podaci u opisu arapskih riječi u ovome Rječniku su npr. to što se uz imenicu u jednini, koja je tema rječničkog članka, navodi odmah i njen pluralni oblik, potom što se navodi podatak o gramatičkom rodu arapskih imenica i pridjeva. Tako je ovaj Rječnik dobar izvor za osnovne gramatičke podatke o riječima. Ta vrsta podataka svakako se može naći u sjajnom rječniku osmanskog jezika Kamûs-ı Türkî Šemseddina Samija. Kad se ima na umu da je taj rječnik sači- njen u 19. stoljeću i da je, prema tome, u svoje doba bio rječnik savremenoga jezika, Ismail Parlatır zaslužuje priznanje što je moderni rječnik staroga jezika opremio dobrim gramatičkim opisom (arapskih i perzijskih) riječi od kojih mnoge više ne pripadaju aktivnom leksičkom sloju. Time je pokazao da mu je jasno kako rječnik ne može bez gramatike kao što gramatika ne može bez rječnika. Jezgroviti gramatički opisi riječi obilježje su dobroga rječnika.

Rječnik osmanskog turskog jezika Ismaila Parlatira ima Predgovor (str. 5-10), Opis primijenjene metodologije (str. 11-17), Popis skraćenica (str. 19-20) te Bibliografiju raspoređenu u dva dijela: Rječnici i Korpus tekstova (str. 21-24). U središnjem dijelu obrađeno je oko 63.000 natuknica. Premda nije zamišljen kao enciklopedijski, ovaj Rječnik osim neutralne leksike iz opće upotrebe sadrži dosta riječi iz različitih oblasti nauke i umjetnosti (bota- nika, zoologija, astronomija, geografija, filozofija, pravo, historija). Dodatno je vrijedno to što su u Rječnik uvršteni uobičajeni frazemi i poslovice.

Natuknice su organizirane tako da se prvo navodi gramatička kategorija riječi, potom način na koji se pisala u arapskom pismu, slijedi naznaka u ugla- stoj zagradi o jeziku iz kojega je riječ došla u turski i najzad njeno značenje protumačeno u savremenom turskom jeziku. Dosta je riječi uz koje se navodi posvjedočenje izabrano iz nekog već postojećeg rječnika ili iz tekstova koji su autoru poslužili kao korpus. Kao što se vidi, a to sam naprijed već spome- nula, opis u natuknicima sadrži sve podatke relevantne za dobro savladavanje riječi na koju se odnosi. Važno je istaknuti da su podaci u uglastim zagrada- ma korisni u tom smislu što se za riječi iz arapskog, perzijskog, francuskog i drugih jezika navodi korijen iz kojega je izvedena (npr. âlim ... [>Ar. ilm]), za izvedenicu se pokazuju elementi koji je čine (npr. askerî [Ar. asker + î]), za složenicu se navode podaci o njenim dijelovima (npr. zafer-nâme [Ar. zafer

+ F. nâme]). Mogle bi se navesti još neke dobre strane Rječnika osmanskog turskog jezika, naprimjer to da se za arapske participe vodilo računa i o nji- hovoj konverziji, odnosno o prelasku iz kategorije pridjeva u imenicu. Tako se u opisu te vrste riječi najprije navodi njihov opis kao glagolskog pridjeva, uz tumačenje tog značenja, potom se opisuju kao imenice, ukoliko pripadaju i toj kategoriji riječi u osmanskom jeziku, te promjena semantičkog obilježja.

Pored navedenoga treba istaknuti dvije važne osobenosti koje Rječnik

Ismaila Parlatıra izdvajaju među ostalim rječnicima osmanskog jezika.

Ovaj Rječnik ima indeks u arapskom pismu svih riječi koje sadrži uz navod u latiničnom pismu na koji se način čitaju. Indeks je svakako organi- ziran po arapskom alfabetu i to na otprilike 180 stranica (str. 1889-2164). To je dragocjen dio ovoga Rječnika. Naime, latinični rječnici osmanskog jezika savremenim su istraživačima pristupačniji za upotrebu od onih u arapskom pismu. No oni su lakši za upotrebu ukoliko je korisnik siguran da je isprav- no pročitao riječ koju traži u rječniku. Međutim, nesigurnost u ispravno čitanje podrazumijeva da korisnik više puta otvori rječnik i provjeri različite varijante čitanja koje bi mogle doći u obzir, sve dok ne pronađe odgovor na svoje pitanje. Tako se arapski participski prefiks mu- u osmanskom jeziku pojavljuje u dvije varijante (mu- i mü-). Druga je varijanta prefiksa uglavnom zastupljena u riječima s palatalnim vokalima i konsonantima, ali ta se pojava ne može jednostavno objasniti turskom vokalnom harmonijom budući da mü- dolazi i u riječima s arapskim dugim vokalima koji u turskom zadržavaju dužinu i imaju vrijednost velarnih (npr. müşâhede). Indeks u Rječniku Ismaila Parlatıra omogućava korisniku da riječ, u čije čitanje nije siguran, potraži u indeksu prema njenom obliku u arapskom pismu. Tu će pronaći i njen oblik u latiničnom pismu prema kojemu će potom tražiti opis te riječi i njeno zna- čenje u samome rječniku. Kako sam naprijed već spomenula, u rječničkom dijelu je svakako uz riječ u latinici naveden u zagradi i njen oblik u arapskom pismu. Time je provjera riječi zaokružena.

