Pitanju opreme orijentalne rukopisne knjige i njene vanjske i unu trašnje dekoracije do danas je kod nas posvećivana mala pažnja. A zna se da velikim dijelom možemo zahvaliti mudžellitima, prepisivačima i ilu- minatorima što je ta knjiga ne samo imala lijep izgled, nego je u velikom broju i do danas sačuvana. Mnogi povezi su tako dekorisani i ukrašeni da daju izuzetan estetsko-vizuelni dojam, pa je prosto neshvatljivo da su boje stoljećima zadržale svoju svježinu.
Nažalost, najveći dio ovih umjetnika-obrtnika, koji su davali knjizi konačan oblik, a nerijetko bili i njeni prepisivači i iluminatori, ostao nam je nepoznat. A sve su radili ručno: od spravljanja ljepila do uvrtanja kon ca, od krojenja kože do poveza i ukrasa.
Kada govorimo o islamskoj knjizi i njenoj opremi na ovim prostorima u vrijeme osmanske uprave, s pravom možemo reći da je tehnika rada na opremi rukopisne knjige naslijeđena od osmanskih Turaka, s nekim man jim ili većim varijacijama koje su bile osobenost bosanskohercegovačkih mudžellita. Stoga ćemo, u prvom dijelu ovoga rada, dati presjek mudž ellitskog obrta na Orijentu, posebno u Osmanskoj Carevini kroz stoljeća, a u drugom ćemo se osvrnuti na razvoj ovoga zanata u Bosni i Hercegovi ni.
Kada se govori o općim obilježjima rukopisne knjige, koja se pojavila u islamskom svijetu, u istraživanjima koja su u ovom smislu vršena mali udio se ostavlja osmanskim Turcima. Recimo: „Minijature koje se nalaze na marginama teksta i na povezima, a nastale su u XV stoljeću u Haratu, u doba vladavine Timura, mjesto da se pripišu azijskim Turcima, tvrdi se da isključivo pripadaju Irancima. Jer, u rasponu od XI - XV stoljeća i kod
Seldžuka i Mongola nalazimo rukopisne knjige ukrašene minijaturama." 1 Istraživač i poznavalac minijaturne i knjigovezačke umjetnosti u Aziji, Kemal Čig, sklon je da povjeruje da su turski umjetnici Srednje Azije do
li Šihabettin: Turk Nakiš, Tarihinde Mevleviler, Mllli Mecmua, Istanbul, 1341, H. str.
nijeli svijetu ova djela.2 Kao potvrdu za ovo, navodi biblioteku muzeja Top kapi saray u Istanbulu koja čuva dragocjen album iz XV stoljeća sa popisom djela prepisivača i minijaturista Srednje Azije, u vremenu od XIII do XV stoljeća.3 Ove minijature na Istoku, a naročito u iranskom po dručju, imaju veliku sličnost sa minijaturama nastalim u kasnijim stol jećima: isti način prikazivanja ljudskih figura, fizionomije lica, zatim sli kanja odjeće, ukrasa.
Najnovija istraživanja u ovom području, pokazala su da su egipatski Kopti prvi uvezivali knjige u kožu i ukrašavali poveze. Geometrijske uk rase na koži urezivali su oštrim, posebno za tu svrhu napravljenim, nožem i na već dovršen povez utiskivali su takozvane suhe pečate.4
S obzirom da su se Kopti bavili ovom vrstom umjetničkog zanata prije islama, od njih su to prihvatili Arapi u islamskoj epohi, pa su tu tehniku, putem knjige religiozne sadržine, prenijeli u Turkestan i Iran. Međutim, veoma je teško, pa gotovo i nemoguće, tačno slijediti ovaj put. Zna se, na primjer, da su sačuvani Kur'ani iz prvog stoljeća hidžre, napisani na per gamentu, čiji su povezi ukrašeni jednostavnim geometrijskim oblicima, koji su urezivani tupim nožem na koži kojom je presvučeno drvo. Takav jedna Kur’an čuva se u biblioteci Top kapi saray, u Novom odjeljenju pod brojem 753.
Kasnije, mudželliti napuštaju ovaj način urezivanja ukrasa u poveze rukopisne knjige i prelaze na filigranski izrađene geometrijske figure na koži boljeg kvalitetqa. Ovaj način preuzimaju Mameluci, Seldžuci i Iran ci, koji, ipak, tehnici rada, kompoziciji i motivima udahnjuju osobenosti.
