RISALA O H IDŽRI I DIO

Hvala Allahu koji je obradovao Svoga Miljenika sa viješću o njegovom povratku u zavičaj riječima:"...da ćete sigurno u Sveti hram ući bezbjedni

- ako Allah bude htio." 1

Neka je Allahov blagoslov i spas na našega prvaka Muhammeda - koji kaže u hadisu: „Ljubav prema domovini je dio imana“2 „a muhadžir je onaj koji izbjegava ono što je Allah zabranio."3 - i na njegovu porodicu i nje­ gove drugove koji su hidžretili i na Allahovom se putu svojim imecima i ž ivotima borili.

A zatim:

Ova Risala o hidrži je podijeljena na tri poglavlja:

- Prvo poglavlje je o pojmu hidžre, hadisima koji su u vezi sa njom, kao i mišljenja islamskih učenjaka o ovome pitanju,

- Drugo poglavlje objašnjava šta je ,,daru-l-harb“, uslove pod kojima prelazi u ,,daru-l-islam“4 i obratno, davanje prava na obavljanje džume na­ maza, bajrama, uspostavljanje kadijske dužnosti u nekim zemljama,

- Treće poglavlje pobliže objašnjava pojam „osvajanje" (fath), njegove podjele, razliku između dvije hidžre i druga objašnjenja.

* Ovu risalu je Azapagić napisao još kao tuzlanski muftija 1884/1302. godine najprije na arapskom jeziku, da bi je nešto kasnije 1886. godine u skraćenoj formi štampao na turskom jeziku u štampariji ,,Vatan“.

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu posjeduje dva rukopisa ove risale na arapskom jeziku.

Prijevod je sačinjen prema rukopisu koga je prepisao H. Mehmed Handžić. R-1343.

1. Al-Fath, 27; Svi prijevodi ajeta su uzeti prema: Kuran s provodom, preveo Besim Korkut, Starješinstvo Islamske zajednice Sarajevo, Sarajevo, 1984. god.

2. Ovaj hadis ne nalazimo u šest vjerodostojnih hadiskih zbirki.

3. Prenosi Buharija i Ahmed b. Hanbel

4. Dar al-islam, kako ćemo to kasnije iz teksta same risale vidjeti obuhvata muslimane, pripadnike knjige (ahl al-Kitab), a po nekima i idolopoklonike, dok dar al-harb podrazu­

mijeva idolopoklonike ili monoteiste koji odbijaju priznati islamski suverenitet. (Corm, Žorž, Multikonfesionalne zajednice, Svjetlost, Sarajevo, 1977. god. str. 157. bilj. 37)

Prvo poglavlje - o hidžri

Riječ „hidžra" sa vokalom ,,i“ iza ,h “ je imenica sa značenjem prekidan­ ja i napuštanja. Čovjekova hidžra je njegovo napuštanje i prekidanje, a hidž ra mjesta je njegovo ostavljanje, a s vokalom ,,u“ iza vokala ,,h“ znači takođe odlazak iz jedne zemlje u drugu.

Znaj d a je hidžra bila obaveza (fard) u početku islama pa sve do osvo- jenja Mekke, pa pošto je ona osvojena derogirana je njena obaveznost riječima (Muhammeda) smilovao mu se Allah i spasio ga: „Nema hidžre poslije oslobođenja (Mekke)“ Ovo je vjerodostojan hadis koga je prenio Buharija i Muslim složivši se u njegovom rivajetu od Ibn Abbasa.

U djelu Šerhu-l-mašarik od Ibn Melika se kaže: „Zanijekana je obavez­ nost hidžre i njena vrijednost koje su bile prije oslobođenja, a ne njeno postojanje u osnovi, jer je hidžra u Mekku neprekinuta.

Al-Qadi o riječima Uzvišenog „Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili..."5 kaže: On je objavljen o ljudima iz Mekke koji su primili islam, a nisu hidžretili u vrijeme kada je hidžra bila obavezna."

Šejh-zade kaže: Ovaj propis tj. [ šeri‘atski propis, a on je obavezujući] 6 je derogiran poslije oslobođenja Mekke.

Na margini ,,ad-dur al-muhtar“7 u odjeljku o nasljednom pravu se kaže:

,,A danas treba da naslijedi jedan od njih dvojice drugoga, tj. onaj koji je primio islam u „zemlji rata“ (dar al-harb) i nije učinio hidžru sa muslimani­ ma u „zemlju islama" (dar al-islam) i obratno, jer je propis o hidrži derogi­ ran riječima (Muhammeda) Allah mu se smilovao i spasio ga: „Nema hidž rc poslije oslobođenja Mekke.“

Tumačenje ovoga hadisa u smislu da nema hid žre iz Mekke poslije nje­ nog oslobođenja je suprotno izjavama učenjaka koje su navedene, a i poz­ natom pravilu da neodređena riječ u negativnom govoru izražava općenitost. U obzir treba uzeti općenitost riječi, a ne specifičnost uzroka, kao i činjenicu da ovakvo tumačenje ne može obuhvatati šeri‘atski propis, jer se šeri 'atski propis odnosi samo na ljude [bez obzira na zemlju, a hadis sa ovakvim značenjem ukazuje na to da Mekka nije postala daru-l-harb

5. An-Nisa; 97. Tekst ajeta glasi: „Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: „Šta je bilo s vama“ * „Bili smo potlačeni na zemlji“ - odgo- voriće - „Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?“ - reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je to prebivalište" .

6. Tekst u uglastim zagradama je sastavni dio ove risale koji se nalazi na marginama listova, a njima autor komentariše pojedina mjesta i termine koji su u samom tekstu ostali nejasni.

7. Vjerovatno se radi o djelu od Ibn 'Abidln '1252/1826. god. GAL,

GII311.

uopće, jer je to jedan od propisa vezanih za nju]8 a ne na mjesto.

Takođe, kada bi namjera zakonodavca bila, u vezi sa hidžrom, hidrža s obzirom na njenu povezanost sa određenim izhodištem (mjestom) kao Mekka npr. pominjanje tog izhodišta bi bilo važno. Činjenica da u navede­ nim ajetima i hadisima nema pomena toga izhodišta uopće, jasno ukazuje da se sa hidžrom nije mislila ova povezanost, inače bi bila pomenuta. Cilj hidrže s obzirom na njeno izvršenje i onoga ko je izvršava je da bude na Allahovom putu i radi Allaha i Njegovog Poslanika.

Kada bi se ovo osporavanje odnosilo na hidžru iz Mekke, bilo bi nužno da se podrazumijeva na suprotne strane, a to je utvrđena hidžra. Nijekanje se navodi samo prema onome što se potvrđuje, s obzirom na njihovu su­ protnost. Nužno je da se ograniči pojam hidžre i njene obaveznosti jer se ona odnosi samo na one koji su primili islam u Mekki. To potvrđuje ono što smo ranije naveli, a to je da nema hidžre poslije oslobođenja jer je ona bila obavezna (fard) samo iz Mekke, a derogirana je njena obaveznost pos­ lije osvojenja, s tim da pod ovim ne podrazumijevamo općenito značenje.

Dozvoljavamo mogućnost d a je zakonodavac sa ovim htio sva moguća značenja koja obuhvata ovaj hadis, ili pak zajedničku upotrebu višeznačne riječi u dva pa i više značenja, ili na način općenitosti posebnog značenja, a to je i prikladnije stupnju onoga kome je data sposobnost razumijevanja svih značenja (Muhammedu a.s.) s tim d aje višeznačna riječ asptraktna, pa ona ostaje u svom osnovnom značenju.

Što se pak tiče hadisa koji se prenosi od Alejhisselama:

,,Ko sa vjerom pobjegne iz jedne zemlje u drugu, pa makar to i jedan pedalj bio, zaslužio je sebi džennet, [„Hadis ukazuje na bježanje iz zemlje u kojoj postoje pretpostavke da će se griješiti, a to je pohvalno. Imami Gazali u djelu Ihja'al-'ulum kaže d aje Ahmed b. Hanbel rekao: „Da ova djeca nisu vezana za nas najradije bih napustio ovu zemlju, gdje ima puno zla, a malo dobra, ali me za nju vežu porodične veze, mada čovjek ne smije biti zado­ voljan sa ovim stanjem i da mu duša bude mirna s tim“. To zahtijeva bo- gobojaznost i temelji se na čvrstoj odluci, a nema sumnje d a je zahtjev pro­ pisa koji se temelji na blažoj olakšici, lakši od toga i vrlo teško je da danas postoji zemlja u kojoj nema griješenja i nasilja.]9 pa i ako je vjerodostojan ne ukazuje na obaveznost hidžre. U ovom hadisu je pomenuta riječ „bjež anje“, a to je odlazak zbog straha i nesigurnosti. Na to upućuju i riječi Uzvišenog Allaha o Musau, a.s.: „... a od vas sam pobjegao samo zato što

8. Misli se na kur'anski propis po kome je zabranjeno prolijevanje krvi u Meki: Al- Baqara 191, An-Naml 91, Al-'Ankabut 67.

9. Takođe ovaj hadis ne nalazimo u zbirkama hadisa koje se u hadiskoj nauci smatraju vjerodostojnim.

sam se vas bojao.“ 10 kao i ajet: „Musa je izašao iz grada ustrašen iščekujući."11

Strah treba da bude zbog vjere, kao što se to vidi i iz ovog hadisa. Pod tim se podrazumijeva uplašenost čovjeka za svoj život, imetak, ukućane, jer je njihovo čuvanje vjerska obaveza. Hadis ukazuje na to da je čovjek na svaki mogući način dužan čuvati vjeru, pa makar i bježanjem. Hidžra ni u tom slučaju nije obaveza (fard) po sebi, nego sredstvo za njegovo izvršenje. Dužnost je zaštititi vjeru, a hidžra je sredstvo do toga, a za svako sredstvo postoji odredba cilja (cilj opravdava sredstvo). Ovim se potvrđuje ono što je prije rečeno, a to je d aje hidžra iz dar al-harba u dar al-islam obavezna, tj. obaveza po propisu, s obzirom na to da nije moguće prakticirati odredbe vjere osim na taj nain.

