003.077:930.2(497.6 FOJNICA) Sikirić M.

Izvorni naučni rad

Meliha Teparić

Internacionalni Univerzitet u Sarajevu

MUHAMMED BEHAUDIN SIKIRIĆ I NJEGOVA KALIGRAFSKA IDŽAZETNAMA

Sažetak

U ovom radu analizira se kaligrafsko ostvarenje šejha Muhameda Behaudin-ef. Sikirića, umjetnika s kraja 19. i početka 20 stoljeća. U radu je dat prijevod do sada neobjavljene njegove kaligrafske idžazetname iz zbirke orijentalnih rukopisa, bibli- oteke Mesudije u Kaćunima. Na osnovu ovog dokumenta i objavljenih podataka o ovom umjetniku, pokušalo se preciznije definisati njegovo kaligrafsko obrazovanje. U radu se, također, uporednom analizom sadržaja teksta idžazetname i umjetnikovih kaligrafskih inskripcija koje su bile dostupne, pokušalo rasvijetliti, rekonstruirati i valorizirati njegov umjetnički rad te predstaviti široj javnosti.

Ključne riječi: Šejh Muhamed Behaudin Sikirić, idžezetnama, kaligrafija, medžmua i levha.

Biografija šejha i kaligrafa Muhameda Behaudin-ef. Sikirića

O šejhu Muhamedu Behaudin-ef. Sikiriću kao kaligrafu nije mnogo pi- sano. Jedini rad posvećen ovom kaligrafu i šejhu dao je Muhamed Hadžija- maković pod naslovom Pedesetogodišnjica smrti Behaudin-ef. Sikirića.¹Iz potonjeg rada čitamo ponešto o njegovoj kaligrafskoj aktivnosti, ali i druge interesantne pojedinosti iz njegovog života. Dalje, sporadično pronalazimo spomen na Sikirića kao kaligrafa u tekstu Mehmeda Mujezinovića iz 1972. godine, Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu,²koji ga spominje kao Islamovićeva učenika te u radu O islamskoj kaligrafiji u Sarajevu, autorice Munibe Spaho,³koja, također, govori o njego-

Muhamed Hadžijamaković, "Pedesetogodišnjica smrti Behaudin-ef. Sikirića", Glasnik VIS-a, br. 6, 1984., str. 721-725.
Mehemd Mujezinović, "Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu", Anali Gazi husrev-begove biblioteke, I, Sarajevo, 1972., str. 91-93.
Muniba Spaho, "O islamskoj kaligrafiji u Sarajevu", Blagaj - Islamsko predanje i bošnjačko naslijeđe, I/1/1997., str. 82-85.

voj kaligrafskoj djelatnosti i donosi reprodukciju stranica jednog njegovog rukopisa. O pojedinim Behaudinovim bilježnicama – medžmuama, saznaje- mo od Fehima Nametka u tekstu Porodica Sikirića u rukopisima Bošnjačkog instituta u Cirihu,⁴zatim o kaligrafskim aktivnostima koje je po narudžbi is- pisivao Behaudin Sikirić saznajemo u tekstu Idžazetname u rukopisima Gazi Husrev-begove biblioteke od orijentaliste Hase Popare.⁵Sve dosadašnje po- datke o šejhu Behaudinu Sikriću sumirao Emir Gačanović u knjizi Šejh Siri baba,⁶koji pored toga donosi još nekoliko interesantnih podataka u vezi s predmetnim kaligrafom.

Šejh Behaudin-ef. Sikirić rođen je 1860. godine na Oglavku, u porodici koja je bila na visokom glasu po duhovnom odgoju. Najglasovitija ličnost ove porodice bio je šejh Sirri-baba sa Oglavka.⁷Muhamed Behaudin školovao se najprije u Sarajevu, gdje je završio Merhemića medresu i privatno pohađao preparandiju...“⁸a 1889. godine položio je ispit za muallima...“⁹Za Muha- meda Behaudina zna se da je u Bosni učio kaligrafiju kod hafiza Huseina Rakima Islamovića,¹⁰a imao je „u Istanbulu 1911. godine i ispit iz arapske

kaligrafije.“¹¹Godine 1890. Behaudin se vratio iz Istanbula u domovinu, gdje je radio u nekoliko institucija: od 1890.-1892. na Mektebu u Sarajevu; do 1902. kao vjeroučitelj i u vojničkom penzionatu; od 1892. godine u Šerijat- sko-sudačkoj školi; od 1893.-1902. kao tumač kod Okružnog suda; od 1901.- 1903. kod Kotarskog suda; i do 1912. kod Zemaljske vlade.¹²Od 1892.-1912. predavao je kao pomoćni učitelj arapsku kaligrafiju u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu, potom je prešao u Ruždiju i tu predavao orijentalne predme- te do penzionisanja, koje se desilo, vjerovatno, oko 1925.-26. godine. Jedno vrijeme je predavao kaligrafiju u Okružnoj medresi u Sarajevu.

1895. godine umro u Anadoliji na povratku s hadža. (Mehemed Mujezinović, “Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, Anali Gazi Husrev- begove biblioteke, I, Sarajevo, 1972., str. 91-93.).

