DŽEVAD GOLOŠ
Mostar, Bosna i Hercegovina
UDK: 929 Fayruz, H.N.
Izvorni naučni rad
Sažetak
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz jedan je od najplodnijih bosanskohercegovačkih autora iz oblasti islamskog prava-fiqha. O njegovm životu ne znamo mnogo, osim da je bio učen, da je negdje obnašao najvjerovatnije dužnost muftije i kadije, te da je djelovao van prostora Bosne i Herecgovine. Ovaj autor je iza sebe ostavio 14 djela. Jedan broj njegovih djela bilo je nepoznato velikom broju naših historičara. U ovom istraživanju rukopisne građe pronašao sam još nekoliko Ibn Naṣūḥovih djela koja do sada našim historičarima i orijentalistima nisu bila poznata. Radi se tačnije o tri rukopisa, od kojih su dva iz oblasti islamskog prava, i oba su autografi. U ovom radu dao sam poseban osvrt na ta dva djela; Mağmaʻ al-maḏhabayn i Ğamʻ al-maḏāhib. Posebno privlači pažnju prvo djelo, a to je zato što je autor, koji je inače hanefijskog mezheba, kako bi pojasnio razliku između hanefija i šafija, uzeo i protumačio djelo iz šafijskog mezheba. U drugom djelu autor je u komentaru spominjao mišljenja sve četiri pravne škole, tako da možemo kazati da je on jedini autor ovih prostora koji je pisao iz oblasti komparativnog fikha, tj. o sva četiri mezheba.
Ključne riječi: Duvno, Ḥasan ibn Naṣūḥ, islamsko pravo, mezhebi, muf- tija, kadija.
Ovi prostori dali su veliki broj autora koji su pisali na orijentalnim jezici- ma, a posebno na arapskom. Većina tih djela još uvijek su u formi rukopisa. O većini autora i njihovim djelima znamo na osnovu naših historičara, koji su ulagali velike napore iščitavajući rukopise kako bi nas upoznali sa životima autora i njihovim djelima. Međutim, o jednom broju njih još uvijek ne znamo dovoljno i ne ostaje nam ništa osim da istražujemo rukopisnu građu naših i svjetskih biblioteka kako bismo naučnu i kulturnu javnost upoznali sa mno- gim našim autorima i njihovim djelima. U autore o kojima se kod nas dosad znalo veoma malo, kao i nekim njihovim djelima, spada i Ḥasan ibn Naṣūḥ, porijeklom iz Duvna. Ovaj autor iza sebe je ostavio, shodno onome do čega smo mogli doći, 14 djela. Većina ih je iz oblasti islamskog prava (fiqha) i zato s punim pravom možemo reći da je možda jedan od najplodnijih pisaca ovih prostora kad je u pitanju ova nauka. Preciznije rečeno, od svih naših autora koji su pisali djela iz oblasti fikha on je jedini koji je napisao komentar na
djelaučenjaka nekog drugog mezheba, a ne hanefijskog i, također, jedini je naš autor koji je pisao iz oblasti komparativnog fikha, tj. o sva četiri mezheba.
Spisateljska djelatnost bosanskohercegovačkih autora iz oblasti fikha
Prije nego što počem govoriti o ovom autoru, zbog važnosti tematike kratko ću se osvrnuti na radove bosanskohercegovačkih autora iz oblasti fikha. Ovdje prije svega podrazumijevam klasična djela iz fikha, napisana kao samostalna djela ili komentari samostalnih djela drugih autora, u kojima su u većini slučajeva obrađena sva fikhska poglavlja. Kad je u pitanju ovakva vrsta djela, poznato nam je da su naši autori napisali dva:
Anfaʻ al-dalā’il li-taḥsīn ṣuwar al-masā’il, koje je napisao Aḥmad ibn Muḥammad al-Mostārī kao komentar djela Al-Qudūrī ili Muḫtaṣar al- Qudūrī iz hanefijske pravne nauke, koje je napisao Aḥmad b. Muḥammad
b. Aḥmad b. Ǧa‘far b. Ḥamdān al-Baġdādī al-Qudūrī, živio 362/972. - 428/1037. godine. Ovaj komentar je autograf i jedini je sačuvani primje- rak koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.1 Kasim Dobrača za njega kaže da je raritet i zaista je tako.
Al-Farā’id fī ḥall al-masā’il wa al-qawāʻid, koje je napisao Muṣṭafā ibn Bālī- zāde2 kao komentar djela Kanz al-daqā’iq, iz hanefijske pravne nau- ke, čiji je autor Hafizuddin Abū Barakāt ‘Abdullah b. Ahmad b. Mahmud al-Nasafi umro 710/1310. godine.
Biografija
O ovom autoru kod nas se dosad znalo veoma malo. Jedan broj naših historičara spomenuo ga je u biografijama autora s ovih prostora koji su pisali na orijentalnim jezicima, međutim, skoro bez ikakvih podataka vezanih za njega. Bašagić ga nikako ne spominje, a Handžić ga je spomenuo i samo jedno njegovo djelo, Tarğīḥ al-bayyināt.3 Hazim Šabanović naveo je tri njegova
Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Starješinstvo Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1979, II, 966.
Postoji više primjeraka ovog djela, od kojih su i oni u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (br. 312) i biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu (br. 515). Bosansko porijeklo autora navedenog komentara utvrdio je Haso Popara. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se sedam primjeraka rukopisa komentara ovoga djela. Haso Popara: Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Gazi Husrev- begova biblioteka u Sarajevu. Svezak IX. London - Sarajevo 1422/2001, 5521. Osman Lavić: Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu. Svezak X i XIV. London - Sarajevo 1423/2002 i 1426/2005, 5893, 5903/1, 5906/1, ۲/٦۱۳۲ i XIV ۸۰٤٥/2, 8079/7.