Seldžučka država, uspostavljena u Anadoliji prije dolaska osmanskih Turaka, u vrijeme Alauddina Kejkubada (1210-1236), živi svoje „zlatno doba“ . Oni su, posebno uz ovog vladara, imali dobro organiziranu državu, pa su, naročito za napredak umjetnosti i književnosti pokazivali veliki in teres. Islamski učenjaci i umjetnici, sa svih strana svijeta slijevali su se pod okrilje ovoga vladara, inače mecene poznatijih umjetnika i knjiž evnika. Svi su oni pohitali u Konju, prijestonicu ove države, gdje ih je Alauddin Kejkubad rado primao.
Osmanski Turci, kao direktni nasljednici seldžučke civilizacije, na pravili su sretnu simbiozu u tom smislu, i krenuli, između ostalog, i s novom umjetničkom dekoracijom knjige, koja, istina, po nečem marginal nom, podsjeća na srednjeazijsku seldžučku, ali nosi i izrazitu osobenost i visoku umjetničku vrijednost.
2) Kemal Čig: Turk Ki tab Kalplari, Istanbul, 1957. str. 157.
3) Top Kapi Saray Muzesi-album, N° 2153.
4) F. Sarrc: Islamische Bucheinbande, Berlin, 1923.
Riječ ,,mudžellit“ , potječe od arapske riječi ,,džild“ što doslovno znači
,k oža“. Da bi koža postala upotrebljiva za povez, prvi uvjet je da bude kvalitetna (dobro uštavljena) i da se može bez teškoća bojiti.
Tabaci, zanatlije koje štave kožu, najstariji su obrtnici na Istoku, a spadaju i među najstarije u Bosni i Hercegovini. Još se, kako smo već re kli, u muzeju Top kapi saray i drugim slič n ijim institucijama tursko- islamske umjetnosti, nalazi dosta knjiga s povezima iz seldžučke epohe (XIII do XV st.), pa i to je jedan od dokaza da je tabački zanat još u seldž učkoj epohi bio razvijen. U osmansko doba, ovaj obrt je vidno una prijeđen, tako da se za skupocjenije poveze koristila i koža vrste
,,sahtijan“, od koje su mnogi dragocjeni primjerci sačinjeni u gradovima
Osmanskog Carstva, ali, kako ćemo kasnije vidjeti, i u gradovima Bosne i Hercegovine. Sahtijan se inače dobijao od kozje kože, a mješina od ovčije. Francuski putopisac Jean Schesneau, govoreći o gradu Edrine u XVI stoljeću, između ostalog, veli da se u Carevini s velikom pažnjom i brigom štavi koža, a posebno se izrađuje sahtijan.5 I turski putopisac Evli- ja Čelebi, čiji se navodi često prihvćaju s određenom rezervom, jer pone- kada i pretjeruje, navodi da u dvanaest područja u Istanbulu djeluje 700 tabakhana, te da u njima radi 3000 zanatlija. Također kaže da su ti dućani ukrašeni svijetloplavom, crvenom, žutom i narandžastom kožom.6 Po riječima Evlije Čelebije tabaci koji u cijelom islamskom svijetu prave naj- različitiju i najkvalitetniju kožu sahtijan nastanjeni su u Konji.
Obrtnici u Konji za obradu kože koristili su jednu vrstu cvijeća boje indiga, koje inače uspijeva u tom gradu, jer je to davalo pogodnu mekoću.7
Još jedan francuski putopisac, inače savremenik Evlije Čelebije, Ta- varnier, navodi da su i gradovi Trabzon i Šarkoy u Turskoj bili centri tabačkog zanata. U Šarkoyu, udaljenom od Tokata desetak kilometara,
„izrađuje se nježno plavi sahtijan, u Diyarbekru i Bagdadu crveni, u Egip
tu žuti, a u Urfi crni. Veliki značaj za razvoj i usavrašvanje ovog zanata je i u tome što svi ti krajevi imaju vodu.“8
Ako se sve ovo uzme u obzir, onda nije nikakvo čudoda je i izrada po veza doživjela veliki napredak, jer je tehnika štavljenja kože bila na za vidnoj visini.
