Siguran sam da ovaj moj kratki osvrt neće zamijeniti izlaganje poštovanog kolege dra Aleksandra Popovića, koji na ovaj znanstveni skup nije prispio. Cijenim njegove bibliografske priloge o našoj orijentalnoj književnosti, mada imam svoje shvatanje o kontekstu u koji je on književnohistorijski situira. Ipak žalim što nismo u mogućnosti da saslušamo njegova komparativna opažanja između rukopisnog i štampanog teksta Bašagićeve disertacije, što svakako predstavlja doprinos sagledavanju ge neze ovog djela. A pošto je on, bez sumnje, imao u vidu studiju dra Džemala Ćehajića o Bašagićevoj doktorskoj radnji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, koja je odbranjena na Bečkom univerzitetu 1910. godine pod naslovom Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur, a tiskana u Glasniku Zemaljskog muzeja 1912. godine, - ja sam bio slobodan da, u ovoj prilici, ponudim svoj osvrt na spomenutu Ćehajićevu studiju, koja je objavljena kao pogovor njegovu izdanju ove Bašagićeve knjige (Sarajevo, 1986). Ćehajićeva studija ima karakter kritičko-analitičke radnje o Bašagicevoj disertaciji, a istraživački je orijentirana da utvrdi nje gove izvore i literaturu kojom se služio, da objasni karakter njegove histo- rijskoknjiževne metodologije pri obradi građe o pojedinim epohama i pisci ma koje ovo djelo obuhvata, da samo djelo situira u širi kontekst njemu suvremene orijentalistike, a uz to da iznese elemente i njegova današnjeg tra janja. Odmah na početku mogu reći daje Ćehajić tim zahtjevima udovoljio u onoj mjeri koliko su mu to istraživačke mogućnosti dopuštale i koliko je sama Bašagićeva monografija tražila.
U uvodnom dijelu svoje studije Ćehajić je dokumentovano iznio his torijat interesovanja za istočne književnosti u Austro-Ugarskoj i posebno u Bosni i Hercegovini, zaključno sa Bašagićem. A zatim je utvrdio izvore, his torije književnosti i rukopisna djela kojima se Bašagić služio, i uz to naveo bibliografsko-sadržinske podatke o njima i o njihovim autorima. Produblja- vajući ovaj pravac istraživanja, Ćehajić je utvrdio i Bašagićevu metodologiju i pristup pojedinim bosanskomuslimanskim piscima i njihovim djelima koje je on uključio u svoju knjigu, komentirajući, uz to, uz pozivanje na druge književne historičare-orijentaliste, Bašagićevu periodizaciju i njegove ocjene
pojedinih književnih razdoblja. Pri tome je ispoljio punu mjeru naučne ob jektivnosti i kritičnosti, bez gubljenja afiniteta kako prema ovoj oblasti naše književne baštine tako prema njenu prvom istraživaču. Ćehajić je u poseb nom poglavlju iznio i „Bašagićevo shvatanje književnih vrijednosti",.koje je došlo do izražaja u ovom njegovu djelu, objašnjavajući ga u kontekstu književno-kultumih i društvenih shvatanja autora i njegova doba. A nakon toga je oduševljenje ovog književnog historičara za ove bosanskomusliman- ske pisce objasnio i u njegovu dodiru sa njemačkim romantizmom i nje mačkim romantičarima-orijentalistima, čime je još jedanput proširio istraži vačku bazu svoje studije, da bi u tome kontekstu donio i okolnosti pisanja Bašagićeve disertacije i prvi put objavio ocjenu, odnosno naučni referat koji su napisali članovi ispitne komisije na Bečkom univerzitetu, gdje je ona branjena. Produbljavajući ispitivanje geneze Bašagićeve knjige Bošnjaci i
Hercegovci uislamskoj književnosti, Ćehajić je uporedio rukopis dise
sa tekstom objavljenim na našem jeziku i utvrdio razlike, tj. ispuštanja, od stupanja, dodatke i naknadne historijskoknjiževne spoznaje Bašagićeve, čime je obogatio naučnu aparaturu ovog djela.
