HAFIZ IBRAHIM MEHINAGIĆ

OSVRT NA ŽIVOT I PISANA DJELA ALI-FEHMI-EFENDIJE DŽABIĆA

U Glasniku V.I.S.-a, godina VII/1956, broj 1-3, strana 22-30, objavljen je moj članak "U spomen velikom mehrumu Ali-Fehmi-efendiji Džabiću". Pišući taj čla­nak služio sam se onim što sam tada imao pri ruci i u sjećanju. Nisam tada imao Džabićeva djela "Husnus-sahabe...". U članak sam uvrstio kritičnu ocjenu Džabićeve učenosti i sposobnosti, koju je napisao i objavio Mehmed Akif, turski spisatelj i pjesnik, u to vrijeme profesor na sveučilištu "Darul-funun" u Istanbulu, koji se i sam koristio stručnim znanjem i sposobnostima merhum Džabića.

Sreća me poslužila, pa sam kasnije došao u posjed prvog sveska Džabićeva djela "Husnus-sahabe...". Pregledajući ovo djelo ustanovio sam da je djelo štampano u Istan­bulu u štampariji "Rošen" 1324. godine po Hidžri (1906). Puni naslov djela je "Husnus-sahabe fi šerhi eš‘aris-sahabe..." prvi svezak.¹ Ali, kako sad štampano izdanje sadrži i recenzije-takrize još trojice istaknutih islamskih znalaca, smatrao sam da i recenziju treba donijeti tekstualno onako, kako je ona napisana na arapskom jeziku. To zato, da bi je čitalačka publika imala pred očima u originalu; i još zato, što je u njoj rečeno uglav­nom sve ono što je trebalo reći pri ocjeni ovog tako važnog djela. Nju kao najiscrpniju i najznačajniju preveo sam, da bi i naša šira čitalačka publika vidjela i upoznala kakvu je ocjenu dao tom Džabićevu djelu kompetentni islamski znalac i kakav je sud izrekao o njegovim sposobnostima.

Originalni tekst prve recenzije na arapskom glasi:

PRIJEVOD PRVE RECENZIJE

Recenzija - tarkiz, koju je napisao hadži Halis-efendija, dersvekil-šejhul-islamov zastupnik za vjerskonaučnu nastavu, a koji je poznat kao kapacitet svoga vremena i rijetka pojava u historiji; kome se po općem sudu pripisuju vrline uzorita karaktera i koji slovi kao naučni autoritet za sve obrazovane ljude njihove naučne struke - arapske književnosti.

Neka je hvala Allahu, koji uzdiže na doličnu visinu cijenu književne obrazova­nosti, i koji odlikova njene stručne ljude i nosioce iznad onih koji se diče i ponose svo­jim porijeklom, sojem i imetkom! Neka je slava, lijep i trajan spomen Božjem poslaniku Muhammedu, koji poniče iz najčasnije i najplemenitije kuće i porodice arapske, da bi svoju zajednicu prosvijetlio i naputio na pravi put, pomoću jasnih i neporecivih doka­za; a također i njegovoj časnoj porodici i potomstvu, te njegovoj vjernoj i odanoj druži­ni, koji bijahu predvodnici naraštajima, zvijezde naputka i sunce sreće kako spočetka tako i do kraja!

A potom: Poznata je stvar, da se ljudska riječ dijeli na nevezani govor_, prozu i na sročeni povezani govor, pjesmu ili poeziju. Pjesma opet ima veliku djelotvornu moć na ljudska srca, a pjesnik uživa prednost pred prozaistom kako kod lutalačkog nomad­skog svijeta, tako i kod sjedilačkog. Cijenu i vrijednost pjesniku ne može uniziti niko osim neznalice, a grditi ga neće niko osim neotesanaca. Pjesma u sebi sadrži čudan uticajni faktor pri shvaćanju srži raznih znanosti i veliku djelotvornu moć u poimanju nji­hove suštinske dubine i finesa. Zar se ne vidi i ne zapaža: da se mučna i zakučita mjesta u kur'anskim objavama kao i teško razumljivi stavovi u izrekama Božjeg poslanika ne mogu ispravno i temeljito shvatiti osim, nakon Božje pomoći i naputka, samo pomoću onih pomagala, koja predajom namriješe stručni znalci književnosti i prenosioci pjesnič­kog blaga arapskog? Pjesma u predislamsko doba predstavljala je kod Arapa zbirku nji­hova znanja i polje njihova mudroslovlja. Njom su se služili u životu, ona im je bila kao krajnji ideal sve do smrti. Među njima se nalazilo primitivnih nomadskih pjesnika, ali i pjesnika umjetnika od velike književne vrijednosti, koji su vodili žestoka i žučna pjesnič­ka natjecanja i duele časovito skovanim pjesmama pred narodnim skupovima i prigod­nim zborovima.

