Mehmed-beg Kapetanovic Ljubušak izrastao je i sazrijevao u slože nim historijskim prilikama kada se naziralo da će se granice Osmanskog Ca rstva na ovim prostorima odsudno izmijeniti. Ne može se tačno ustanoviti kada, ali je izvjesno d aje Ljubušak postao svjestan neminovnosti promjena među prvima u svojoj sredini, prije najvećeg broja svojih zemljaka. U činjenici da se Ljubušak kretao mnogo više od drugih u svojoj okolini, daje mijenjao životne sredine i položaje u službovanju te d a je putovao mnogo i za ono vrijeme neuobičajeno i na Istok i na Zapad, da „vidi svijeta" - treba tražiti objašnjenje za njegovu pripremljenost za promjene. Prisno drugujući sa ondašnjim austrijskim vicekonzulom u Trebinju, Vukom Vrčevićem, u godinama koje neposredno prethode austrougarskoj okupaciji Bosne, našavši se u međuvremenu u mirovnoj misiji među pobunjenom rajom, Ljubušak je bio u prilici da se pobliže upozna sa činjenicama koje su govorile o gorljivoj zainteresiranosti Austro-Ugarske Carevine za Bosnu. O različitim mogućnostima koje su se Austro-Ugarskoj pružale u njenoj nakani da uvjeri evropsku javnost u opravdanost intervencije u Bosni, Ljubušak se mogao osvjedočiti i radeći kao član velike komisije koja se u proljeće 1876. godine bezuspješno bila okupila sa zadatkom da izvrši reforme na temelju note mi nistra inozemnih poslova Austro-Ugarske, grofa Andrassya, a u vezi sa sta njem u ovoj pokrajini Osmanskog Carstva. S druge strane, boraveći kao pos lanik u Carevinskom vijeću, poznatom kao Midhat-pašin parlamenat u Istan bulu, s jeseni 1877. godine, Ljubušak je mogao steći dojam o mogućem držanju Porte u događajima koji su bili na pomolu. Sve je to Ljubušaku omo gućilo da vidi dalje od drugih i da se pripremi za zbivanja koja su nadolazila. Njegovo poznavanje prilika pred austrougarsku okupaciju Bosne rukovodilo gaje u odluci da se najprije povuče s položaja gradonačelnika Sarajeva, a za tim da se potpuno ukloni iz Bosne. Prvih dana nakon svladavanja otpora ulasku austrougarskih trupa i uspostavljanja nove vlasti, Ljubušak je iz Dal macije stigao u Sarajevo i preporučio se generalu Filipoviću. U službu nove
vlasti stupio je tako sa punom lojalnošću. Ljubušak je, dakle, bio čovjek na glašene građanske odanosti, kako osmanskom, tako i austrougarskom režimu. U dvadesetak godina koje će uslijediti Ljubušak će svoju lojalnost potvrđivati na različite načine: odlascima Caru u poklonstvenim delegacija ma, učešćem u javnom životu, sudjelovanjem u pokretanju provladinog lista Bošnjak, podupiranjem vladi bliske ideje bošnjaštva, člancima i političkim brošurama, savjesnim obavljanjem povjerenih službi, u kojima zvanje počasnog vladina savjetnika i dužnost sarajevskog gradonačelnika predstav ljaju vrhunce. Označen kao austrijski čovjek i obilježen „bošnjaklukom", Ljubušak u literaturi dugo nije vrednovan onako kako zaslužuje njegovo dje lo. Vladimir Ćorović, koji je svojom „književnom slikom" Mehmed-beg Ka petanovih intonirao takav tretman Ljubušakova djela, na samom početku svoje studije je ustvrdio kako je „zaborav taj potpuno razumljiv", jer se Ka- petanovićevo književno bavljenje sastojalo u radu „drugoga reda" ,,u pri kupljanju narodnih umotvorina, u prevođenju s istočnih jezika i u izdavanju tugjih stvari".1) Ćorovićev strogi sud da Ljubušakov „književni značaj i nije u književnosti", znači odricanje nečega što nije tvrdio ni Ljubušak niti bilo ko u literaturi o ovom književnom i kulturnom poslaniku do tada. Drugim riječima, Ćorović se na samom početku svoje „književne slike" obračunao s tezom o književnom značaju Ljubušakovu koju je zapravo sam postavio. Pažljivije čitanje predgovora Narodnom blagu učinilo bi, međutim, ovu Ćorovićevu invektivu posve izlišnom. Naime, već prve rečenice proslava Narodnom blagu čine bespredmetnom nametnutu raspravu o značaju Lju- bušaka kao spisatelja jer je on sam u potpunosti bio svjestan da je njegov književni značaj bio - kako bi to Ćorović kazao - u „radu drugoga reda":
„Priča se kako je nekad mrav pošao na put - pitah ga: 'Kuda ideš?' Od govori: 'Idem na Meku da posjetim svetu Ćabu!' Reknu mu: 'Odaklen ti toliki malehan i neznatan, pa da ti dođeš na Ćabu?' Na to mrav odgovori: 'Ja lijepo i dobro znadem da tamo doći i doprijeti ne mogu, ali je moja želja da se samo na tome svetome putu nađem, pa zato idem!'
Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom zbirkom: i ja baš lijepo i do bro znadem da ja nijesam došao do toga da bih mogao Bog zna što znameni toga napisati i izdati, ali je i moja želja: da se samo na književnom polju nađem, pa zato sam se uputio ovo narodno blago sabrati!"2) Međutim, na sličan način kao i u primjeru djela Vuka Karadžića, poslovi „drugoga reda" koje je obavio u Ljubušakovu slučaju su bili od prvorazrednog značaja za književnost i kulturu naroda kojemu je pripadao.
1) Vladimir Ćorović, Mehmed-beg Kapetanović, Književna slika, Sarajevo 1911, str. 1.
2) Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, B ože p om ozi!, predgovor zborniku Narodno blago. Citirano prema izdanju: Sabrana djela, knj. I, Sarajevo 1987, str. 37,
Dolazak novoga doba koje je označeno uspostavljanjem austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini dočekao je Ljubušak kao četrdesetgodišnjak. Učesnik u dvije vojne na Crnu Goru, bivši kajmekam stolački, ljubuški, fočanski i trebinjski, te gradonačelnik sarajevski imao je već tada rukopisnu zbirku na kojoj je godinama radio i koju če u toku prvog desetljeća austrou garske uprave proširiti suradnjom sa određenim brojem „čestitih rodoljuba diljem Bosne i Hercegovine". Prilagođavanje zahtjevima novoga doba iska zat će se pri objavljivanju Narodnog blaga izborom latiničkog pisma, što se ukupno pokazalo dalekovidnijim potezom od onog na koji su Ljubušaku ukazivah njegovi kritičari, utemeljujuči svoje prigovore na činjenici o stvar noj višestoljetnoj ukorijenjenosti kurzivne bosančice kao ogranka ćiriličkog pisma, koje među Mushmanima, pretežno u begovskom sloju, traje u verti kali od srednjeg vijeka, preko krajišničkih pisama do Ljubušaka, a nastavit če se i kasnije, u sve tanjem toku, do naših dana. Ljubušak, koji se služio bo sančicom kao svojim radnim pismom u svakidašnjoj upotrebi, vlastitim je primjerom pružio dokaz za opravdanost i utemeljenost termina begovsko pismo („begovica") za jedan tip kurzivne bosančice. Mada se u izdavanju knjiga s pravom odlučio za latinicu, koja je njegovim zemljacima omogućila i lakše učenje jezika nove vlasti, osobno se nije opredijelio daje, kao svoje treće pismo, u svakidašnjoj upotrebi koristi umjesto bosančice, na kojoj je ustrajao čak i u potpisu. Naime, znalac orijentalnih jezika, posebno turskog i arapskog, Ljubušak se, kao svojim drugim pismom, služio arabicom, a bio je i vrstan kaligraf, o čemu svjedoče dvije sačuvane levhe izuzetnog rafinmana, od kojih je ona koja se čuva u Begovoj džamiji i svojom izvedbom, i svojim dimenzijama, značajna za mnogo širi prostor od bosanskohercegovačkog.3)4 Ovdje treba dodati da se Ljubušak povremeno, po potrebi, služio i latiničkim pismom, na primjer pišući posvete na svojim knjigama. Jedna od tih posveta nalazi se na primjerku Narodnog blaga, koje je 26. lipnja 1887. godine pok lonio biskupu Strossmayeru: „Poštenom gospodinu Biskupu Strossmayeru posvećuje ovo blago za spomen rodoljub pisac Beg Kapetanović."4)
Ljubušak je, dakle, vanredno lucidno uočio važnost rješavanja proble ma nove pismenosti pred kojim se Muslimani, okrenuti do tada u javnom životu arapskom pismu, iznenada našli činom okupacije Bosne. Pruživši žilav i žestok otpor ulasku austrougarskih trupa, muslimanski svijet u Bosni gajio je izrazitu odbojnost prema svemu što je tuđin donio. Otpor pismu, školi, načinu života koji je „Švabo" provodio izrastao je do oholog prezira
3) Vidi: Đ oko Mazalić, Leksikon umjetnika - slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1967, str. 69.