Osim kože, kao osnovnog materijala za rad na povezu, koja je, uz es- tetsko-vizuelni utisak davala i potrebnu čvrstoću, upotrebljavao se i kar
5) Jean Shesneau: Le voyage deM .de M. d'Aramon, Pariz, 1887. str. 16.
6) Evliya Celebi: Seyahatnamesi, Cilt I, str. 594-595.
7) Isto, CiltUI, str. 11.
8) J. B. Tavernier: Le six Voyagede J. B. T., Pariz, 1678, C. I. str. 16.
ton koga je ranije zamjenjivalo drvo. Kako je karton lakši i jednostavniji za obradu i povez se mogao, bez velikih teškoća, ukrašavati.
S kartonom se postupalo na slijedeći način: papir željene čvrstoće se lijepio jedna na drugi, dok se ne bi postigla potrebna debljina, a u remen koji se koristio za lijepljenje miješale su se otrovne tvari da povez ne bi bio crvotočan.
U početku su se ukrasi na povezu odlikovali jednostavnošću i jednoo- braznošću, a motivi su imali tek naznačene konture. Najčešće bi majstor na vanjski dio korica urezivao krug, koji je trebalo da simbolizira sunce. Ovaj ukras kod Seldžuka, a kasnije u XV stoljeću i kod osmanskih Tura ka bio je okrugao, da bi se u XVI stoljeću pretvorio u oval. Mudželliti su stavljali ukrase u četiri ugla, dok je dio između ,,sunca“ i ugaonih motiva ostajao prazan. Od XVI stoljeća i ovaj dio se ukrašava i naziva se
„umrljano sunce“.
Što se tiče osmansko-turskih poveza iz XV stoljeća, osim ,,sunca“ i ugaonih, obično stiliziranih, motiva majstori bi ponekad izrađivali i rel- j e f n e ukrase. Ukoliko bi naručilac bio bogat, povezi su se radili u pozlati ili srebru, što je znatno povećavalo cijenu.
Reljefni motivi zahtijevali su veliki trud i vještinu. Pošto bi se pripre mio karton za povez, rezao bi se na određenim dijelovima i lijepio jedan za drugi, a zatim bi se mjesta naznačena za ukrase rezbarila i pokrivala dobro istanjenom kožom. Svakom majstoru mudžellitu, ili pak iluminato- ru je ostavljeno da prema svom ukusu, vještini i umjetničkom nadahnuću riješi pitanje reljefnih ukrasa. Ukoliko bi se koža izrezivala zajedno s kar tonom, a motivi izrađivali od druge vrste kože i lijepili, nazivali su se
„uklopno sunce“, a ukras, koji se kalupom pripremljenim u tu svrhu utis- kivao u kožu, dobio je naziv „hladno sunce“.
Povezi svih knjiga u islamskim zemljama do X stoljeća pravljeni su na ovaj način.
Kalupi, upotrebljavani za povez, spočetka su pravljeni od željeza i drveta. Međutim, kako su ovi materijali cijepali kožu zamijenjeni su jačom i grubljom, obično kamiljom kožom stoga što je bila manja opas nost da se povez ošteti.
Za reljefna ukrašavanja koža se tanjila i izrezivala u obliku željenog motiva, pa su se ti motivi lijepili u debljini od tri centimetra. Preko tabaka kože, koji su se lijepili i slagali jedan na drugi, stavljao se težak predmet. Zatim se blok koža udarao čekićem i tako smekšavao i tanjio. Po koži je majstor tankim linijama naznačavao desen da bi ga kasnije izrezivao. U stvari, dubio je kožu, koliko je to bilo potrebno, i tako su nastajali reljefni motivi.
S obzirom da su se kalupi koristili duže vremena i učitelji ih davali učenicima da se vježbaju, u ovom smislu nije bilo većih izmjena i tehnika izrade poveza islamske knjige u XV stoljeću, možemo reći d a je bila ista.