U pjesmi je sadržana mudrost, njom se otpočinju govori i vrši djelotvoran utje­caj na slušaoce. Taj značaj pjesmi daju i riječi Muhammeda: "Izvjesna pjesma zaista sa­drži mudrost, a poneki govor bez sumnje je u stanju da opčara". Pjesme su riznice veli­kih misli i dubokih značenja; rudnici velikih koristi i uzvišenih ćudi i vrlina. Pjesma bilježi prve početke jezičnih pravila, ona je sakupljač i spona razasutih i razbacanih ko­risti i blaga. U njoj je sačuvana povijest Arapa i njihova rodoslovlja, razna zbivanja u njihovoj prošlosti, borbe i ratovi. Ako hoćeš, može se i to reći da je ona osnov književ­nim znanostima. Iz nje su crpljena osnovna znanja arapskog jezika kao: filologija, gra­matika, sintaksa, poetika i stilistika. Pjesma je utkana i u stručna znanstvena djela pisa­ca šeriatsko-pravne filozofije, nauke o Hadisu, mistike i šeriatskog prava. Zar se ne za­paža da su se stručnjaci - pisci djela iz islamske dogmatike poslužili kao dokazom, sti­hom pjesnika Ahtala, iznoseći pravi smisao čovječjeg govora;² a šeriatski pravnici da su dokazivali značenje riječi "karun" - ženska perioda - i "nikjahun" - vjenčanje pomoću stihova pjesnika A‘ša-a i drugih. Takvih primjera ima mnogo. Komentatorima Kur'ana najpotrebnije je da se služe arapskim pjesništvom pri raščlanjivanju i dokaziva­nju kur'anskih značenja i finesa. Tako je naprimjer imam nestor-tumača Kur'ana Abdulah ibn Abbas - Allah ih obojicu svojim zadovoljstvom i milošću nagradio! -odgovorio Nafi‘ ibn Ezreku, koji je pripadao sekti haridžija, na dvije stotine upita u po­gledu tumačenja Božje knjige Kur'ana i u svakom svome odgovoru pozvao se na dokaz iz arapskog pjesništva. Priča o tome je duga, a spomenuta je u djelima islamske književ­nosti. Kao primjer tome može još poslužiti i slučaj s halifom Omerom.

On je jednom prilikom sa minbera u džamiji proučio riječi iz Kur'ana: "je'huzehum ala tehavvufin" i dalje do kraja ovog ajeta - poglavlje "Nahl" ajet 47 - pa je rekao Pejgamberovoj družini ashabima: "Šta vi velite u pogledu značenja ovog kur'anskog ajeta, naime u pogledu pravoga smisla riječi tehavvuf u njemu? "Prisutni zašutješe. U tom se diže jedan uglednik iz Huzejl plemena i reče: "To je riječ našega narječja, o vladaru pravovjernih" i "ettehavvufu" znači "ettenekkusu", - tj. umanjiti cijenom poniziti. Omer ga na to zapita: "Da li su arapski pjesnici tu riječ upotrijebili u tom značenju? " Ovaj odgovori: "Da; naš pjesnik Ebu Kjubejr opisujući svoju devu veli:

a to će reći:

Krdo deva zbog nje cijenu gubi,

Izgledajuć štrklje, krpeljave;

Ko što drvlje, od kog strijele prave

Ništa biva kad s' lađe pojave.

Tada Omer reče: "Dobro čuvajte svoju zbirku jezičkog blaga, ne gubite je i ne uništavajte je!" Zapitaše ga: "A šta sačinjava tu našu zbirku? " "Pjesme predislamskog doba, jer u njima je sadržan tumač vaše knjige Kur'ana kao i tumač značenja vašeg go­vora", odgovori im Omer.

Ibn Abbas priča slijedeće:

- Nađoh se s Omerom na jednom putovanju te mi on reče: "Recitiraj nam pjesme. Ibn Abbasu!" I ja počeh s recitiranjem. Kad god bih neki stih izrekao, on bi, povlađujući, rekao: "Nastavi, nastavi dalje!" Tako sam mu ja izrecitirao blizu stotinu stihova, dok nije opučila zora. Tada on reče: "Dosta, prouči nam sada nešto iz Kur'ana." Ja proučih jedno poglavlje iz njega. Zatim on odsjede, a i mi zajedno s njim. On onda skupa s nama klanja sabah namaz.

Predajom je preneseno i zabilježeno da je neki Arap recitirao Božjem posla­niku jednu pjesmu glasovitog predislamskog pjesnika Antare. Saslušavši pjesmu, Božji poslanik reče: "Do sada mi ni jedan nomadski Arap nije opisan pa da sam zaželio da ga osobno vidim, osim Antare."

I muška i ženska družina Pejgamberova a naročito prva četvorica halifa, pa i oni iz slijedećeg naraštaja tabiun koji ih đoživješe i vidješe - neka je svima njima Božja milost i zadovoljstvo! - bijahu ljudi od pjesničkog ukusa a i prirođenog i zdravog smisla za pjesmu. I pored toga što su bili čistih srdaca, blagodareći druženju s Božjim poslani­kom te crpeći pouke i nadahnuća iz svjetiljke njegova poslanstva, oni se natjecahu vlasti­tim pjesmama a i recitiranjem tuđih. Oni ih navođahu kao uzorite primjere u svojim razgovorima. Malo ih je među njima bilo koji nisu i sami pjevali pjesme.

