor koji je osiguravao kontrolu nad susjednim teritorijama, te kao prostor s dobro razvijenim financijskim i poreznim sistemom. U istom poglavlju pažnju privlače navodi autora i drugih historičara na koje se on poziva, o području Vlaške i Moldavije kao neovisnih ejaleta (pokrajina) u sastavu Osmanske imperije.

Ako bi trebalo istaknuti jednu odliku ove knjige, onda je to kazivanje na jednostavan način o temama koje obilježavaju čitave periode Osmanske imperije. Dobro je što ovakva knjiga, namijenjena široj publici, nije opte- rećena bilješkama. Autorov jezgrovit i sadržajan stil, koji ovu knjigu čini zanimljivom svakome ko je uzme u ruke, proizišao je iz njegove desetljećima duge naučno-pedagoške aktivnosti, dobro ovjerene u dvadesetak objavljenih knjiga. Pristup Ilbera Ortajlıja tematici koja je već bila predmetom brojnih studija nesumnjivo je svojevrsno osvježenje.