Muhamed Behaudin Sikirić dva puta se ženio, ali nije imao potomaka. Bio je nastanjen u Sarajevu, u ulici Nadmlini, u blizini Kučuk Katibove džamije. U haremu ove džamije nalazila se jedna prostorija koja je nekada služila kao ženski mekteb. Na tom mjestu Muhamed Behaudin je osnovao nakšibendijsku tekiju. Kako je potjecao iz šejhovske porodice i sam je bio šejh nakšibendij- skog tarikata. Tesavvuf je izučavao pred svojim ocem šejhom Abdullatifom, potom pred najstarijim bratom šejhom Halim-efendijom. Po osnutku tekije u Nadmlinima nije odmah bio šejh iste, vodstvo je preuzeo nakon četvrtog šej- ha. Održavao je zikir uoči petka i ponedjeljka, a utorkom se okupljao sa užim članovima tekije i dervišima te ih podučavao tarikatskom usulu. Potpisivao se kao „Šejh-zade Šehović,“ a imao je i svoj pečat u vidu istostraničnog trougla, unutar kojeg je upisano: „Muhamed eš-šejh Behaudin Nuri Nakšibendi.“¹⁴

Šejh Behaudin je bio član perzijskog kluba koji je osnovao šejh Arif Sitki- efendi, u kojemu se učio perzijski jezik i čitali perzijski klasici.¹⁵A vjerovatno da je u izučavanju i tumačenju Mesnevije naslijedio šejha Arifa Sitkija.¹⁶

Po predajama onih koji su ga poznavali, bio je iznimno blage naravi, tih i miran, umjeren u svojim poslovima, uvijek spreman da ljudima pritekne u pomoć.¹⁷

Behaudin je umro 20. septembra 1934. godine u Sarajevu, a pokopan je na Ravnim Bakijama.

Od šejha Behaudina do danas je poznata nekolicina njegovih djela: ka- ligrafska idžazetnama,¹⁸autorsko djelo Al-‘Aqā’id al-islāmiyya,¹⁹prepis djela Dala’il al-ẖayrāt,²⁰prepis Kaimijevog djela Varidata,²¹prepis četiri

„šahista iz hobija i inada, i da je u jednoj prijateljskoj partiji pobijedio svjetskog prvaka.“ (Meliha Teparić, „Nakšibendijska tekija u Nadmlinima“, Kelamu’l Šifa - časopis za kulturu, historijsko naslijeđe i tesavvuf, br. 21-22, 2009., 100-106.)

idžazetname,²²nekoliko medžmua²³i nekoliko spjevanih hronograma za koje vjerujemo da je i sam izradio kaligrafske nacrte i kaligrafski ispis Fatihe.²⁴Prema rukopisu šejha Behaudina štampan je Evradi-Behai, u kojemu je tako- đer publiciran jedan njegov crtež Oglavka sa turbetima i arapskom inskripci- jom u taʻlik pismu.²⁵

U ovom radu osvrnut ćemo se na većinu navedenih djela, a obradit ćemo samo najreprezentativnije kaligrafske primjerke. Počet ćemo od kaligrafske diplome koju je dobio od kaligrafa Rakima Islamovića. Za početak donosimo prijevod dijela diplome koja se odnosi na kaligrafiju.

Prijevod dijela kaligrafske diplome Muhameda Behaudina Sikirića

Rob siromašni što svoju nemoć i slabost priznaje, hāfiz Husayn Rāqim, koji se islamom diči, al-Busnawī al-Sarā’ī veli da je nauka o pisanju časna nauka i fina vještina koju voli samo onaj ko je besprijekornog ukusa, a pre- zire samo onaj iskvarene ćudi, čija je nadnaravna značenja Uzvišeni Allah rječito podario, učinivši pero tumačem srca i povjerenikom jezika, i da je ona zbog svojih vrijednosti korist živima, mudrost prethodnika, čuvar značenja časne Božije knjige i sunneta Njegova Poslanika, salavat i spas neka mu je. Među onima koji su izučavajući je vođeni prosvjećenju oka i srca i koji su upućeni ka njenom savladavanju, divno li je blago uzoriti učenik, prvak među učenicima po uspjehu i postignuću Muḥammad Bahā’uddīn šayh Sirrī zade al-Būsnawī al-Fūynīčawī,²⁶neka nama i njemu Allah uzvrati na lijep način i još više da, jer je u ovoj nauci postigao što je želio i crvenu tintu svojih pera ostavio na bjelinama stranica. Brzo je učio, tako da je za kratko vrije- me usvojio vrijednosti pisanja istakavši se vještinom. Savladao je sve vrste pisma: sulus, neshi, divani, riku, sijaket, rejhani, dželi, kufsko, ta‘lik, tugru, sindžir, i sam Bog zna šta je sve savladao. Primih ga da ga poučavam kada vidjeh da se istakao poput svoga oca, uzoritog, vrsnog učenjaka, čuvenog po znanju, šejha nad šejhovima, Mevlana šejh ‘Abdullatīf-efendije, sina šejha, poznatog po izvanrednom ugledu, ‘Abdurraḥmāna Sirrī Babe, kome je idžazu

dao njegov poznatiji djed šejh Mehmed, kadija i uzoriti učenjak, koji je učio od svog oca čuvenog šejha Faḍlullāha-efendije, muftije u Amasiji. Dosegao je najviše stepene u onom što je želio, tako da je ispit imao iz morfologije, sintakse, stilistike, a na sva pitanja koja smo mu postavili tačno je odgovorio. Pošto se Bogu pomolih za milost, dozvolih mu da od mene prenosi što je meni bilo dozvoljeno prenositi i da ocjenjuje u skladu sa vrijednom naukom koju je od mene stekao. Dozvolih mu, također, da učenike poučava itd. ²⁷

Analiza kaligrafske djelatnosti šejha Muhameda Behaudin-ef. Sikirića

Kaligraf i šejh Muhamed Behaudin Sikirić bio je vrsni bosanski kaligraf, što saznajemo iz teksta pronađene idžazetname²⁸(diplome).

Idžazetnama je pisana u formi knjige, neuvezana je, manjeg formata (12x19). Papir je smeđkaste boje, prepariran aherom.²⁹Tekst je ispisan na šest listova, sa dodatnim praznim listovima. Kako se čini ni tekst diplome nije dovršen, a i sam kraj inskripcije ne završava se u formi hatme sahifa,³⁰što je tipično i za većinu islamskih manuskripata, pa tako i za ovu vrstu idža- zetname. Na kraju ovakvih idžazetnama stoji potpis profesora i njegov pečat, što, nažalost, nedostaje u slučaju naše diplome. Početak ove vrste idžazetna- me, kao i većine drugih islamskih manuskripata, uvijek počinju Bismilom i zahvalom Uzvišenom Allahu, dž.š. Ovaj početni dio teksta skoro uvijek po pravilu je ukrašavan unvanom,³¹na što upućuje ostavljeno prazno mjesto u rukopisu idžazetname. I u samom tekstu nedostaju dekorativne tačke za odvajanje rečenica, a kao što vidimo, prostor za to je predviđen. Tekst je tako organiziran i planiran da bude uokviren pervazom,³²te je ostao neuramljen. U tekstu crvenim tušem je ispisano ime učitelja i ime učenika.