4) Knjiga se čuva u Biblioteci Đakovačke biskupije, u Strossmayerovu fondu.
svega tuđinskog. Sve je to vodilo stanju koje je jedan proučavalac ovog raz doblja pronicljivo označio kao „gluho doba“ u književnom stvaranju bosans kih Muslimana u austrougarskom razdoblju. Djelovanje Mehmed-bega Ka- petanovića Ljubušaka išlo je u pravcu razvijanja svijesti o nužnosti prihvatanja zbilje novoga života i potrebi prilagođavanja nastalim promjena ma. Nostalgično prizivanje Turske te očekivanje i vjerovanje da će sultan vratiti Bosnu pod svoje okrilje, živo prisutno kod muslimanskog svijeta u svim društvenim slojevima, smatrao je neutemeljenim, navodeči kao argu- menat u prilog svome mišljenju činjenicu da Osmanska Carevina od neuspje ha pod Bečom nije nikad uspjela vratiti teritorije koje je gubila. S druge strane, strah prisutan među muslimanskim narodom da se neće moći islamski živjeti pod krunom jednog kršćanskog vladara, Ljubušakje nastojao raspršiti tezom da je u jednoj na evropski način uređenoj carevini, kakva je bila Austro-Ugarska, slobodno ispoljavanje vjerskih uvjerenja nešto što ne može biti dovedeno u pitanje. U tom smislu, Ljubušak je smatrao pogrešnim izbo rom praksu iseljavanja Muslimana u Tursku i gorljivo se suprotstavljao napuštanju bosanskih djedovskih ognjišta. U složenim prilikama jačanja na cionalnih pokreta u maticama izvan Bosne, što se onda među bosanskim Srbima i Hrvatima zrcalilo na poseban način, u kompliciranom bosanskom mozaiku koji je jedan češki političar onoga doba duhovito označio kao
„kalajdoskop44, Ljubušak je svojim bošnjaštvom, pristajući nominalno i lojal
no uz političku liniju vlasti, branio zapravo muslimansku narodnosnu samos vojnost. U neisjenčenom i neiznijansiranom tretiranju Ljubušakova bošnjaštva - koje su začeli Ćorović i Kočić i ta linija traje do danas - gubilo se iz vida nekoliko činjenica. Prvo, kritičari Ljubušakova bošnjaštva imali su u vidu višegodišnju praksu provladina lista „Bošnjak41, u kojem je Ljubušak bio samo nominalno u zaglavlju kao vlasnik i osnivač, i to u prvo vrijeme. Ljubušakovo bošnjaštvo treba, dakle, razmatrati uvidom u njegove tekstove objavljene u bečkom listu „Die Presse44, u njegove političke brošure, te u one dijelove teksta u njegovim knjigama koji imaju autorski karakter (predgovori, komentari „narodnom44i „istočnom44blagu i slično). Drugo, uz potrebu vođenja računa o činjenici da bošnjaštvo kao politička ideja nije Kallayeva izmišljotina, uz uvažavanje ocjene da se ono razlikuje od ideje bošnjaštva koja svoj korijen vuče s kraja osmanske vladavine, valja imati na umu da se razrada ove ideje u istom razdoblju na ovom prostoru od ličnosti do ličnosti razlikuje. Primjerice, Ljubušakovo bošnjaštvo svakako se u mno gim pojedinostima razlikuje od bošnjaštva jednog Antuna Kneževića, koji ga je u osnovi naslijedio od svoga učitelja Ivana Franje Jukiča alias Slavoljuba Bošnjaka. Drugim riječima, osnovni prigovor Ljubušakovim kritičarima sadržan je u opažanju da su oni njegovo bošnjaštvo tretirali kao neoprostiv
grijeh, a da ga prethodno nisu kritički raščlanili niti preciznije odredili. Treti rajući Ljubušaka kao tipičnog i reprezentativnog, odanog predstavnika i zas tupnika režimske ideologije, oni su se preko njega zapravo obračunavali sa političkim idejama austrougarskih vlasti, ne definirajući o kojim i kakvim razradama ovih ideja je riječ. Zato presuditeljski prigovor koji na samom početku svoje studije izriče Ćorović zvuči danas, kada se sve izneseno ima u vidu, paradoksalno, kao pohvala Ljubušaku:,,... On je, najzad, jedan od onih čestih tipova bosanskih Muslimana, koji su samo Bošnjaci i Muslimani, koji osjećahu samo bosanski i koji su smatrali za težak grijeh biti onim što su: ili Srbi ili Hrvati.“5)6