Pjesništvo kod Arapa u takvom stanju bilo je i ostalo sve do vremena vladara dinastije Umejjevića i Abbasovića. Tada se još povećaše želje i sklonosti pjesnicima i počeše im se dijeliti vladarski pokloni i davati obilne nagrade. U tim vremenima rijetko se održao koji sastanak uz halifu ili skup uz dvorske ljude i državnike, a da u njima nisu sudjelovali književnici i pjesnici kao što su bili Džerir Ahtal i Ferezdek. Vladari iz tih razdoblja birali su kao odgojitelje svojoj djeci pjesnike i književnike. Oni bi im kazivali i podučavali ih kraće i dulje raznometarske ali odabrane pjesme glasovitih arapskih pjesnika. Tim i takvim književnim gradivom oni su njihove mladenačke duše i srca čisti­li od raznih natruha i prljavština kao što su: škrtost, nasilje, laž, vjerolomstvo i izdaja, strašljivost i slično. S druge strane pomoću pjesništva oni su ili nukali i bodrili da se još kao mladi ljudi obdare i okite vrlinama veledušja kao što su: dobročinstvo i plemenitost, vjernost, darežljivost i hrabrost. Ti su vladari pokrivali potrebe siromašnih pjesnika zbog jedne pjesme koju bi im oni ispjevali da bi iskazali svoju želju da im vladari pruže pomoć. Oni bi također opraštali grijehe krivca zbog jednoga stiha kojim bi se on sliko­vito prikazao svoje stanje i okolnosti zbog kojih je počinio krivicu pa isprikom tražio milost i oprost. Također je opće poznato, kakvim obiljem nagrada su oni obasipali rje­čite govornike i istaknute jezičare i književnike.

Kasniji naraštaji slijedili su svoje prethodnike i nastojali da ih u takvim postup­cima oponašaju. Predaja je zabilježila: da je halifa Ebu Dža'fer El-Mansur jednom prili­kom naišao pokraj svoga sina El-Mehdije, a on recitiraše svome odgojitelju El-Mufeddalu ibn Muhamedu pjesmu pjesnika El-Musejjeba ibn Alesa, koja počinje stihom:

Bez koristi zar si neke Selmu ostavio

prije zore, uz sam pozdrav, pa se povratio? !

El-Mensur je zastao prisluškujući sinovu recitaciju i nezapažen od njega pomno pratio pjesmu dok je on nije do kraja izrecitirao. A kada je recitiranje bilo završeno, pozvao ih je obojicu k sebi i rekao El-Mufeddalu kako je on, nezapažen od njih, slušao pjesmu, te da je zadivljen sinovim recitiranjem a i njegovim odabiranjem gradiva za nje­govu obuku i odgoj. Zatim mu reče: "Ako se odlučiš pa da gradivo raznih pjesnika, pa i onih manje produktivnih, skratite i sažmete, onda da svome odgojeniku mladiću odabe­reš od svakog pjesnika njegove najuspjelije i najljepše pjesme, korist bi od predavanja na taj način bila povećana".

El-Mufeddal po halifinu prijedlogu i postupi. Pisci arapskih književnih djela su rekli i naveli: da su po El-Mufeddalu odabrane i u posebnu zbirku unesene pjesme sači­njavale trideset duljih pjesama - kasida. On ih je sakupio za vladara pravovjernih El-Mehdiju. Kasnije su te pjesme predavane na dvoru po El-Asmeiji (poznatom književ­niku i sakupljaču arapskog jezičkog blaga). On je tu zbirku povećao i proširio na stotinu i dvadeset pjesama.

Tako su eto postupali tadašnji visokoobrazovani istaknuti ljudi islama: a ni oni nisu bili nepotrebni da se služe onim jezičnim blagom i gradivom koje im je pružalo po­moć da shvate misli i značenja Kur'ana pa da ga tako uzmognu pravilno tumačiti. Ono im je dalje davalo osnov i pokazivalo smjernice da bi mogli odrediti pravi smisao i inten­cije izreka i obavještenja Poslanikovih. Ono ih je upućivalo pravom linijom i putem pri crpljenju šeriatsko-pravnih propisa, omogućujući im tumačenja i obrazloženja zakučitih i sažeto izrečenih stavova u Kur'anu i Hadisu, te određivanje pravih značenja metaforama i izrazima s više značenja. A kako bi nam to moglo biti bespotrebno, kada smo, u odnosu na te prethodnike, u neznanju i u velikoj potrebi za tim i takvim obiljem je­zičnog blaga?! Mi se, bivši u ovakvom stanju, obraćamo Allahu, jer nema moći i pomo­ći osim samo od Njeg. Na svoje se stanje, teške brige i nevolje, ne tužimo drugom osim Njemu, i ne tražimo pomoć od drugoga osim od Njega.

I kao da je Allah uslišao našu molbu i odstranio naše tužaljke kada nam je na­mijenio i uputio znalca nad znalcima arapske književnosti; darovitog stručnjaka znanja i poznavanja arapske historije i rodoslovlja; ronioca mora filologije arapskog jezika, do­raslog da iz njegovih dubina crpi i vadi dragocjeno biserje; koji je zapamtio i u svojoj gla­vi nosi mnogostruka znanja i koji čuva i zaštićuje njihovu čast i veličinu; koji im se dostupno odužuje, vršeći obaveze prema njima pa tako obnavlja njihova stjecišta kojima se obraća svijet željan prosvjete i obrazovanja. Neka ga uzvišeni Allah dug niz godina pozivi na dobro onih, koji imadnu priliku da se s njime druže! Neka ga, dakle, Allah nagradi za njegova dobra i korisna djela, kako njega tako i njegova oca! Neka se poveća broj uzoritih primjera kao što je on među učenjacima njegove struke!