Na seldžučkim povezima, uz stilizirane motive, koriste se i arabeske. Stilizirani ukrasi bili su u obliku trolista, pupoljka ruže, ruže, oblaka, brež uljka, vrta, mača i slično, dok se dosta rijetko susreću likovi živih bića. Teško je tvrditi da li je uzrok tome različito, međusobno oprečno tumačenje Kur'ana, u kome nema izričite zabrane slikanja živih bića, ali su često komentatori davali svoja, ponekad, i proizvoljna tumačenja.9
Povezi rađeni u Istanbulu u to vrijeme, posebno ukoliko su knjige namijenjene vladaru ili dostojanstvenicima, bili su gusto ukrašavani ara- beskama ili floralnim stiliziranim dekoracijama. Na primjer, neki Šemsuddin Kudsi, koji je za cara Mehmeda Fatiha prepisao i povezao djelo Imama Merzukija: Šerh-i Divan al-Hamase, povez je ukrasio stili ziranim pozlaćenim reljefnim motivima, izrađenim pomoću užarenog ž eljeza. I inače, Fatihovo vrijeme obilježeno je izradom veoma skupocje nih i umjetnički vrijednih poveza, koji već počinju da se razlikuju od onih napravljenih u drugim krajevima islamskog svijeta.10
Šesnaesto stoljeće u Osmanskoj Carevini, posebno za vladavine sulta na Javuza Selima, pokazuje vidan napredak u izradi poveza knjige. Vjero- vatno na razvoj umjetnosti utjecale su i pobjede i širenje granica, što je značilo susrete s drugim narodima i njihovim kulturama. Sultan Selim bio je zaljubljenik umjetnosti, pa je u ratnom plijenu donosio dosta knjiga čija je izrada poveza, bez sumnje, utjecala na ovu vrestu umjetničkog zanata u Osmanskoj Carevini, u smislu bogaćenja i raznovrsnosti.
Zna se da su u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca u Is tanbulu djelovati poznati i priznati mudželliti: Mehmed Čelebi, Sulejman Čelebi, Mustafa Čelebi i drugi, koji su iza sebe ostavili prava remek djela, kojima su bacali u sjenu čak i poznate iranske umjetnike: Mir Husejina Kazvinija, Kasima bin Tebrizija, Mirzu bin Tebrizija, Mehmeta Zamana i druge.
Kolika se pažnja pridavala ovom umjetničkom obrtu, vidi se i po tome što je na osmanskom dvoru živjela grupa mudžellita i djelovala kao po sebna škola, čiji su neki članovi zauzimali visoke položaje: glavnog pro fesora, šefa radionice, glavnog ćehaje i slično. Međutim, kako su u regis tru mudžellita, koji se čuva u arhivi muzeja Top kapi saray, zapisana
9) Kur'an, Sura 5 V, Ajet 90: „0 vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari..." (Prevod Bosima Korkuta), Sarajevo, 1977.
10) Kanal Čig: Nav. djelo, str. 13.a
samo njihova imena, nažalost, o njima se ne može ništa više reći.11
U šesnaestom stoljeću, o kome govorimo, povezi su ponekad prave od svile umjesto kože, odnosno karton se prekriva finim svilenim atlasom na kome umjetnici izrađuju zadivljujuće ukrase. Takav jedan primjerka čuva se također u arhivu muzeja Top kapi saray u salonu minijatura. To je dje lo Nusretnama, koja sadrži 41 minijaturu, a svaka stranica u vanjskim uglovima ima stilizirane motive. Povez je napravljen od svilenog crvenog atlasa, na kome su izvezeni kožni ukrasi - rad tamošnjih mudžellita. U
„centralnom suncu" nalazi se petocvijet sa listovima, a na uglovima stiliz irani zumbuli, koji se pojavljuju iz grana.12
Iako u sedamnaestom stoljeću imamo primjere zadivljujućih umjet ničkih rješenja u ukrašavanju poveza, polako se gubi elegancija linije i finoća izraza. Mjesto cvjetnih i drugih motiva ili arabeski javlja se, dosta često, u uglovima povučen lanac, pa se na taj način remeti „ravnoteža kompozicija", koja je dominirala u ranijem vremenu. Možemo reći d a je sedamnaesto stoljeće vrijeme kada se primjećuje izvjesna dekadencija u ukrašavanju poveza i neharmoničnost između motiva i bordura.,
Osamnaesto stoljeće nudi vidan napredka u ovom smislu. U vrijeme sultana Ahmeda Trećeg (1703-1730) pojavljuju se povezi s originalnim ukrasima, koji daju snažan estetski dojam. Ovome je dosta doprinio i ve zir Ibrahim-paša, inače poklonik lijepe umjetnosti. I mada se još prim jećuje utjecaj vizantijskog slikarstva, on je znatno manji i njegova primje na ima, sasvim novo, osebujno obilježje. Uvezi su dekorisani nježnim reljefnim ukrasima. To je i vrijeme kada se koristi novi materijal i nova tehnika u izradi poveza:
1. upotrebljava se lak, kao nova vrsta kože;
2. više ne dominiraju stilizirani, nego realistični motivi;
3. koristi se srebro na koži i preovladava motiv tulipana;
4. „sunce" je zeleno, žuto ili ružičasto, ukrašeno srebrnim nitima ili motivom ruže s pupoljkom;
5. koristi se i boja trule višenje, koja do tada nije bila u upotrebi, a ruž a i lišće imaju prirodne nijanse;
6. na nekim povezima vidljiv je vizantijski reljefni motiv, ali s nejasno naznačenim linijama oblika ruže, pupoljka i lišća.