Što se tiče kaligrafskog ispisa ove idžazetname, vjerujemo da je ispis šejha Behaudina. Kod ovakve vrste idžazetname uobičajeno je da učenik ispisuje svoju diplomu po nalogu i tekstu učitelja, a na kraju teksta učitelj svojom rukom ispisuje potpis, idžaze hat (pismo diplome) ³³i eventualno stavlja pečat.

Može se uočiti da je tekst ispisan vrlo lijepim nesih pismom. Bismila, koja je jednake dužine kao sam stupac teksta, ispisana je sa kešidom.³⁴Kako je nesih pismo, pismo sitnog formata, tzv. kur’ansko pismo,³⁵ono svoju najljepšu formu dobiva upravo u malom katu.³⁶Šejh Behaudin ovdje korisi kat od jednog milimetra. Pisano je u pravilinim redovima, čisto i uredno, sa vidljivim osjećajem za preciznost. Rukopis je vrlo čitljiv, tako da cijelokupna

inskripcija odiše lahkoćom, a slova su skladno komponovana. Čini se kako je postignut balans praznog prostora i „pletenja“ slova. Posebice treba istaći osjećaj za proporcionalnost slova, zatim prostor između slova koja se vezuju i koja su neuvezana, krajnje je izbalansiran. Razmaci između redova imaju dovoljno prostora da tekst „diše“, a da s druge strane ne bude „pojeden“ pra- znim prostorom, skoro da možemo reći u hafiz-Osmanovom maniru. Također, je veoma harmoničan odnos vertikala koje su u pravilu puno tanje u odnosu na deblje horizontale, sa dubljim krivinama. Ovaj kaligrafski ispis nesih pisma pokazuje zrelost i usavršenost.

Međutim, postoji nekoliko nedoumica u vezi s ovom idžazetnamom. Zašto nikad nije do kraja ispisana i ovjerena? Isto tako, nepoznato je koje je godine šejh Behaudin dobio ovu idžazetnamu?

Iz šejh-Behaudinove biografije zna se za povratak iz Istanbula 1890. godine, a po Gačanoviću dobio je diplomu u Istanbulu 1911. godine. Ovo nam govori da je u dva navrata boravio u Istanbulu. Osim ovog podatka o kaligrafskoj diplomi iz Istanbula, drugih podataka nemamo, tako da se otva- raju mnoga pitanja, kao što su: Od koga je mogao dobiti diplomu, koja vrsta diplome i za koji stil arapske kaligrafije? Da li je Istanbulska diploma možda izdata poslije Islamovićeve?

Neosporno je da se šejh Behaudin svakodnevno susretao u Istanbulu sa najvrednijim primjercima kaligrafskih radova po džamijama, tekijama i drugim objektima sakralne i profane namjene, što je moglo utjecati na nje- gov umjetnički talent i ukus. Šejh Behaudin se u Istanbulu mogao susresti s tadašnjim živim „majstorima-virtuozima“ kaligrafije.³⁷

Ako uđemo dublje u samu analizu sadržaja teksta sarajevske idžazetna- me, uočit ćemo da šejh Behaudinov kaligrafski idžazet ne samo da potvrđuje uspjeh u kaligrafiji već predstavlja dio nekog završnog ispita. O kojoj tačno školi je riječ u samoj idžazetnami se ne navodi. Ovaj fakat bi mogao biti klju- čan pri određivanju koju od dvije diplome je Behaudin prvu mogao dobiti.

Druga okolnost koja čini situaciju još kompleksnijom je ta da idžazetna- mu izdaje njegov kaligrafski učitelj, koji je djelovao kao samostalni umjetnik- kaligraf i koji je vodio privatnu školu kaligrafije, a ne učitelj neke zvanične obrazovne institucije. U idžazetnami se spominje ispit i uspjeh iz morfologije, sintakse i stilistike:

Dosegao je najviše stepene u onom što je želio, tako da je ispit imao iz morfologije, sintakse, stilistike, a na sva pitanja koja smo mu postavili tačno je odgovorio.

Ovo navodi na pomisao da se radi o nekom studiju iz jezika – u prvom redu gramatike, ali koji je, kako se čini, uključivao i umjetnost kaligrafskog umjeća. Također, poznata je nekadašnja praksa da se jedna diploma izdavala za više disciplina, a i sama njena forma u obliku rukopisa, također, je karak- teristična za idžazetname koje su se izdavale u obrazovnim institucijama. U idžazetnami se ne navode imena ostalih članova komisije, na osnovu kojih bi se, možda, moglo rasvijetliti o kojoj ustanovi je riječ. Međutim, ako se opet osvrnemo na njegove biografske podatke u kojima stoji da je 1889. položio ispit za mualima – što predstavlja jednu vrsta stručnog ispita za podučavanje, moguće da je ovaj ispit uključivao i kaligrafski ispit, te da je Islamović bio angažiran kao Behaudinov učitelj da bude član komisije za ovu oblast.

Još jedan indikator da je Behaudin, vjerovatno, prije Istanbulskog idžaze- ta dobio Islamovićev idžazet vidi se iz teksta gdje se kaže: Brzo je učio, tako da je za kratko vrijeme usvojio vrijednosti pisanja istakavši se vještinom. Ovo može biti indikator da Behaudin nije imao vještinu, odnosno da je kao početnik došao na praksu kod Islamovića.