Godine 1883. izašla je u Sarajevu iz štampe knjižica Risalei ahlak ili Pouka o lijepom i ružnom ponašanju, koja se općenito pripisuje Ljubušaku, s tim što u hteraturi postoji mišljenje da je ovo poučno djelce nastalo u sarad- nji Ljubušaka sa Ibrahim-begom Repovcem, tadašnjim profesorom orijental nih jezika na sarajevskoj Realki.6) Ljubušakova kasnija djelatnost, u kojoj je ispoljio izrazitu sklonost za poučavanje mladeži, dala je osnove da se u ovom slučaju s razlogom pretpostavi njegovo autorstvo. Uz to, strani uzor ove brošure - „po turskom" - kao i činjenica da se u tekstu uz pojedine od jeljke kojima se svjetliju mladi nalaze brojne poslovice na našem jeziku, još su više učvrstili uvjerenje daje Ljubušak pisac ove brošure. Poređenje pos lovica kojima su poentirani odjeljci Pouke o lijepom i ružnom ponašanju sa poslovicama iz Narodnog blaga također upućuje na zaključak daje Ljubušak u najmanju ruku koautor ovoga djela. Od sedamdesetak poslovica kojima je začinjen Risalei ahlak više od polovice (41) nalazi se u Narodnom blagu, od toga znatniji dio (27) u posve neizmijenjenom obliku, dok se preostale najčešće neznatno razlikuju. Nema nikakve dvojbe o tome da je Ljubušak - koji je u to vrijeme življe radio na pripremanju opsežne zbirke Narodno bla go - sam unio spomenuti broj poslovica, bilo iz rukopisa, bilo po sjećanju, u toku rada na priređivanju djela Risalei ahlak. Manje je vjerovatna druga vari janta, tj. daje Ljubušak preuzeo poslovice iz Risalei ahlaka i unio u zbirku Narodno blago, jer bi on tada - u skladu sa više puta ponovljenom devizom da „od viška glava ne boli" prenio sve raspoložive poslovice, a ne samo nji hov znatniji dio. Moguće je da je dio poslovica koje se ne nalaze u Narod
5) V. Ćorović, nav. djelo, str. 1.
6) Risalei ahlak. Pouka o lijepom i ružnom ponašanju. Po turskom za muhamedansku mladež u B o s ni i H ercegovini priredio i poslovicama narodnim i arapskim okitio muhamedanski školski odbor okružja sarajevskoga a odobrio Reis-ul-ulema za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu 1300 (1883).
nom blagu, a sadržane su u Pouci o lijepom i ružnom ponašanju, kazivao neko ko je eventualno učestvovao sa Ljubušakom u pisanju ovog djela, ili ih je Ljubušak upisivao po vlastitom pamćenju, u trenutku pisanja, a nisu se konačno našle u građi za zbirku koja će se pojaviti četiri godine kasnije.
U svakom slučaju, Ljubušakovo autorstvo u knjizi Risalei ahlak - kada se sve skupa uzme u obzir - dosta je izvjesno. Činjenica da se Ljubušak nig dje kasnije ne poziva na Pouku o lijepom i ružnom ponašanju kao na svoje djelo može se objasniti okolnošću da na naslovnom listu stoji podatak kako je djelo priredio „muhamedanski školski odbor okružja sarajevskoga4', što je moglo biti učinjeno u sporazumu sa autorom koji je ostao u anonimnosti i koji ni kasnije, dosljedno sporazumu, nije otkrivao svoje autorstvo ili udio u njemu. S druge strane, upravo iza formulacije „priredio i poslovicama narod nim i arapskim okitio44ukazuje se sažeto ukupno Ljubušakovo kasnije djelo vanje, što - uz ostalo - navodi na zaključak o izvjesnosti njegova autorstva u ovome djelu. (Riječ autorstvo u ovom slučaju, kao i inače u staroj knji ževnosti, treba shvatiti u blažem značenju nego što ga ona danas ima, jer je očito da se radi o preradi na temelju stranog uzora, „po turskom44, što je opet tipično za stariju književnost.)