Mehmed Handžić, Ğawhar al-asnā, Heğr, Kairo, str. 72.
djela: Tarğīḥ al-bayyināt, Al-masā’il al-muḫammasa i Mağmaʻ al-ğawāhir.4 Muhamed Ždralović navodi tri njegova djela: Tarğīḥ al-bayyināt, Mağmaʻ al-farā’iz i Mağmaʻ al-ğawāhir (jedan primjerak na arapskom, a jedan na turskom). Mustafa Ćeman navodi ista djela kao i Ždralović, s tim što još i djelo Al-masā’il al-muḫammasa.5 Spomenuo ga je i dr. Omer Nakičević, kao i tri njegova djela: Tarğīḥ al-bayyināt, Arbaʻūna ḥadīṯan i Mağmaʻ al-farā’iz.6 Ahmed Mehmedović navodi sljedeća njegova djela: Tarğīḥ al-bayyināt, Mağmaʻ al-ğawāhir, Al-masā’il al-muḫammasa, Mağmaʻ al-farā’iz, Mağmaʻ al-laṭā’if i Arbaʻūna ḥadīṯan.7 Osman Lavić obradio je u Katalozima rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke njegove tri poslanice: Mağmaʻ umūr al-īmān, Risāla fī al-ṣalā i Risāla fī al-mas’ala al-muta’alliqa bi al-ṯamaniyya.8 Naj- više podataka o radu i djelu navedenog autora nalazi se u Katalozima ruko- pisa Gazi Husrev-begove biblioteke.9 Od stranih historičara spomenuo ga je Baġdādī i samo jedno njegovo djelo, Mağmaʻ al-maḏhabayn fī al-ḫilāfiyyāt bayna al-ḥanafiyya wa al-šāfiʻiyya.10
Jedino što znamo o životu ovog autora jest da mu je ime Ḥasan, ocu Naṣūḥ, a djedu Fayrūz, da je bio Bošnjak i da je rođen u Duvnu. Ne zna se je li nauke učio u Bosni ili negdje drugo. Ako ih je učio u Bosni, onda to sigurno nije bilo u Duvnu, jer u Duvnu nije bilo medresa.11 Također, ni u jednom svom djelu nije napisao gdje je završio s pisanjem djela, u Bosni ili negdje drugo. Lahko možemo zaključiti da je bio veliki i poznati učenjak u mjestu gdje je živio. To vidimo iz uvoda u djelo Mağmaʻ al-maḏhabayn, gdje spominje da je grupa studenata od njega zatražila da napiše komentar na Muḫtaṣar Abū Šuğā‘a, što nam zasigurno govori da je bio poznat po učenosti u svom vre-
Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, “Svjetlost”, Sarajevo, 1973, str. 210, 211.
Mustafa Ćeman, Bibliografija bošnjačke književnosti, “Sebil”, Zagreb, 1994, br. biografija: 12, 102, 104, 201, 220, 527.
Omer Nakičević, “Rukopisna djela bosanskohercegovačkih pisaca i mislilaca na orijentalnim jezicima koja se čuvaju u biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. 7-8, Sarajevo, 1982, str. 233, 234.
Ahmed Mehmedović, Leksikon naše uleme, rukopis, 427, 428. Iskreno se zahvaljujem autoru na ustupljenim informacijama iz djela koje je u pripremi za štampu.
Osman Lavić: Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Gazi Husrev- begova biblioteka u Sarajevu. Svezak XVII, London-Sarajevo, 1431/2010, 9521/1, 9521/4 i 9521/5.
U Katalozima Gazi Husrev-begove biblioteke: II, IX, XVI i XVII navodi se ukupno jedanaest djela, s tim što se neka djela nalaze u više primjeraka rukopisa.
Ismāīl al-Baghdadī, Īḍāḥ al-maknūn fī al-ḏayl ʻalā kašf al-ẓunūn, Dār ihyā al-turāṯ, Bejrut, bez godine izdanja, 4/436.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, “Sarajevo Publishing”, 1998, 3/127, 129.
menu, jer se inače to od njega ne bi tražilo. Također je velika vjerovatnoća da nije živio na našim prostorima. Ono na osnovu čega možemo pretpostaviti da nije živio na ovim prostorima jest uvod gore spomenutog djela, a u kome se navodi da se od njega traži da napiše komentar na djelo iz “šafijskog mezheba”. To jasno ukazuje na to da je djelovao, jedan dio života ili cijeli, u sredini u kojoj žive sljedbenici šafijskog mezheba. To mjesto ne može biti u Bosni niti većini područja današnje Turske. Velika je mogućnost da je živio na području Šama (današnje Sirije) ili Egipta, a moja pretpostavka je da je to bilo područje Šama iz razloga koji ću navesti kasnije. Također je velika vjerovatnoća da je u mjestu gdje je živio vršio dužnost kadije ili muftije, jer poznato je da su učenjaci ovih prostora vršili dužnosti kadija i muftija daleko od svoje domovine. Nadam se da ćemo u budućnosti otkriti više pojedinosti o ličnosti Ḥasana ibn Naṣūḥa.