Ako upitaš: ,,A šta je s onim što se prenosi od Alejhiselama gdje se kaž e: - Hidžra se neće prekinuti dok se ne prekine pokajanje (tawba)12 - ja od­ govaram:

Pod pretpostavkom njegove ispravnosti opet ne ukazuje na obaveznost hidžre, nego samo na njenu neprekidnost, odnosno da se ne prekida njeno dopuštenje ili prepuštanje na izbor, podsticanjem ili odobravanjem, npr. hidžra za opskrbom, ili bježanje od siromaštva, ili kao putovanje zbog oslo­ bađanja duše od negativnih osobina, progonstvo ili protjerivanje [Ovdje se radi o aluziji, što je očito].

U putovanju je izgrađivanje karaktera, upoznavanje ljudi, vježbanje duše, obogaćivanje uma, te sticanje iskustva pogledom i osjetilima kao što je rečeno:

Sirovi amber je bezvrijedan u svojim nalazištima, a u tuđini se nosi na vratu.

Pored svih prednosti putovanje nije lišeno ni napora i poteškoća, kao što je poznato d aje putovanje dio džehenemske vatre iako ono

[Kada se hidžra svodi na putovanje ona je ponekad obaveza, i tada obuhvata dozvolu za sva mjesta općenito, tj, na sve strane.] ponekad može biti u smislu obaveze, kao na primjer putovanje radi obavljanja hadždža [Samo putovanje nije obaveza, nego je hadždž obaveza, ali on nije moguć osim pomoću putovanja, pa je putovanje sredstvo za obavljanje hadždža, te je obaveza po smislu.] ili kao drugostepena obaveza (wagib) npr. putovanje za sticanjem potrebnog znanja kad nije moguće njegovo sticanje u mjestu gdje se živi.

Ovaj hadis kao da otklanja sumnju koja bi mogla proizaći iz naprijed ci­

10. Aš-Su'ara 21.

11. Al-Qasas21.

12. Hadis ne nalazimo u zbirkama vjerodostojnih hadisa.

tiranog hadisa, a to je nijekanje dopuštenja, s obzirom da se to značenje nameće razumu. Ako bi pak neko rekao da se pod ovim hadisom podrazu­ mijeva neprekidnost propisa o hidžri i njenoj obaveznosti, po poznatom tumačenju, odgovaramo niječno, jer bi takvo tumačenje značilo obaveznost hidžre neprekidno, što očito nije prihvatljivo. Prije bi moglo biti da se sa ovakvim tumačenjem hadisa misli na hidžru koja je protumačena riječima Alejhisselama: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruke pošteđeni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji izbjegava ono što je Allah zabranio". Ovaj hadis je sahih, a prenosi ga takođe i Taberani od Vasila s tim što u Hakimovoj predaji postoji dodatak: „mudžahid je onaj ko žrtvuje sebe po­ kornosti Allahu, dž.š. a muhadžir ko napusti griješenje." [Ovaj hadis takođe prenosi Buharija od Abdullaha b. Omera, ali sa riječima:" a muhadž ir je onaj ko napusti ono što je Allah zabranio."]

Rezime hadisa bi bio da onaj k o je učinio hidžru, a ne izbjegava ono što je pokuđeno je prividni, lažni i dvolični muhadžir, koji nije učinio hidžru radi vjerskih ciljeva, nego radi ovosvjetskih dobara koje tim postiže, ili radi žene kojom bi se oženio. Reklo se njemu d a je muhadžir ili Qays (ili bilo ko), njegova hidžra je ono zbog čega se iselio. Ko nije učinio hidžru, a izb­ jegava ono što je Allah zabranio on je muhadžir na Allahovom putu, a nje­ gova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika. Ovo je najveća hidžra i od­ govara „najvećem džihađu",13 hidžra od novotarija ka praksi Poslanika, tj. praktičnog ubjeđenja i odanosti Allahu dž.š., od pokuđenog ka plemenitom moralu i ćudoređu, od loših ka dobrim djelima, ali druga strana [tj. oni koji nisu učinili hidžru, a ostavili su ono što je Allah zabranio] se ostvaruje samo poslije derogacije propisa o hidžri.

Prema ovome, ko god živi u domovini koja nije pod pritiskom nasilni­ ka, koja ga ne prisiljava na Šeri'atom zabranjene stvari, ne prisiljava ga na razvra,i ne zlostavlja ga niti ga grdi zbog njegove bogobojaznosti, a uz to on ne izbjegava vršenje raznih loših djela oprečnih Šeri'atu i tvrdi da nam­ jerava učiniti hidžru na Allahovom putu, laže u svojoj tvrdnji. Njegovo pra­ vo stanje opovrgava ono što tvrdi, očito da stanje bolje govori od njega. Naime, čovjek izbjegava zabranjene stvari samo zbog bogobojaznosti i to je prava bogobojaznost srcem, a ne i nečim drugim osim njega, jer se i djela cijene prema namjerama" Djela se cijene prema namjerama, a svakom čovjeku pripada ono što naumi. U tijelu ima jedan organ, kada je on zdrav zdravi su i drugi dijelovi tijela, a kada je on bolestan, bolesno je cijelo tije­ lo"14. Dobra zemlja je isto što i srce, iz nje raste bilje, a i proizvodi su joj dobri odredbom Allaha, dž.š. a loša je poput srca koje je omeđeno vlastitim

13. Misli se na hadis gdje Alejhisselam vraćajući se iz jedne bitke kaže: „Vraćamo se iz male u veliku bitku - bitku sa samima sobom.“.

14. Ni ovaj hadis ne nalazimo u zbirkama vjerodostojnih hadisa.

nefsom i strastima i rezultira samo lošim. Neko od velikana je rekao:

„Tvoj lijek je u tebi, ali ga ne vidiš,

a tvoja bolest je van tebe, ali je ne osjećaš."

Bogobojaznost se ne postiže putovanjem po zemaljama, niti ostavljan­ jem domovine, mijenjanjem mjesta niti preinačavanjnem odredbi vremena.

To su samo njihova nagađanja i domišljanja15 sa pretpostavkama i nas- lućivanjima. Mislili su da neće biti na muke stavljeni 16, pa se desilo ono što se desilo [Ova dva odlomka, posuđena iz dva kur'anska ajeta, ukazuju na to da ko gradi zaključke na mišljenjima i pretpostavkama, puno stvari padne u protivjrečnost]... a koji će misliti d a je dobro što rade,17 a to nije dobro, to je propast. Misao i vijest nije isto što i znanje i očito viđenje (spoznavanje). Allah je darežljivi dobročinitelj, u Njega se treba pouzdati i On je siguran oslonac.

II DIO

Drugi dio objašnjava pojam daru-l-harb, govori o tome kako on prelazi u daru-l-islam i obratno, zatim govori o džumi, dva bajrama, te uspostavl­ janju kadijske službe u nekim islamskim zemljama.

„Daru-l-harb je zemlja mnogobožaca sa kojima muslimani nemaju ugo­ vor o miru. Ibn Abidin na margini djela Durru-l-muhtar kaže. Daru-l-islam postoje daru-l-harb u tri slučaja. Naime, kada stanovnici daru-l-harba pobi­ jede jednu našu zemlju ili se stanovništvo jedne pokrajine odmetne pa pobi­ jedi muslimane i uspostavi nevjernički zakon, ili muslimanski štićenici / 18 u islamskoj državi prekrše sporazum i izvojevaju pobjedu u njihovoj zemlji."

Pa i u ovim slučajevima daru-l-islam postaje daru-l-harb pod slijedeća tri uslova, dok neki kažu samo pod jednim.

a) Uspostavljanjem nevjerničkog zakona [tj. nemogućnost uspostavljan­ ja muslimanskog zakona uopće, kao što je navedeno u prvom uvjetu, mada

su u daru-l-islamu pomiješani muslimani i zimmije (ahlu-d-dimma) i ako se desi da bude uspostavljen zakon mnogobožaca općenito za sve, a daru-l- islam i prije nego što bude osvojen od zemlje koja je u daru-l-harbu postaje i sam daru-l-harb.) tj. prevladavanje nevjerničkog zakona i nemogućnost primjene muslimanskog. Jasno ukoliko se primjenjuje zakon muslimana [kao mogućnost obavljanja džume namaza, bajrama, obavljanja molitve za­ jedno, ezana, sudstva odlaska na hadždž i si.] i mnogobožaca onda to nije

15. Dio ajeta Al-Ba qara, 78

16. Al-Maida, 71

17. Al-Kahf, 104

18 Ahl az-zimma su kategorija ljudi koji sa islamskom državom imaju ugovor o miru. Država im obezbjeđuje sigurnost i prava, a oni državi plaćaju određene poreze.

daru-l-harb.

b) Pripajanjem dijela muslimanske teritorije daru-l-harbu, s tim da između njih ne bude nijedna muslimanska teritorija.

c) Da muslimani i dimmije u jednom mjestu izgube slobode koje su imali prije nego su zavladali mnogobošci, muslimani sa islamom a dimmije sa ugovorom o miru i štićeništvu.

Daru-l-harbu postaje daru-l-islam primjenom zakona muslimana kao što su obavljanje džume namaza ili bajramabez obzira da li je većinsko stanov­ ništvo nemuslimansko i da lije ta zemlja pripojena islamskoj državi.

U komentaru djela Durar al-muhtar 19 neki od kasnijih mislilaca je re­ kao. „Kada se ispune ova tri uslova u muslimanskoj pokrajini i u njoj post­ avi sudac musliman koji bi primjenjivao muslimanske zakone [ovakav pro­ pis proizilazi iz hadisa. „Nema hidžre poslije osvojenja, s tim da riječ feth (al-fath) ima značenje sudstva, jer će se ona u ovom značenju upotrijebiti i u trećem dijelu, a značenje će biti. Nema iseljenja iz neke zemlje nakon što bude osvojena od strane islamske države i uspostavljena njegova vlast, makar i uz zajedničko sudjelovanje, jer takva zemlja gubi status daru-1- harba i nem apotrebe za iseljenjem.] takva pokrajina postaje dar al-islam.

U istom djelu se takođe navodi d a je dozvoljeno preuzimanje sudijske dužnosti od strane sultana bio on pravedan ili ne, pa čak ako je i nevjernik. Na istom mjestu prenoseći od Tatarhanijc20 kaže se: Islam nije uslov za njega, tj. za vladara koji postavlja sudije a to je detaljno obrađeno u odjeljku

odžumi.