Ovu blagodarnost činim i upućujem dovu Svevišnjem zato, što je on sakupio pjesme Pejgamberove družine - ashaba, koliko ih je on mogao sakupiti s obzirom da su one bile razasute po raznim književnim djelima, i što je o njima napisao komentar pod naslovom

Lijepo i ugodno druže­nje i razgovor u komentaru na pjesme Pejgamberove družine. I, tako mi moje vjere, on je pišući svoje djelo učinio neobično lijep i krasan i do krajnjih granica originalan izbor kada je odabrao između pjesničkih umotvorina onih najboljih i najodabranijih one koje bi bilo doličnije nazvati- ashabi pjesama. Njega u toj naučnoj književnoj disciplini nije niko pretekao, Allah mu što dulji život poklonio!

Sakupljači pjesničkog i drugog književnog blaga i znalci arapske književnosti iako su sakupili, sredili i napisali zbirke pjesama predislamskih pjesnika; pa pjesnika koji su živjeli u predislamsko doba te doživjeli pojavu islama i prešli na islam, zatim islam­skih pjesnika prve islamske ere kao i onih pjesnika iz poznijih epoha; uz to još zbirke odabranih duljih i kraćih pjesama kao što su zbirke koje je sakupio i sredio El-Mufeddal ibn Muhammed el-Mufeddalijjat pa one zbirke pjesama koje su svojedobno bile ob­ješene o Kjabu el-Muallakat, i zbirke junačkih pjesama el-Hamasa i druge, pa o njima napisali i komentare, ali ni jednom od njih nije palo na pamet nešto slično ovoj umotvorini. Ta umotvorina je naročiti dar, koji je uzvišeni Allah pripremio i njemu, Džabiću, uputio. S toga, o vi koji želite da izučavate znanje i nauku i koji težite da stečete književno obrazovanje, ja vam toplo i srdačno čestitam pojavu tih riznica, ispunje­nih nanizanim najkrasnijim i najskupocjenijim biserjem! Ujedno vas obveseljujem rados­nom viješću, da su ugledali svjetlo dana ti blistavi dragulji, koji prije toga bijahu u rizni­cama skriveni i pohranjeni.

Neka svemogući Allah obijem sreće i zadovoljstva nagradi trud tog darovitog, dubokoumnog i pronicljivog sakupljača njihova, uglednog i poštovanog Ali-Fehmiju, Mostarca, bivšeg muftiju za Hercegovinu a sada profesora za arapsku književnost na Darul-tununu u Istanbulu! On u svome djelu sakupi -Bog nam udijelio koristi njegovim dugim životom, a studentima dao da u obilju iscrpe riznice njegova znanja! - mnogo dragocjeno biserje. U to biserje spada: donošenje životopisa družine Božjeg poslanika (a kada se spominju dobri i vrli ljudi, tada na svijet silazi Božja milost i blagoslov); udubljivanje u arapsku filologiju; saživljavanje s finesama arapskog pjesništva, njego­vim metrima i rimama, te svikavanje s načinima kako se pjevaju pjesme; crpljenje poje­dinačnih detaljnih šeriatskih propisa iz svakodnevnog života uz pomoć njihovih pjes­ničkih umotvora i dokazivanje principijelnih načela i normi uz pomoć njihovih izreka; upoznavanje životnih prilika arapskog naroda, njegove prošlosti i rodoslovlja; stjecanje književnog ukusa i naročite stručne sposobnosti; uživljenje u puteve i načine kako da se zarone u bit književnog duha te jezičnih ljepota i finesa; i napokon poprimanje ćudi i nazora, te morala i ponašanja družine Božjeg poslanika, tih uzora u svim ljudskim vrli­nama.

Neka je hvala Allahu, Gospodaru i Uzdržavatelju svih svjetova! Neka je slavno ime i trajan spomen Njegovu poslaniku Muhammedu i njegovoj časnoj porodici te svoj njegovoj družini!

Ovu recenziju napisao je Muhamed Halis, sin Muhamedov, Širvanija (rodom iz Kavkaza), koji priznaje svoju nemoć i manjkavost, i kojem je potreban oprost i milost svoga Uzvišenoga Gospodara.

Drugu recenziju je napisao Muhamed Mekkji, sin Azuz-efendije, istaknuti is­lamski znalac, rodom Tunižanin.

Svojedobno imadoh priliku razgovarati s jednim od nekadašnjih studenata Darul-fununa u Istanbulu, mojim prijateljem, sada preminulim, Hadži hafiz Hamid-ef. Muftićem, muderrisom, rodom iz Brčkog. On mi ispriča: Taj tuniški učenjak, koga su sveučilištarci zvali "Azuz-efendija", bijaše sveučilišni profesor na Darul-fununu u Istanbulu. Predavao je nauku o hadisu. Nije se pri tome služio pisanim knjigama, već je onako iz glave držao predavanja. Po pričanju Muftića Azuz-efendija je imao u glavi "Kjutubi sittu", to jest šest velikih i najpriznatijih zbirki Pejgamberovih izreka. Iskazu­jući poštovanje prema svome profesoru, on se sprijateljio s njime pa je i profesor uzvra­ćao pažnju prema njemu kao svome slušaocu, te ga je češće posjećivao u njegovoj sobi u Hamidijji medresi. I tako se je jednom prilikom otvorio razgovor o profesoru Džabiću. Azuz- efendija tada reče: "Vallahi, ja sam evo dvadeset godina u Istanbulu. Kroz to, vrijeme sam mnogo učenjaka u njemu vidio i s njima razgovarao; ali, Vallahi!, kao Ali Fehmi-efendiju nijednog učenjaka do sada ne vidjeh!"³

Treću recenziju je dao Alusi-zade Ahmed Šakir El-Husejni, član Velikog prosvjetnog savjeta u Istanbulu. Datirana je početkom mjeseca redžeba 1327. hidžretske godine tj. 1909. godine.

