KASIM DOBRAČA

JEDNO PISMO (ARZUHAL) NA ARAPSKOM JEZIKU

POSLATO IZ KANIŽE POTKRAJ XVII STOLJEĆA

(U KODEKSU GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE)

Krajem XVII stoljeća, turska moć i njen politički značaj u Evropi naglo opada­ju. U međuvremenu, od turskog poraza pod Bečom 1683. do Karlovačkog mira 1699. turska vojska morala se povući iz Srednje Evrope sve do Save i Dunava. Sve muslimansko stanovništvo tih krajeva, među kojima je bilo i našeg naroda, moralo se također povući na jug, sklanjajući se od uništenja i svakojakih patnji. Samo u gradu Kaniži i njegovoj najbližoj okolini na jugu Mađarske ostalo je nešto muslimana i turska lokalna vojna po­sada. Ta mala skupina muslimana, opkoljena neprijateljima sa svih strana, fanatično se branila i držala pred mnogobrojnim napadima, četiri godine, nakon čega se predala pod pritiskom mnogostruko nadmoćne sile. U pismu, koje ovdje donosimo, kaže se, da je otpor trajao sedam godina. Turska je u to vrijeme bila toliko slaba i nemoćna, a i njeni ljudi toliko nemarni ili izgubljeni, da nije bila u stanju pružiti opkoljenima u Kaniži ni moralnu ni materijalnu pomoć, niti naći načina, da ih izbavi iz opsade i prebaci na svoju teritoriju na jug. U takvim prilikama, nemajući jasnu sliku ni o svom teškom položaju, ni o slabosti tadanje turske moći, oni su, u svom držanju i obrani, pokazali nadčovječansku izdržljivost. U svom teškom stanju, negdje pri izmaku svojih snaga, oni šalju ni­že navedeno odulje pismo, u kom opisuju svoje teškoće i traže pomoć, uz izražavanje jake nade u spas.

To pismo, napisano na arapskom jeziku iz posebnih razloga, našli smo u jednoj rukopisnoj zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke, pod br. 1912. Ono je poslato nadlež­nim turskim vlastima u Stambol - odnosno "gdje ih pošta nađe", a datirano džumadel-uhra tj. februar-mart 1689. U njemu se, pored opisa teškog stanja opkoljenih muslima­na u tvrđavi Kaniži, govori o nekim drugim zbivanjima iz tog vremena. Sve je to bilo u uskoj vezi s našim tadanjim prilikama u Bosni i s našom historijom. Pismo je sastavio i stilizirao neki Ahmed-efendija Hadži Piri - kako je to zabilježeno u posebnoj bilješci na turskom jeziku, koja se nalazi ispod pisma. Po stilu pisma i po nekim izrazima u njemu (npr. riječ: nemčevijje), zaključujemo da je njegov sastavljač neki naš čovjek. Donosimo to pismo ovdje u originalu i doslovnom prijevodu, kao mali prilog i historij­ski dokumenat od interesa za historiju i historičare.

U pismu ima jezičnih i stilskih grešaka, kao i grešaka u pisanju, koje su vjerovatno, nastale krivicom prepisivača - što otežava njegovo razumijevanje i prevođenje. No ipak smo uspjeli pročitati ga i prevesti u cijelosti. Ime komandanta (muhafiza) tvr­đave napisano je pismom zvanim mušedždžer ili hatti šedžeri ("stablasto" pismo, u ko­me se slova pišu u obliku stabla sa granama - slično šifri). Mi taj potpis ipak nismo mogli pročitati, jer se pismo ne slaže sa ključem ili mjerilima, koje poznajemo. Na za­vršetku pisma ima nekoliko riječi na perzijskom jeziku. Kad se sve uzme u obzir a naro­čito teške okolnosti u kojima je sastavljač pisma Ahmed efendija radio, vidi se da je on bio dosta učen čovjek, veoma pobožan i dobar poznavala arapskog i perzijskog jezika.