U drugoj polovici osamnaestog stoljeća dominira rokoko stil, koji stiž e iz Evrope. Za knjige namijenjene prinčevima i uglednicima više mudž elliti ne izrađuju „sunce", koje je stoljećima prikazivano, nego na četiri
11) Top Kapi Saray Aršiv-i Defter No 9617, 2924, 7253, 489, 10010, 14306, iz 1524- Č1796. godine.
12) Top Kapi Saray Arsiv-i, No 12292.
ugla urezuju realistične reljefne ukrase. Ovakva umjetnička rješenja, od nosno uvjetno nazvano crteže, ne možemo ubrojiti u grupu klasičnih istočnih ukrasa, ali oni ne pripadaju ni Evropi. Dekoracije ne ponekim uvezima, po svom središnjem dijelu i ugaonim ukrasima, te kompozicija motiva više podsjećaju na kineske.
U devetnaestom i dvadesetom stoljeću vidljiva je, u najmanju ruku stagnacija, ako ne i nazadak u izradi poveza, i po tehnici rada, umjet ničkim rješenjima i dekoraciji. Svakako da na ovo utječe i činjenica što se Osmansko Carstvo bori za svoj opstanak i doživljava poraze i na bojnom i na političkom polju, pa ne ostaje ni vremena ni snage za snažnija umjet nička iživljavanja.
Nakon proglašenja Republike, turska omladina se sve više obraća Ev ropi: u umjetnosti, književnosti, načinu odijevanja, jednom riječju umno gome se mijenja stil življenja. Polako se gubi klasični način uvezivanja knjiga i ustupa se mjesto novim povezima, bilo da se radi o ručnoj ili mašinskoj obradi.
Smatrali smo da je bilo neophodno dati pregled izrasde poveza po stoljećima u Osmanskoj Carevini, da bismo shvatili nastanak i razvoj mudžellitskog obrta na bosanskohercegovačkim prostorima, stoga što je prihvaćena, gotovo, istovjetna tehnika izrade kakva je bila u užem Ca rstvu.
Od istraživača, koji su se bavili pitanjem poveza islamske rukopisne knjige u Bosni i Hercegovini, i, šire, u jugoslavenskim zemljama, poseb no mjesto zauzimaju Hamdija Kreševljaković13 i Zagorka Jane.14
Kreševljaković u kontekstu izučavanja zanata na ovom tlu, u vrijeme osmanske vladavine, govori i o mudžellitima na osnovu sidžila i drugih vjerodostojnih dokumenata.
Što se tiče Zagorke Jane, ova autorica se ne bavi samo povezom knji ga i njegovom dekoracijom, nego proučava rukopisne islamske knjige ju goslavenskih kolekcija, i, posebno, njihove ukrase, prateći nastanak ruko pisa i njihov razvoj na tlu današnje Jugoslavije.
Tabaci su, koliko se do sada zna, najstariji zanat u Bosni i Hercegovi ni. Oni su preteče mudžellita i obrtnici usko vezani s njima, jer mudželliti nisu mogli postojati bez tabačkog zanata koji se u Sarajevu počeo razvija
13) Hamdija Kreševljaković: Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, 1463-1878, Zbor nik za narodni život i običaje Južnih Slovena, Knj. XXX, Sv. I, Zagreb, 1935; Isti: Esna fi i obrti u starom Sarajevu, Sarajevo, 1958.