Mesbut u djelu Mi‘rag ad-diraya21 kaže da pokrajine koje su u rukama nevjernika su muslimanske i ne spadaju u daru-l-harb jer nije u njima us­ postavljen nevjernički zakon za svo stanovništvo, [tj. bez primjene Šeri'ata uopće], a sudska i upravna vlast im se pokoravaju po nuždi ili samovoljno. Tu spada svaka pokrajina sa namjesnikom kome je dozvoljeno obavljanje đžume, bajrama, primjena islamskog kaznenog zakona postavljanje kadija itd.

Kada bi namjesnici bili i nemuslimani, dozvoljeno je muslimanima obavljanje džume namaza i postavljanje kadija, s tim da su muslimani sa- glasni s tim. Završen citat.

Smatram d a je očito da se ovdje misli sa valijom na visok položaj koji ima kompetencije da postavlja kadije kao kod nas reisu-l-ulema što je na­ glašeno na margini jednog djela gdje se prenosi: „Ukoliko u jednom mjestu ne bude vladara niti onoga ko bi mogao imenovati sudiju (kao što je u ne­ kim mjestima danas gdje vladaju nemuslimani, Qordova) dužnost stanovni­ ka muslimana toga mjesta je da se međusobno suglase o jednom od njih i da ga imenuju namjesnikom, a on postavlja kadiju. On bi presuđivao među njima i predvodio džumu namaz. „Ovim se postiže zadovoljstvo duše pa neka se na to osloni, nehr.22

Na to ukazuju riječi ,,fetha“23 ne dopuštajući uspostavljanje kadijske dužnosti od strane nemuslimana što je, kako smo vidjeli, u kontradikciji sa onim što se navodi od Tatarhanije. Međutim ukoliko među muslimanima bude imenovan sudija nemusliman sa kojim će muslimani biti zadovoljni priznavanje njegove jurisdikcije, bez sumnje, je ispravno. [Ovim se ne mis­ li da je ispravno imenovanje sudija od strane nemuslimana, ali se to u krajnjoj nuždi može ostvariti uz saglasnost muslimana. Znači d a je saglas- nost muslimana prevashodna u tome.] Jasno je da se podrazumijeva pod zadovoljstvom muslimana i njihova suglasnost, što opet znači suglasnost učenjaka pametnih i razboritih, jer je suglasnost svih pojedinaca teško ili nemoguće postići kao i kod davanja prisege vjernosti vladaru.

U djelu ,,A1-Masair"24 se kaže: Imenovanje vladara se vrši preporukom predhodnog ili suglasjem vodećih ličnosti. Al-Aš‘Ari smatra d a je dovoljan jedan od učenjaka, pod uslovom da ima svjedoka, kako bi se odbile eventu­ alne primisli, ako to bude potrebno. Mu'tezile smatraju da treba suglasnost petorice učenjaka, dok neki hanefijski učenjaci smatraju d a je potrebna su­ glasnost ne pominjući broj:“ Saglasnost učenjaka se smatra saglasnošću svih, kao što se davanje prisege jedne grupe smatra prisegom svih. Odred­ ba po kojoj je obavezno tražiti muslimana za vladara proizlazi iz hadisa gdje se kaže: „Nema namjesništva nemuslimana nad muslimanom.“25 tj. nemus­ liman ne može upravljati nad vjerskim stvarima muslimana, s obzirom d a je nemusliman, kao što je nasljedstvo i drugi vjerski poslovi.

Komentar ovoga hadisa treba tražiti u njegovom etimološkom značenju. On ne podrazumijeva zabranu upravljanja zemljom u kojoj ima musliman- n a od strane nevjernika, pa se tako ne protivi namjesništvu nemuslimana s obzirom na svjetovnu upravu nad muslimanskim zemljama i oblastima.

22. Ovdje se vjerovatno radi o nekom izvoru, koji zbog nedostatka naziva nismo mogli identifikovati.

23. Takođe se radi o izvoru koji nije bilo moguće identifikovati.

24. Vjerovatno se radi o djelu

61/1456

25. Ovaj hadis ne nalazimo u zbirci vjerodostojnih hadisa.

Značenje hadisa je da se u takvim zemljama nađe musliman koji će upravl­ jati vjerskim stvarima muslimana. Zemlja u kojoj su kršćani na vlasti, a muslimani upravljaju svojim vjerskim stvarima nije u osnovi u rukama kršćana. Upravljanje i raspolaganje određenim stvarima podrazumijeva izv­ jesnu samostalnost. Tako se kaže: raspolagati sa stvarima ili upravljati nad njima je kada se nekome prepusti vlast. U čijoj god ruci bude zemlja on je njen vlastodržac i upravitelj. Očito je da se sa namjesnikom muslimana ne podrazumijeva upravitelj zemlje [Valija zemlje je onaj u čijoj je ruci vlast, u značenju položaja koji obuhvata brojne službe, a valija musliman je onaj u čijem je nadleštvu upravljanje u značenju raspolaganja stvarima vjere, s ob­ zirom da su oni muslimani.] nego upravljanje i opće raspolaganje u vjers­ kim stvarima, uspostavljanje sudske vlasti, davanje fetvi i si.

Što se tiče riječi Alejhisselama: „Islam je uzvišen i ne može ga ništa nadvisiti".26 značenje je da islam pobjeđuje svaku vrlinu kod Allaha, dž.š. jer nema sreće osim u njemu, kao što je nauka npr. najviše svojstvo i oso­ bina savršenstva, takođe. [ Ili značenje da islam nadvisuje svako svojstvo, bilo ono dobro ili loše, tj. u dobru nadvisuje svako dobro, a prevladava svako zlo, ukida njegovo djelovanje i briše njegove tragove kao što Allah, dž.š. kaže: „Dobra djela zaista poništavaju rđava.“ (hud 114) Prema tome kada se u jednoj zemlji nađe islam i negativnosti mnogobožaca i oba se primjenjuju, iz hadisa je jasno da odluka pripada islamu, je r je on taj koji nadvisuje i koji nije nadvišen, a zemlja ostaje pod njegovom jurisdikcijom i to je dar al-islam, kao što je navedeno u drugom dijelu pod prvim uslovom, a što je prenešeno iz djela Hindije. Nema protivrječnosti između prevlada­ vanja islama, jer naprosto islam je takav u svojoj biti, i podređenosti musli­ mana u jednoj zemlji u političkom i kulturološkom smislu.]

Iskrenog vjernika i učenjaka na ovome svijetu često susreće poniž avanje i omalovažavanje, jer je on kuća patnji i iskušenja. Allah, dž.š. kaže:

„Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti."27 Zbog toga se dešava da vjernik nije bez bolesti, siromaštva i poniženja,

a takođe se navodi: Plakalo je sedam nebesa i Zemlja i oni koji su u njima i

oni koji su na njima, onaj moćniji bude ponižen, a bogatiji osiromaši, sa učenim se poigravaju neznalice. Uzvišeni je rekao: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj."28 Takođe je rekao: ,,A u ovim danima mi da­ jemo pobjedu sad jednima sad drugima..."29 tj. mijenjamo i raspolažemo vremenima uspjeha i pobjede među njima. Ovo dodjeljujemo u korist jed­

26. Hadis prenosi Buharija.

27. Al-Anbija, 35.

28. Al-Qasas, 83.

29. Ali Tmran, 140.

nih jedanput, a u korist drugih drugi put. Zbog toga se i kaže: Jedan dan za nas, drugi protiv nas, jedna dan se radujemo, a drugi smo žalosni. Rečeno je: Ovaj svijet je sredstvo, a nije cilj. Ovako treba shvatiti njegovo mjesto jer je to često klizav teren. Što se tiče odobravanja namjesništva nemusli- mana Al-Qadi u svom tefsiru komentarišući suru Jusuf a povodom Ajeta:

„Postavi me“ - reče - „da vodim brigu o stovarištima na zemlji, ja sam zais­

ta čuvaran i znan.“30 kaže: ,,U tome je dokaz o postavljanju nemuslimana ako je spreman i primanje dužnosti iz ruke nemuslimana kada se zna da ne postoji drugi način da se ostvari upravljanje narodom i izvršenje obaveza" . Smatram da je dozvoljeno priznati vladavinu nemuslimana jer su ashabi dozvolili slijediti Jezida31 sa njegovim fiskom i nasilništvom, pa čak i nev- jerništvom, zbog toga što je odobrio ubistvo h. Husejina i njegovog rado­ vanja uprkos tome što je omalovažena porodica Alejhisselama. Sa'd u ko­ mentaru akaida je rekao: „Istina je da se ubistvo h. Husejina dogodilo uz slaganje i radovanje Jezida kao i s poniženjem porodice Alejhisselama", što je preneseno sa n e p rekinutim nizom prenosilaca. Pošto su neke pojedinosti prenešene od pojedinaca, mi se nećemo zadržavati na ovom slučaju, nego na Njegovu vjerovanju - Allah ga prokleo - i njegovim pomagačima i pris­ talicama. Međutim tabi'ini su primali položaje od Hadždžadža32 bez obzira što je bio najveći nasilnik svoga vremena. Sve te ovo upućuje na nužnost uzimanja u obzir položaja bez obzira ko ga imao i da li je on musliman. Allah govori Musau i Harunu: „Obratite mu se lijepim riječima" .33 Ovo je očito obaziranje na položaj. Komentarišući ajet: „Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ"34 Šejhu-l-ekber, povećana njegova tajna, kaže: „Ovdje su se okliznuli mnogi koji su se bavili islamskim pravom, a to im nije bilo po­ trebno, jer Alejhisselam upozorava sa hadisom na ono što smo rekli, a što je mene navelo da se poslužim dokazom u vezi toga: „Kada vam dođe neko od plemenita naroda, počastite ga“35 a i riječima Uzvišenog. „Allah vas ne odvraća od onih koji se protiv vas ne bore zbog vjere i koji vas ne izgone iz vaših domova, da im činite dobro i da budete pravedni prema njima." 36 Znaj da ti poštovan i moćan vladar u svom narodu neće doći, a da već nije ostavio svoju silu i moć iza svojih leđa, ili je pak tvoja sila i moć kod njega veća od njegove. Pa u svakom slučaju on je odsjeo kod tebe, pa ga prihvati prema položaju koji mu pripada i kojem će se sam radovati, pa ćeš mudar-

30. Yusuf, 55.

31. Yazid I sin Muawiya. Halifa u vremenu od 610-683. god.

32. Hadždžadž b. Yusuf namjesnik Iraka za vrijeme halife ’Abd al-Malik b. Merwan (685-705)

33. Ta, ha, 44.

34. ’Abasa, 5.

