(Ili Odbrana Muavije b. Ebu Sufjana - od Hasan-efendije Podgorčanina)
Hasan-efendija, kadija nastanjen u Podgorici, autor Risale koja sadrži odgovor onima koji napadaju Muaviju, osnivača dinastije Umejada i poli tičkog protivnika Alije, četvrtog halife.
Pisac je naš čovjek, a njegov rad se odnosi na pojavu u našim krajevi ma. Rad je nastao u XVII stoljeću i raspoređen je u dva poglavlja (bab).
Nažalost, ništa više ne znamo o Hasan-efendiji Podgorčaninu. Cijelu zbirku prepisao je Abdullah efendi Kantamiri.
Rasprava sadrži odgovor onima koji napadaju halifu Muaviju. To je zapravo pobijanje stava nekih derviških redova koji u svojoj pretjeranoj lju bavi prema halifi Aliji i njegovom potomstvu, previše napadaju halifu Mua viju.
Naslov u rukopisu je:
1) Ovaj referat je pripremljen prema rukopisu ovoga djela koje se na lazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci R- l 160, L-139-147. Pogl. Kasim Do- brača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa II, 1892-5, Sarajevo, 1979. Ovo djelo spominje i Muhamed Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, sveska I, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
Neka je hvala Darodavaocu dobra, koji nas je darovao postojećim blagodatima vremena prošlosti i ispravnom pameću, lijepim podsticajem date mudrosti koja je utkana u lijep ishod. Što se tiče našeg iskustva u svemu izboru i koristi u ovom pogledu, oni su negativni. Neka je hvala i slava Onome koji nema suvladara. On je mudar i sveznajući. Neka je salavat na Mustafu. Njegova namjesnika na zemlji i poslanika svih naroda,
Hašimovića, posljednjeg Božijeg Poslanika. Neka je milost na njegovu po rodicu i ashabe koji mu pružiše pomoć i slijediše ga dosljedno.
Pošto su se dogodili zloslutni događaji u srcima pojedinaca, čije su tvrdnje čvrste kao željezo, a odnose se na uvrede nekih ashaba Resulullaha, alejhi-s-selam, koje su zaživjelo u nekim zemljama, kao i u našim krajevima, čiji se nosioci ne pribojavaju nikakvih posljedica, smatram neophodnim dati uputu loše ćutljivim, a zlonamjernim jezicima ukazati na neke stvari potkri jepljene Kur’anom. Zaista opomena koristi iskrenim vjernicima.
Stoga ću ovu svoju raspravu, upućenu mojim prijateljima, potkrijepiti ajeti kerimima, hadisima i mišljenjima uvaženih islamskih teoretičara. Ovim svjedočenjem ukazano nam je na našu odgovornost na Kijametskom danu, kojeg će Allah, dž.š., učiniti popravnim za tvrdoglave, koji na ovom svijetu nisu htjeli prihvatiti istinu, što u meni srce slama.
Ovaj moj rad podijelio sam na dva dijela. Prvi dio određuje stanje opomena protkanih ajeti kerimima, hadisima i mišljenjima uvažene uleme, a drugi dio je podsjećanje na izvore koji su dopunjeni prihvatljivim mišljenjima iznesenim o ovoj temi.
Prvi dio obrađuje druženje ljudi, popraćeno ajeti kerimima, hadisima i mišljenjima učenjaka.
Kur’an kaže: Muhammed je Allahov Poslanik, Allahovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.
Kaže imam el-Kurtubi: „Muhammed, a.s., je načelan u svom pos lanstvu i svom kazivanju. On je Allahova blagodat na zemlji. Oni koji se za njega vežu i prihvate vijesti koje sa njim dolaze i prihvataju obilježja njego vih ashaba, sliče onima koji besprijekorno čine ruku' i padaju na sedždu, izvršavajući svoje obaveze u žudnji za Allahovom nagradom, koja je obećana u vidu dženneta kao i zadovoljstvo Allaha, dž.š., znakovima na nji hovim čelima kao posljedicama njihovih sedždi.“ Znak (‘alama) ili čast (laht) pripada onima koji su u ibadetu noću.