Risalei ahlak ili Pouka o lijepom i ružnom ponašanju podijeljen je u trideset i četiri odjeljka u kojima se, u duhu islamskog odgoja, govorom jez grovitim i razumljivim, kazuje mladima o pobožnosti, znanju, štovanju, spletkarenju („habemošenje44, „stokućenje44), dvoličnosti, kleveti, nanošenju štete, oholosti, zavidnosti, skitnji, lukavosti, raskalašenosti, psovci i ružnom govoru, krađi, „slabosti na riječi44, ponižavanju drugoga, pizmi i tajnoj mrž nji, vjernosti, održavanju riječi, odavanju počasti, štednji, drugovanju, hitnji i inadu, čistoći, darežljivosti, tvrdičluku, prijateljskoj pažnji, pristojnosti i učtivosti, „ljubavi bližnjega44, poštenju i čestitosti, te o „njegovanju prijate ljstva44. Poučavanje mladih u navedenim odjeljcima, koje je imalo za cilj da ih uputi u ćudoredan život u islamskom duhu, začinjeno je poslovicama u kojima se isti sadržaji sažeto podvlače i naglašavaju. A upravo je ovo nasto janje oko moralno-poučnog djelovanja na mlade karakteristično za Lju bušakovo kasnije djelovanje - prerada i objavljivanje poučnog spjeva Avdija Jusuf-bega Čengića, na primjer - što još više učvršćuje uvjerenje o Lju- bušakovu autorstvu kada je riječ o djelu Risalei ahlak.
U Ljubušakovu ukupnom djelovanju tokom austrougarskog razdoblja uočljiva je neprekinuta poučno-prosvjetiteljska linija bavljenja, koja proist ječe iz njegova zanimanja za odgoj mladeži, kao bitnog činioca od kojeg ovi si svekoliki napredak jednoga naroda. Da je Ljubušaku do ovog pitanja bilo osobito stalo pokazuje, osim učešća u priređivanju Pouke o lijepom i ružnom ponašanju (Risalei-ahlak), njegovo objavljivanje moralno-poučnog spjeva
Jusuf-bega Čengića Abdija, najprije u Narodnom blagu, a zatim znatno do punjena izdvojeno, u ponovljenim izdanjima.7) Briga o ćudoređu omladine zapravo je dio Ljubušakove posvemašnje zainteresiranosti za izgrađivanje ličnosti i njeno usklađivanje prema raznolikim zahtjevima koje život stavlja pred čovjeka. Otuda njegova rana i trajna sklonost za usmenoknjiževnu vrstu koja je najsažetije uobličila životnu mudrost, za poslovicu. Po težnjama da ostane na zasadama islamske civilizacije kada su u pitanju načela moralnog sustava, da se u praktičnom životu ravna još i poslovičkim tekovinama gno- mičke narodne mudrosti, a da se - kada je sticanje znanja u pitanju - kreće dalje i zahvata i koristi se iskustvima iz drugog, kršćanskog civilizacijskog kruga, po ovim težnjama Ljubušak predstavlja prosvjetitelja novog kova u svojoj narodnosnoj sredini. Ovu moralno-poučno prosvjetiteljsku liniju nosi u svojoj ukupnosti takozvana alhamijado literatura, na čije se pjesnike Lju bušak poziva, donoseći ujedno neke od njenih značajnijih tekstova po prvi put.