Jedan broj naših historičara spomenuo je mogućnost da je Ḥasan ibn Naṣūḥ identičan sa Hasan-ef. Livnjakom, sarajevskim muftijom. Ovaj drugi živio je oko polovine 16. stoljeća i na položaj muftije došao je 1612. Sabrao je fetve u zbirku koju je nazvao Mağmaʻ fatāwā, a koju je naš historičar Sejfu- din Kemura vidio kod novopazarskog muftije Tevfik-efendije.12 Ako uzmemo u obzir da su i jedan i drugi živjeli u isto vrijeme, mogli bismo pretpostaviti da se radi o istoj osobi. Također, Ibn Naṣūḥ je naslove većine svojih djela počeo riječju Mağmaʻ (zbornik), baš kao što je i u naslovu fetvi sarajevskog muftije. Međutim, jedan od razloga zbog kojeg bismo mogli zaključiti da se ipak ne radi o istoj osobi jest da je Ibn Naṣūḥ pisanje nekih svojih djela završio 1679, skoro 70 godina nakon dolaska Hasan-ef. Livnjaka na položaj muftije.
Iz gore navedenog lahko možemo vidjeti da je jedan broj djela Ḥasana ibn Naṣūḥa bio nepoznat velikom broju naših historičara ili, tačnije rečeno, bilo je nepoznato da je on autor tih djela. U svom istraživanju rukopisne građe s ciljem pronalaska podataka o našim autorima i njihovim djelima pronašao sam još nekoliko Ibn Naṣūḥovih djela koja našim historičarima i orijentalisti- ma nisu bila poznata.
Radi se o tri djela, od kojih su dva autografi. To su Ğāmiʻ al-maḏāhib
(autograf) Mağmaʻ al-maḏhabayn (autograf), Al-Ilhām al-ilāhiyya.
Djela
Ğāmiʻ al-maḏāhib limā fīhi min iḫtilāf al-maḏāhib možda najobimnije djelo koje je napisao. Ono je komentar na djelo ʻUyūn al-maḏāhib, koje je napisao Qawām al-Dīn al-Kākī. Jedan primjerak djela nalazi se u bibli- oteci “Fejzullah-efendi” pod brojevima 767 i 768. Rukopis djela je u dva toma; prvi ima 385, a drugi 341 listova, računajući listove prije samog
Dr Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973, str. 205.
početka djela i na njegovom kraju. Pisano je rukom autora. Prvi svezak završio je 1086. h. g. (1675), a drugi 1089. h. g. (1678).
Mağmaʻ al-maḏhabayn fī al-ḫilāfiyyāt bayna al-ḥanafiyya wa al-šāfiʻiyya. Djelo ima 1 tom, 141 list, računajući listove prije samog početka i nakon kraja djela. Autor je završio s pisanjem ovog djela u srijedu prije ikindije 11. Džumade-l-ulāa 1079. h.g (16. oktobar 1668). Rukopis se nalazi u biblioteci "Velijjuddin-efendi" u Istanbulu (Veliyyüddin Efendi kütüphanesi)13, bez broja. Dva primjerka ovog djela nalaze se u naučnoistraživačkom institutu Centar „Kralj Fejsal“ za istraživanja i islamske studije (Markaz al-malik Faysal li al-buhuṯ ve al-dirāsāt al-islamiyyah/King Faisal Center for Research and Islamic Studies) Saudijska Arabija, pod brojevima 1338 i 06343.14
Tarğīḥ al-bayyināt ʻinda tuʻāriḍ al-barāhīn wa al-bayyināt. Jedan primje- rak djela nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u zbirci pod brojem
1480.15 Pet primjeraka nalazi se u biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu16. Pri- mjerak ovog djela nalazio se i u Orijentalnom institutu u Sarajevu, ali je u ratu izgorio.17
Arbaʻūna ḥadīṯan (40 hadisa). Jedan primjerak ovog djela nalazi se u na- učno-istraživačkom institutu Centar „Kralj Fejsal“ za istraživanja i islam- ske studije (Markaz al-malik Faysal li al-buhuṯ ve al dirāsāt al islamiyyah/ King Faisal Center for Research and Islamic Studies) Saudijska Arabija, pod brojem 7644. Primjerak ovog djela se, također, nalazi u biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu, broj 93/1.18
Al-Ilhām al-ilāhiyya fī miʻrāğ ḫayr al-bariyya. Primjerak ovog rukopisa nalazi se u biblioteci u Princetonu, Sjedinjene Američke Države, (broj 2302).19
Al-Masā’il al-muḫammasa. Kratka rasprava o pet pravnih pitanja napi- sana je na tri lista. Dva primjerka ove kratke poslanice nalaze se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u zbirci pod brojem 1260, i u zbirci pod bro- jem 9521.20
Knjižni fond biblioteke “Velijjuddin-efendi” u Istanbulu/Veliyyüddin Efendi kütüphanesi, brojao je 3431 rukopisa, i trenutno se nalazi u sklopu Beyazıt Devlet Kütüphanesi.Vidi: http://www.islamansiklopedisi.info/dia/ayrmetin.php?idno=430042
Katalog rukopisa pod nazivom Ḫazāna al-turāṯ, Institut “Kralj Fejsal”, Rijad, bez godine izdanja, 10/282, br. 9369, s napomenom da se primjerak pod brojem 06343 vodi pod naslovom Muḫtaṣar fī al-fiqh.
Kasim Dobrača, Katalog II, 1480/3. Rukopis ovoga djela nalazi se i u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (br. 461).
Omer Nakičević, Rukopisna djela, str. 234.
Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, “Svjetlost”, Sarajevo, 1988, 2/161.
Omer Nakičević, Rukopisna djela, str. 233. 19 Ḫazāna at-turāṯ, 120/795, br. 123873.
Kasim Dobrača, Katalog II, 1260/3, Osman Lavić, Katalog XVII 9521/2.