Prenosi Ibn Vehb od Malika: „Njihovi znakovi na njihovim čelima su posljedica njihovih sedždi“.
Sa‘d ibn Džubejr i Hasan kažu: „To su znakovi na onim licima koja će biti svijetla na Sudnjem danu.“
Ebu Mensur, proučavajući ovu temu, kaže: „Znak je na njihovim čelima između dva oka odraz neokamenjenih srca, u stvari, to svjetlo na nji hovim licima je odraz pobožnosti“.
U tefsiru Kurtubije se kaže ovo: „Znakovi na njihovim čelima, koji nastaju prilikom spuštanja lica na zemlju pri činjenju sedžde kod redovnih namaskih obreda, i kod svakodnevnog namaskog življenja, obilježja su nji hovih sevapa i primjer svakodnevnog islamskog življenja. To su znači is lamske bogobojaznosti, čuvanja istine, fardskih obaveza - sve do kraja života. Oni ova svoja obilježja čuvaju sve do smrti, ta su obilježja izražena na licima, nogama i rukama, kao posljedica redovnog uzimanja abdesta, i svijetla lica kao posljedica stalnog obavljanja sedžde." Nastavljajući, imam el-Kurtubi kaže: „Ta lica se također mogu vidjeti kako u Tevratu, tako i u Indžilu i Kur’anu. Tako se može konstatovati da kur’anski stav u pogledu pobožnih i njihova obilježja na čelu dopunjuje biblijsko, odnosno tevratsko objašnjenje, i obrnuto, zapravo, njegovo začeće je u Tevratu, odnosno u Indžilu, odnosno u Kur’anu. Ibn Abbas, kao i drugi, kaže: „Simahum fi vuguhihim". Ova dva obilježja su nađena prvenstveno u Tevratu, a zatim i u Indžilu."
Imam et-Taberi u svom tefsiru kaže: „Prenosi nam Ibn al-Ale daje re kao Muammer prenoseći od Katadea o Allahovom govoru „Sima-hum fi vuguhi-him" Oba primjera su u Tevratu i Indžilu - kao da su izrasli jedan iz drugog, poput izdanka - djeca i roditelji."
Kaže Ibn Zejd, kao i el-Dževheri i drugi: „Razvoj ove ideje je primjer novog izdanka drveta koji daje plodove narednim izdancima".
Ovim primjerima je bio popraćen razvoj islama, gdje Allah, dž.š., na vodi primjer ashaba Muhammeda, a.s., koji su u početku bih u manjini, a za tim sve brojniji. Kaže imam et-Taberi: „Njihov ulazak u islam u početku je pričinjavao neprijateljstvo većini, a kako su se brojčano povećavali, pojedi načno i grupno, večini se desila uzgojena radost, kao i radost poslije radosti." Oni koji su uspjeh pobijediti brojnošću u ostvarenju sreće njeni su uzgajivači kao i upravljači njome.
Tako tvrdi el-Kurtubi: „Allah, dž.š., je obećao prvim vjernicima, koji su čvrsto slijedili Muhammeda, a.s., čineći dobra djela, oprost grijeha i vi soke nagrade na budućem svijetu, tj. neprekidnu nagradu, i nisu od onih za koje Allah, dž.,š, kaže: Oni nisu od onih koji će biti okovani i odvojeni od drugih naroda u džehennemu.
To su oni koji su se distancirali, držeći se Allahove upute: Klonite se zlodjela koja teku među vama. Riječ džins ovdje označava sve ashabe, a po sebno se ovo odnosi na prvobitne ashabe Resulullahove, a.s., u vidu obećanja njihova oprosta kao posebno stepenovanih nagrada.