U primjeru Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka može se ustanoviti skladan suodnos života i djela. Načelo islama po kojem nikakav cilj ne može opravdati nevaljana sredstva koja se na putu njegova ostvarenja mogu koris titi, našlo je u Ljubušaku djelatna izvršitelja. Kur'ansko načelo kojim se za branjuje ugnjetavanje drugog, a nalaže borba protiv ugnjetavanja, naišlo je na odziv u Ljubušakovim političkim brošurama, u njegovom višekratno po novljenom zalaganju za ravnopravnost, o kojoj on pojednostavljeno kaže da je „prva stvar" u Kur'anu. Zalažući se za život na zajedničkom prostoru u slozi i sporazumijevanju, u skladu sa narodnom svetinjom komšiluka, Lju bušak će se opet - kao i na brojnim drugim mjestima u svojim političkim brošurama - pozvati na Kur'an. Veli Ljubušak: „Kaže naš ćitab: i na onom svijetu da ćemo za komšiju pitani biti."8) Napadan od protivnika koji su os poravali tekovine civilizacijskog okrilja kojem je pripadao, Ljubušak je, ra zumljivo, odbijao tačku po tačku prigovora napadača, ukazujući na korisnost islamskih načela za skladan život u višekonfesionalnoj sredini, kakva je Bos na. Ali što je posebno važno, vlastitom životnom praksom Ljubušak je davao primjer širine i tolerancije, o čemu svjedoče brojne pojedinosti iz njegova života, zapamćene u zapisima njegovih suvremenika. Upečatljivu predstavu o Mehmed-begovoj ličnosti daje glasovito Vrčevićevo pismo, koje je ujedno literarno veoma zgusnuto sjećanje na mladost.9)
7) Avdija. Poučna knjižica za Školsku mladež od Jusuf-bega Čengića iz Foče. Povećao i izdao Beg Kapetanović Ljubušak. Sarajevo. Tisak i naklada Spindlera i Loschnera. 1894.
Naklada knjižare B. Buchwalda i druga objavila je u Sarajevu Avdiju nakon Ljubušakove smrti, 1903. godine.
8) M ehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Što m isle muhamedanci u Bosni, Sarajevo 1886. 9) V. Ćorović, nav. djelo, str. 8-9.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak živio je punini, bogatim životom, bio je „čitav čovjek" po svojoj težnji za obuhvatnošću, koja je vidljiva i u za misli na kojoj je utemeljeno njegovo djelo. Težnja ka skladnoj i obuhvatnoj cjelini vidljiva je već u nazivima: narodno blago, istočno blago, prirodno blago. Simbolično su tu već sadržane konstante i karakteristike narodnosnog bića Muslimana, čijeg se konstitutivnog, istočnog, elementa, koji je opleme nio narodnu osnovu, ne treba odricati, kao što ne treba svoje prirodno blago napuštati i mijenjati za drugo, makar ono bilo i blisko, istočno. (Sjetimo se Ljubušakova protivljenja pokretu iseljavanja Muslimana u Tursku i zalagan ja za ostajanje na ognjištima predaka.)
Naporedo sa poučno-prosvjetiteljskom, uočljiva je u Ljubušakovu dje lu težnja za enciklopedijskom obuhvatnošću, koju je nastojao postići u okvi rima spomenutih cjelina. Naime, ništa od onog što je bitno za književnost i narodni život bosanskih Muslimana nije ostalo izvan Ljubušakova domašaja. Svjestan važnosti oblikovanja svijesti o sebi, o svom etničkom biću iznutra, od umnih i nezavisnih pojedinaca, koji neće ovisiti ni o kakvim moćnim ut jecajima izvana, koji žele djelovati na tu svijest i oblikovati je po svojim željama, Ljubušak je uspjelo zahvatio sve bitne činioce žića i bića musli manskog i jasno ukazao na put samosvojnosti kojim treba ići. Po toj poruci, koja je varirana na više mjesta, Ljubušakovo je djelo danas posebno živo i poticajno.
Mehmed-bey Kapetanović (1839 - 1902), primarily known as the col- lector of works of oral tradition and translator of Oriental literature, was also active in educating the young in the Islamic špirit. This is evident, first of ali in the pamphlet Risalei ahlak and Avdija, the moral-instructive poem by Ju- suf-bey Čengić. Although this work is not signed with his real narne, it is rightly attributed to Ljubušak. The instruction of young people in the špirit of Islamic upbringing whose goal was to show them the value of moral life, was indicated in proverbs which served to emphasize the author’s point. The later period of Ljubušak’s work is characterized with this striving in the mo ral-instructive influence on young people. That is, for example, evident in the work on the supplements and in the printing of the poem Avdija by Ju- suf-bey Čengić. Ali this even more supports the conviction that Ljubušak is the author of Risalei ahlak. Finally, the Islamic educational-instructive hne of thought is evident in the whole opus of Ljubušak - in collections Folk
Treasure and Eastem Treasure (I and II) and in the pamphlets What Do Mo- hammedans in Bosnia Think (1886) and Future or Progress of Mohamme- dans in Bosnia and Herzegovina (1893).