Kaligraf Islamović je i sam proveo neko vrijeme u Istanbulu usavršava- jući se u ovoj umjetničkoj disciplini. Tako se Islamović vratio u Sarajevo iza 1867. godine, a Behaudin 1890. godine. Nažalost, nemamo podataka koje godine je svaki kaligraf ponaosob otišao u Tursku. Islamović i Sikirić se nisu mogli sresti u Istanbulu, jer se prvi vratio u rodni kraj kad je Behaudinu bilo tek sedam godina.

Sikirić je, vjerovatno, otišao u Istanbul kao hattat, gdje nastavlja dodatno usavršavanje u kaligrafiji, tako da se vraća 1890. da bi ponovnim odlaskom u Istanbul dvije godine kasnije, 1911., dobio kaligrafski idžazet. Znači da je Sikirić odlazio u Istanbul u nekoliko navrata.

Drugo pitanje koje se postavlja je na osnovu kojeg kaligrafskog djela je Behaudin dobio sarajevsku diplomu? Pretpostavljamo da bi se moglo raditi o ispisu nekog djela, budući da druge vrste kaligrafskih diploma, kao što su najčešće kompozicije kıt‘e,³⁸pored toga što su umjetnička djela predstavlja- ju i diplomu. Primjere takvih diploma nalazimo kod Behaudinovog učitelja hafiza Husejina Rakima Islamovića, koje se nalaze u muzejskoj postavci Gazi Husrev-begove biblioteke.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da je Behaudinovo odrastanje bilo u kali- grafskom okruženju, počevši od njegovog djeda Sirri-babe.³⁹Behaudin nije

čak ni bio rođen kada je njegov djed šejh Sirri-baba preselio na ahiret, tako da ga nije mogao podučavati kaligrafskom pisanju, ali vjerovatno je da su kaligrafski radovi šejha Sirri-babe utjecali na Behaudina.

Proučavajući Muhameda Behaudina kao kaligrafa i imajući u vidu u kakvoj je porodici rastao, zaključujemo da je njegovo razvijanje svijesti o estetici kaligrafskog ispisa arapskog slova počelo još u ranom djetinjstvu. Postavlja se pitanje da li se i njegov otac bavio kaligrafijom?

Do sad nije pronađen niti jedan rad koji bi upućivao na Behaudinovog oca, ali se očuvala jedna levha u vidu hronograma kojeg je ispisao šejh Abdušekur Sikirić, stariji sin Sirri-babe, a Behaudinov amidža. Hronogram je spjevan za Husein-babu Zukića i čuva se u njegovom turbetu u Vukeljićima. Ispisan je lijepim ta‘lik pismom na papiru.

Međutim, zabilježeno je postojanje rukopisa koji potječe iz oglavačke tekije, a koji se odnosi na propise i pravila lijepog pisanja. Uz sam tekst na marginama stranica su bili ispisani primjerci i proporcije sulus stila, a u dru- gom dijelu rukopisa nalaze se stranice meška za sulus i nesih pismo.⁴⁰Sam

dva primjerka kaligrafskih radova u vidu levhi u džamiji u Bužimu, koje se pripisuju Siri-babi, a evidentirala ih je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Premda ovi radovi pokazuju više lokalni nivo kaligrafskog ispisa, ali s obzirom na bosanske uvjete ove radove ipak ne možemo nazvati amaterskim i predstavljaju iznimno važan artefakt za umjetnost islamske kaligrafije u Bosni i Hercegovini. Ove levhe pokazuju tendenciju ka profesionalnom pisanju: kaligrafski oblici, proporcije, komponovanje i sigurnost ispisivanja, koja je evidentna, svjedoče o osobi koja se susretala, vjerovatno, sa prvorazrednim kaligrafskim djelima i to pokušavala da primjeni u svom radu.

tekst je ispisan vrlo lijepim nesih pismom, za razliku od meška, koji je ispisan vrlo gusto u zbijenim redovima, tako da kaligrafija odiše lokalnim duhom. Ovaj rukopis se nekada nalazio u vlasništvu Hazima Numanagića, ali kako je rukopis bio posuđen prije agresije na BiH i nestao tokom ratnog vihora, danas je nepoznato gdje se nalazi i da li je očuvan. Prema mišljenju Numanagića, ovaj rukopis je potvrda postojanja kaligrafske škole na Oglavku.⁴¹

Također, kod Hazima Numanagića se nalazi jedan dio meška, koji je prvobitno, vjerovatno, bio namijenjen da bude dio murakke albuma. Stranice ovog meška su nepotpisane i bez datuma je, a potječe sa Oglavka iz porodice Sikirić. Numanagić vjeruje da je ovaj mešk, vjerovatno, rad nekog od Sikirića. Komparacijom Behaudinovih kaligrafskih ispisa i ispisa sa meška, možemo ustvrditi da se ne očituje sličnost u grafiji - ispisu, osim u slučaju harfova vav i kaf, koji su sa dosta većom glavom i otvorom, što je karakteristično za šejh-Behaudinove ispise ovih slova u sulus stilu. Sulus mešk-murakka s Oglavka dosta je solidno ispisan, premda pojedini harfovi variraju proporci- jom i oblikom.

Sl. 5 i 6. Stranica iz rukopisa – fotokopija iz Meška – muraka sa Oglavka.

Ako se ponovno osvrnemo na tekst šejh Behaudinove sarajevske idža- zetname, u kojoj stoji da je postigao uzvišenu titulu kaligraf - hattat⁴²i da je

margini iste stranice stoji da je vlasništvo Fadil paša-zade Hajrudin Mir Mustafe, 1265. (1848.) iz Sarajeva.

Sve dok se ne dostigne ova razina umjetničkog pisanja, osoba koja uči kaligrafiju ne

usavršio sve stilove umjetničkih pismima aklam-i sitte,⁴³ali i drugim pismima koja se ubrajaju u umjetničku skupinu, uočit ćemo da se u idžazetnami kaže: Savladao je sve vrste pisma: sulus, neshi, divani, riku, sijaket, rejhani,

dželil, kufsko, ta‘lik, tugru, sindžir, i sam Bog zna šta je sve savladao.

