mena kada Džemaludin Čaušević standardizira grafijski sistem, određujući za svaki fonem jedan grafem, po uzoru na ćirilicu i latinicu,¹ što se poklapa i s procesima ukupne jezičke stabilizacije i normiranja na širem srednjojuž- noslavenskom terenu, otkada se računa standardizacijski period alhamijado literature. U periodu austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini arebička pismenost postaje standardni dio trijalnoga grafijskog sistema, uz ćirilicu i latinicu (Vajzović, 2002), a pred sami kraj vladavine ovo pismo prestaje biti službeno bosansko pismo. To je vrijeme kada se pripremaju procesi za dokidanje naziva bosanskog jezika, a velik značaj pridaje se širenju evropo- centričnih ideja među Bošnjacima, za što je već u prvoj dekadi po dolasku Austro-Ugarske učinjeno mnogo na sakupljanju usmenoga bošnjačkog blaga, pa je i sam Hörmann publicirao dvotomnu zbirku “muhamedovskih epskih pjesana” na latinici, što je među nekim političkim i naučnim krugovima naišlo na osudu (Kraljačić, 1987: 199). Čini se da je to bio najznačajniji impuls u svojevoljnom prihvatanju latiničnog pisma među Bošnjacima, a istovremeno je, na društveno-političkom planu označio proces lagahnog i stihijskog isti- skivanja arebice kao specifičnog bosanskog pisma. Međutim, relativna vital- nost očuvanja ovoga pisma ogleda se u činjenici da se njime tadašnje insti- tucije Bošnjaka (muslimana) koriste za svoje interne potrebe. Gledajući sa stanovišta dijahronijskih istraživanja, predstandardna alhamijado pismenost značajnija je od standardne, jer je po relevantnim kriterijima bila sadržajnija i književno bogatija, mada se masovnija upotreba tekstova može bolje pratiti u standardnom periodu, i to iz jednog drugog razloga – razvoja štamparske tehnologije, u kojem se, kako je poznato, dobija prvi štampani tekst ilmihala pred sami kraj osmanske vladavine.²

1. U nauci je rad Džemaludina Čauševića predstavljen kao pionirski i prvorazredan s obzirom na činjenicu da je bio prvi reformator koji je u cijelosti normirao arebicu, isti- na po uzoru na ostala pisma (Janković, 1989), što je tumačeno samim utjecajem Vuka Karadžića (Okuka, 1987), kako to, po svemu sudeći i jeste fakt. Neki istraživači, pak, zamjeraju Čauševiću to što je prilagođavanju arebice bosanskom jeziku prišao ekster- no, tj. sa stanovišta druge grafijske prakse, konkretno ćirilice, te što njegova arebica, u odnosu na prethodna rješenja, odnoseći se na vokalizam, ne daje podatak o kvantitetu sloga, što je bila praksa starije škole i što po samoj prirodi stvari to pripada arebici, koja ne samo da može dati podatak o dužini ili kratkoći sloga nego omogućuje i relativno sigurno određenje vrste naglaska (Drkić, 2010). Jasno je da Čauševićeva arebica, svojom koncepcijom, nije mogla odražavati kvantitet sloga i da je to bio put ka prekidanju dota- dašnje grafijske prakse, ali je s druge strane omogućio relativno lakši i jednostavniji način upotrebe arebice.

2. Istina, u nauci ne postoji konsenzus u vezi s time koji je to ilmihal, tj. da li je posrijedi ilmihal Mustafe Rakima, štampan 1868. u Istanbulu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab (Janković, 1988), ili je to, zapravo, Humin ilmihal (Nametak, 1981: 242) štampan 1865. također u Istanbulu.

Prema tome, teško je govoriti o jasno preciziranom vremenskom odsječku otkada se prati standardizirana alhamijado literatura; ona naprosto predstavlja jedan relativno kraći vremenski isječak skraja 19. st. i traje otprilike skoro do pred kraj austrougarske vladavine. Ono što će se javiti kao kasniji rezultat alhamijado stvaralaštva – trajat će otprilike do Drugog svjetskog rata, i neće imati status općeprihvaćenog pisanog sistema u bosanskom društvu; arebica će postati dio porodičnog naslijeđa i neće biti u široj upotrebi, tačnije jedan sloj bošnjačkog društva čuvat će ovo pismo do današnjih dana – a to je uglavnom ulemanski društveni sloj, što je uvjetovano učenjem kur’anskog arapskog pisma za vjerske potrebe.³

2. Principi klasifikacije i podjela

Ukupna alhamijado književnojezička praksa, uključujući kriterij standar- dnost / predstandardnost, može se prema formalnosemantičkim i poetičkim kriterijima podijeliti na 1. prozu i 2. poeziju, s brojnim podgrupama, a kao posebni tipovi izdvajaju se još i 3. leksikografija, 4. gramatički i pravopisni priručnici i 5. žurnalistika.