14) Zagorka Jane: Iluminirani turski rukopisi u Muzeju primenjene umetnosti u Beo
gradu, Zbornik Muzeja primenjene umetnosti, I, Beograd; Ista: Islamski rukopisi iz ju- goslovenskih kolekcija, Beograd, 1958.
ti 1489. godine.15 Tabaci su već u drugoj polovici šesnaestog stoljeća imali svoj esnaf i bili poznati kao čestiti ljudi i dobre zanatlije. Nikada nisu kršili tačno utvrđena pravila zabilježena u takozvanoj pirnami, po kojoj „svaka koža dok se ne izradi, pređe 1001 puta preko ruku“16, što je predstavljalo izuzetan napor, ali je bilo i garancija kvaliteta. Zna se da su bosanskohercegovački tabaci izrađivali kože: sahtijan, kajsar i mješinu. Kajsar i sahtijan se dobijao od kozje kože, a mješina od ovčije. "Pri izradi kajsara, tj. u crveno obojene kozje kože, upotrebljavale su se osim ruja17, kreča, još i pšenične mekinje (trice), med i pasje fekalije, a potom su se prale u slanoj vodi, pa se onda koža bojila krmezom. Procedura je trajala dva mjeseca. I u Sarajevu se proizvodio žuti sahtijan i žuta mješina lošijeg kvaliteta, i zbog toga se ovdje najviše trošila žuta koža importirana iz Skoplja",18 navodi Hamdija Kreševljaković.
Da su mudželliti spadali u snažan esnaf, vidi se i po tome što su u Sar ajevu postojale dvije ulice ovih obrtnika: Mali i Veliki Mudželliti, koji su djelovali do kraja devetnaestog stoljeća.
Pored knjigovoezačkog obrta, mudželliti su se bavili izradom lampio na, prepisivanjem i prodajom knjiga i drugog pisaćeg pribora, a nerijetko su bili iluminatori rukopisne knjige.
Da su mudželliti, odnosno prepisivači rukopisa, postali jak obrt u Bos ni i Hercegovini, svjedoči i činjenica što je „turska prosvetna politika na Balkanu davala podstreka za nabavku, čuvanje i živ promet islamskim ru kopisima u ovim krajevima. Knjiga i pisaći pribor bili su važni uvozni ar tikli.19
Povezi knjiga u Bosni i Hercegovini, pravljeni su od debljeg kartona, koji se presvlačio kožom ili papirom u raznim bojama, iako se iz petnaes tog stoljeća mogu naći i knjige ukoričene u tanku dasku.
Hamdija Kreševljaković smatra d a je samo u Sarajevu bilo trideset do trideset pet dućana ovih obrtnika. Tu se, među dućanima sarajevskih mudžellita i kaligrafa - prepisivača, nalazila i radnja poznatog sarajevskog kroničara Mula Mustafe Šefki Bašeskije, koji je zapisivao sve znatnije događaje u vremenu od 1756. do 1802. i tako ostavio neizbrisiv trag o starom Sarajevu, ali i o sebi. Dosta često, među umrlim nalazimo i imena mudžellita i njihovih ćehaja. Inače, kako smo rekli, mudželliti su nam, uglavnom, ostali nepoznati, stoga što nigdje nisu bilježili svoje ime.
15) Hamdija Kreševljaković: Esnafi i obrti... str. 120.
16) Isto
17) Ruj raste u dolini desne strane pritoke Miljacke, a ispod Starog grada (Hodidjed) tabaci su sušili ruj. Međutim, mnogo više je dobavljan iz drugih mjesta.
18) Hamdija Kreševljaković: Nav. djelo, str. 122.
19) Zagorka Jane: Islamski rukopisi... st. 5.
Poveazi islamske rukopisne knjige na našem tlu, od kojih se mnogi primjerci čuvaju u Gazi Husrev begovoj biblioteci, Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, Muzeju grada Sarajeva, Orijetnalnolm institutu i šire u Muzeju primenjenih umetnosti u Beogradu, Akademiji nauka i umetnosti u Beogradu, Akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu i drugdje, napravljeni su na našim prostorima.
Islamski rukopis, bez razlike gdje je nastao, osim hrbata, dvije korice (gornje i donje), imao je i kapak (miklah) kojim se označavalo mjesto dokle je knjiga pročitana, ali i štitili listovi od habanja.