Publikovane zabilješke o porodici Sikirić, napose o Behaudinu, ne infor- mišu mnogo o njegovoj umjetničkoj djelatnosti. Ono što saznajemo da je pisao levhe, razne natpise i da je prepisivao medžmue. Tako saznajemo da se najviše služio ta‘lik, nesta‘lik i nesih pismom,⁴⁴međutim njegovi rukopisi koji su sačuvani do današnjih dana pokazuju da se pored nabrojanih stilova arapskog pisma vrlo često služio sulus i rik‘a pismom. Moguće je da je levhe

– kaligrafske panele, najčešće ispisivao upravo sa ta‘lik stilom. Do prije agre- sije na BiH (1992-1995) u porodici Behaudina Sikirića čuvalo se nekoliko levhi, rukopis Dala’il al-ẖayrāt i drugi kaligrafski papiri i vježbanice. Poslije rata većina ovih djela vjerovatno je prodata u nepoznato.⁴⁵

Možda možemo pretpostaviti da se pokoji primjerak Behaudinovih levhi nalazio u tekiji i turbetu na Oglavku prije II svjetskog rata, ali kako je sudbina ove tekije da se stalno u svim ratovima pljačka i spaljuje tako je u nepovrat izgubljen svaki materijalni trag iz ove tekije. Nažalost, ispostavile su se netač- nim i pretpostavke da se u tekiji Nadmlini nalaze kaligrafski radovi šejha Behaudina. Što se tiče ove tekije, poznato je da je natpis na ploči kod ulaznih vrata bio ispisan rukom kaligrafa Behaudina. Mujezinović bilježi postojanje ove levhe, ali, nažalost, ne donosi njenu fotografiju. „Nad ulazom u ovu zgra- du, na običnom kartonu ispisan je sljedeći tekst u pjesmi na turskom jeziku.

Pa nije dostojno čovjeka da se zanosi položajem i vlašću. O brate, poštuj gosta

smije sebe nazivati hattatom-kaligrafom, niti se potpisivati na svoj rad, a naročito ne podučavati drugog kaligrafiji kad i sam nije usavršio isto.

Rad siromaha Behaudina, iz sela Oglavak, kome je bila čast služiti nak- šibendijskom tarikatu šejha Sirrije. Oslanjam se (u poslovima) na Allaha.⁴⁶

Današnji natpis datira iz novijeg vremena, sadržaj teksta i datum nekadaš- njeg Behaudinovog hronograma isklesan je u kamenu. Mujezinović ne navodi kojim pismom je bio ispisan, a u svom radu, u prijepisu natpisa teksta donosi nešto drugačiji raspored nego što je to na današnjem natpisu. Pretpostavlja- mo da je raspored teksta kod Mujezinovića blizak autentičnom, budući da ne navodi da je arapski tekst preuzeo iz nekog izvora, tako je Mujezonović, vjerovatno, prenio onako kako je to vidio. Prvi dio teksta je ispisan u četiri reda, a kako vidimo na današnjem, tekst je smješten u tri reda. Drugi dio teksta koji počinje ispod datuma, a koji se odnosi na autora, također je ispisan u pet redova, dok je noviji natpis u dva reda. Današnja inskripcija je loše kompono- vana, sa zbijenim tekstom, tako da ne bismo mogli reći da je to vjerna kopija nekadašnje kaligrafske kompozicije i nema kaligrafsku vrijednost. Behaudin je u to vrijeme imao istanbulski idžazet, tako da smo skloni vjerovati da je bio skladno kaligrafski komponiran, moguće pak ta‘lik stilom, Behaudinovim

omiljenim pismom. Današnji isklesani tarih na kamenoj ploči kod vrata tekije u Nadmlinima predstavlja, najvjerovatnije, rad lokalnog majstora.

Poznat je još jedan hronogram kojeg je spjevao šejh Behaudin,⁴⁷a to je na nišanu šejha Šakira Rasima.⁴⁸Mujezinović navodi da je natpis u „lijepom ne- shi pismu“.⁴⁹Međutim, ako malo bolje pogledamo vidjet ćemo da je ta‘lik pi- smo relativno lijepo izvedeno. Ovaj natpis nas navodi na pomisao da je i sam šejh Behaudin, pored sastavljanja hronogram,a mogao izraditi i kaligrafski na- crt za isti. Imajući u vidu da je kamen izložen stogodišnjim različitim vremen- skim uvjetima, vjetrovima i kiši, što je moglo uzrokovati ruiniranje površine nišana i narušiti izgled slova. Pri tome treba uzeti u obzir još jednu činjenicu, a to je izvedba lokalnog majstora/klesara koji, možda, nije bio brižljiv i preci- zan u klesanju te je na taj način jednim dijelom mogao narušiti izgled harfova sa nacrta. To se potvrđuje na dijelovima nišana sa geometrijskim elementima gdje je očigledno alatka prelazila preko zadate mjere. I pored ova dva faktora možemo zaključiti da je kaligrafija na ovom nišanu dosta dobra i harmonično komponovana. Naročito su interesantne manje inskripcije i kompozicije koje se nalaze na pojedinim djelovima nišana kao što su ispisi Hu, zatim Ja Ḥaqq i drugi. Nišan sa pratećom sufijskom ikonografijom i karakterističnim turba- nom vrlo je upečatljiv.

Sl. 8, 9 i 10. Fotografija šejh-Šakirovog nišana i detalji sa nišana Hu i Ja Ḥaqq

U GHB biblioteci nalaze se tri idžazetname kaligrafski ispisane rukom Behaudina.⁵⁰Ove idžazetname su kaligrafska djela pisana po narudžbi. Dvije su ispisane nesih (R. 2862 i R. 10315) i jedna ta‘lik pismom (R. 7577). Naro- čito rukopisi nesih pismom pokazuju relativno korektan kaligrafski ispis, ali, nažalost, ne i na nivou Behaudinove sarajevske idžazetname.