35. Hadis ne nalazimo među vjerodostojnim hadisima.

36. Al-Mumtahina, 8.

biti. Allah je Svog Poslanika prekorio zbog slijepca i hromog samo zato što su bili prisutni Jevreji i kršćani, u društvu je pao prijekor, a ne pojedinačno.

Veličanje vladara i poglavica spada u poštivanje Allaha, dž.š. a poštivanje siromašnih ne znači ništa drugo do pomoć likvidiranju njihovog siromaštva.

Njegove riječi: „Poštivanje Allaha“ u stvari znače poštivanje odredbe Allaha što upućuje na riječi Alejhisselama." Pa mu ukažite počast" s obzi­ rom da je odredba Poslanika odredba Allaha ili pak na riječi uzvišenog Allaha: „Allah vas ne odvraća..."

Negiranje zabrane uslovljava postojanje naredbe, pa makar to bilo u for­ mi dopuštenog djela, s tim da ono u nekim slučajevima može biti prepo­ ručljivo djelo ili pak u vidu obaveze kao što je uzimanje hrane i pića radi sprečavanja bolesti i održavanja života, ili pak značenje: veličanje lijepih imena svoga Gospodara i Njegovog stepena i uvažavanje Njegovih djela, kao vladavina i ostalih stepenova [kao uprava, namjesništvo, sudstvo, jer pripadnici ovih službi svojim imenom ukazuju na njihov značaj. Mu'min ima značenje onoga koji daje sigurnost, jer je osnovna sigurnost ljudi u im­ ovini i životima.] koji iz toga proizilaze, a koji se očituju u bilo kojoj osobi ukoliko to odgovara njegovoj sposobnosti.

Poštovanje proizilazi iz položaja, a ne iz osobe jer svjetovni i etički položaj je odraz Božanskog i Istinitog kao što se navodi: „Sultan je sjena Allahova". Ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Allahu, dž.š. Ovo značenje je u smislu onoga što se kaže: Pohvala isklesanog pripada klesaru, a pronicljiv i obrazovan komunicira sa ljudima s obzirom na njihov položaj. U Ruhu-l-bejanu37 povodom ajeta:..." A ljudima lijepe riječi govoriti..." se kaže d a je to naređenje dobročinstva sa imetkom u ostvarivanju prava po­ sebnih kategorija ljudi, a oni su: roditelji, rodbina, sirote i siromašni. Pošto imetak ne čini sve ove kategorije bogatim, naređeno je ljudima da sa sva­ kim lijepo ophode, lijepom riječi što pametnim nije nemoguće." Na istom mjestu se takođe kaže:" i lijepo jedni prema drugim postupajte" odnosno nužno je sa ljudima ćudoredno postupati, s lijepim govorom im se obraćati, vedra i nasmijana lica koje je otvoreno prema dobrom, ali i prema griješniku, prema vlastodršcu, ali i prema heretiku, bez licemjerstva i podi­ laženja, ali i bez načina ophođenja koji bi značio zadovoljstvo sa sugovor- nikovim nadzorima jer je Uzvišeni rekao Musau i Harunu: „Govorite mu lijepim riječima. „Ni jedan čovjek nije vredniji od Musaa i Haruna niti ima bijednijeg griješnika od Faraona, pa im opet Allah naređuje lijepo ophođenje prema njemu. U ovaj ajet su uključeni Jevreji i kršćani, a kako

ne bi bili hanifi. Lijep odnos prema čovjeku je obaveza u svim vremenima, osim kada to traži odgajanje onoga koji je u tvom nadleštvu i pod tvojom vlasti u nekim slučajevima. Zapravo ovakvo ophođenje u nekim slučajevima je i obaveza kada to zahtijeva položaj ili pak stanje. Zar nisi vi­ dio kada je Vjerovjesnik, a.s. kada g a je njegov narod zlostavljao i nogu mu okrvavio rekao: „Bože moj, uputi moj narod jer oni ne znaju".

U sličnoj situaciji je bio Alejhisselam i u Mekki, a što se tiče poziva na oružanu borbu, ona je naređena tek poslije hidžre. Ajeti prije hidžre su bla­ gi, Allah se u njima obraća ljudima općenito: „O ljudi"! i bili su blagi bez podjele na vjernike i mnogobošce, a medinski ajeti su puno odlučniji u po­ gledu [tj. u odnosu na pripadnike mnogobožaca a ne na vjernike ili mek- kanske ajete, jer apsolutna određenost ne pada od strane Najmilostivijeg.] oslovljava sa njima: „O vi koji vjerujete" i „O vi koji ne vjerujete", hvale i prekoravaju, za svaku priliku ima način obraćanja. Otvori oči pa ćeš postići stepen zadovoljstva, skini koru, a uzmi srčiku bićeš jedan od razboritih.

III DIO

Treće poglavlje objašnjava pojam ,,feth“, daje njegovu podjelu, i ono što se odnosi na njega.

,,Feth“ jezički znači otvaranje zatvorenog, eliminisanje prepreke itd. Dijeli se na dvije vrste: prva je dostupna vidu, kao otvaranje vrata ili katan- ca (brave), a druga umu, kao razbijanje tuge, oslobađanje od straha, te taj­ novite i nejasne stvari u ezoteričnim naukama pokazivanjem i razotkrivan­ jem jasnim učiniti. Ova vrsta fetha se upotrebljava u sudstvu, npr. da sudija pronikne u skrivene namjere zahtjeva ili žalbe, zatim kod pobjede, pomoći, ratnog plijena, osvajanja jedne zemlje silom.

Znaj da je ovaj izraz spomenut u Kur'anu zajedno sa riječju skora (al- qarlb); kao što je u riječima: ,,...i nagradiće ih skorom pobjedom"38 i riječima: „... Allahova pomoć i skora pobjeda"39 te uz riječi „sigurna" (al- mubin) kao što je u riječima Uzvišenog: „Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu," 40 a takođe i općenito bez ovih povezanosti, kao u riječima: „Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu."41

Izraz „skorašnja pobjeda" (al-fath al-qarib) je ustajanje [bez obzira da li je to ustajanje borbom i oružjem ili mirnim putem i dobrim postupanjem od strane osvajača] protiv tiranije, nasilja, nepravde, i preuzimanja vladavine nad stvarima vjere, života, imetka i porodice, s obzirom da su bliski jedni

38. Al-Fath, 18.

39. As-Saff, 13.

40. Al-Fath, 1.

41. An-Nasr, 1.

drugima, koja se ponekad svodi na vođenje domaćinstva. Na to je ukazao i Alejhisselam riječima. „Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoja stada.“42 Drugim riječima to je pobjeda koja donosi čovjeku sreću na ovom ili onom svijetu, s obzirom na njenu bliskost i pomenuto područje. Ratni plijen [u feth spadaju takođe, pobjede koje se dogode usljed obostrane od­ brane ili napada, osim osvajanja zemlje jer je ona u tom slučaju sredstvo za opstanak, a ova skrivena pobjeda je ostatak tajni straha koji je uljeven u srca mnogobožaca.] spada u ovu pobjedu, jer pripada drugom dijelu, a to je ovosvjetsko zadovoljstvo. Na to upućuju riječi Allaha: ,,I bogatim plijenom koji ćete dobiti“ poslije riječi ,,I nagradiće ih skorom pobjedom." Ova pob­ jeda je početak osvajanja i najniža svojim mjestom i položajem, a naj­ općenitija shodno ostvarenju pojedinaca i vremena.

Allah, dž.š. kaže: ,,I nagradiće ih skorom pobjedom,“ „Obraduj vjer- nike“ tj. skorom pobjedom i pomoći, a to je ovdje izraženo općenito. Ta pobjeda će se ostvarivati na tajanstven način i ona je dio osvajanja bez vlas­ titog učešća i doprinosa. Na nju ukazuju i riječi Uzvišenog u slučaju gdje su nabrojane blagodati poslije pominjanja ratnog plijena" i ruke ljudi je od vas zadržao" , jer zadržavanje ruku ljudi od tih prava pa makar i mirnim pu­ tem, nakon izvjesnosti poraza je skrivena blagodat koja se ispoljava u vidu kazne. Skrivena pomoć koja dobije oblik poraza bi trebala izazvati zahval­ nost na njoj tražeći tako povećanje blagodati, ali to većina ljudi ne osjeća zbog njene tajnovitosti, kao što je većina ljudi i ne primjećuje, kao d aje ona njihov nasljedni imetak, ne znajući njenu pravu vrijednost sve dok je ne iz- gube. Pomoć je pobjeda koja je najavljena u ajetu: „Allahova pomoć i skora pobjeda. „Ovaj vid pomoći je tajnovit, nesaznatljiv, a radi se o izrazu koji nije određen, mada se čini da je to zbog ugroženosti vjere. Budući da je nespoznatljiva pomoć nižeg stepena od očevidne pobjede i Božije pomoći, primjerena je vjeri kada postane neobična (garib).

Sigurna pobjeda (al-fath al-mubin) znači zauzimanje zemlje ratom ili pri- miijem i njeno prisajedinjavanje državnoj teritoriji, zbog djelotvornosti ras­ polaganja i upravljanja nad njom i njenim stanovništvom samo u vanjskom pogledu i sa općom upravom. To je suština osvajanja kod ove pobjede. Allah, dž.š. kaže: „Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu." Ovo se odnosi na Alejhisselama, mada se u stvarnosti odnosi na onoga kome pripada, i spada u općenitu vlast. A ako se pripiše općenitosti to je samo zbog toga što su oni posrednici u njenom osvojenju, a to je osvajanje vladara, sultana, za­ povjednika sa Allahovom pomoći: ,,A Allah će ti pružiti veliku pomoć. “43, a od Njega su i riječi: ,,A pobjeda dolazi od Allaha, moćnoga, mudroga."44

42. Hadis prenosi Buharija i Muslim.

43. Al-Fath, 3

44. Ali 'Imran 126.

Kada se ostvari ova pobjeda, zajedno sa njom se postiže i ona prva, kao što je bilo pri osvojenju Mekke. Zbog toga je i nazvana „sigurna pobjeda".