Mağmaʻ al-ğawāhir, na turskom jeziku. Jedan primjerak ovog djela nala- zi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u zbirci pod brojem 9690.21 Jedan primjerak ovog rukopisa nalazi se u Institutu “Ğumuaʻh al-māğid li al- ṯaqafeti ve al-turāṯ“/Juma Al Majid Center for Culture and Heritage, Uje- dinjeni Arapski Emirati, (br. 303338). Jedan primjerak ovog djela nalazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, ali je izgorio.22
Mağmaʻ al-ğawāhir, na arapskom jeziku. Jedan primjerak ovog djela na- lazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, ali je izgorio.23 Djelo je po naslovu isto kao i prethodnō, osim što je prethodnō napisano na turskom, a ovo na arapskom. Iz spomenutog vidimo da je autor jedno djelo napisao na dva jezika.
Mağmaʻ al-laṭā’if. Ovo djelo sadrži nekoliko poslanica: Arbaʻūna ḥadīṯan, zatim komentar na djelo Vasijjet od Ebu Hanife i Poslanicu o po- kajanju i traženju oprosta od Allaha (djelo je podijeljeno na tri poglavlja i zaključak). U Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalaze se dva primjerka ovog djela, pod brojem 4481/2,24 i brojem 9101/3.25
Ḥikāya ġarība fī ḥaqq maḏhab Ebī Ḥanīfa. Kratka poslanica u kojoj pisac govori o jednom događaju. Primjerak ovog djela nalazi se u Gazi Husrev- begovoj biblioteci pod brojem 9521/3.26
Mağmaʻ al-farā’iḍ. Primjerak ovog djela nalazi se u biblioteci Sulejma- niji u Istanbulu (br. 101/2).27 Također, nalazi se i u Arhivu HAZU-a u Zagrebu (br. 1265). Ovaj primjerak prepisan je u Stocu.28
Mağmaʻ umūr al-īmān, kraće djelo o islamskom vjerovanju, na arapskom jeziku. U pisanju djela autor se koristio hadiskim zbirkama Buharije i Mu- slima. Primjerak ovog djela nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem 9521/1.29
Osman Lavić, Katalog XVII 9690/1.
Muhamed Ždralović, Prepisivači, 2/190. 23 Isto, 2/294.
Haso Popara, Zejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa.
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu. Svezak VII. London - Sarajevo 1420/2000, 4481/2.
Haso Popara, , Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Gazi Husrev- begova biblioteka u Sarajevu. Svezak XVI, London - Sarajevo 1429/2008, 9100/3.
Osman Lavić, Katalog XVII, 9521/3.
Omer Nakičević, Rukopisna djela, str. 233, 234.
Muhamed Ždralović, Prepisivači, 2/169.U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u zbirci 5672/13 nalazi se Rasprava o diobi nasljedstva za koju se kaže da se „pretpostavlja da bi autor ove rasprave mogao biti naš autor Hasan b. Nesuh, što je malo vjerovatno ...“, Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa. Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu. Svezak IX, London - Sarajevo 1422/2001, 5672/13.
Osman Lavić, Katalog XVII, 9521/1.
Risāla fī aṣ-ṣalā, kraća rasprava o islamskom vjerovanju sa posebnim osvrtom na posljedice zanemarivanja obavezne molitve (namaza), na arapskom jeziku. Primjerak ovog djela nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem 9521/4.30
Risāla fī al-mas’ala al-muta’alliqa bi al-ṯamaniyya, traktat u kome autor obrađuje osam fikhskih pitanja u vezi obavljanja dobrovoljnog namaza (nafila), na arapskom jeziku. Primjerak ovog djela nalazi se u Gazi Hu- srev-begovoj biblioteci pod brojem 9521/5.31
Poseban osvrt na djela Mağmaʻ al-maḏhabayn i Ğamʻ al-maḏāhib
Mağmaʻ al-maḏhabayn fī al-ḫilāfiyyāt bayna al-ḥanafiyya wa aš-šāfiʻiyya Za ovo djelo možemo slobodno reći da je raritet među svim djelima naših autora koji su pisali na arapskom jeziku, a razloga za to ima više. Prvo, ovo djelo ustvari je komentar na djelo iz šafijskog mezheba, a nije nam poznato da je ijedan naš autor pisao iz oblasti fikha sa stanovišta nekog drugog mezheba, osim hanefijskog. Drugo, autor nije bio šafijskog mezheba, pa da je iz tog razloga napisao komentar, nego je bio poznati pravnik hanefijskog mezheba, ali zbog popularnosti djela koje je prokomentirao i zato što je htio usporediti i pokazati sličnosti, odnosno razlike između ova dva mezheba, napisao je spo- menuto djelo. Treće, skoro je nepoznato u historiji da pravnik jednog mezhe- ba napiše komentar na djelo iz drugog mezheba, kako bi napravio poređenje između tih mezheba. Kao što sam već spomenuo, samo pisanje komentara na djelo iz šafijskog mezheba možda može biti razlog za pretpostavku da Ḥasan ibn Naṣūḥ nije živio na našim prostorima, niti prostorima današnje Turske, nego na prostorima gdje je bilo sljedbenika šafijskog mezheba, a to može biti Šam (današnja Sirija) ili Egipat. Ako bih sebi davao pravo na pretpostavku, onda bih dao prednost Šamu. Razlog tome je što je spomenuto djelo bilo posebno poznato i zastupljeno među šafijama Šama. Djelo koje je prokomen- tirao Ḥasan ibn Naṣūḥ zove se Muḫtaṣar Ebī Šuğāʻ i smatra se jednim od osnovnih djela šafijskog mezheba. Djelo je napisao poznati šafijski učenjak Aḥmad ibn Ḥusayn ibn Aḥmad al-Aṣfahānī, Abū-Šuğā‘, rođen 533. h. g. (1138), a umro 593. h. g. (1197). Napisao je nekoliko djela iz šafijskog fikha. Njegovo najpoznatije djelo jest ovo o kojem govorimo. Njegov pravi naziv je Al-Ġāya wa al-taqrīb, a poznat je kao Muḫtaṣar Ebī Šuğāʻ.32 Napisano je više komentara na ovo djelo, a pretočeno je i u stihove da bi se moglo lakše učiti napamet. U stihove ga je pretočilo više šafijskih pravnika, a najpoznatiji
Osman Lavić, Katalog XVII, 9521/5.