Idžazetnama ta‘lik pismom (R. 7577) odaje karakter brzog ispisa, manje preciznosti i pažnje, za razliku od drugih ta‘lik ispisa iz njegovih medžmua, koje su pisane sa dosta preciznosti i perfekcije, kao što će se dalje vidjeti u radu.

Od drugih Behaudinovih radova dostupno nam je nekoliko primjeraka medžmua i derviških ilahija, ispisanih njegovom rukom. Kako je šejh Beha- udin prepisivao dosta medžmua, jedan primjerak se nalazio kod šejha Beha- udin-ef. Hadžimejlića, drugi primjerak se nalazio kod rahmetli prof. Seida Strika, te u kolekciji orijentalnih rukopisa Bošnjačkog instituta – fondacije Adil Zulfikarpašić, koji u svom fundusu ima dva primjerka rukopisa (med- žmue) ovog kaligrafa (Ms 382 i Ms 371). Između ostalog, pored prepisivanja medžmua šejh Behaudin bavio se i poezijom, tako da je često ubacivao u medžmue i neke svoje stihove.

Spomenute medžmue su pisane sa više različitih stilova arapskog pisma što za nas predstavlja dragocjenost. Stoga imamo, s jedne strane, širi uvid u ispis, dok s druge strane medžmua ipak ne predstavlja uvijek reprezentativno djelo za umjetničke kaligrafske radove, jer ova vrsta ispisa ne potrebuje umjet- ničko pisanje onog nivoa kao kaligrafski radovi u vidu levhi ili ispisivanje kur’anskog teksta. Ovakvi rukopisi su najčešće ispisivani sa manje pažnje i posvećenosti. S tog aspekta medžmua nam ne može dati potpuni uvid u umjet- ničku osposobljenost kaligrafa koliko bi mogla kaligrafska djela u obliku lev- hi. Međutim, ono što je za nas značajno u ovim medžmuama je to da se nalaze male kaligrafske kompozicije – istifi, kakve se izvode sa velikim kalemom u vidu levhi. To je način komponovanja riječi i slova pojedinih sentenci u jednu cjelinu, koja ne zahtijeva pravopisni raspored kao što je ispisivanje tekstova. Ponekad je za ovakve kaligrafske radove potrebno malo više vještine da bi se iščitale, ali upravo u isprepletenosti harfova, s mjerom i osjećajem za prostor i raspored, kako bi se izbjegla prezagušenost i natrpanost, leži estetika ovih kompozicija i vještina umjetnika.

Medžmua koja se nalazila u vlasništvu rahmetli prof. Seida Strika i med- žmua u Bošnjačkom institutu (Ms 382) su dosta slične po samom formatu knjižice, uže i duguljaste, što je karakterističan oblik namijenjen za ovakvu vrstu poezije. Ono što obje ove medžmue karakteriše je nedosljednost u načinu ispisivanja, koje varira od standardnog ispisivanja bejtova u horizontalnim redovima, koje opet mogu biti različitog karaktera jednoredno, dvoredno i u distihu; zatim ispisivanja pojedinih sentenci ajeta ili hadisa te njihovih ko- mentara, ispisavanja u kosini, manjeg i većeg kata. Također, znakovitost ovih sentenci leži u tome što su neke od njih ispisane arebicom.

Pored uobičajenog rasporeda pisanja bejtova u horizontalnim redovima, kaligraf Behaudin u samoj medžmui na različite načine unosi prateće manje ili veće ispise koji na neki način predstavljaju umjetničko-kaligrafski obliko- vane ispise kakve bi često mogli naći na levhama, možda bi mogli reći kao jedan vid skice za iste. Ovi primjerci ispisa mogu nam dijelimice osvijetliti ili predočiti kakva kaligrafska djela u vidu levhi je mogao producirati kaligraf Behaudin.

Sl. 16 i 17. Detalji sa sulus pismom iz medžmue Bošnjačkog instituta Ms 382.

Kaligrafski ispisi, posebno oni predočeni na sl. 16 i 17, predstavljaju je- dan vid kaligrafskih kompozicija - istifa. Ovi primjerci predstavljaju skladno komponirane cjeline koje bi mogle poslužiti kao skica za veći - dželi kalem, odnosno levhe. Međutim, svakako da nije dovoljno samo komponiranje, po- red ovih vrijednosti kaligrafskog djela, proporcije harfova i njihov oblik su ono što doprinosi vrijednosti jedne takve kompozicije. S obzirom na karakter

i namjenu rukopisa ove male inskripcije su veoma dobro umjetnički izvedene, osjeća se zrelost kaligrafa i iskustvo komponovanja.

Kod Behaudinovih ispisa sulus pismom uočljiva je stanovita sličnost u ispisima pojedinih harfova kao kod levhi koje se pripisuju šejhu Sirri-babi. Naročito u ispisu harfa vav, a posebice sa glavom harfa vav, sa nešto širim otvorom nego što je osnovna proporcija ovog slova.

Sl. 18, 19 i 20. Dva detalja slova vav sa levhi Sirri-babe i desno detalj Sikirićevog ispisa slova vav

U nakšibendijskoj tekiji Pir-i Sani Husein-babe u Vukeljićima nalazi se nekoliko kaligrafskih panela koji se pripisuju Behaudinu Sikiriću,⁵¹a eviden- tirala ih je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika.⁵²To je ispis sure Fatiha, koja se nalazi na prstenu drvene kupole. Fatiha je ispisana dželi sulus (krupnim) pismom u 8 pravougaonih polja, a svi su ispisi na papiru koji su, vjerovatno, naknadnom intervencijom kaširani na drveni nosilac. Ovi radovi su bez potpisa, tako da nam je nepoznata i godina kada je ovaj rad mogao na- stati. Analizom ovih kaligrafskih inskripcija uočava se da je, vjerovatno, rad bio urađen na jednom papiru ili pak na par većih cijelina, a da je naknadnom intervencijom, vjerovatno prilikom kaširanja na drvo, rad podijeljen na 8 di- jelova. Nažalost, očigledno nestručnom intervencijom rad je isječen tako da pojedina slova ili riječi ne teku do kraja.