Kako autor navodi u Predgovoru, metod dodavanja indeksa u latinične riječnike osmanskog jezika na njegovu je inicijativu primijenjen u Seriji starih rječnika koje je od 1999. do 2002. godine u okviru projekta Rječnici turskog jezika objavio Türk Dil Kurumu (str. 6). Treba samo imati na umu da su u okviru tog projekta u latiničnom izdanju objavljeni stari rječnici osman- skog jezika bez unošenja ikakvih promjena i bez intervencija prilagođavanja savremenom jeziku. Tako Rječnik osmanskog turskog jezika zadržava pred- nost savremenog latiničnog koji ima važan dodatak kao što je indeks riječi.

Druga osobenost Parlatırova Rječnika, koja ga svakako preporučuje, jest to što pored osmanske leksike iz arapskog i perzijskog jezika sadrži i izvornu tursku. Neki ranije objavljeni rječnici osmanskog jezika obrađuju riječi iz arapskog i perzijskog, dok turske riječi u njima nisu zastupljene. Premda se to može učiniti prihvatljivim rješenjem za rječnik osmanskog jezika, ono ipak nije potpuno jer često turske riječi nisu lahko prepoznatljive u osmanskom tekstu ni za nativne govornike. Teškoću predstavlja, na jednoj strani, to što različite riječi imaju istu grafičku sliku (npr. kef-vav-re-kef za gevrek, kürek, kürk), a na drugoj strani, to što su se neke riječi pisale na neujednačen način (npr. sa slovnom oznakom za vokal ili bez nje). Jedna druga poteškoća ogleda se u tome što se u pismu nisu bilježile fonetske promjene u turskim riječima

koje su se tokom vremena razvijale u govornom jeziku. Tako su mnoge turske riječi s visokom frekvencijom upotrebe u svakodnevnoj komunikaciji (npr. dokuz, doksan, tepe, titremek) teže prepoznatljive u arapskom pismu zbog toga što su se i u novije doba (19. i početak 20. stoljeća) pisale isto kao u ranijim stoljećima (tokuz, toksan, depe, ditremek) ne odražavajući glasovne promjene u prvom slogu s kojima su dospjele u savremeni turski jezik. Te su riječi u Parlatırovom Rječniku ponuđene u obliku koji imaju u savremenom jeziku (dokuz, doksan, tepe, titremek) a u zagradi je naznačeno kako su se pisale arapskim pismom. Treba pohvaliti autorov napor što je navodio više od jednog načina pisanja turskih riječi (ukoliko je ta pojava bila česta) i na taj način nastojao olakšati tu poteškoću s turskim vokabularom u osmanskom jeziku. Tako korisnik Rječnika stiče uvid i u grafičku sliku dotične riječi druk- čiju od one koju ima u svome tekstu. U tom dijelu opisa turskog vokabulara Parlatırov je Rječnik sličan poznatom Türkçe-Ingilizce Redhouse Sözlüğü koji također nudi više uobičajenih varijanti pisanja ukoliko ih je izvorna turska riječ imala u osmanskom. Tako je indeks u Rječniku osmanskog turskog jezi- ka olakšica i za izvorne turske riječi. I pored tako koncipiranog indeksa, autor je u samom Rječniku kao posebne natuknice ponudio dosta riječi u oba oblika (npr. za one koje sam naprijed spomenula depe i tepe, ditremek i titremek). Na jednom od ta dva mjesta stoji uputnica bk. (bakınız) na oblik pod kojom je riječ obrađena, a to je ona varijanta za koju je autor utvrdio da je češća. U tome mu je uporište moglo biti vlastito iskustvo u radu na osmanskim izvo- rima, ali treba ukazati i na opširan popis leksikografskih izvora i tekstova iz kojih je autor prikupljao posvjedočenja riječi.