Merhum Ali Fehmi-efendija je prvi dio svog spomenutog komentara razdijelio ovako:

prvo, pristupna riječ djelu, str. 1-7, drugo, uvod koji čine četiri razdjela:

a) definicija "sahabije", to jest ko sve spada u družinu Božjeg poslanika Muhammeda, str. 7-8,

b) put i način kako se doznaje da neka osoba pripada u krug te družine, str. 9-10,

c) o vjerodostojnosti te družine, str. 10-11 i

d) šta sačinjava pjesmu "ši‘r" i šta treba znati u vezi s pjesmom, s obzirom na izlaganje predmeta u ovome djelu, str. 12-16,

treće, obrada materije djela, str. 17-362.

U pristupnoj riječi pisac neobično bogatim i kićenim stilom prvo izražava zahvalu Bogu, diveći se Njegovu sveznanju, svemoći i sveumijeću, koje ne mogu dolično shvatiti ni opisati pera svih učenjaka, ma kako učeni bili, niti riječi pjesnika, ma kako genijalni bili. Zatim Mu se utječe u ime Njegova miljenika Muhammeda, koji poniče iz najodličnijeg i najplemenitijeg roda Hašimovića, od oca Abdullaha i majke Amine i koji bješe uzor rječitosti i izražajne snage, i koji bi odlikovan od Allaha najvećim odlikova­njem - objavom - Kur'ana, namijenjenog cijelome ljudstvu; i još u ime Njegove svijetle vjere islama, koja u svoje krilo primi i u njem okupi dotadašnje na krv i nož zavađene i u idolatriju ogrezle Arape, pa ih u svom krilu odnjiha, preporodi i zbratimi i nazva ljudima i narodom, dostojnim svoga imena, hvale i spomena. I donoseći salat i selam, trajnu zahvalnost i blagodarnost Božjem poslaniku Muhammedu, te njegovoj časnoj porodici i vjernoj i odanoj družini, pisac Alija sin Šakirov, Mostarac, gost prijestolnice Istanbula, poznat pod prezimenom "Džabić" navodi šta ga je ponukalo pa je odlučio da sakupi po raznim književnim djelima razasute pjesničke umotvorine Poslanikove družine - ashaba,u kojima se oni dotiču raznovrsnih tema iz tadašnjeg života islamske zajednice. Svrha bi tome bila: da pisac svojim djelom čitaoce prenese u ono prvo doba života islamske za­jednice pa da tako uzmognu sagledati i zaimati vjernu sliku života, misli i djelovanja u njoj, te da iz tog crpe pouke i dobivaju nadahnuća za svoje misli, rad i stremljenja u ži­votu.

Ali, - veli pisac - kako do sada ne vidjeh napisanu knjigu koja bi sadržavala one teme koje sam želio obraditi, već su materijali bili razasuti po raznim književnim djelima, sam sebe pitah, kako se smijem usuditi i uobraziti u nešto, čega se niko dotada ne poduhvati, niti ičija noga na to polje zakorači. Pa i pored toga, sjetivši se pjesnikovih riječi: "Šta i šta toga pređašnji ostaviše potonjima!" i budući da mi je namjera bila izni­jeti djela i umotvorine Poslanikove družine, uzdanjem u Boga i moleći Njegovu pomoć i naputak, odlučih se da pristupim radu. I zasukavši rukave prihvatih se posla; počeh istraživati stihove te družine. Te, napokon, sakupih i zapisah počam od jednoga stiha pa do odulje pjesme stihove više od dvije stotine ashaba. Tako materijali bijahu prikup­ljeni i knjiga se Božjom pomoći proširi. I ja ne zapisah sve što nađoh u pojedinoj knjizi, već sam se poslužio djelima onih ljudi, koji su potpunoma pouzdani i vjerodostojni, upozorava pisac. On tu poimenice spominje dvadeset i pet djela i imena njihovih istak­nutih i uvaženih pisaca, veleći, da se njima i još mnogim uvaženim djelima poslužio pri obradi svoga djela. Pa kada sam te materijale sakupio, - veli dalje pisac, sunu mi u glavu misao, da im napišem i komentar, u kome bih iznio životopise dotičnih pjesnika i td. prije nego li navedem njihove stihove, te raščlanio i objasnio teška i zakučita mjesta u tekstovima; donio vjerna rodoslovlja autora kao i sve drugo što bi imalo poslužiti razjaš­njenju tema, uzetih u obradu. Imam namjeru, kaže pisac, da razdijelim ovaj komentar u tri dijela, praveći poredak u njemu na taj način, što bi redom dolazili stihovi po arapskoj abecedi, držeći se pri tome krajnjeg slova u rimama stihova. Prvi dio komentara bi obuhvaćao stihove, počev od onih čija se rima svršava na prvo abecedno slovo "hemze" pa do slova "r". Drugi bi dio počinjao sa slovom "r" i sezao do slova "l", a treći od slo­va "l" pa zaključno do slova "j", kao posljednjeg u arapskoj abecedi.