Što se tiče samog ispisa, ovaj Sikirićev rad mogli bismo datirati kao rani period. Slova odaju karakter tvrdoće, a samo pero je dosta široko u odnosu na proporciju slova, tako da su savijeni dijelovi slova nešto oštriji na prijelazima iz vertikala u horizontale i sl., dok primjerci sulusa koji se nalaze u medžmua- ma imaju puno delikatnije proporcije i prelaze. Ali ipak sve ove inskripcije u sulusu imaju dosta sličnosti u svom duktusu. Na osnovu ovog skloni smo vjerovati da ovi radovi pripadaju prije ranom nego li zrelom Sikirićevom pe- riodu.

Sl. 21. Fatiha u prstenu kupole, tekija Pir-i Sani Husein-baba u Vukeljićima.

Pored uobičajenog crnog tuša, kojim se služio kaligraf Behaudin za ispisi- vanje bejtova, nailazimo i na crveni tuš koji se spominje i u samoj idžazetna- mi: ...i crvenu tintu svojih pera ostavio na bjelinama stranica. Tako je u ovim rukopisnim primjercima crveni tuš korišten manje-više za ispisivanje dijakri- tičkih oznaka i pojedinih sentenci. U ovim medžmuama, pored kaligrafskih ispisa osjeti se sklonost ka biljnoj dekoraciji, te, možda, možemo pretpostaviti da su njegove levhe bile dekorisane sličnim motivima.

Iako se u samoj medžmui nalaze različite varijacije umjetničke kvalitete ispisa, izuzetno umjetnički lijepo i s dosta pažnje su pisani dijelovi s ta‘lik pismom. Što je potvrda da je svoj kaligrafski izraz ponajviše usavršio upravo u ovom stilu arapskog pisma. Ta‘lik pismo je jedno od najtežih vrsta pisama,

upravo iz razloga što ovaj stil ne koristi dijakritičke znakove i ukrase, te je stoga i najmanja nepravilnost veoma vidljiva, ali i zbog delikatnosti oblika slova. I u ispisima šejha Behaudina ta‘lik pismom, primjetna je velika doza preciznosti, koncentracije i delikatnosti. Kao rezultat su uzorci pisma s najvi- šom dozom elegancije i profinjenosti, premda ovi uzori, sigurno, nisu najre- prezentativniji njegovi ispisi, kakve bi mogli očekivati na većim kompozici- jama - levhama.

Sl. 24, 25 i 26. Detalj sa nesta‘lik pismom iz medžmue rahmetli prof. Strika.

Na samom početku medžmue rahmetli prof. Seida Strika nalazi se ispisan lanac (silsila) nakšibendijskog tarikata, što je karakteristika derviških med- žmua kao jedan vid odanosti i ljubavi prema pripadnosti određenom tarikatu. Ovaj naslov Silsile Alije-Nakšibendijje, predstavlja jedan od ljepših uzoraka šejhn Behaudinovog ta‘lik duktusa.

Dobar primjer Sikirićeve kaligrafije u ta‘lik pismu možemo pronaći i u medžmui iz Bošnjačkog instituta (Ms 382), koja potječe iz obitelji Sikirić s Oglavka kod Fojnice. Sadržaj joj je različit, uglavnom književni rad i pjesme bošnjačkih pjesnika, ali i drugih s Istoka. Kako se na jednom mjestu nalazi naslov „Divani Sirri“, pretpostavlja se da je prvobitno bila namijenjena da bude Sirrijin Divan, ali u nju su unošene ilahije i drugih pjesnika. Uglavnom su ilahije pisane na turskom jeziku i tri alhamijado-pjesme. Nije u potpuno- sti ispisana, zapravo prije bi se reklo da je bila tek započeta, tek nekoliko listova s jedne strane, zatim s druge strane počinje ponovo ispisivanje, dok je sredina negdje oko 120 listova ostala neispisana.⁵³Sam koncept i način ispi- sivanja ove medžmue je dosta sličan prethodno opisanoj. Naslovi pjesama su pisani crvenom tintom i pojedine riječi i sentence, što je karakteristika ovog kaligrafa. Posebno se ističu ilahije koje su pisane ta‘lik pismom u dva reda. Graciozan i elegantan stil ovog pisma dočaravaju utisak ilahije kao duhovnog nadahnuća, ali i profinjen umjetnički stepen našeg kaligrafa.

Ovaj primjer medžmue, kako je zabilježeno u Katalogu rukopisa Bošnjač- kog instituta, naveden je kao ispis nesih i ta‘lik pismom. Međutim, pored ovih pisama i pored navedenih stilova zastupljeno je i sulus i rik‘a pismo, koje je dosta brzo pisano, a nesih pismo odaje malo grublji karakter.

Zbirka pjesama na turskom jeziku iz Bošnjačkog instituta (Ms 371), do- sta je slična po karakteru i načinu ispisivanja prethodnoj. To su uglavnom ilahije bošnjačkih pjesnika. Između ostalog gazeli šejha Sirrije, gazeli šejha Mehmeda Mejli-babe,⁵⁴gazeli šejha Muhameda Sidikije; kasida Yunusa po- svećena Muhamedu, a.s., kao i gazeli kaligrafa Behaudina Sikirića. Ovdje se potpisivao kao „Izzi“.⁵⁵Ovaj primjer medžmue nije toliko reprezentativan u odnosu na prethodni iz iste kolekcije, većim dijelom je brzo pisan. Iako je u Katalogu rukopisne zbirke Bošnjačkog instituta navedeno pismo ta‘lik, ipak tu nalazimo više stilskih pisma, a nalazimo ispis i divani pismom, osjetno je kombiniranje ta‘lik, divani i rik‘a pisma.

Sl. 28. Stranica iz rukopisa Ms 385, nefor- malno ispisivanje sa osjetnom mješavi- nom tri stila: ta‘lik, divani i rik‘a.