Obećanje oprosta grijeha svim vjernicima - o tome prenosi Ebu Ver- dah ez-Zubejri, kada je jednom prilikom bio na skupu kod Malika ibn Enesa
gdje je bilo govora i o Poslanikovim, a.s., ashabima. Malik ibn Enes proučio je ajeti kerim: Muhammed je Allahov poslanik, Allahovi sljedbenici su stro gi prema nevjernicima, a međusobno samilosni. Ako bi se pojavila bilo čija srdžba i izlila na nekog od Poslanikovih, a.s., ashaba, kaže Ibn Malik, Allahov Poslanik bi bio pogođen time, govornik bi bio iskritikovan. Ibn Ma lik je svoje objašnjenje o ashabima dopunio riječima: „Ako bi neko od njih bio pogođen netačnom i nepotpunom pričom. Poslanik, a.s., bi se obratio Allahu, dž.š., Stvoritelju svjetova, i ohrabrio bi muslimane riječima Allaha, dž.š.: Oni koji su sa Poslanikom strogi su prema nevjernicima, jer su musli mane napadali, i, nastavljao je Poslanik, a.s., riječima Allaha dž.š.: Allah dž.š. je zadovoljan muslimanima koji bi te posjećivah pod drvetom radi sav jeta, kako bi uspjeli u životu i bih iskreni. Nastavljajući, iznosi: „Kaže Allah, dž.š.: Ljudi vjeruju u ono što obožavaju, a tebi je objavljeno Muhadžirima, siromasima, koji su napustili svoje kuće i imetke, pripada Allahova nagrada i zadovoljstvo...Oni su uspjeh."
Džabir konstatuje da je Poslanik, a.s., rekao: „Allah je odabrao moje ashabe među ostalim narodom, a mene je odabrao između njih četvorice, tj. Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije a njih učinio mojim najbližim suradnici ma, svi su oni dobri."
Prenosi se od Uvejma ibn Sa‘da da je Poslanik, a.s., rekao: „Allah je odabrao mene i moje ashabe, a mene je učinio između njih prvakom, puncem i zetom, pa onaj ko njih vrijeđa - neka je prokletstvo Allahovo, meleka i cije log naroda na njega na Budućem svijetu Allah neće primiti računa, pravde niti govora. “
Prema ovom hadisu, ashabi su Allahove evlije, odabranici, najbolja stvorenja poslije, poslanika i enbijaa. Ovo je učenje po školi ehli sunneta.
Međutim, postoji mišljenje koje navodi na to da je vrijeme ashaba kao i vrijeme drugih neashabskih generacija bilo protkano neprijateljstvima koja su našla utočište u samom početku ashabskog življenja. Oni su bili u izraženom stanju neprijateljstva, čiji su ishod ratovi i prolivanje krvi. Vrati mo se unazad i uočimo vrline svih deset ashaba, među kojima su Ali, Talha, Zubejr i drugi. Njima je Allah, dž.š. obećao veličanstvenu nagradu, iako su ratovali, ali sa ciljem idžtihada, gdje je svaki mudžtehid izložen riziku i opasnosti.
Kurtubi u svom tefsiru tumači ovaj događaj ajetom: Zaista, dvije stranke vjernika u ratu jasan su znak vama koji želite da uzimate pouku.
Imam Ibn Mensur el-Maturidi u svom tefsiru el-Musemma tumači da se gore navedeni ajeti kerim odnosi na sukob h. Alije i Muavije, koji se desio na Dan Džemala i Dan dvaju redova. Kaže Zamahšeri u svom Keššafu:
„Želja za rukobom, vezano za prethodni ajet, je odluka sukobljenih strana da uđu u rat, a na muslimanima je da se opredijele u objašnjavanju ispravnosti stavova jedne ili druge zaraćene strane u potrazi za istinom."
Seduddin et-Taftazani objašnjava ciljeve gore spomenutog slučaja te meljeći to na mišljenjima učenjaka, da je istraživanje o prvim ashabima i onome što se među njima odigralo stvar razilaženja i saglasnosti, a nije stvar vjerske dogme, niti pravila retorike, i to razilaženje i saglasnost ne mogu da koriste vjeri, jer se njima može otići u neistinu. Vrlo često u ovakve se suk cesivno unose neistinita dogmatska shvatanja, koja se nameću putem hikaja, i nerijetko dobivaju i pravna uporišta kod nekih teoretičara.