Radeći na taj način uspio sam završiti prvi dio komentara. U njega sam unio nešto preko sedam stotina i sedamdeset stihova od šezdesetorice ashaba. Donoseći njiho­va imena držao sam se redosljeda prema prvom slovu iz njihova imena po arapskoj abe­cedi. Nadalje, navodio sam izvore odakle su stihovi uzimani, a po kraju stihova označio sam i njihove metrume po arapskoj metrici.

Pisac pri kraju uvodne riječi napominje još da je ovo njegovo prvo pisano dje­lo, a svaki početak da je težak. Zato se ispričava pred čitaocima ako u njemu nađu gre­šaka. Tim prije, što on za većinu stihova, uvrštenih u djelo, nije našao komentara ni u jednom pisanom djelu. Uostalom, učeni ljudi, ulema, pravili su manje ili veće greške u svojim pisanim djelima; jer, koje bi djelo osim Božje knjige Kur'ana, bilo pošteđeno od njih, kaže on. I uz molbe Allahu da mu dade naputak i pruži pomoć kako bi uzmogao završiti i preostala dva dijela komentara, završava uvodnu riječ.

U prvom, drugom i trećem razdjelu uvoda svoje knjige pisac je sažeto donio sve što treba znati o tome ko se smatra drugom Božjeg poslanika "es-sahabijju", i ko sve može spadati u tu časnu družinu. Nadalje, kojim se putem dolazi do saznanja da je neko sahabija, navodeći razne načine da se dođe do tog saznanja. I, napokon, izložio je i podrobno obrazložio pojam vjerodostojnosti sahabija, iznoseći složno mišljenje "ehli sunneta" - sljedbenika čiste izvorne islamske nauke - da su oni svi vjerodostojni - udulun, i navodeći neka mišljenja kasnije islamske uleme koji prave izvjesne razlike među sahabijama i stavljaju neke ograde u tom pogledu. Pisac se odlučno priklanja ehli-sunnetskom sudu o njihovoj vjerodostojnosti, a odbacuje kao neosnovana mišlje­nja koja prave razlike među njima i stavljaju ograde, pa ih i kori zbog toga.

U četvrtom razdjelu uvoda, u kome govori o tom šta se ima smatrati pjesmom "ši‘r", pisac je naveo nekoliko primjera kako se je Božji poslanik Muhammed odnosio prema pjesmi i kakvo je mišljenje imao o njoj. Tako on spominje predaju od Aiše - žene Pejgamberove, a kćeri Ebu Bekrove, koja priča:

- Jednom prilikom Božji poslanik prošivaše svoju obuću, a ja sjedih predući vunu. Pogledavši ga opazih da mu s lica teče znoj, a iz znoja se prosijavaše svjetlo. Neo­bično se iznenadih i začudih tome. On me tada pogleda i zapita: "Šta ti je pa se čudiš? " Odgovorih mu: "Božiji poslanice, pogledah u te, čelo ti se znoji, a znoj porađa svjetlo! I da te je vidio Ebu Kjubejr El-Huzelija, shvatio bi i zaključio, da si ti s najviše prava i najdostojniji njegovim stihovima. On će na to: "A šta je to rekao Ebu Kjubejr El-Huze­lija? " "Slijedeća dva stiha" - odgovorih mu i recitirah stihove:

Čist od gadnih paćavri ženskinja,

Kim se služe kad nečiste budu,

I od zala i smutnji dojilje,

I bolesti teške, neprebone.

Kad u crte lica mu pogledaš,

Svjetlom sine ko kad oblak sjajni

uz svjetlice rodnu kišu spušća,

Da bi žednu zemlju natopio.

Ajiša dalje priča: Tada Božji poslanik odbaci stvari koje je držao u rukama, us­tade i poljubivši me među oči reče: "Allah te svakim dobrom nagradio, o Ajiša! Nisi se ti obveselila sa mnom koliko ja s tobom!"

Ta dva stiha Ebu Kjubejrova su iz njegove odulje pjesme, kojom je hvalio svo­ga očuha Teebbeta Serren, veli pisac; i da je kasnije Ebu Kjubejr prešao na islam i imao čast i sreću da se nađe u društvu Božjeg poslanika.

On nadalje kaže, da je halifa Omer ibn el-Hattab bio najveći poznavalac arap­skog pjesništva svoga vremena. On bi češće donosio primjere iz predislamskog pjesništva te je rekao: "Podučavajte vašu djecu u plivanju i gađanju! Naređujte neka se vježbaju brzom uskakivanju na konje i vještini jahanja, i kazujte im lijepe pjesme!"

Ibn Abass kaže: "Kada budete nešto pročitali iz Kur'ana pa to ne budete mog­li shvatiti, tražite razjašnjenje u arapskom pjesništvu, jer je ono kodeks njihova jezičnog blaga."

Ajiša je mnoge pjesme pamtila i prepričavala. Ibn Abdulber u životopisu Lebid ibn Rebia, r. a., veli da je Ajiša rekla: "Zapamtila sam i prepričala Lebidovih dvanaest hiljada stihova". Hišam, ibn Urve, prenoseći predaju od svog oca, reče, da je on rekao: "Ne vidjeh ženu da je više poznavala pjesništvo, medicinu, filologiju i šeriatsko pravo od Ajiše, majke pravovjernih".