Što se tiče sveopće pobjede (mutlaq) to je sigurna pobjeda s obzirom na mogućnost raspolaganja i provođenja njegove vlasti u suštini. Na to upućuje i ajet: ,,I vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze."45 Pokoravaju se Alejhisselamu u dušama zbog njegovog snažnog uticaja na njih i ovo je najuzvišenija pobjeda, kao d aje spoj dvije suprotnosti; sablje i pera, propovijedi i odredbe i pojavljuje se kao vidljiv kraj sa dva oprečna svojstva; pobjeda kojom se zauzimaju kraljevstva i svjetovi, prema hadisu:

„Da tebe nije svijet ne bi stvorio."46 i završetka vjerovjesnika i poslanika prema ajetu: ,,A tebe smo kao milost svjetovima poslali."47 [Ove tri vrste osvajanja imaju i svoja skrivena značenja. Prvo bi značilo osvojenje srca do stupnja sigurnog znanja i čistoće od neprijatelja vjere, a to su šejtani i stras­ ti, ili se pak podrazumijeva u pojavnosti oslobađanje od miješanja džinna i ljudi. Ta se pobjeda ostvaruje samo nakon napuštanja onih grijeha koji uništavaju bogobojaznost, lijep odgoj i iskrene namjere. To je krajnje napuštanje i ispravno ponašanje. Hidžra poslije toga nije potrebna. Jasno to je osvajanje u području duše, a ostvaruje se samo onda kada se čovjek okiti mudrošću i spoznajom, i to je prodiranje u tajne duše, a to je kraj otkroven- ja Božanskog i pomoć Premilostivog.]

Ako se pojavi kod nekog drugog onda su to samo njeni odrazi i poslje­ dice usljed pripadnosti i naslijeđenosti od Vjerovjesnika, a ona je na osno­ vu prvobitne pripadnosti, a za nekog drugog na osnovu zavisnosti. Njego­ va pomoć je najavljena riječima;" ...a kada Allahova pomoć i pobjeda dođu."

To je najviši stepen definicije jer je pripisana Allahu. Ona je, prema ne­ kim misliocima vrhunac spoznaje. Ako si ovo shvatio, znaj d a je pobjeda koja se naziva „bliska" (al-qarib) bila jamac hidžre Vjerovjesnika u odlučnom trenutku uz pretjerano nasilje mnogobožaca, sve dok se nisu sas­ tali i poslije dugog vijećanja odlučili ugasili svjetlo Uzvišenog Allaha. Za to su dokaz Allahove riječi:

„Vidje li ti onoga koji brani robu da molitvu obavi

Pa neka on pozove društvo svoje.48

Ova dva ajeta najbolje ukazuju na istinitost ovih tvrdnji. Uzvišeni Allah je najbolje znao da je samo hidžra brz i efikasan lijek, pa ju je u takvom

45. An-Nasr 2.

46. Misao koja se veoma često susreće u sufijskoj literaturi kao hadisi-kudsi mada ga ne nalazimo u zbirkama vjerodostojnih hadisa.

47. Al-Anbija', 107.

48. Al-'Alaq, 9-10.

stanju učinio obaveznom za sve osim slabih žena, djece i staraca. K oje od njih učinio hidžru njegovu hidržu je obogatila ova pobjeda, a ko se nije pre­ selio trpio je nasilje mnogobožaca i nalazio se u najtežem stanju sve dok ih Poslanik nije obradovao svojim dolaskom.

Riječi „Nema hidžre poslije oslobođenja Mekke“ su jasne i nedvojbene i iz njih je očito d a je Allah hidžru učinio obaveznom zbog toga što se doz­ volilo zatvaranje vrata bliske pobjede, a ona se nisu zatvorila pojavom vjere u slučaju njene neobičnosti [tj. kao stranca koga Kurejšije ne primaju, nego ga pretjerano odbijaju], jer je Mekka bila sjedište samovolje i potčinjavanja, a njeni stanovnici su postali neprijatelji i uhode islama. Da je kojim slučajem hidžra propisana zbog samog stanja u Mekki kao gradu supros- tavljanja i mnogoboštva, bez sumnje bi to bilo učinjeno u godini objave, bez kolebanja. Mekka je u tom periodu bila u najogrezlijem mnogoboštvu, a Medina i Abesinija nisu bile vremenski pogodne za mjesto islama i bo- gobojaznosti. Poznato je d a je Muhammed, a.s. ostao u Mekki poslije prve objave 13 godina, od toga tri sa plemenom Benu Hašim u bojkotu, nisu go­ vorili sa njima, trgovali, ženili se od njih, nisu se družili sa njima, pa su nje­ govi drugovi odlučili učiniti hidžru u Abesiniju, a ko je od njih ostao u Mekki bio je izložen neviđenoj torturi i zlostavljanjima sve dok se nisu ise­ lili u Medinu, [a ko se nije iselio zadesile su ga nedaće sve do oslobođenja Mekke]. Kada sve ovo imamo u vidu možemo reći da feth predstavlja oslo­ bođenje. Ovdje je moguće da se pod oslobođenjem misli na općenito oslo­ bođenje, a određeni član je upotrijebljen za vrstu i općenitost pa će značenje biti: Nema hidžre poslije oslobođenja pa bilo kojeg, pa makar bilo ono i tre­ nutno zbog postizanja nekih ciljeva.

Čovjek pije lijek da bi se odbranio od bolesti, međutim kada bolest prođe nema koristi da se on pije jer tada ne djeluje. U tom slučaju je lijek opterećenje za dušu, jer se traži ono što je već postignuto, a i hadis kazuje da nema jela poslije prezasićenosti, uzimanje hrane poslije toga je pohlepa, dok je hidžra poslije pobjede veoma riskantna i opasna stvar. Pravo ćete obavijestiti onaj koji zna, ali mislim d aje ovaj hadis silno obradovao ono­ ga ko je primio islam u Mekki, a nije učinio hidžru u Medinu, [u vrijeme kada je hidžra bila obaveza], a oni koji su primili islam poslije osvojenja su na temelju toga uživaoci. Tebi je poznato ono što je već rečeno, a to je da ih je ova pobjeda zadesila tek poslije oslobođenja Mekke. Značenje hadisa ide za tim d aje obaveznost hidžre ukinuta jer je ostvarena „skora pobjeda" za njih sa ostvarenjem „sigurne pobjede" samo za Poslanika, njemu ili onima od muhadžira i ensarija zato što su bili posrednici u toj pobjedi. Oni koji su učinili hidžru udovoljili su toj obavezi, i za njih nema koristi zabrana hidž re, osim da se to definiše. [Jasno, ukoliko bi se ova odredba ograničila samo na muhadžire, značenje hadisa bi umnogome bilo suženo.] Tako se

kaže d a je cilj derogiranja propisa o obaveznosti hidžre trajna i stalna zabra­ na poslije pobjede, i da se dozvoljava onima koji su učinili hidžru, povratak u njihovu domovinu, a moguće je i drugačije tumačenje. Nema hidžre iz neke islamske zemlje poslije njenog osvojenja, tj. bez vjerske nužde i jake šeri'atske potrebe, što opet znači sve dok se ona ubraja u daru-l-'islam i ne postane daru-l-harb i zemlja neprijateljstva. Vjernik vjerniku je kao tvrđava i zajednička nevolja se brani svim sredstvima, a ko požuri sa jednom stvari prije vremena bude kažnjen njenim gubljenjem i porazom.

Čudnom slučajnošću, kada se izračunaju imena slova ovoga hadisa i njima pomoću džumelu-l-kebira49 doda broj slova, a ima ih trinaest, a s ob­ zirom da se uzima vrijednost svakog slova u njegovom nazivu, dobije se ova godina50 pa i ovo kao da ukazuje da ne postoji potreba za hidžrom iz šeri‘atskih razloga poslije ove godine [dokazivanje nepostojanja potrebe za hidžru iz šeri‘atskih razloga] zbog zalaska svjetla mira i pojave njegove su­ protnosti na zemlji i „bliske pobjede" kao pojava zore na horizontima rijeke vjerskog područja koja stiže sa lađom Šeri'ata na moru sreće. [Ukazivanje na riječi Allaha, dž.š. „... pojavio se metež i na kopnu i na moru" 51 a brojčana vrijednost i ovih slova bez ponavljanja istih daje ovu godinu. Ovdje je i aluzija na sjeverno svjetlo koje se pojavljuje sa sjevera posije za­ laska sunca, a ponekad i aluzija na vraćanje vjere u stanje neobičnosti, jer je ona izmiješana svjetlom i tminom.]

Danas ni za jednu kategoriju ljudi nema prepreke za ovu vrstu pobjede, pa ko god nađe da ga u njoj nešto sprečava, neka prekorava samo sebe i kao da se on uzdigao iznad vjernika dva uzvišena grada.]52

Pitanje o kojem se raspravlja u pojavnoj i skrivenoj formi sa prevlada­ vanjem jednog ili drugog, tj. ono što bude manjkalo u pojavnosti prelazi u suštinu, pa tako i ono što bude nedostajalo u općoj uprvi i djelovanju biće nadomješteno sa posebnom [upravom nad vjerskim poslovima] a to je smirenost i ustrajno izvršavanje vjerskih obaveza.

[tj. provođenje tih propisa vraća se unazad svodeći se na vjerske pos­ love i vođenje domaćinstva. Ono što nedostaje u općoj upravi, prelazi u po­ sebno upravljanje.]

49. Način prebrojavanja brojčanih vrijednosti slova u arapskom jeziku.

50. Misli se na godinu 1302/1884, vrijeme kada je pisana risala i kada je bio najinten­ zivnijival iseljavanja.

5 1 . Ar-rum41.

52. Misli se na stanovnike Mekke i Medine.

Ovdje je autor po poznatom ebdžed sistemu preračunavao ajete:

„Pojavio se metež na kopnu“ i „Allahova pomoć i skora pobjcđa“ te hadis „Nema hidžre poslije oslobođenja4*gdje je uvijek dobio zbir 1302 zaključujući da i to kao da ukazuje da u toj godini (kada on piše ovu risalu) hidžra nije potrebna, odnosno pre­ noseći značenje ajeta „Pojavio se metež" u svoje vrijeme.

Allah, dž.š. kaže:... „osim ko bude prisiljen, a srce mu bude mimo u is­ lamu."53

Nemogućnost primjene propisa vjere javno, čini nužnim vraćanje smire­ nosti sa imanom u dubini duše. Vlasti u našim vremenima tvrde da postoje osigurane slobode u onome što se tiče vjere, tako da se neprijateljstvo pre­ ma vjeri pretvara u despotizam na zemlji, a postizanje lijeka za tijelo, otk­ lanja neprijateljstvo u dubini duše. [Što nedostaje u skrivenom neprijate­ ljstvu prema vjeri, prelazi u zadovoljstvo sa upravljanjem u svjetovnim stvarima.]