Osman Lavić, Katalog XVII, 9521/5.
Al-Subkī, Ṭabaqāt al-šāfi‘iyya al-kubrā, Heğr, Kairo, 6/15.
među njima jest imam Imriti (ili Amriti – oba načina su ispravna, a s kesrom je poznatije). Svoje stihovano djelo nazvao je Nihāya at-tadrīb, a ima 1115 stihova. Ovo djelo učilo se napamet, posebno među šafijskim pravnicima u Damasku. Naš savremenik, uvaženi šejh Kurejm Radžih, šejh svih karija Šama, inače šafijskog mezheba, jedan je od onih koji napamet znaju ovo djelo.Naučio ga je još u ranoj mladosti.
Za ovo djelo slobodno možemo reći da spada u vrstu djela koja se u fikhu nazivaju kutub al-ḫilāf (djela razilaženja). U njih spadaju sva djela u kojima se spominju razilaženja među islamskim pravnicima, svejedno da li se radi o razilaženju dvojice pravnika, dva mezheba ili više njih. Oba djela Ḥasana ibn Naṣūḥa o kojima govorimo mogu se svesti pod ovu vrstu. Međutim, ono na što ovdje želim skrenuti pažnju jesu djela u kojima se spominje razilaženje isključivo između hanefija i šafija. O tome je napisano više djela, npr. Ṭarīqa al-ḫilāf bayna al-šāfiʻiyya wa al-ḥanafiyya (napisao Ḥasan ibn Muḥammad al-Marwazī), Al-Kāmil fī al-ḫilāf bayna al-šāfiʻiyya wa al-ḥanafiyya (napi- sao Ibn-Ṣabbāġ), zatim Ad-Durra al-muḍiyya fīmā waqaʻa fīhi al-ḫilāf bayna al-šāfiʻiyya wa al-ḥanafiyya (napisao imamu-l-haremejn Al-Ğuwaynī), Al-Ḫilāfiyyāt od imama Bayhaqīja, zatim At-Tağrīd poznatog hanefijskog pravnika, imama Qudūrīja (pisca poznatog Muḫtaṣara) i druga.33 Djelo našeg autora, Mağmaʻ al-maḏhabayn, pored toga što je klasično fikhsko djelo, spada i u djela ove vrste.
Opis rukopisa
Primjerak čuvan u Institutu "Kralj Fejsal" u Rijadu – Markaz al-malik Faysal li al-buhuṯ ve al-dirāsāt al-islamiyyah
Napisan je neshom na 150 listova, ne računajući nekoliko listova s počet- ka i kraja. Svaki list ima 2 stranice (osim posljednjeg, koji je napisan na samo jednoj), a svaka stranica ima 19 redova. Na prvom listu nalazi se nekoliko bilješki i sadržaj. Na listovima na početku ili kraju nije napisano ko je vlasnik knjige niti gdje je autor napisao djelo. Na kraju djela autor je naveo da je knji- ga autograf,34 te napisao datum kad je završio s pisanjem: 11. Džumade-l-ulāa 1079. h. g. (16. 10. 1668). Ovaj primjerak je potpun, tj. nema manjkavosti ni oštećenja. Na više mjesta nalaze se margine, koje nadopunjuju već spomenuti tekst autora.
Al-Guwajnī, Al-Durra al-muḍiyya fīmā waqaʻa fīhi al-ḫilāf bayna al-šāfiʻiyya wa al-ḥanafiyya, Dār ihjā al-turāṯ, Katar, str. 50.
Autograf je najcjenjenija i najvažnija vrsta rukopisa, a ona ustvari znači original, tj. primjerak djela koji je napisan rukom autora. Nakon ove vrste po kvalitetu i cijenjenosti dolazi prijepis s autografa (pod nadzorom autora), zatim prijepis poznatog prepisivača, a na kraju prijepis nepoznatog prepisivača. Pogledaj više: Muhamed Ždralović, Prepisivači, 1/150, 158.
Primjerak čuvan u biblioteci "Velijjuddin-efendi" u Istanbulu –
Veliyyüddin Efendi kütüphanesi.
Napisan je neshom na 135 listova, ne računajući nekoliko listova s počet- ka i kraja. Svaki list ima dvije stranice, osim posljednjeg, koji je napisan na samo jednoj, a svaka stranica ima 19 redova. Na prva dva lista nalazi se nekoliko bilješki, tačnije, citati iz drugih djela. Na prvom listu, na samo jed- noj stranici, nalazi se naslov djela i nekoliko bilješki, a na drugom listu na jednoj stranici sadržaj, a na drugoj bilješke. Na listovima na početku ili kraju nije napisano ko je vlasnik knjige, niti gdje je autor napisao djelo. Na kraju djela autor je naveo da je knjiga autograf, te napisao datum kad je završio s pisanjem: 11. Džumade-l-ulāa 1079. h. g. (16. 10. 1668). Ovaj primjerak također je potpun, tj. nema manjkavosti ni oštećenja. Na više mjesta nalaze se margine, koje nadopunjuju već spomenuti govor autora.