U pismu se spominje sultan Sulejman i njegovo stupanje na prijestolje. To je sultan Sulejman II koji je vladao svega tri godine i 8 mjeseci (1687-1691). Za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine on je uz pomoć velikog vezira Mustafa-paše Ćuprilića, nastojao da sredi poremećene prilike turskog carstva i da konsoliduje njegovu oslabljenu moć.

TEKST PISMA U PRIJEVODU GLASI:

Hvala Allahu, koji nas je učinio ponosnim borcima i koji nas pomaže jačanjem naše izdržljivosti u prilikama, kada smo, kao čuvari najudaljenijih isturenih granica op­koljeni od neprijatelja, - kao što nam je to obećao u ajetima svoje Jasne Knjige: "Mi smo kaznili one, koji su počinili zločin, i Naša je obaveza - pomoći prave vjernike (sura "er-Rum", 47). Neka je blagoslov i mir našem gospodinu i učitelju Muhamedu, koji je bodrio i hrabrio svoje sljedbenike na borbu protiv nevjernika i neznabožaca, kao što je npr. jednom prilikom rekao: "Smrću svakog umrlog čovjeka prestaje i završava se i njegova aktivnost, izuzev umrlog borca na granici, koji se bori u ime Allaha, jer njego­vo djelo ostaje i uvećava se do Sudnjeg dana, i on će biti zaštićen od tegobe i iskušenja u grobu". Neka je potom blagoslov i mir Muhamedovu rodu i njegovu časnom društvu, koji su uložili sve svoje snage u jačanje i širenje vjere islama.

Bože, Ti si Svemoćni Stvoritelj, i sve su stvari u Tvojoj ruci, pa kako si nam naredio da se borimo, tako učvrsti i osnaži naša srca u toj borbi. Bože, Ti si onaj koji da­ješ hranu, podari nam obilne obroke i smiluj nam se bez naše zasluge, kao što si nas i do­sad darivao hranom, bez naše zasluge. Bože, Ti si onaj koji možeš izmijeniti stanje i pri­like, učini boljim naš moral! Ti si onaj koji upućuješ i nadahnjuješ ljude, uputi nas da se dobro i odlučno spremimo za borbu i da se u borbi hrabro držimo! Bože, Ti si onaj koji nesmetano otvaraš sva zatvorena vrata, otvori nam put i prolaz tamo, gdje je islamska zemlja! Bože, Ti si onaj koji daje spas, spasi nas od prevlasti i pobjede nevaljalih nevjer­nika! Bože, Ti si onaj koji daješ pomoć, pomozi nas u borbi protiv nevjernika. Pomozi nas, o Izvoru snage svih onih koji pomoć traže! Uputi nas na pravi put, o Ti, koji izvodiš na pravi put zalutale ljude i one koji druge zavode na stramputicu! Udovolji nam, o Ti koji udovoljavaš svima koji Te mole! Amin (uslišaj Bože), molimo Te čašću i ugledom onih ljudi koji mole: amin, u svakom mjestu i u svim vremenima, kao i ugledom Tvoga miljenika, našeg gospodina, prvaka svih Poslanika.