Tim povodom Ebu Hanife kaže: „Da Ali nije krenuo na put protiv po bunjenika i daje bio obaviješten o stvarnom događaju i namjerama tog pok reta, ne bi bio ubijen, kako se inače završio sukob.“
Kaže imam el-Kurtubi u svom tefsiru da je spomenuti ajeti kerim kod muslimanske uleme preteča događaja. Zaista je Ali bio imam, i svako ko se digao protiv njega bio je odmetnik. Njegovo ubistvo je bilo nezaobilazno stvoreno političkom klimom, mada se do mira moglo doći pregovorom. Hali- fa Usman je pao kao nevina žrtva jer je zabranio da ga slijedi onaj koji proli- va krv, rekavši da taj neće biti pravi sljedbenik Resulullaha. Usman se uzdržao od nesreće, predao se samilosti, kako je i završio.
Saduddin u svom el-Mekasidu iznosi: „Nije bilo razilaženja među ashabima jer se među njima vidio velik stepen odgovornosti, i nije postojalo trvenja u pogledu halifata.“ I dalje kaže: „Ubistvo h. Alija kao i pobuna pro tiv njega došla je sa tri strane, o čemu je Poslanik, a.s., dao upozorenje: „Ti ćeš, Ali, ratovati sa tebi nevjernim, hereticima i nepravičnim. “ Nevjerni su oni koji će napraviti smutnju jednog vremena, krenuti u osvajanje Basre, u čijim redovima će se naći Talha i Zubejr, koji će biti u redovima vojske pro tiv halife Alije, gdje će se naći i Aiša. Tu bitku je Ka‘b ibn Esved nazvao
„bitka na devama“.
Heretici su oni koji će h. Aliju otkazati poslušnost, a potom će prihva titi rat sa prvacima Šama.
Muavijina pozicija i oni koji su se okupili oko Alija pokušali su naći put istine nastojeći da budu Alijevi podanici. Međutim, ubistvo halife Usma- na je potisnulo to razmišljanje, čime su se direktno stvorila dva politička i ratna tabora, čija je kulminacija bila bitka na devama ili bitka dvaju tabora. Privrženici istine se slažu u tome da je nesreća halife Alije bila oslanjanje na ličnosti iz vlasti. Jasno se pokazalo da je ono što je između zaraćenih strana stvar raznovrsne propagande u formiranju istine navelo Aliju da to prihvati kao sporazum premda je to poteklo od odmetnika, čiji je cilj bio odvajanje halife od istinskog imama. Kurtubi ističe u svom obrazloženju: „Ne mogu se
sve greške pripisati jednom od njih dvojice (Alija-Muavija), jer su se obojica borili za istinu kakvom su je oni shvatali priznavajući zadovoljstvo Allaha, dž.š., a obojica su bili naši imami. Vjerovali smo u njihovu suzdržljivost i zato ih ne spominjemo drugačije nego po dobrom sjećanju. Resulullah, a.s., je zabranio njihovo vrijeđanje jer im je Allah oprostio i zadovoljan je njima.
Spominje se i stav, između ostalih mnogobrojnih stavova, koji se te melji na Resulullahovoj, a.s., izjavi: „Talha će biti šehid hodajući po licu zemlje”.. Da Talha nije ustao kao buntovnik, ne bi bio ubijen kao šehid. Također, njemu se to ne bi desilo da nije bio preduhitren mnogim prvobitnim greškama, kojima je uskraćen obavezom šehida, jer je za šehitluk uslov bor ba na Allahovom putu i izloženost neprilikama.
Ako je tako bilo, sigurno je da Talha i Zubjer nisu bili odmetnici i ubice. Onaj ko nije htio da izađe sa halifom Alijom, nego je pokušao radi Allahova zadovoljstva i idžtihada, postati borcem na pravom putu, ne može se smatrati odmetnikom. Ako je to bio cilj, ne smiju se oni proklinjati, za zlo davati i u smutnju stavljati, te njihova dobra djela činiti bezvrijednim, njiho va postignuća i borbu za vjeru omalovažavati.