Ono što je zanimljivo i što me u jednom trenutku dovelo u sumnju da je djelo autograf jest to što je na kraju oba ova rukopisa stavljen isti datum završetka pisanja: 11. džumadel-ula 1079. h. g. (16. 10. 1668). Veoma je teško moguće da je autor završio s pisanjem i prepisivanjem oba primjerka u isti dan. Zato se postavlja pitanje: za koja od ova dva primjerka možemo reći da je pisan rukom autora, tj. da je autograf? Nakon preciznije grafološke analize rukopisa Ḥasana ibn Naṣūḥa i međusobnog poređenja, došao sam do zaključka da je primjerak koji je čuvan u biblioteci "Velijjudin-efendi" u Istanbulu autograf, a primjerak u Institutu "Kralj Fejsal" u Rijadu prijepis, s tim što nije navedeno ime prepisivača. Razlog ovog zaključka je taj što ruko- pis u biblioteci "Velijjuddin-efendi" potpuno odgovara rukopisu drugih Ibn Naṣūḥovih djela koja su autografi. Tačnije, kad sam poredio primjerak Ğāmi‘ al-maḏāhiba, koji je autograf, s primjerkom iz biblioteke "Velijjudin-efendi", uočio sam da nema ama baš nikakve razlike, dok je primjerak iz Instituta "Kralj Fejsal" pisan nekom drugom rukom.
Autor je djelo počeo na klasični način: zahvalom Allahu i salavatom na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim pojasnio razlog pisanja ovog djela i naveo njegov naziv. Radi boljeg uvida u djelo navest ću nekoliko citata.
Na početku djela pisac kaže:
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat na Muhammeda, Pečata Vjerovjesnika, i njegovu porodicu i sve ashabe. A zatim: siromašni Allahov rob, Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz al-Dumnawī al-Ḥanafī kaže: nakon što su vidjeli muhtesar, koji je lijepo sažet u mezhebu imama Šāfi‘īje, Allah njime bio zadovoljan, a koji je napisao imam, hafiz, Abū Šuğāʻ, Aḥmad ibn Ḥusayn ibn Aḥmad al-Aṣfahānī, Allah njime bio zadovoljan, stu- denti su me zamolili da im napišem knjigu u kojoj će biti sadržan spomenuti muhtesar, a i mišljenja imama Abū Ḥanīfe i dvojice njegovih učenika, Allah svima njima bio zadovoljan, i da u tom djelu spomenem podjele i definicije
kako bi bilo lakše onome koji uči da razumije, a i olakša učenje napamet onome koji to želi. Odazvao sam se toj molbi priznajući svoju nemoć...35
Ibn-Naṣūḥ je u uvodu svog djela spomenuo razlog pisanja, a to je da je grupa studenata od njega to zatražila. Iz uvoda možemo zaključiti dvije stvari:
da je Ibn Naṣūḥ bio poznati alim i muderris u mjestu gdje je živio, jer učenici ne bi to zatražili od njega da nije bilo tako; također je velika vjero- vatnoća da je bio muftija ili kadija, jer je njegovo djelo Tarğīḥ al-bayyināt vezano isključivo za kadijski posao,
da ovo ukazuje na to da je u vremenu pisanja djela možda živio u području gdje je bilo sljedbenika šafijskog mezheba.
Kad je u pitanju sami Ibn Naṣūḥov stil pisanja ovog djela, on je upravo onakav kakvim ga je opisao na početku riječima ...i da u tom djelu spomenem podjele i definicije kako bi bilo lakše da razumije onome koji uči... Pisac je na jednostavan i lahak način spomenuo fikhska pitanja o kojima se govori u knjizi. Na početku prvo iznese stav Abū-Šuğāʻa. Ponekad prije njegovog mišljenja ističe “Kaže hafiz”, a ponekad samo “Kaže” i zatim citira njegov stav iz muḫtaṣara. Zatim spomene mišljenje hanefijske pravne škole, što počinje riječju “Kaže” (aludirajući na sebe). Autor se ne osvrće na sličnosti ili razlike. Ponekad spomene izvor ili djelo iz kojeg je citirao mišljenje uče- njaka hanefijskog mezheba, a nekad izvor nikako ne navodi. Kao primjer ću spomenuti jedno poglavlje kako bi nam bilo lakše steći uvid u Ibn Naṣūḥov stil pisanja. Kaže u poglavlju o džuma namazu:
Kaže: Uvjeta obaveznosti džuma namaza kod imama Šafije ima šest: islam, punoljetstvo, razum, sloboda, da je muškarac i zdravlje. U komentaru ovog stava Ibn Naṣūḥ kaže:
Kaže: Uslova džuma-namaza kako bi ona postala obavezna, a ne kako bi se obavila, ima sedam kod imama Ebu Hanife: boravak u naseljenom mjestu, zdravlje, sloboda, da je muškarac, punoljetstvo i mogućnost hoda i ispravnost vida i tako je spomenuto u Vikaji.”36
Na marginama djela često možemo naći citate, iz kojih vidimo da je autor
nadopunio neki svoj stav koji je već iznio u knjizi. Kao primjer ću navesti gore citirano pitanje, gdje se na margini nalazi slijedeći tekst:
Uvjeti obaveznosti džuma-namaza jesu njegovo obavljanje u naseljenom mjestu, zdravlje, sloboda, da je muškarac, punoljetstvo, ispravnost vida i mogućnost hoda, a uvjeti valjanosti džuma namaza jesu obavljanje u naselje- nom mjestu ili na musalli, da ga obavi sultan ili njegov zamjenik, podnevsko vrijeme, hutba, džemat i opća dozvoljenost prisustvovanja njemu.37
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Mağmaʻ al-maḏhabayn, primjerak čuvan u biblioteci “Velijjuddin efendi” u Istanbulu, L-5.