A sada: Ovo je skromno pismo, poslato od poniznog Božjeg roba, opkoljenog od neprijatelja, napisatog suzama poniznih (opkoljenih), - upućeno prvom kome stig­ne u ruke od visokih osmanlijskih državnika, a naročito njegovu gospodstvu velikom ve­ziru, našem očinjem vidu i našoj duši, našem gospodinu koji nas je u svakom pogledu nagradio, tj. izvoru i meceni naših blagodati. Nakon našeg poklona licem na tle, čujte nas: Mi smo sada skupina ljudi koji traže pomoć, - "a prava pomoć je samo od Boga". "Ako vjernici zatraže pomoć u ime vjere, vaša je dužnost da ih pomognete". Ali, istica­nje dobročinstva pripada samo Uzvišenom Allahu. Ipak, ne tugujte u pogledu nas i ne zabrinjavajte se previše zbog našeg položaja, jer smo mi sada u Božjoj zaštiti i pomoći. "Ako svijet ima raznovrsne tegobe i nevolje. Milostivi ima skrivene i nevidljive dobrote i samilosti". Allah je ulio u naša srca hrabrost, na čemu Mu ne možemo dovoljno zahva­liti. On je Moćni, koji voli plemenitu ljudsku hrabrost, pa smo se okitili tim svojstvom. Zato znamo da treba i da nam je dužnost, u svakoj prilici, javno i tajno, danju i noću, biti izdržljiv u borbi protiv nevjernika i na njihove navale i ratne operacije, - a sve radi pobjede Božje Riječi i slobode širenja jasne vjere islama; ljudsko je da se i nade ne gube, dok postoji život. Hvala Allahu i opet hvala, naš je život sa sabljom u rukama i na sablji, naše sablje su najboljeg kova, naši momci su hrabri, a naše stanje, u svakom pogledu, u svojim teškoćama, sliči stanju prvih muslimana, Muhammedovih učenika. Ako je naš položaj kritičan i težak, a naši putevi prema islamskom svijetu daleki i zatvoreni, to nam je očiti dar i blagodat (ni'met) od našeg dragog Stvoritelja, i mi smo zato spremni i izdržaćemo takvo stanje, - a nećemo se tužiti i tugovati, jer je smisao izdržljivosti (sabra) - odbaciti jadikovanje, a zadovoljstvo s Božjom sudbinom (rida), znači slatko primiti i podnositi tegobe u borbi. Eto, kroz to mi se nadamo pomoći od Allaha i našoj pobjedi, - kao što nam je kazao Njegov miljenik Muhammed: "Božija pomoć prati vašu izdržljivost". Ovog časa, u ovom danu i u ovom stanju, spremni smo za najteži dan. Mi smo potpuno jednako svi, naša ulema, naši pobožni i dobri ljudi, naši stari i mladi, pa čak i naše žene, svi stanovnici čvrste pogranične serhadske tvrđave, - svi smo jednako odlučni. Mi smo međusobno jedni drugima zadali riječ, donijeli odluku i primili obave­zu da nećemo u ruke griješnog neprijatelja i njegovu nasilju predati sultanove tvrđave, u kojoj se oglašava ezan i uči Kur'an, tvrđave u carstvu našeg sultana, Sultan-Sulejmana, - Bog mu ovjekovječio carstvo dok svemir svojim putanjama kruži! Pri tom se oslanja­mo na velikog Allaha, tražeći Njegovo zadovoljstvo, držeći se Njegove jasne vjere i hva­tajući se za Njegovo čvrsto uže, Kur'an. Uz to nam je naređeno da tvrđavu čuvamo dok je života i zadnjeg daha u nama, a njeno sramno napuštanje ne dolikuje sljedbenicima prave vjere. Neka Allah učvrsti naša srca na ovoj obavezi koja je čvrsta kao čvrsta zgrada. Čak, u ovom stanju, naši živi zadali su riječ našim umrlim, da ih neće iznevjeriti i ostaviti, - skladno narodnoj riječi: "Kad ste zbunjeni u teškim poslovima, tražite po­moć od onih u grobovima", - pa nas nemojte drukčije mjeriti ni smatrati!

Braćo naša po vjeri, ako se smilujete i pitate na naše tekuće prilike, onda vam moramo reći da nam je nestalo svih životnih sredstava i potrepština, a sva vrata rada i privređivanja za život su zatvorena. Za hranu nemamo ništa, osim malo zobi (heljde? ) u državnom ambaru. - dao Bog svoj blagoslov i na to! - ali je to gorko, da ga ljudi ne mo­gu jesti, jer se je užeglo zbog dugog stajanja. No, naša su srca opet sigurna, da nafaku (opskrbu) Bog daje, - a svi su ljudi Božja čeljad na Njegovoj sofri. Isto tako, zbog ne­stanka odjeće, sastavili smo i skrojili odijela od kućne prostirke i ponjava, pa se tako oblačimo i pokrivamo ono što se kod čovjeka mora pokriti. Novaca uopće nemamo. Kad bismo imali bar kože, mogli bismo od nje izraditi novac i staviti ga u promet, - ali mi nemamo ni životinja, osim pasa i kukaca, pa nek nam je Allah na pomoći u svakoj prilici, na nevidljiv i vidljiv način. Ostali smo usamljeni usred zemlje bezdušnih nevjerni­ka, jer s ovu stranu dvije poznate rijeke, Save i Dunava, nema od muslimana nikoga osim nas. Naša tvrđava postala je kronična velika muslimanska rana, koja se ne može izliječiti dok se ovako nalazi na tlu nevjernika, porazio ih svemoćni i jedini Allah!