U posebnom poglavlju Ćehajič je istakao značaj istraživanja „utjecaja naše narodne poezije na literarno stvaranje naših pisaca na orijentalnim je zicima", koji je još Bašagić utvrdio, kao znalac ovih obiju književnih oblasti, a neki kasniji istraživači bez dokaza osporavali, nastojeći da ovoj književnosti, pored nesumnjivo šireg književnog konteksta u kojem se stva rala, ospore njen bosansko-muslimanski identitet, uz ignoriranje porijekla njenih stvaralaca. Kritičke ocjene ovog Bašagićeva djela iznose se u nared nom poglavlju studije (izostale su samo dvije: Klaićeva u „Hrvatu" 1921. i Mulabdićeva u „Zemanu" 1912), uz vlastite Ćehajićeve komentare. Pored toga, Ćehajič utvrđuje u čemu je ono ostalo do danas neprevaziđeno, da bi se na kraju osvrnuo i na osporavanje nekih Bašagićevih stavova. Proširujući svoju studiju o ovom Bašagićevu djelu, Ćehajić zatim konkretno utvrđuje
„mjesto i značaj pisaca slavenskog porijekla u suvremenim povijestima liter ature" turskih i zapadnih historičara, i to prema razdobljima u kojima su se ovi pisci javljali, dajući pri tom karakteristike njima suvremene turske knji ževnosti da bi utvrdio njihov vlastiti osoben položaj i svojevrsnu književnu prirodu njihovih djela. Rezimirajući, na kraju, rezultate svojih spoznaja o ovom Bašagićevu djelu, Ćehajić je s pravom istakao da ono, pored svoga pi onirskog značaja na ovom polju istraživanja, ostaje „za nas i za buduće ge neracije istraživača klasično djelo naše književne istoriografije na koje se možemo pozvati i koje moramo konsultirati kao izvor, isto onako kao što su djela Hammer-Purgstalla Geschichte der osmanischen Dichtkunst ili E. J. W. Gibbovo History o f Ottoman Poetry, klasična djela zapadne znanosti, sve
dotle dok se ne napiše jedna savremena istorija orijentalno-islamske knji ževnosti". Ćehajićeva studija se dalje kritičkidokumentarno razuđuje u iscrpnim referencama i napomenama ispod teksta te u selektivnoj bibliografi ji o ovoj oblasti literature Bosanskih Muslimana, tako da cjelinom svojom funkcionalno služi kao pogovor kritičkom izdanju Bašagićeve knjige Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, koja je već odavno predstav ljala bibliografski raritet, kao djelo koje sadrži i mnoge nepravaziđene knji- ževnohistorijske vrijednosti.
Naravno, poslije Bašagićeve disertacije, koja je eminentno književnog karaktera, unutar svoga historijskog sagledavanja ove orijentalske literature, izišle su i druge knjige iz ove oblasti kao što su Hanđžićeva i Šabanovićeva, ali koje su više biografsko-bibliografskog karaktera. Knjiga koja se nastavlja na književnu strukturu ovog stvaranja je danas ona koju je napisao naš sav- remenik dr. Fehim Nametak, a koja predstavlja bitan korak naprijed u ovim istraživanjima. Mnoga estetska zapažanja koja je Bašagić natuknuo, Name tak je razvio unutar sistema perzijsko-turske poetike, tragajući gdje god je to bilo moguće za našim bosanskim estetsko-motivskim doprinosom i preo bražajem. A uz to je, u uvodu, objasnio književne žanrove i osobene forme ove literature, njenu složenu dubinsku metaforiku, koja se u velikoj mjeri razlikuje od evropskih aristotelskih shvatanja književne umjetnosti, što je dragocjen Nametkov doprinos našoj nauci, zapravo teoriji književnosti.
This text gives the basic results of the essay by Dr. Džemal Ćehajić on the doctoral dissertation of Dr. Safvet-bey Bašagić Bosniaken und Herzegov- cen auf dem Gebiete der Orientalische Literatur, which he defended at the Vienna University in 1910. According to the author of this paper, Ćehajić fi- rst of all presented the background of the interest for Oriental literature in Austro-Hungary, especially in Bosnia and Herzegovina, until the apperance of Dr. Bašagić as a literary historian. Then Ćehajić gave a detailed analysis of Bašagić’s dissertation: his concept of literary values, his periodization of the Oriental Bosnian-Muslim literature, presented the background in which it was written and stated the scientific papers of the members of the doctoral defence panel, stated the difference between the manuscript of the disserta tion and the version published in 1912. He also commented on the evaluation of Bašagić’s work given in scientific criticism. And, finally, he designated Bašagić’s place in the Science treating this part of literary work of Bosnian Muslims.