1. Proza

Prozni tekstovi u najširem smislu riječi, bez obzira na opus stvaralaštva, mogu se podijeliti na sljedeće grupe, unutar kojih se pojedinačno može govo- riti o dodatnim vrstama i podvrstama: a) kratki prozni tekstovi, unutar kojih se izdvajaju 1. pripovijesti i 2. hićaje; b) magijski tekstovi, unutar kojih se izdvajaju također dva podtipa tekstova: 1. ljekaruše i 2. egzorcistički tekstovi;

c) katehetski tekstovi; d) ljetopisi; g) prijevod kur’anskog teksta. Prozni tek- stovi u dosadašnjim naučnim opservacijama alhamijado pismenosti manje su zastupljeni i u odnosu na poeziju. Razlog za to treba najprije tražiti u činjenici da je poetsko stvaralaštvo bilo šire i raznovrsnije, posebno ako se ima u vidu kontekst orijentalne kulture unutar koje je razvijan ovaj bosanski književni produkt, jer je poetski diskurs dominantna crta orijentalne kulture uopće, pa tako i bosanske u osmanskom peridu. Osim toga, istraživačima su prvotno “zapadala za oči” poetska ostvarenja, ali savremena nauka sve više prepoznaje značaj proznih alhamijado ostvarenja.

Kratki prozni tekstovi prema sadržajnom stajalištu mogu se podijeliti na hićaje i pripovijesti. U hićaje spadaju tekstovi s filozofski i didaktički orijenti- ranim pričama, npr. Priča o Musa pejgamberu (Nametak, 1981: 285), a pripo- vijesti se uglavnom odnose na stare priče o određenim događajima realnog ili

3. Nakon posljednjeg rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) među Bošnjacima, posebno u Sandžaku, javlja se ideja o stvaranju savremenog arebičkog sistema prilagođe- nog potrebama bosanskog jezika koji će biti i informatički zaokružen posebnim fontom.

irealnoga karaktera, npr. Šejtannama, koja potječe još iz 17. ili 18. st. (Name- tak, 1981: 304). U vezi s ovdje datom kategorijom, treba napomenuti da ovi tekstovi nerijetko predstavljaju i prijevode koji obuhvaćaju prozne tekstove preuzete iz nekog “orijentalnog jezika”, kao što je to npr. prijevod Kur’ana Sejida Zenunovića iz Koraja spočetka 20 st. ili kakva je već spomenuta Šej- tannama, koja je posredno prevedena s turskog a porijeklom je arapska, ali to mogu biti i prijevodi poetskih ostvarenja s nekog drugog jezika, kao što je to Busirijeva poema Kaside-i burda, koju je preveo Halil Hrle iz Stoca 1868, a koja je kasnije transliterirana i objavljena u Sarajevu (2008).

Magijski tekstovi slabije su sačuvani. Među njima se može govoriti o egzorcističkim tekstovima, kakav je npr. Molitva za istjerivanje đavola iz čovjeka (Nametak, 1981: 294–303) i ljekarušama, kakva se npr. navodi kod Nametka (1981: 284). Navedeni tekstovi također se najčešće pojavljuju kao prijevodi na bosanski jezik. Zbog takve svoje prirode ističe se činjenica da u sebi sadrže značajan obim orijentalizama, koji imaju karakter terminološkog instrumentarija. Kako su posrijedi uglavnom nešto mlađi tekstovi, jer nasta- ju u 19 st., ističe se činjenica da se kao takvi, posebno s njihova leksičkog inventara, uključuju u manirski markirane tekstove u kojima je jako frekven- tna upotreba orijentalnih leksema. Zapravo, ova vrsta tekstova uključuje se u markirane diskurse u kojima je dominantna upotreba orijentalne leksike poduprta navedenim leksičkim manirom (up. Kalajdžija, 2011). Na taj način, magijski tekstovi, s leksičkog stanovišta, snažno korespondiraju s katehet- skim tekstovima, a ono što ih povezuje jeste činjenica da ti tekstovi nerijetko predstavljaju prijevode s drugih jezika, što je inače osobena leksička crta i ostalih vrsta pa i poetskih koji su nastali kao prijevodi.