Uz Sikirećevu osobnu fotografiju (sl. 1), nalazi se njegova podsjetnica sa sitnim ispisima u stilu dželi divani pisma, u vrhu s lijeve i desne strane, u sre- dini sentencije ta‘lik pismom, a u samom dnu manji istif sulus pismom. Ovdje nalazimo potpis šejh Behaudina, iako su dosta minijaturni ovi ispisi i oni su nam značajni jer ilustruju šejh Behaudinov duktus u divani pismu.

Bošnjački institut posjeduje rukopis koji je napisao „Derviš Muhamed Beha’udin“, djelo na arapskom jeziku, rasprava o islamskom vjerovanju der- viša „Al-‘Aqā’idu al-islāmiyya“ (Ms 385). Djelo je napisao, 1903. godine (1321. po Hidžri). Rukopis je bez naslova a naziv je preuzet iz kolofona. Če- tvrtastog je formata (16,5x20), ispisano u 40 listova. Pisano je u ravnim redo- vima, na nekim mjestima su crvenom tintom pisane pojedine riječi. Rukopis je iz dva dijela: u prvom dijelu se govori o zikru kao sastavnom dijelu moralnog usavršavanja derviša, a u drugom autor dokazuje ehli-sunetsku pripadnost i ispravnost sufija.⁵⁶

Rukopis je pisan različitim stilovima pisma arapskog alfabeta. Prvi dio od trideset i šest strana počinje lijepim ta‘lik pismom, prozračnim i čitkim, osjeća se oštrina pera, tako da su ivice slova britke i oštre. Na pojedinim dijelovima nedostaje brižljivost pisanja uz nekoliko grešaka koje su prekrižene.

Potom drugi dio od dvadeset strana nastavlja rik‘a pismom različitog kva- liteta, relativno brzo pisano u nekoliko navrata, sa evidentnim greškama, koje su križane, što navodi na zaključak da je pisano u žurbi. Djelo na zadnjoj stranici je završeno tarihom u tri distiha, ispisano vrlo lijepim ta‘lik stilom.

Zaključak

Na osnovu dosad prikupljenih podataka o kaligrafu i šejhu Muhamedu Behaudin-ef. Sikiriću može se zaključiti da je bio veoma obrazovan čovjek. Pored općeg obrazovanja, i završenih nekoliko škola šejh Behaudin je težio ka usavršenom kaligrafskom ispisu, jer potječe iz porodice u kojoj se njegovala ova umjetnička djelatnost. Behaudinovo kaligrafsko obrazovanje potvrđuju dvije diplome, i to jedna iz Sarajeva i druga iz Istanbula, ali i sam njegov rad.

Dosad pronađeni kaligrafski ispisi šejha Behaudina predstavljaju jedino svjedočanstvo o njegovom umjetničkom radu. Djelimično je rekonstruisan njegov kaligrafski rad na osnovu čega se pokazalo da se ovaj kaligraf istakao u nekoliko kaligrafskih stilova kako se to navodi u njegovoj idžazetnami. U ovom smislu najreprezentativniji primjer usavršene kaligrafije vidi se upravo iz sarajevske idžazetname, koja predstavlja kaligrafiju visokog nivoa u nesih stilu arapskog pisma. Drugi materijal koji je poslužio kao urnek kaligrafskog ispisa su mahom medžmue, i to ona koja se nalazila kod rehmetli prof. Strika i medžmua iz Bošnjačkog instituta. Ovi rukopisi bili su veoma korisni jer

sadrže sentencije ispisane kaligrafski vrlo lijepo, u sulsu i ta‘lik stilu. Iz tih isječaka može se zaključiti da je šejh Muhamed Behaudin Sikirić bio vrstan kaligraf, skoro virtuoz. Komparacijom više primjera sulus stila iz medžmua i kaligrafskih panela iz tekije u Vukeljićima, primjetno je da je Sikirić imao nešto deblji, odnosno širi kat kad je u pitanju sulus pismo, što je bila očigled- no njegova karakteristika u ovom kaligrafskom stilu arapskog pisma.

Bolji ta‘lik ispisi odišu posebnom energijom i osjećajem. Proporcije slova, trag kalema, harmoničnost, elegancija, profinjenost, kvalitet su nje- govog ta‘lika stila. Ni ispisi sulus pismom ne zaostaju za ta‘likom, premda je ipak uočljiva viša usavršenost u ta‘lik pismu. Budući da ovi radovi ne predstavljaju najreprezentativnije primjerke kaligrafskih ostvarenja, može se pretpostaviti da su druga njegova ostvarenja, za koje se saznaje iz izvora da su postojala, bila na visokom nivou estetike kaligrafske umjetnosti.

Velika je šteta za umjetnost islamske kaligrafije u Bosni što je nepoznato gdje se nalaze levhe šejha Behaudina Sikirića, a koje, sigurno, postoje po pojedinim domovima. Veoma bi bilo značajno iste locirati i fotodokumento- vati kako bi se valorizirale i da bi u konačnici ovaj naš umjetnik dobio svoje zasluženo mjesto i priznanje za svoj neumorni rad. Ako u budućnosti dođe do otkrića njegovih radova, to će biti veliki značaj za umjetnost islamske kali- grafije u Bosni i Hercegovini, naročito pak onih radova u ta‘lik i nesih pismu u kojemu se, kako se čini, ponajviše istakao.

Calligraphic teaching licence by Muhammed Behaudin Sikirić

The paper analyzes calligraphic work of Sheikh Muhamed Behaudin ef. Sikirić, an artist from the end of 19^thand beginning of 20^thcentury, and provides a translation of his so far unpublished calligraphic teaching license (Bosnian: idžazetnama) from the collection of oriental manuscripts of Mesu- dija Library in Kaćuni. Based on this document and on unpublished data on the artist, an attempt has been made to define his calligraphic education more precisely. Using comparative analysis of the contents of idžazetnama and of the available artist’s calligraphic inscriptions, the paper tries to explicate, reconstruct and evaluate his artistic work, and to present it to a wider public.