Kako je koža, koja se proizvodila kod nas bila čuvena po svojoj kvali teti izvozila se čak u Evropu. U Bosni je bio poznat bijeli sahtijan, a u Skoplju žuti,dok je Užice bilo čuveno po raznobojnom sahtijanu.
Osim crvene, žute, zelene, bijele i crne boje, korištena je zlatna i srebr na „za naglašavanje kontura crteža ili je prekrivala čitavu površinu korice. Upotrebljavano je zlato s dodatkom metalnog oksida, pa je imalo crven kast odsjaj, i zlato amalgamisano pomoću žive i tada je imalo zelenkast
,,ton“.
Kao i ostali povezi nastali na Orijentu, i oni, iz naših krajeva, uglav nom su imali ukrašenu spoljnu, a rijetko i unutrašnju stranu. Ornamenti su utiskivani u prethodno nakvašenu kožu: filigranom u koži, ili pak matric ama, puncama i stilom. Unutrašnje strane ukrašavane su pomoću jedne paste ili tehnikom rezanja papira.
Za razliku od perzijsko-turskih poveza, tačnije od poveza izrađenih u ostalim islamskim zemljama, koji od šesnaestog stoljeća imaju na sebi zgusnute motive, naši povezi su dekorisani središnjim ukrasom s lepezas tim zracima. „Glavni okvir čini pojas ukrašen na dva načina: nizom naiz- meničnih, duguljastih i okruglih medaljona s ornamentima ili teksto- ma.“20
Kod izrade reljefnih dekoracija, kao i na Istoku, i ovdje je karton iz- rezivan pomoću već za to određenog kalupa, pa se na taj način postizala prefinjenost i preciznost kontura.
Zagorka Jane, s pravom, ističe da bi trebalo istražiti i misiju Jevreja u ovoj vrsti posla, koji su se poslije bijega iz Španije rasuli po Osmanskom Carstvu i, tom prilikom, naselili se i u naše gradove. Na prostorima Bosne i Hercegovine, svaki zanatlija je mogao postati član esnafa, bez obzira na vjeru, pa je to još jedna potvrda da se izvrše komparativna istraživanja u ovom smislu.
Kad kažemo da povezivanje, iluminiranje, pa i prepisivanje knjiga u Bosni i Hercegovini nosi pečat samosvojnosti i originalnosti, na prvom
20) Isto
mjestu mislimo na ukus i vještinu domaćih majstora, koji nisu bili slijepi epigoni, nego su umjetničkim rješenjima udahnjivali i vlastiti izraz. Na ravno, time ne želimo negirati da su im uzori bili majstori s Istoka i nji hov rad na povezima. Međutim, domaći mudželliti su uzimali one ukrase, koji im najviše odgovaraju, praveći kombinacije s vlastitim motivima.
S devetnaestim stoljećem, polako se gubi ručna izrada poveza i prepis ivanje knjiga, Pojavom Vilajetske štamparije, postepeno nestaje interesa za rukopisnom knjigom, i polako ona ustupa mjesto štampanoj. Već od kraja osamnaestog stoljeća osjeća se određena dekadencija u umjetničkoj obradi poveza, jer iz turskih kancelarija sve više stižu klišei koji zamjen juju skuplje, ali umjetnički vrednije uveze.
Kada je u Sarajevu otvorena prva modema knjigoiveznica 1876. go dine, posljednji mudžellit, koji je izrađivao poveze na tradicionalan način, Sulejman Harba, bio je prisiljen da zatvori svoj dućan.21
Kako su vakufname i sidžili, jedini dokumenti koji svjedoče o imeni ma pripadnika ovog esnafa, o alatu koji su koristili i drugom, ostaje da se istraže ovi izvori da bi se napravio jedan naučno zasnovan rad i saznalo nešto više o ljudima koji su zadužili kulturnu prošlost ovih prostora.
The text: TheOrigin o fthe mujelit trad with reference to the Ottoman Empire, follows the binding of the oriental
book in manuscript and its inside decoration. Judging by ali the available data, the Egyptian Copts were the first to bind books in leather and deco- rate their bindings.
The mujelit (bookbinder's trade) in Bosnia and Herzegovina was brought with them by the Ottoman Turks. However, although an identical technique was accepted, some elements bore a local stamp. The mujelit guild was very strong, and the mujelits had their workshops in two streets of old Sarajevo, which were named after them.
21) Hamdija Kreševljaković:Nav. djelo