Jer ukoliko se u ovom osvojenju (okupacija Bosne i Hercegovine) us­ postavi despotizam mi možemo učiniti hidžru, a i to je ostatak od te pob­ jede. Ako pretpostavimo njenu nemogućnost, pa i u tome je dašak od miri­ sa osvajanja.

U ogledalu pretjerivanja granice vidi se odbljesak pobjede, jer tada pre­ staju vjerske obaveze i dužnosti. [Jedna stvar kada prijeđe svoju granicu, pretvori se u svoju suprotnost.] Tada nema nikakvog poremećaja, ,,a nije učinio u vjeri nikakve poteškoće."54 Svaka poteškoća je praćena razgaljen- jem i radošću, a djela se prema namjeri cijene i nužda zakon mijenja. Pa svako onaj čija zemlja bude osvojena i prijeđe granicu, to može biti iskušenje, zasluga, a ponekad i prava blagodat, jer nagrada je prema zaslu­ zi. [Ukazuje na to da je zatvaranje (misli se na bojkot) u doba Alejhisselama Božije iskušenje iza koga slijedi razgala od strane Premilos- tivog, nasuprot zatvaranju hidžre na osnovu zasluge, jer ona ostaje sve dok traje ta zasluga, osim da bude iz biti Njegovog imena koji sve i obilno daje.] Riječi Allaha, dž.š. „Ako vi pomognete Allaha i Allah će vas pomoći."55 ukazuju da je ova pomoć prema našoj zasluzi. Naša pomoć Allahu je da živimo sa vjerom u Njega, tj. pa će vas nagraditi prema stepe- nu vaše pomoći, odgovarajućom nagradom, kao što obuća obući odgovara i kao što mjera mjeri odgovara, što se očituje u Njegovom imenu praved­ nog a što opet proizilazi iz Njegove mudrosti vidljive na ovome svijetu i pravednosti koja se očituje u Njegovoj moći na budućem svijetu. Znači, na­ grada je prema djelu, kako ti budeš sudio drugom tako će se i tebi suditi, svako će požnjeti plodove onoga što je posijao, a dug se vraća samo prema svojoj vrsti. Međutim, Allah će se smilovati čovjeku koji je spoznao svoju vrijednost, a nije prekoračio granicu. U tom smislu je i ajet: ,,A dužnost nam je bila vjernike pomoći."56 Dužnost i zasluga je prema stepenu imana koga ima tri vrste:

53. An-Nahl, 6.

54. Al-Hagg, 78.

55. Muhammad, 7.

56. Ar-Rum, 7.

- oponašanje, a na njega upućuju riječi Allaha, dž.š. „Recite - Mi vjeru­ jemo u Allaha“57 i riječi: „Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji pozi­ va u vjeru: - Vjerujte u Gospodara vašeg - i mi smo mu se odazvali."58 a to je najslabiji iman.

- dokazivanje, našto upućuju riječi: ,,U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana..."59 i riječi: „Znaj da nema boga osim Allaha60, a to je jači iman od prethodnog, i

- prisutnost i očevidnost, našto upućuju riječi: „...za one koji stojeći, sjedeći i ležeći...“61 („Allah svjedoči da nema drugog boga osim Allaha")62 a to je najjači iman.

Svakoj od ove tri kategorije snaga imana se povećava kada obuhvati sve ogranke vjerovanja ili njihovu većinu, a dovodi ga do slabljenja svako nje­ govo okrnjivanje [tj. osim onog prvog ogranka, bez koga se ne može biti vjernikom, s tim da se pod izrazom vjernik misli na onoga koji pruža sigur­ nost što se vidi i iz riječi Alejhisselama: „Vjernik je onaj od koga su sigurni drugi ljudi u pogledu njihovog imetka i života" ,63 pa ko pruža više sigur­ nosti ljudima biće okružen pomoći. Znaj da u snazi vjerovanja postoji veliki uticaj, kada je vjerovanje muslimana slabo, a vjerovanje drugih jako, na os­ novu spoljašnih uzroka koji imaju udjela u pobjedi, pobjeda i uspjeh pređu sa svoga mjesta na stranu jačeg.]

Iman se sastoji od sedamdeset i nešto ogranaka, najvrednije su riječi: Nema boga osim Allaha, a otklanjanje nečega što smeta na putu je dio ima­ na. I stid je dio vjere.64

Znaj da svaka realnost teče u moru egzistencije s obzirom na njeno rađanje, i da je svako svojstvo vidljivo u ogledalu prisutnosti i svijetu rađanja. I svaka od njih ima svoj početak, kraj i središnji dio. Snaga je u središnjem dijelu [središnji dio spaja dvije krajnosti kao zora (osvit i suton) koja obuhvata svojstva svjetlosti i tmine.] a proces stvari se ponavlja. Početak je izvor kraja jer Alejhisselam kaže:

„Islam je počeo neobično, i na to će se vratiti, kraj će biti povratak početku."65

57. Al-Baqara, 136.

58. Ali 'Imran, 193. U ajetu je na početku napravljena greška u prepisu.

59. Ali 'Imran, 190.

60. Muhammad, 19.

61. Ali 'Imran, 191.

62. Ali 'Imran, 18.

63. Prenosi Tirmizi, Ahmed b. Hanbel, Ibn Madždže.

64. Prvi dio hadisa prenosi Davud, Nesai, Ibn Madždže, dok drugi dio: ,,i imanje dio

vjere“ prenose uz navedene i Buharija i Muslim.

65. Hadis prenose: Muslim, Tirmizi, Ibn Madždže, Davud. Inače postoje različita tumačenja ovoga hadisa od čega zavisi direktno i prevod. Tako jedni smatraju da se sa

Allah kaže: „Allah je taj koji vas nejakim stvara"66, a ovo je početak,

,,I onda vam poslije nejakosti snagu daje"67, ovo je sredina,

,,A poslije snage slabost i sijede vlasti"68 ovo je kraj.

Početak je od slabosti, a i kraj ide prema njoj, a stvar kada se vrati kao neodređena, onda drugo nije ono što je prvo, pa makar i prema onome kako se smatra [početka je izvor kraja u biti, a ne kako se to uzima] niti ima poremećaja u porirodnim zakonima ni prirođenim osobinama. U to spada kretanje, jer dijete kada se kreče pojačava mu se snaga, pa ga to kretanje us­ pinje do mladalaštva koje opet vodi ka mladosti koja stvara snagu na što ukazuju i riječi Uzvišenog: „... i onda vam poslije nejakosti snagu daje.", a to je proizvod suprotnosti u odnosu na rađanje, kao što je spuštanje koje zahtijeva dizanje, u smislu da onaj koji je ponizan Allahu, Allah ga uzdiže, dok uzdizanje zahtijeva spuštanje, a ko se uzoholi Allah ga ponizi.

Drugo je slabost oronulosti i ona je usljed nedostatka prirodne topline, i zbog poremećaja u osjetilnim silama, a od toga dolazi mir i dostojanstveno sjedenje i strpljivost. Starac kad god se pokrene snađe ga nemoć i dosada, što nužno rezultira slabošću i spada u rađanje sličnih jer početak biva s poj­ edincima, a povratak nakon hiljadu brojeva (?) i ovdje se završava računanje i brojanje.

Vjera se neće vratiti u prvobitno stanje dok ne prođe kroz tri faze: djeti­ njstvo, mladost i satarost. Arapski alfabet počinje sa elifom (I) a zav ršav a se „jaorn" , i uključujući dvije tačke al-ja' prelazi u hiljadu. [Elif uka­ zuje na jedno razdoblje, a ,,ja“ na deset, a to je kraj uspinjanja i vjere, pa makar ona postala neobična i slaba, ali je skrivena u prvom i drugom raz­ doblju poslije početka, a Allah najbolje zna].69

Allahov Poslanik kaže: „Ako moj Ummet bude na pravom putu imaće jedan dan, a kod Allaha je jedan dan kao hiljadu dana našeg brojanja."70

Ustrajnost Ummeta je njihovo slijeđenje pravog puta od samog početka djetinjstva sa uspinjanjem i kretanjem prema starosti bez skretanja u desni ili lijevi ekstremizam. [Pod Ummetom se podrazumijeva većina ili njihovi vladari ili poglavari, jer ljudi imaju vjeru svojih poglavara.] Narod koji je ispravan i ima zdrave razumske snage u kojima nema skretanja udesno [ Pod zdravim snagama se podrazumijevaju šeri‘atske znanosti i teoretska mudrost, a pod udovima vjersko poslovanje i poslovna mudorst], a tome je

ovim misli daje islam počeo sa ljudima koji su u to vrijeme smatrani čudacima, te daje Islam u početku bio kao zajednica slab i da će se na to ponovo vratiti itd. Mi smo se odlučili za ovo prvo razumijevanje hadisa i tako ga prevodili.

66-68. Ar-Rum, 54.

69. Po ebdžed sistemu brojčana vrijednost ovih slova je 1000.

70. Hadis ne nalazimo u zbirkama vjerodostojnih hadisa, a o tome postoji tekst Kurana

Božanski uzrok, i kada su njegovi tjelesni udovi u ravnoteži bez ikakvih slabosti ulijevo, to je obični uzrok, njemu će pripasti nagrada prema zasluzi i sreći, i zaslužiće jedan potpun dan zbog ustrajnosti na putu Gospodara. Znanje sa kojim je nadahnut Vjerovjesnik u ovome hadisu je sa ploče bri­ sanja i potvrđivanja71.

Islamska vjera je u smislu mjesečeva kruženja, počela je čudno, u mlađaku, pa se uspinjala dan po dan do punog mjeseca, zatim se vraća go­ dinu po godinu do slabosti kraja lunarnog mjeseca. [Zapravo, postizanje savršenstva prema svim vjerama je postepeno, a ne trenutno.]