Pripovijeda jedan od ashaba: „Prolazni put koji se desio sa ashabima, a u vezi sa njihovim sukobima, je kao slučaj puta sa braćom Jusufa, a.s ., oni time nisu izveli Jusufa, a.s., sa puta poslanstva i pravednog rukovodioca; isti je slučaj i sa Poslanikovim ashabima."
Hasan el-Basri je zapitan o sukobu čiji su učesnici Poslanikovi ashabi, našto je on rekao: „Učesnici tog sukoba su Poslanikovi, a.s., ashabi, koji su za nas prošlost, koji su naučavali o islamu, a mi smo to zapostavili. Kada su oni međusobno saglasni, mi ih slijedimo, a kada se raziđu u mišljenju, ne prihvatamo. „Potom je el-Muhasib bio upitan o sukobima ashaba, našto je odgovorio: „Mi ćemo reći ono što je rekao Hasan el-Basri. Saznajemo da narod koji dolazi poslije nas naučava i prihvata ono što nasljeđuje od nas, sli jedi ono u čemu se slažemo, zaustavlja se na onome što ih razdvaja ne prih- vatajući naše novotarije. Saznajemo da su istinu istraživali u Allahovom za dovoljstvu i ne uvažavaju ono što nije u skladu s propisima vjere."
Kaže Saduddin u reviziji govora o Allahovom nepriznavanju izbora Ebu Bekra za halifu, o njegovom nezadovoljstvu na Usmanove pobjedilačke pohode kao i prihvatanje njegova ubistva. On takođe nije prihvatio želju koj om se prolivala krv, imetak, što je razlog da skupine nisu htjele na njegovoj strani izaći u boj, a što se pripisuje tim skupinama kao idžtihad.
Tako je i nepriznavanje njegova imameta povod bitke na devama, sa haridžijama, ne sa ciljem smutnje, iako je njoj ponajviše ličila, zbog čega je halifa Ali zabranio proklinjanje stanovnika Šama.
Dalje se u obrazloženju kaže da je uskraćivanje grupa da pobijede Aliju i izlazak sa njim na bojište, kao što su učinili Sa‘d ibn Ebi Vekas Sa‘d ibn Zejd, Usame ibn Zejd, Abdullah ibn ‘Umer i drugi, nisu osporavali Alijin imamet i državno vodstvo, jer je to priznavanje bilo svojstveno svakom vjer niku. Ali njihov izbor i postavljanje stvari izvan protokolarnih okvira te vođenje ratova objašnjeni su gore navedenim razlozima.
U ovom dijelu, poštovani čitaoče, pokušaću, na svoj način, da dam obrazloženje kako Allah, dž.š., opisuje Muhammeda, a.s., i njegove ashabe u ajeti kerimu: „Zaista je Muhammed Allahov Poslanik, Allahovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima a samilosni međusobno", što znači, međusobno su povezani činjenjem ruku‘a i sedždi, što su znaci na njihovim čelima, kao ostatak čestih spuštanja lica na zemlju, a što je znak njihova raspoznavanja, kako na ovom, tako i na budućem svijetu. Ovi znaci vjernika su objašnjeni u Tevratu kao i u Indžilu. Oni su bili slabiji i u manjini, pa se njihov broj povećavao i bivali su jači, poput sjemena koje svojim bujanjem upada u oči kupaca na čaršiji, što opet izaziva srdžbu mušrika i nevjernika, jer im je Allah obećao nagradu bez prekida. Ashabi su takvo stanje, koje vodi u džennet, priželjkivali, kao i Allahovo zadovoljstvo, ne zapostavljajući ovoze maljski život i dajući prednost budućem svijetu nad dunjalukom, što sve ukupno navodi vjernika na ustrajnu zahvalu i odanost Gospodaru oba svijeta. Resulullah, a.s., je obavijestio d a je Allah ashabe učinio odabranim na oba svijeta, te je zbog toga zabranjeno ukazivati im suzdržanost i oprost u njiho vim odlukama, što je Poslanik dopunio: „Ne uzimaj sebi svojstvo huškača i ne nameći svađu, posebno ne nameći svađu onima koji se bore na pravom putu, životom i imecima i napuštajući svoje kuće, kako bi postigli zado voljstvo Gospodara svjetova".