Hvala Allahu, koji nas je učinio hrabrim i izdržljivim, pa ne tugujemo i ne zabrinjavamo se mnogo zbog ovozemaljske nevolje, jer je ovaj svijet svakako kuća tegoba i nevolja, tamnica pravovjernom, a u tamnici i nema ništa osim nevolje. Posebno su sva­kojake i sve moguće nevolje prisutne među opkoljenim od neprijatelja. No, sada nam je najteža nesreća što nemamo nikog ko bi nam mogao reći gdje je islamska država, gdje su muslimani, kakvo je njihovo stanje i u kom se pravcu kreću njihovi planovi i njihove ak­cije (a odavno su rekli: pretjerana pedantnost u planiranju izazov je sudbini), te da li imaju snage za borbu protiv nevjernika.

Hvala uzvišenom Allahu, Njegova pomoć muslimanskoj vojsci sigurna je i zagarantovana Svijetlom Knjigom, do Sudnjeg dana. Sada je došlo vrijeme Božje pomoći, a zasjedanje novog sultana na carski prijesto jedan je znak tomu. Tako slušamo od naših učenih ljudi (uleme). Osim toga, Allahov je tekući red, kad dade kakvu opću nevolju ljudima, da ona obično traje do sedam godina konačno. Tako se dešavalo ne jedanput Izraelićanima u njihovoj historiji, pa i u ovoj islamskoj zajednici, - jer u broju sedam postoji velika, tajanstvena mudrost, koju ne zna niko osim Njega, a taj broj je sada pot­pun, pošto se u našem slučaju navršila ta sedmina. Tako nestaju i treba da nestanu osmanlijska stradanja, kojima je izvorni uzrok - nasilje (zulum) i protuprirodni seksualni grijeh, a to je grijeh od onih velikih grijeha, zbog kojih se, od užasa, makne najveće svemirsko tijelo Arš i zatrese ova zemaljska kugla, kako poslovica kaže: Kad nešto dođe do svog vrhunca, okreće se u protivnom smjeru.

Žalosno je! Naša jetra izgorješe čekajući vijesti - kako je to lijepo rečeno: iščekivanje je teže od vatre. Ali, mi se veselimo i razgovaramo naslućivanjem povoljnih vijesti o pokretima snažnih jedinica mlade konjice, po kretanju ptica selica koje dolaze sa osmanlijskih obala, od strane Sofije i Edirne. One su sada došle prije nove godine, dakle suprotno uobičajenom ponašanju, jer zimska studen u germanskim zemljama tra­je do Jurjeva. Iz toga naslućujemo, da su one pobjegle iz svog zimovališta u krajevima Sofije i Edirne, poplašene mnoštvom islamske vojske. Posredstvom naših špijuna, nije nam moguće dobiti vijesti o tom, gdje se nalazi muslimanska vojska, jer je među nevjer­nicima izdato strogo upozorenje, da o tom ništa ne govore. O drugim stvarima nešto se može čuti preko špijuna. Sada se, tako, širi vijest, da su Francuzi pobijedili Nijemce i da su osvojili više od četrdeset njihovih tvrđava, pa se ovi guše u moru svojih nevolja, - Bog im zemlju porušio i predao u vlast muslimanima, amin! Njihova srca obuzeo je ve­liki strah zbog stupanja na prijesto našeg novog halife, sultana Sulejmana, i mnogo se priča da oni traže mir (sulh). Ne čujemo ni za kakvo njihovo okupljanje. Samo je mađar­skoj vojsci naređeno, od strane njihova zapovjednika (emir) da vode rat protiv Francuza, a tako isto se priča i za Hrvate. Stanje među nekima od njih je poremećeno, nade su im izgubljene i zavladala je zbunjenost - pa će nas, ako Bog da, zaboraviti.