Katehetski tekstovi, kako je već napomenuto, u jezičkom smislu domi- nantno su “opterećeni” orijentalizmima kao načinom markiranja teksta, a sadržajno se odnose na knjige čiji je primarni cilj vjerska obuka i obrazova- nje, za što poseban status u 19. st. uživaju ilmihali. Zanimljivo je da do 19. st. ne postoje sačuvani dokumenti koji bi se mogli predstaviti kao ilmihali pisani na bosanskom jeziku. Ta činjenica govori o tome da je vjerska pouka bila izvođena na osnovu turskih udžbenika, što upućuje na zaključak da uči- teljski posao nije bio nimalo lahak, ali je s druge strane zanimljivo i to kako se islam širio među stanovništvom Bosne. Prema tome, pojava ilmihala u 19 st. među Bošnjacima predstavlja zaokret u širenju preporodnih ideja u kojima se insistira na uvođenju bosanskog jezika. Među takvim produktima treba istaći do danas najstariji poznati bosanski rukopisni ilmihal Abulvehaba Ilhamije spočetka 19 st., iako je sačuvan njegov nešto mlađi rukopisni prijepis nastao petnaestak godina nakon autorove smrti (Kemura, 1975). Drugi i s jezičkog i prosvjetiteljskog stanovišta još značajniji jeste ilmihal Sehletul-vusul Omera Hume iz sredine 19 st., koji je povodom 130. godišnjice od njegove smrti

transliteriran i štampan u Mostaru (up. Humo, 2010), bivši ujedno prvi štam- pani bosanski ilmihal 1865. u Istanbulu,⁴ uz drugo štampano izdanje iz 1875. godine u Sarajevu. Poznato je da postoje i rukopisne verzije Humina ilmihala koje su po porijeklu starije od godine kada je udžbenik prvi put štampan (up. Humo, 2010: 8), što upućuje na raširenost ove knjige prije širenja arebičkog štamparstva. Među ilmihalima iz vremena standardizacije pojavljuje se Bida- jetul-inas Sejfullah-ef. Prohe iz Konjica iz 1915, koji je štampan na arebici, a kasnije je 1932. objavljen kao drugo izdanje, da bi i 1942. bio publiciran na latinici, te naposljetku ponovo štampan na latinici s još nekim radovima ovog autora (up. Proho, 2009). Među posljednjim katehetskim arebičkim tekstovi- ma izdvaja se Fikhul-ibadat Muhameda Seida Serdarevića, štampan 1941. u Sarajevu, a kasnije transliteriran latinicom za potrebe učenika medrese.

U ljetopise se izdvaja samo do danas jedini poznati Ljetopis Mula Musta- fe Bašeskije (up. Mujezinović, 1997), pisan u drugoj polovici 18. st. u Sara- jevu. Treba istaći da se ova vrsta može samo uvjetno uzeti zbog toga što ovaj ljetopis nije pisan kao integralan bosanski tekst, već ga je Bašeskija pisao na osmanskom turskom jeziku. Međutim, zbog građe zabilježene na bosanskom jeziku, posebno onomastičke, koja se prvenstveno odnosi na bošnjačke antro- ponime, ova se vrsta izdvaja posebno.

U alhamijado diskursu sačuvan je i jedan prijevod Kur’ana, koji je radio hafiz Sejid Zenunović krajem 19. i početkom 20. st. Kasnije je ovaj prijevod transliteriran i objavljen u Sarajevu, a njegovu transliteraciju obavio je Omer Nakičević (2002). U vezi s ovim spomenikom posebno se ističe činjenica da ovaj prijevod nije kompletan te da se odnosi na nešto više od 400 stra- nica teksta, tj. ok 2/3 ukupnoga kur’anskog teksta. Kao takav, sa stanovišta lingvističkih i širih filoloških i stilističkih istraživanja, interpretacija ovoga spomenika sasvim je zadovoljavajuća i dostatna. Također, u prvi plan ovog prijevoda ističe se veza s Ljubibratićevim prijevodom, zbog čega se smatra da je Zenunović bio pod njegovim utjecajem.

2. Poezija

Poetski tekstovi također se prema različitim kriterijima mogu podijeliti u nekoliko grupa s određenim podgrupama i podvrstama. Najprije, treba istaći da se pri klasifikaciji poetske građe mogu primijeniti sljedeći kriteriji:

a) poetički kriterij – podrazumijeva način stilizacije stiha i strofe; b) kriterij jednojezičnosti / višejezičnosti; c) kriterij prijevoda; d) kriterij dužine pjesme;

e) tematsko-sadržajni kriterij.

4. Već je napomenuto da u nauci ne postoji konsenzus o tome koji je najstariji štampani ilmihal, ali pošto je Humin objavljen 1865, to bi značilo da je najstariji.