Ovo je jedan dan, a to je vrijeme uspona i napretka Ummeta. U ovome hadisu nema dokaza (predznaka) za Sudnji dan, niti pak nagovještaja nekih velikih prevrata i preokreta. Čuo sam od nekih mislilaca da se i ovakav ko­ mentar uzima u pojedinim predajama. „Kada moj Ummet ustraje na isprav­ nom putu imaće jedan dan, a ako griješi imaće pola dana. U ovoj predaji je jasna ispravnost Ummeta, a značenje drugog dijela hadisa od pola dana je da će ljudi imati neku korist, ali sa dekadencijom i slabosti usljed razvrat- ništva, jer Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.72 Spominjanje jednog dana ili njegove polovice treba shvatiti kao približno, a može i više i manje, ali najmanje jedno popodne ili četvrtina dana. Što se tiče određenja vremena Sudnjeg dana u hadisu nema dokaza za to, jer jasno preciziranje toga dana je u suprotnosti sa riječima uzvišenog Allaha: „Reci! To zna jedino moj Gospodar, samo On će ga u njegovo vrijeme otkriti".73

Božiji Poslanik kaže: Kada mu se Džibril pojavio u ljudskom obliku i pitao ga: „Kada će Sudnji dan" pa je rekao: „Upitani za njega ne zna bolje od onoga koji pita 74„Pet stvari niko ne zna osim Allaha, a zatim je proučio:

„Samo Allah zna kada će Smak svijeta nastupiti, i Allah najbolje zna pravo

stanje stvari."75

Pomenuta ustrajnost je općenito tražena od cijelog Ummeta prema za­ jednici. [Ovo ukazuje na ustrajnost koja je pomenuta u riječima: „Ti idi pra­ vim putem kao što ti je naređeno"77 To je lična ispravnost, a podrazumijeva ličnu pobožnost koja je naređena riječima: Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: Budi! i ono biva."77 nasuprot šeri'atske i si. Prvi vid pobož nosti je općenit. Allah, dž.š. kaže: „... ta svi će oni, i oni na nebesima i oni

71. Misli se na lawh al-mahfuz, ploču na kojoj je, prema islamskom vjerovanju, zapi­ san životni put čovjeka.

72. Ar-Raad, 11.

73. Al-A'raf, 187.

74. Hadis prenosi Buharija i Muslim,

75. Luqman, 34.

76. Hud, 112.

77. An-Nahl, 40.

na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište.78, dok je druga posebna za čovjeka kao vrstu, a te dvije vrste pobožnosti i zapovijedi kada se uza­ jamno slažu i budu na jednoj liniji kod jedne osobe onda je ona ispravna. Ta ispravnost je jako teška i zato je Alejhisselam rekao: „Osijedila me je sura Hud“.79

Hidžra Božijeg Poslanika je bila u djetinjstvu islama i ona je kretanje koje rezultira snagom i mladošću, ona je napuštanje domovine radi osva­ janja domovina, seljenje iz zemlje radi osvajanja zemalja, odlazak iz straha od poniženja s namjerom za povratak sa slavom i ponosom, to je seljenje iz straha slabosti i propasti radi pripreme za ispunjenje snagom i čašću, rušenje jednog dvorca radi izgradnje domovine, izbor djelimičnog zla da bi se ostvarilo potpuno dobro. Ovo proizilazi iz suprotnosti, suprotno uobičajenom uz obećanje Allahovo, onoga koji ispunjava Svoje obećanje,

prema riječima: „On će te zaista vratiti"80 To je kao bježanje Musaa, a.s. koje je uslovila vlast, a što mu je donijelo moć i slavu.

Zbog ovoga je uslijedilo i oslobođenje najprije „blisko" (qanb), a pos­ lije jasno (mubin) i općenito (mutlaq) u budućnosti.

Međutim naša današnja hidžra u vrijeme zenita islama, to je pokret ok­ renut ka slabosti, koji proizvodi slabost na slabost, to je kao potrošiti novac da bi se zaradio novčić, prodavanje dragulja domovine, bez sumnje sku­ pocjenog, da bi se kupio običan kamen i blato i to opet nesigurno.

[Al-gavharje prema jednima pripisivanje u smislu izvora vode ili dnev­ no putovanje, dok prema drugim to znači aluziju na skupocjenu stvar.]

Hidžra u naše vrijeme je kao proizvod koji ne rezultira ničim osim teškoćama za pojedinca i zajednicu, kao i uništenje imetka i onoga što je stečeno i čadora za utočište, pa kuda poći u tamu noći sa ovim teškoćama, i gdje smiraja naći na valovima te poremećenosti. [Ova dva odlomka ukazuju na razliku između naše hidžre i hidžre Muhammeda, a.s. Nisu imali teškoće kao mi jer je njihova hidžra na početku islama, pa i ako nije bila bez tmine koju joj je davalo prisustvo džahilijjeta, ipak iza nje dolazi puno prevlada­ vanje svjetlosti nad ostalim.] Onaj ko se prihvati hidžre u današnje vrijeme je sličan onome koji pokušava naložili vatru bez materijala za gorenje ili pak udaranje po hladnom gvožđu koje ne ostavlja tragove. Razlika između ove dvije hidžre je kao razlika između mršavog i debelog, jeftine i skupoc­ jene stvari, između školjke i skupocjenog bisera. Tako i siromaštvo može ponekad dovesti do nevjerovanja [ukazuje se ovdje na riječi Alejhisselama:

78. Maryam, 94.

79. Prenosi Tirmizi.

80. Al-Qasas, 85.

„Siromaštvo je crno lice na oba svijeta i blizu je nevjerovanja"81], a pone­ kad može biti za ponos. [Na to ukazuju riječi Muhammeda, a.s.

„Siromaštvo je za ponos i ponosite se njima.]" 82], ili pak kao blagi istočni povjetarac koji sa sobom donosi radost i pomoć, a narod Ad je bio uništen zapadnim vjetrom koji svojom razornom moći sije smrt. [Riječi Alejhisselama:,Pomognut sam istočnim vjetrom, a narod Ad je bio uništen

zapadnim ,“83

Današnja hidžra je stvar koja u sebi krije puno rizika, a u stvari u kojoj varira između dobiti i opasnosti, obično prevagne opasnost. Opasnost84 samo što nije primila stepen sigurnosti, a izvjesnost se ne gradi na sumnja­

ma i nagađanjima. Najmanje što se može reći o današnjoj hidžri je d a je to

mjesto gdje muškarci oblače velove žena, a žene se pojavljuju u muškim turbanima. Hidžra je kao hemofrodit sa dvostrukom prirodom, a sud o njoj je nejasan i nesiguran. Spada u nesigurne stvari i sumnje, a razborit je onaj ko se zaustavi kod nje i ne presuđuje o njoj, jer hidžra u sebi sadrži dvije krajnosti, a presuda znači opredijeliti se za jednu od njih. Ako se opredijeliš za jednu od njih učinio si je pritvrđenom, pa si tako otišao od pravog značenja nejasnih stvari. Svako ko skrene u nečemu od pravog značenja, niti pravilno postupa prema istoj, a Allah je pravilno postupio prema onome što je stvorio [tj. vladajući narod oblači odjeću potčinjenosti pa se potčinjeni narod pojavi u odjeći vladajućeg, nasuprot tome kada vladajući narod dođe sa strane vladara pa makar i nemuslimana, onda je to lakše kao što se zaključuje i u razilaženju učenjaka u mogućnosti imenovanja kadije od strane nemuslimana].

Naš pravac je stav prijašnjih generacija, on je postojan i čvrst, a ambi­ cije i akcije su nebitne stvari kao priklanjanje i nemaju jaku potporu (ne mogu se uzeti u obzir.) Dužan si da se držiš osnove, a ona je ustrajnost, pa se ostavlja ono što je stvarno, a mudar čovjek gleda gdje će nogom stati. [Pa na kojem god mjestu vidi opasnost neće nogu stavljati, jer prednost ima izlaženje nad ulaženjem.] Ovo je posljednje što smo naveli u ovome lije­ pom spisu neobična sastava god. 1302.85

Moli uzvišenog Allaha da nas okoristi, zaista On sve čuje i uslišava.

81. - 82. Ove hadise ne nalazimo u zbirkama vjerodostojnih hadisa.

83. Prenose Buharija, Muslim i Ahmed b. Hanbel.

84. U Handžićevom prijepisu nema teksta odavde pa do kraja risale. On je to popratio bilješkom: „Ovdje oko pola stranice mastilo se razlilo pa tekst nije bilo moguće pročitati/4 Tekst smo ipak zahvaljujući dru Tevfiku Muftiću pročitali sa primjerka koji je izvučen na šapirograf - R. 1967.

85. Mjesto godine ovdje je naveden tekst Kurana: „A Allahova pomoć i bliska pobje-

da“, a brojčana vrijednost slova u ovoj rečenici iznosi 1302. Ovakvo navođenje godina je veoma česta pojava u arapskim rukopisima.

Neka Bog blagoslovi Muhammeda, Svoga roba, mudrog, i njegovu porod­ icu i kućane njegove, njegove drugove koji su slijedili svog razboritog Pos­ lanika, a ja sam siromah Mehmed Teufik, poznat kao sin Azap-age, počašćen u kadiluku Tuzla sa službama kadije i muftije. Allahu moj uputi me na najljepši put.

Zaključak

Da završimo ovu poslanicu sa tri mudre izreke 'Ataullaha, neka je pos­ većena njegova tajna, da bude kao dragulj onome što je navedeno.

Prva: „Nije ništa ostavio od neznanja onaj ko je htio da da nešto novo u vremenu, osim onog što je Allah u njemu pokazao."

Na ovo je jedan komentator rekao: To je ono što se protivi zahtjevu vremena na što ukazuju i sufije koje takvo nešto smatraju jednim od naj­ većih grijehova. Dužnost čovjeka je predavanje odredbi Uzvišenog Allaha u tome vremenu. To je pravilo pobožnosti.

Ibu Kasim Kušejri, r.a. kaže: Pod tim vremenom se podrazumijevaju odredbe Istinitog Allaha prema njima, a ne kako bi oni sami sebi odabrali. Neko se potčinjava zahtjevu vremena, tj. on se potčinjava onome što se po­ javljuje iz skrivenog svijeta, ne odabirući sam, a to je ono gdje Moćni i Uzvišeni nije dao odredbu ili zahtjev Šeri'atom jer u protivnom zanema­ ruješ ono što ti je zapovijeđeno, a prenošenje odluke o tome na pretpostav­ ku i ne obraćanje pažnje na propust koji bi se desio u tome, izvodi iz vjere.

Oni govore d a je vrijeme sablja, tj. neumoljivo i oštro kao što je sablja oštra, pa je vrijeme u onome što zahtijeva pravda i što provede vladar. Nek­ ad se kaže: dodir sablje je gladak (mekan), a oštrica joj je britka, ko je pola­ ko gladi, spašen je, a ko grubo postupi biće osakaćen. Tako isto i vrijeme. Ko se prepusti njegovu zahtjevu, izbaviće se, a ko mu se suprostavi nepri­ ličnim vladanjem nazadovaće i propašće.