Družina Božjeg poslanika - ashabi, imali su običaj u prisutnosti Pejgamberovoj natjecati se u pjesmi, a on bi to sjedeći slušao i smiješio se.

Te i još neke primjere donio je merhum Džabić u tom razdjelu da bi njima ob­jasnio kako se tada cijenila pjesma, od kakve velike važnosti i uticaja je ona bila, te ka­ko su je smatrali i tretirali Božji poslanik i njegova najuglednija i najistaknutija družina.

Pisac zatim na tri stotine i četrdeset i pet stranica većeg formata izlaže glavnu materiju djela. Po utvrđenom redu on niže životopise pjesnika ashaba, njihove pjesme i stihove dajući im svoje komentare i obrazloženje. Koliko je on u taj svoj rad unio zna­nja, stručnosti i rutine, svak se može osvjedočiti čitajući makar i površno to djelo. Uostalom kritičke ocjene toga djela iz pera učenjaka i stručnih poznavalaca arapske književnosti ranga jednoga Hadži Halisa, Muhameda Mekkjije, Mehmed Akifa i Ahmed Šakira najbolji su dokazi i priznanja njegove izvanredne vrijednosti.

Kako pisac u uvodnoj riječi veli, on je ovaj komentar zamislio obraditi u tri dijela. Prvi mu je dio ovaj svezak, u koji je uvrstio stihove šezdesetosedmorice ashaba, ali materijali koje je on bio prikupio, odnosili su se na više od dvije stotine njih, pa je on na osnovu tih materijala i zamislio da komentar napiše u tri dijela.

* *

*

Mehmed Akif u svojoj kritičnoj ocjeni Džabićeve učenosti i sposobnosti veli, (pogledati članak u naznačenom broju „Glasnika“ I. V. Z.) da je pisac napisao svoj komentar u dva velika sveska i da će uskoro izaći iz štampe. Dalje napominje, da Džabić svoje slobodno vrijeme žrtvuje u obilaženju istanbulskih biblioteka, istražujući i prečišćavajući materijale. Iz toga bi se moglo pretpostaviti da je Džabić tada već bio uspio na­pisati bar drugi, ako ne i treći dio svoga komentara i da ih je prečišćavao i spremao za štampanje. Zato bi bilo neobično važno znati, da li je on uspio za života u cijelosti za­vršiti započeto djelo. Ako jest, da li su i ostala dva dijela štampana. A ako nisu štampa­na, da li su ona sačuvana u rukopisu? Ako jesu, gdje se nalaze?

U prošlom, već citiranom članku rekao sam da je Džabić napisao i komentar pjesmi "Lamijji", koju je ispjevao Pejgamberov amidža Ebu Talib. Taj komentar štam­pan je 1327. hidžretske godine također u štampariji "Rošen" u Istanbulu, a nosi naslov:

- Tražena stvar onoga, ko želi da se upozna sa "Lamijjom" Ebu Talibovom. Štampan je, dakle, tri godine poslije štampanja prvog dije­la komentara "Husnus-sahabe". To znači da je pisac paralelno radio ili ublizu radio oba svoja komentara.

Ta pjesma sadrži devedeset i četiri distiha, a komentar im iznosi sedamdeset i osam štampanih stranica. Od toga otpada na uvod šesnaest stranica.

U uvodu toga komentara pisac skreće pažnju na osobiti značaj te pjesme, a njezina autora Ebu Taliba, poglavicu Kurejš plemena prikazuje i ocrtava kao vrlo darovi­ta pjesnika, jakog govornika, mudra čovjeka, junaka i darežljivca.⁴ Nadalje on tu opšir­no govori o tome šta je ponukalo Ebu Taliba da tu pjesmu ispjeva; šta je u njoj uglav­nom rekao i kako je apelirao na vođe Kurejševića da se kane bojkota protiv muslimana; kakve je sve pohvale u njoj izrekao u čast Božjeg poslanika Muhammeda, svoga miljeni­ka i štićenika, iako autor pjesme nije bio musliman. Za samu pjesmu Džabić veli da ona spada u biser arapskog pjesništva i da se zbog svoje jedrine i dikcije, sadržajnosti i stil­ske ljepote mogla takmičiti s pjesmama obješenim o Kjabu Muallakat pa i sa poznijim najljepšim i najuspjelijim arapskim pjesmama.

Kada se čita i taj komentar stječe se uvjerenje o vanrednoj sposobnosti i rutiniranoj Džabićevoj stručnosti. Podrobne znalačke analize stihova, precizno donošenje rodoslovlja mnogih ljudi o kojima se tu govori; potkrjepa izlaganja obiljem citata u sti­hovima mnogih arapskih pjesnika; duboko poznavanje zbivanja tadašnjih i pređašnjih, dokazi su te njegove sposobnosti i rutine. A kada se još uvaži da on nije našao cjelovita komentara toj pjesmi kojim bi se poslužio, kako on to u uvodu spominje, već samo djelimičan Bagdadijin komentar četrdeset stihova te pjesme (a u kom je Bagdadija počinio greške pa je Džabić upozoravao na njih u ovome komentaru, kako on to napominje), onda još više treba istaći i naglasiti njegovu stručnost i rutinu.