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Mağmaʻ al-maḏhabayn, L-28.
Isto. Primjerak čuvan u biblioteci “Velijjuddin-efendi” u Istanbulu. U primjerku koji se čuva u Institutu “Kralj Fejsal” ovaj tekst ne nalazi se na margini.
Osim govora Abū-Šuğāʻa, koji spomene na početku, autor ne spominje više nikakve izvore šafijskog mezheba, dok, kad spominje mišljenja hanefija, često spominje izvore, koji su u većini slučajeva klasična djela hanefijskog mezheba (Al-Hidāya, Al-Viqāya, Multaqā itd).
Na kraju djela autor kaže:
Završio je siromah Hasan ibn Naṣūḥ ibn Fejruz, Duvnjak po rođenju, Bosanac po porijeklu, hanefija po mezhebu, s pisanjem i sastavljanjem ovog djela svojom rukom u srijedu prije ikindije, 11. Džumade-l-ulāa 1079. h. g.38 Ono što ukratko možemo reći za djelo jest da zaista predstavlja raritet, jer
je ovo prvo poznato djelo koje je napisao autor ovih prostora, a koje se dotiče drugog mezheba osim hanefijskog. Zatim, pisano je veoma jednostavno i nje- govim proučavanjem lahko se stječe upućenost u oba mezheba.
Ğāmi‘ al-maḏāhib limā fīhi min iḫtilāf al-maḏāhib
Ovo djelo napisano je 7 godina nakon djela Mağmaʻ al-maḏāhib, što nam zasigurno govori da je Ibn-Naṣūḥova intelektualna sposobnost prilikom pisa- nja ovog djela bila razvijenija nego prilikom pisanja Mağmaʻ al-maḏāhiba. I sama tematika Ğāmi‘ al-maḏāhiba (komparativni fiqh) ukazuje na to da je ovo djelo napisao možda na vrhuncu znanja. Djelo je komentar na ʻUyūn al-masā’il, a napisao ga je Muḥammad ibn Muḥammad ibn Aḥmad al-Ḫağandī, As-Sinğārī, poznat kao Qawām al-dīn al-Kākī. O njegovom životu ne zna se mnogo osim da je umro 749. h. g. (1348). Živio je u Kairu, gdje je i umro, i napisao nekoliko djela, od kojih mu je najpoznatije prethodno spomenuto, a koje je posvetio sultanu Ša’banu ibn Muhammedu.39 Broj islamskih učenja- ka koji su pisali iz oblasti komparativnog fikha nije tako velik. Većina njih zadovoljavala se pojašnjenjem svog mezheba i eventualno navodila mišljenja onih s kojima su živjeli, kao što smo vidjeli primjer hanefija i šafija. Među najpoznatijim alimima koji su pisali iz oblasti komparativnog fiqha, kako se to naziva u savremenoj fikhskoj terminologiji, bio je Ibn Qudāma al-Maqdisī, autor Al-Muġnīja. On je bio hanbelijskog mezheba, a Al-Muġnī je komentar na metn iz istog mezheba koji se zove Muḫtaṣar al-Ḫiraqī. Uz mišljenja hanbelija navodio je i stavove ostala tri mezheba, a zatim i mišljenja koja se prenose od ashaba, pa i generacija poslije njih. Iz reda šafijskog mezheba slično je učinio imam Nawawī, koji je prokomentirao djelo Al-Muhaḏḏab iz šafijskog mezheba i pored mišljenja šafija spomenuo i druge mezhebe. To Nawawījevo djelo zove se Al-Mağmū‘. Malikijski učenjak Ibn ʻAbd al-Barr uradio je sličnu stvar u dva komentara Muwaṭṭa‘ imama Mālika, Al-Tamhīdu
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Mağma‘ al-maḏhabyn, L-139; primjerak čuvan u biblioteci “Velijjuddin-efendi” u Istanbulu.
Al-Laknawī, Al-Fawā’id al-bahiyya fī tarāğum al-ḥanafiyya, Dār al-arqām, Bejrut, 1998,
str. 306.
i Al-Istiḏkāru. Među najpoznatija djela ove vrste ubraja se i Al-Muḥallā imama Ibn Ḥazma, inače pravnika zahirijskog mezheba. Hanefijski učenjaci u svojim djelima spominjali su i druge pravne škole, međutim, nije bilo baš uobičajeno da su pisali djela poput gore spomenutih. Kad su u pitanju pravna djela koja su spominjala i druge pravne škole, to je dobro uočljivo, npr, kod imama Kāsānīja u njegovom djelu Badā’iʻ al-ṣanā’i‘, zatim u hadiskim dje- lima imama Taḥāwīja, kao i u djelima imama Al-‘Aynīja i drugih učenjaka.