Obnarodovani mezheb je priznao ovaj hadis sa obrazloženjem da su svi ashabi pravedni, a nisu prihvaćeni oni koji se od njih razlikuju.
Neki muhaddisi su mišljenja da se ovo odnosi na ashabe koji od srca veličaju Allaha, dž.š. Neophodno je čuvati autoritet tog drugovanja i ne ponižavati njihove istinske osjećaje nego ih suosjećati.
Tim povodom Tuvejf ibn Hadžer iznosi: „Ashapstvo pripada onome ko se družio sa Resulullahom, a.s., a potom umro kao musliman, makar zau zeo neispravan stav u pogledu opredjeljenja na boju i slijedeći put izgubio život, u namjeri slijeđenja puta istine, ih mu se učini d a je na putu praved nosti."
Zbog toga, dragi čitaoče, treba da razviješ pozitivno mišljenje o svim ashabima Resulullaha, a.s„ i da usvojiš ispravan odgovor kako ga daje ulema sljedećim objašnjenjem „Ashabi su dio ummeta kome pripada njihov dopri nos islamu, a našim pokoljenjima pripada naš doprinos i nije naše da se pita mo šta oni rade. Slučaj Poslanikovih a.s., ashaba je sličan slučaju brace Jusu- fa, a.s. Poučili smo se tim ishodom, odbacili ono što je za odbaciti, prihvatili ono što je za pouku, a prosudili ono u čemu su se razišli. Mi nećemo da post avljamo nova mišljenja jer znamo da su oni priželjkivah Allahovu milost u onome što činili i onda kad nisu u ibadetu."
Treba da znamo da je Muavi ibn Ebi Sufjan ušao u skupinu velikih ashaba, koji spadaju u krug Allahova obećanja, čime je i sam zaštićen od vrijeđanja. Bio je u najneposrednijoj blizini Muhammeda, a.s., i prvi od mus limana, kao pisac Objave, zakleo se Poslaniku, as.,, da će doslovno i bespri jekorno zapisivati Allahovu Objavu bez ikakvih drugih primjesa. Kada mu je Božji Poslanik, a.s., dozvolio da može zapisivati Allahovu Objavu, pitao ga je o tome, na što je on odgovorio: „Ovo počasno pero je samo sluga Allahu, dž. š., i na usluzi Resulullahu, a.s.“, a Muhammed, a.s., mu je uzvratio:
„Neka te Allah nagradi za tvoju namjeru", što je Poslanik, a.s., popratio do-
vom.
Također postoji dova Poslanikova, a.s., koju prenosi Ebu Abbas koji kaže: „Bože, pouči Muaviju pismu i računanju, i neka prođe teškoća koja će nastati između njega i Alije radijallahu anhu".
Muavija je, između ostalog, osvojio i Kipar, o čemu je Poslanik, a.s., obavijestio da mu je Allah dž.š., jasno primjerom košulje Jusufa, a.s., poklo nio veličanstven halifat. Ibn Arebi prenosi, da je za Muaviju, dok je bio ma len, ashab Farisija rekao da će ovaj dječak biti veliki vođa Hazreti Omer i Osman su Muaviju slali u Šam i njegovim uspjesima bili veoma zadovoljni.
Ono što se desilo između ashaba u žudnji za Allahovim zadovo ljstvom, a na putu idžtihada, posebno vezano za halifu Aliju - obećana im je veličanstvena nagrada, što svako sebi treba da uzme kao korist i na šta uka zuju mnogobrojna, često različita mišljenja uleme.