* *

*

Od interesa je da na kraju dadem sumarne biografske podatke o Džabiću:⁵ Rođen je 1853. godine u Mostaru. Nauke je učio u tamošnjoj medresi pred hadži Arif-efendijom Kajtazom. Kada je za vrijeme okupacije 1878. poginuo tadašnji mostarski muftija Karabeg, Džabićev otac hadži Šakir-efendija je naimenovan mostarskim mufti­jom i on je tu dužnost obnašao do svoje smrti godine 1886. Iza očeve smrti, još srazmjerno mlad, u trideset drugoj godini života, Ali Fehmi-efendija je zauzeo taj visoki položaj. Uz vršenje muftijske dužnosti održavao je predavanja iz nižih i viših naukovnih pred­meta sve do 1899. godine. Te godine kada je izbila afera sa Fatom Omanović, on se stavio na čelo pokreta za vjersko prosvjetnu autonomiju Muslimana Bosne i Hercegovine. Proglašen zbog toga buntovnikom od okupatorskih vlasti, svrgnut je s muftiluka, a na njegovo je mjesto postavljen hadži Abdullah-efendija Riđanović.

Kako pokret za vjersko-prosvjetnu autonomiju tada nije mogao dati povoljne rezultete, jer su se okupatorske vlasti tome protivile i opirale, odlučeno je da Džabić zajedno s još petoricom drugova - saradnika iz pokreta odu u Tursku s misijom da se tamo nastavi rad i stvar pokreta nastoji pospješiti. Kasnije se svih pet njegovih drugova vratilo u Bosnu, ali Džabić ostade u Istanbulu. Nije se htio vratiti jer je odveć mrzio i prezirao austro-ugarsku okupatorsku vlast.

Kako je gore rečeno, Džabić je postavljen profesorom arapske književnosti na Istanbulskom Univerzitetu. On se posvetio predavanju toga predmeta, a ujedno je obila­zio tamošnje bogate biblioteke, prikupljajući građu za djela koja je naumio napisati. Ali, ni stvar pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju i za boljitak svoje domovine Bosne i Hercegovine on nije ispuštao iz vida. I u tom pravcu on je radio i djelovao koliko god je mogao. Tako, kada je turski parlament bio izabran i sazvan, on napisa na arapskom jezi­ku brošuru pod naslovom:

(Ovo je predstavka i promemorij, upravljen uglednoj i poštovanoj gospodi na­rodnim poslanicima iz arapskih zemalja u turskom Parlamentu, da bi znali i razumjeli suštinsku stranu problema pokrajina Bosne i Hercegovine na osnovu podataka koje im ja pružam, jer većina gospode poslanika nisu potpuno upoznati sa suštinskim stanjem prilika i problema tih zemalja, kao što ni mi ne poznajemo pravo stanje i prilike njiho­vih zemalja; a stvarne prilike Bosne i Hercegovine jesu...)

Iz samoga naslova te brošure se vidi i razbire što je autor njome htio reći i po­stići.

Red je spomenuti i to, da su merhumi Džabić i Ahmed-efendija Dizdar napi­sali krasan i iscrpan uvod - mukaddimu na arapskom uz djelo, koje je napisao poginuli muftija Karabeg.⁶

Merhum Džabić je stanovao u kvartu zvanom Altaj u Istanbulu. Njegovu ku­ću su mnogo posjećivali učeni ljudi, kako domaći, tako i stranci koji su iz raznih islam­skih zemalja dolazili u Istanbul. Tako, kada je glasoviti učenjak i pisac, vlasnik i ured­nik širom islamskog svijeta poznate i čitane islamske naučne revije "El-menar" Muhamed Rešid Rida pohodio Tursku i Istanbul, obavio je posjetu i Ali Fehmi-efendiji. I vrativši se u Kairo, napisao je u jednom broju "El-menara" uz ostalo i ovo: da u islam­skom svijetu nije vidio jednog nearapa da je bolje znao i svestranije poznavao arapski je­zik i književnost od Ali Fehmi-efendije.

U Džabićevoj kući u Istanbulu se uz ramazan klanjao teravih namaz - teravija. Džemat su sačinjavali učeni ljudi iz toga kvarta i poneki komšija. Redovno je u džematu bio i gore spomenuti pisac recenzije, tadašnji ders-vekil hadži Halis-efendija. Džabić je prolazio kao imam pred džemat. Iako nije bio "hafizi Kur'an", u svakoj teraviji je mijenjao učenje iz raznih poglavlja Kur'ana; a to služi kao dokaz da je vladao Kur'anom napamet. Iza završene teravije slijedili su učeni razgovori i akademske rasprave, i tretiranje raznih pitanja i problema.

Džabić je umro u Istanbulu 12. augusta 1918. godine, što bi značilo u šezdesetčetvrtoj godini života, doživivši ostvarenje vjersko-prosvjetne autonomije u svojoj do­movini. H. Husejn-efendija Rašidagić mi je rekao, da mu se mezar nalazi na groblju na Edirne kapiji blizu mezara Imami Bergivije.⁷

SUMMARY

THE LIFE AND WORKS OF ALI FEHMI-EF. ĐABIĆ

Ali Fehmi Đabić the mufti of Mostar and afterwards professor of Arabic lite­rature at the University of Istanbul, was one of the most educated men of his time in Bosnia and Herzegovina. He was an expert in Arabic literature and two of his works dealing with this subject were published. The first work should have had three parts, only part one has been published. The writer of this work has given a review of A. F Đabić's life and literaty activity, and the translated review of the first work of Halis-efendi, an scholar from Istanbul.