Za vrijeme prošlog ljeta bili su se pojavili pred nama, sišli u naše livade i njiho­ve, obilazili i uskakivali iz mjesta u mjesto po livadama i njivama, i tako je trajalo sedam mjeseci, - sve do zimskih dana. Tom prilikom su rušili i palili sve što su našli, plodove na njivama i sve drugo izvan tvrđave. Mi smo svi općenito izlazili svaki dan, vodili borbu i tukli se s njima po cijeli dan od zore do mraka, i to samo kao pješaci, jer konja i drugih jahaćih životinja nemamo. Uz pomoć Allaha, sveznajućeg Gospodara, izvršili smo osvetu u svakoj borbi. Hvala Bogu, nanijeli smo im poraz u svakoj bici koju smo vodili, do kra­ja ljeta. Tako ih je od oluje naših sabalja ostalo srušeno više od dvije hiljade u tom vre­menu, dok broj naših poginulih nije dostigao ni stotinu. Pa i to je jedan znak Božje po­moći islamu. No, ono što je od nas tada ostalo, pola nas je pomrlo prirodnom smrću, na postelji, - dao Bog svoj rahmet umrlim, a zdravlje i opstanak našim živim!

Čuli ste, - a kamo sreće da niste čuli i da ni mi nismo čuli, - da je na prijeva­ru oduzeta...? (očito je neka riječ ispuštena, namjerno ili greškom prepisivača), i mi sa­da ne znamo šta je bilo (od tog mjesta) i njegovih čuvara. Među čuvarima bilo je sigur­no dosta onih, koji se drže onako, kao što je Allah u Kur'anu rekao: "Ko im (neprijate­ljima) toga dana okrene leđa, - osim u svrhu da zauzme bolji položaj za borbu, ili da se priključi svojoj grupi, - privukao je na se Božji gnjev i njegovo je mjesto pakao..." (sura "Enfal", 16).

Dosad smo vam poslali više od deset pisama, ali je devet naših kurira zaroblje­no, a deset ih je poginulo. Nakon svega toga, ne nalazimo drugog načina i izlaza, nego da se poslužimo varkom, pa da vam pošaljemo ovo pismo na arapskom jeziku, - a Boga molimo da ga dostavi i omogući mu put do cilja.

Moj pečat je stavljen i skriven medu listovima u koracima, zbog bojazni da ga neprijatelj ne vidi i ne sazna. Ko traži, naći će ga.

Ja sam siromašni......... komandant (muhafiz) .... Kaniže .... (nekoliko riječi na perzijskom jeziku).

Pisano mjeseca džumadel-uhra 1100/februar-mart 1689.

Ispod pisma, nalazi se bilješka na turskom jeziku, pisana drugim pismom, u kojoj se kaže:

"Ovo pismo napisano je arapskim jezikom, da ne bi nevjernici otkrili i upozna­li stanje muslimanske vojske (ako bi im pismo palo u ruke, - jer oni ne znaju arapski jezik). Pismo je poslato po borcima, koji su sedam godina neprestano bili opkoljeni u tvrđavi Kaniži. Koncept pisma sačinio je Piri Ahmed-efendi. Pismo treba pročitati i iz njeg uzeti mnoge pouke i opomene ".

SUMMARY

ONE LETTER (ARZUHAL) IN ARABIAN FROM KANIŽA BY THE END OF XVII C. (IN THE CODEX OF GAZI HUSREV-BEY'S LIBRARY)

The article is a translation of the letter by a certain Ahmed-efendi Hadži Piri, a commandant, probably South Slav by origin. The letter was sent in February - March 1688. from beseiged Kaniža. In the letter is depicted the difficult position of the Mus­lems, who for a long time have resisted and shown an extreme endurance against attacks of enemy.