„Ne traži od Njega da te izvede iz nekog stanja i upotrijebi u nekom drugom, a d aje htio mogao te upotrijebiti ne izvodeći te iz njega". Kada se neki čovjek bude nalazio u nekom stanju koje ne odgovara njegovom cilju, pa bilo ono u vezi sa vjerom ili ovim svijetom, on sam ne treba stremiti iz­ lasku iz njega i da se suprostavlja zahtjevu vremena činivši nešto novo u tome vremenu van onoga što je Allah u njemu pokazao, kao što je navede­ no uz raniji uvjet, a to je da u tome ne bude suprostavljanja zahtjevu vreme­ na ili da čini nešto što je zabranjeno. Čovjek neće tražiti od svoga Gospo­ dara da ga izvede iz toga vremena i stavi u neko drugo, jer je to zahtijevanje da Allah odabere. Nema dobra za čovjeka koji traži od Allaha da izabere, nego potrebno je lijepo postupati prema njemu i davati prednost volji

Uzvišenog Allaha nad njegovim izborom.

Koga uzvišeni'Allah stavi u neke okolnosti, pa on htjedne izaći iz njih, to spada u njegovu skrivenu strast zbog nepriklanjanja Allahovoj volji, a Njegova volja je suprotna tome. Ona je skrivena zato što time ne namjerava postizanje udjela na ovome svijetu nego je time namjeravao približavanje Uzvišenom Allahu, zato što je on bio u jednom stanju koje je po njegovom mišljenju više i njegova težnja za visokim položajem koji mu ne pripada u tome vremenu.

A smisao njegovog postavljanja u te okolnosti je da mu dođe plod tih okolnosti, a to je da pri bavljenju tim okolnostima nađe spas u svojoj vjeri i oslobođenje od svoje pohlepe, prema drugom, lijepu namjeru prema očuvanju rodbinskih veza ili pomaganju siromaha itd.

Ono u što te Allah uvede, pruži ti pomoć u tome, a ono u što uđeš sam, sve pripada tebi pa reci:

„Gospodaru moj, učini da umrem, a da si Ti zadovoljan mnome, i učini da iz mrtvih ustanem, a da si Ti zadovoljan mnome."86 Smrt kojom je Allah zadovoljan, je da uđeš u nju Božijom voljom, a ustajanje iz mrtvih je isto tako. Ti ne možeš napustiti prilike nego one tebe napuštaju.

Mnogo je onih koji napuste nešto ulazeći u nešto drugo da bi našli spas i užitak pa se umore i budu dočekani raznim nedaćama, kao kaznom za vlastiti izbor.

Pa se dešava da ti dođe neprijatelj u stanju u koje te je Allah postavio pa Allah učini da ga omalovažiš i omalovažiš stanje u kome se nalaziš, pa pokušaš potražiti nešto drugo pa se zbrka u tvom srcu i zamuti ti se vri­ jeme. A to je kada bi neko došao onima koji su zatečeni nekim stanjem i re­ kao: - Kad biste napustili to stanje i oslobodili se bilo bi bolje po vas jer Božije je da daje opskrbu, pa tako ovaj i učini nemavši snage za to, ne zna­ jući d aje njegov spas baš u tim prilikama.

Odluči ostaviti ih i potražiti bolje pa se pokoleba njegovo vjerovanje, i izgubi čvrsto uvjerenje, pa se okrene ljudima tražeći od njih brigu i zaštitu u vezi s opskrbom. Takav bude bačen u more razdvajanja, a to je i bio cilj ne­ prijatelja s njim. On dolazi u liku savjetodavca kao što je došao tvojim rodi­ teljima (Ademu i Havvi) prema onome kako je obavijestio Uzvišeni Allah, dž.š. ,,A Bog vas je odvratio od ovoga drveta samo zato da ne biste postali meleki i da ne budete besmrtni, i zakleo im se d a je On zaista njima savje- todavac.87

Hidžra je u smislu napuštanja prilika i način izlaženja iz njih, jer je ona stanje koje je bolje u nekim prilikama, ali je ona zalogaj ptice čije nedaće

86. Al-Isra’, 80

87. Al-A’raf, 20.

podnose snažni ljudi koji se oslanjaju na Allaha na savršen način kao što se navodi d aje došla skupina ljudi kod Bišra el-Hafija, posvećena bila njego­ va tajna, pa su tražili od njega da ide sa njima na hadždž. Rekao im je da će pristati pod tri uslova:

Da ne nosimo ništa sa sobom, da ništa nikoga ne pitamo i

da ni od koga ništa ne primamo.

Skupina je odgovorila da što se tiče prvog i drugog zahtjeva to mogu is­ puniti, a treći ne mogu. Bišr je rekao: Vi ste oni koi idu na hadždž oslanja­ jući se na opskrbu hadžija, Ko se oslanja na ovakav način ili onaj koji je još niži za nekoliko stepeni, neka čini hidžrete i neka se nastani gdje god hoće jer je Allahova Zemlja prostrana u odnosu na njega.

A što se tiče nama sličnih koji živimo u svijetu ovakvih prilika, kada hidžretimo u ovim vremenima punim osa i štipavaca, gdje nema dobra među rodbinom, a kamoli među strancima, zemlja je tijesna za nas uprkos njenog prostranstva kao što vidimo i čujemo od onih koji su se već iselili od nas, a naročito od onih koji su se vratili otuda sa prezirom. A sretan je onaj ko od drugog pouku uzme. Mnogi od nas koji teško stičemo nešto za život ili njegovi ovozemni rezultati nisu u skladu sa njegovim željama, do­ lazi mu šejtan i kaže: „Ti si pobožan čovjek, pa tvojoj pobožnosti ne pristoji da živiš pod ovom kršćanskom upravom, pa se preseli i ne obaziri se na tebi slične koji ne žele hidžru učiniti, jer ih je već ljubav prema ovome svi­ jetu i časti zatrovala, a šejtan ih doveo do toga d a je on zadovoljan sam sa sobom. Takav bježi od jedne nesreće, a pada u druge dvije, hoće sunnet izvršiti, a napravi dva velika grijeha. Veliki ljudi su rekli: Grijeh koji dono­ si poniženje i osiromašenje bolji je od pobožnosti koja donosi moć i čast.

U hadisi kudsiji se kaže: „0 Davude, jecanje griješnika mi je draže od vike onih koji Boga slave" a takođe se navodi:

„Blago onom koga odvrate njegove mane od mana drugih ljudi". Pa je njegovo posmatranje skrivenih mana u njemu bolje za njega nego proma­ tranje skrivenih tajni u drugima.

III) Ne putuj iz zemlje u zemlju, da ne bi bio kao magarac koji svojim kretanjem okreće mlin, pa je ono od čega ide ujedno ono čemu je pošao, nego putuj iz zemalja prema svome Tvorcu. Gledaj riječi Alcjhisselama:

„Ko učini hidžru radi Boga i Njegovog Poslanika, onda je njegova hidž ra radi Allaha i Njegova Poslanika". Ova hidžra je putovanje iz zemalja prema Tvorcu istinitom, a to je ono što je potpuno jasno traženo.

Čija hidžra bude radi ovosjvetskih dobara, koje bi postigao ili radi žene s kojom bi se vjenčao, onda je njegova hidžra ono radi čega ju je i učinio,

p a je to putovanje iz je d n e zem lje u drugu i o stajan je u tim zcm ljam a, a to je o n o n a Sto ti je ja sn o u k azan o .

O v o z a seb e p re p isa o sv o jo m grijeS nom ru k o m onaj k o m c je p o trc b n a m ilo s t n je g o v o g G o s p o d a ra i k o ji j e z a ro b lje n ik sv o g g rijc h a , n e d o s ta ta k n ed o sta ta k a , g rijesi g rije h a , k o m e j e p o trc b a n o p ro st n je g o v o g G o s p o d a ra M e h m e d b. M u h a m m e d b. M e h m e d b. S a lih b. M e h m e d a l-H a n d z i al- B o sn ev i, A llah m u o p ro stio i n jeg o v im ro d iteljim a , n jim a i n jcm u . K raj dz u m ad u -l-u la 1361. g o dine.

P rijev o d sa arap sk o g i biljeSke: Osman Lavic

SUMMARY

A RISALA ON A HEJIRA

Mehmed Teufik Azapagić lived and worked at the end of the 19th and the be­ ginning of the 20th century. After his return home from Istanbul, where he spent several years at school, during the seventies of the 19th century, he first worked in Sarajevo, then at his native Tuzla, and then again in Sarajevo as a Kadi and the headmaster of a religious school, was Mufti of Tuzla and rector of the Sharia Law School, to become Reis-ul-ulema in 1893, at which position he stayed un­ til 1909, when he retired. He died in Tuzla in 1918 and was buried there.

Beside these very important positions he held in rather difficult and complex

conditions, Azapagić also wrote. A risala (epistle) of his about the migrations of the Bosnian and Herzegovinian Muslims at the beginning of the 20th century is presented in this paper. The Risala was first written in Arabic, to be printed

in Turkish later in somewhat abbreviated form.

Namely, a large number of Muslims, after the occupation of Bosnia and Her­

zegovina by Austria-Hungary in 1878, considered it to be their religious obliga­ tion to move from a non-Muslim country to Turkey. Thus in the period between 1878 and 1918, about 150.000 Bosnian and Herzegovinian Muslims left their homeland.

Realizing the harmfulness and damage of such a conception of religion and religious rules, Azapagic in his Risala, in very beautiful and comprehensible

language tries to refute such opinions, and by the strength of the arguments of

the Kur'an and the Hadith and to prove that there was no Sharia justification for such action. The motto of the Risala is the Hadith of the Prophet in which it is said: “There is no migration after the liberation of Mccca.“

Ghazi Husref Bey Liberary in Sarajevo owns two copies of the epistle in

Arabic.

The Risala has 12 pages, 21 x 17, Nash, without binding. On page 1.1 is

the title of the Risala and the note of the copier that the text had been found in the Library and that it was copied from a mimiographed copy. The Risala was

copied by Mehmed Handzić 1361/1942.

This Risala is considered interesting primarily because it was among the first

appeals for the prevention of Muslim emigration, and it came from a man of high rank and position. Also it is a rare case of a social problem seen from a re­ ligious standpoint.