Ova rasprava je nazvana: „Odbrana - odgovor onima koji napadaju ha lifu Muaviju". Ova rasprava je nazvana: „Ibn Ebi Sufjan". Ja se slažem sa Allahovim odobrenjem da su obojica Allahovi miljenici, kojima je Allah obećao oprost grijeha i izdašnu nagradu. Muhammed, a.s., je zabranio vrijeđati i jednog i drugog, kao i ostale ashabe, bez izuzetka. Svi su oni pra vedni: i smatram da su Ebu Bekr, Omer, Osman i Ali, radijallahu enhu, od gojeni u pravdi, da su donosili odluke s ciljem ostvarenja sevaba i pravde tokom halifatskih uprava. Ljubav prema ashabima je, u stvari, stav onoga
koji voli Allaha, dž.š. Od Allaha tražim dovom da mi ne uskrati ljubav pre ma njima i da ne zamrači moje srce nakon što me uputio pravim putem. Pok loni mi Tvoj oprost. Ti si onaj koji upućuje.
Kamo sreće kada bi narod koji je pogođen pogrešnim razmišljanjima krenuo putem faraona koji je umro kao vjernik, čije je očajanje primljeno kod Allaha, dž.š., ajetom. Danas ćemo spasiti tvoje tijelo da bi bio poučan primjer poslije tebe, nakon što je poricao Musaov, a.s., poziv da vjeruje u Isitnu, sebe je proglašavao gospodarom, lagao. Sebe uzdizao, i nakon što je vidio najveće Allahove znakove, Allah gaje zatim ponizio, a potom primjer no kaznio kao primjer onima koji su davno živjeli i onima koji dolaze kas nije.
Međutim, postoji jedan broj onih koji se suprotstavljaju Allahu dž.š., Božijem Poslaniku i pobožnim naučnicima, te izuzimaju neke ashabe koje mogu kritikovati i vrijeđati ih temeljeći svoje mišljenje na nekim narodnim hikajama i smutnjama. Zar nisu dovoljne knjige, pored Kur’ana, Sahihajna, Sahia Buharijevog i drugih, kao argumenti za gašenje neistine, loše kazanih riječi, neznanja, raznih smutnji, neznalačkih zamisli i novotarija.
Prema tome, šta te navodi na razmišljanje da se može vrijeđati bilo ko od ashaba Poslanikovih, a.s.? Bože, oslobodi mene i moju porodicu od ružnih misli, a budi našim mislima, govorom i radom zadovoljan. Oprosti grijehe meni i mojim roditeljima, budi milostiv kao što su oni meni bih mi lostivi dok sam bio malešan, oprosti grijehe mojim učiteljima, svim vjernici ma na pravom putu, ženama Poslanikovim, a.s., našim majkama, četvorici halifa, šehidima Bedra, muhadžirima, ensarijama, svim dobročiniteljima vjere...Dodijeli nam šefaat Muhammedov, a.s., na Kijametskom danu!
Neka je zahvala Allahu koji nas uputi ovim putem, a ne stranputicom. Neka je salavat na Muhammeda, a.s., i ranije poslanike i mir na sve ashabe.
This treatise was entitled „The Defence - Response to Those Attacking
the Caliph Muavija ibn Ebi Sufjan". One must agree, with Allah’s permis- sion, that those to whom Allah promised the forgiveness of sins and abun- dant reward, are both Allah’s favorites. Muhammed a.s. forbade insulting of Muavija ibn Ebi Sufjan and Ali ibn Ebi Talib as well as the insulting of all other ashabs, without exempdon. They are ali just, and were raised in justice, they made decisions in order to achieve sevab and justice during the cali- phates.
That what happened between the ashabs, in their striving for Allahs content, and in their way of idžtihad, and that is especially important for ca- liph Ali, is that a magnificent reward was promised to them. They were to take that reward as their advantage and this fact is confirmed by often very different opinions of the ulema.
The love towards the ashabs is in fact the attitude of one who truly loves Allah dž.š. He asks from Allah with his dova not to deny him the love of ashabs and not to bring his heart to darkness after he showed him the right way.