Opis rukopisa
Djelo Ğāmi‘ al-maḏāhib limā fīhi min iḫtilāf al-maḏāhib napisano je nes- hom, u dva sveska, prvi svezak na 381 listova, a drugi na 334, ne računajući nekoliko listova s početka i kraja. Svaki list ima dvije stranice (osim posljed- njeg u prvom svesku, koji je napisan na samo jednoj), a svaka stranica ima 21 red. Na početku prvog sveska na prvom listu piše naziv djela i datum nje- govog završavanja, a na drugom listu na jednoj stranici spomenut je sadržaj prvog sveska, na drugoj se nalazi pet bilješki, tačnije, citata iz drugih djela. Na početku drugog sveska, na prvoj stranici prvog lista, nalazi se sadržaj, na prvoj polovini druge stranice, također, sadržaj, a na drugoj polovini naziv djela i datum kad je završeno pisanje. Na listovima na početku ili kraju nije napisano ko je vlasnik knjige niti gdje je autor napisao djelo. Na kraju djela autor je napisao da je knjiga autograf, te naveo godinu kad je završio s pisa- njem, i u prvom i drugom svesku. Djelo je potpuno, tj. nema manjkavosti ni oštećenja. Na više mjesta nalaze se margine, koje nadopunjuju već spomenuti govor autora.
Ibn Naṣūḥ je ovo djelo počeo klasičnim početkom, spominjući zahvalu Allahu i salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi nakon toga iznio razlog pisanja djela i samu metodologiju, rekavši:
...A zatim: siromašni Allahov rob Ḥasan ibn Naṣūḥ, Ed-Dumnawī, El- Busnevi, kaže: kad sam vidio da je muhtesar koji se zove ‘Uyūn al-masā’il, najljepši muhtesar u fikhu, a koji je obuhvatio sva četiri mezheba, koji je napisao veliki imam Qawām ad-dīn al-Kākī, Allah mu se smilovao, poželio sam da to djelo ima komentar, koji će biti srednjeg sadržaja, koji će tumačiti njegove izraze, pojašnjavati njegove propise, pa sam ga onda protumačio, tra- žeći od Allaha pomoć, pojašnjavajući namjeru pisca u njegovom muhtesaru, spominjući mišljenje Abū Ḥanīfe i njih dvojice (Abū Yūsufa i Muḥammada) i trojice imama (Šāfi‘īje, Mālika i Aḥmada) i ukazujući na mišljenje po kojem se izdaje fetva u mezhebu i nazvao sam ga Ğāmi‘ al-maḏāhib limā fīhi min iḫtilāf al-maḏāhib.40
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Ğāmi‘ al-maḏāhib limā fīhi min iḫtilāf al-maḏāhib,
biblioteka “Fejzullah-efendi”, prvi svezak, L-6.
Autor prvo navede govor imama Al-Kākīja, a potom pojašnjava taj govor. Kako bi nam njegova metodologija bila jasnija, navest ću nekoliko citata. U poglavlju o radnjama koje su sunnet (pohvalne) prilikom obavljanja namaza, tačnije, prilikom početnog tekbira, između ostalog, kaže:
Također, govoreći o propisu učenja Fatihe od strane muktedije dok je iza imama, kaže:
U velikom broju slučajeva autor spominje neke od dokaza, bez upuštanja u raspravu, osim rijetko. Također, kad navodi dokaze, ne spominje njihove hadiske izvore nego ukazuje na fikhska djela iz kojih je prenio određene citate. Rijetko se dešava da ukaže na ispravnost ili neispravnost nekog od mišljenja islamskih pravnika. Poglavlje u kome je jasno stao u odbranu argu- mentacije hanefijske pravne škole jest ono o hijaru el-medžlisu, tj. pravo na razvrgnuće trgovine nakon što se ona sklopi, a prije nego se kupac i prodavač raziđu jedan od drugog. U komentaru na ovo pitanje u poglavlju o trgovini autor navodi:
Isto, L-54.
Isto, L-65.
a raskid poslije ne može biti osim s obostranim zadovoljstvom, jer je u tome nanošenje štete tako što se narušava pravo drugog, kao i u drugim ugovori- ma, a što se tiče hadisa, pa pod njim se misli na pravo izbora kad ga drugi ponudi i tako je spomenuto u komentaru na Al-Multaqā.43
Autor je koristio više izvora, većinom klasična djela hanefijskog mezhe- ba, kao što su Al-Hidāya, Al-Viqāya, Multaqā al-abḥur i komentari na njih. Također je koristio Ġāya al-bayān. Jedino djelo koje je koristio osim djela hanefijskog mezheba jest Al-Ḫilāfiyyāt imama Bayhaqīja.
Autor je prvi svezak završio 1086, a drugi 1089. h. g. Na kraju prvog sveska autor navodi:
Završio je siromašni Allahov rob, Ḥasan ibn Naṣūḥ ad-Dumnawī, al-Būsnawī, komentar na ovu knjigu i njeno pisanje svojom prolaznom rukom godine 1086.44,
a na kraju drugog:
"Završio je siromašni Allahov rob, Ḥasan ibn Naṣūḥ, ad-Dumnawī po rođenju, Al-Būsnawī porijeklom, komentar na ovu knjigu i njeno pisanje svojom prolaznom rukom u ponedjeljak, u vremenu duha-namaza, krajem zul-hidždžeta godine 1089.45
Ğāmi‘ al-maḏāhib je raritetno djelo među djelima bosanskohercegovač- kih autora zato što govori o stavovima sva četiri mezheba. Već je istaknuto da je većina djela naših autora još uvijek u rukopisu. Iskreno se nadam da će ovo djelo privući malo veću pažnju naših istraživača i da će plod toga biti da djelo izađe na svjetlo dana i u originalu na arapskom i u prijevodu na bosanski jezik, kao i još mnoga druga djela naših autora.
Zaključak
Na kraju ovog skromnog rada podsjetit ću na riječi nama dobro poznatog Safvet-bega Bašagića: "Pa ipak, u toj jednolikoj prostoti bilo je uvijek ljudi koji su se dizali visoko iznad svoje okoline i svojim djelima zadužili potom- stvo da im čuva uspomenu. Uspomene na velike ljude iz mog naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih čuvam kao najdragocjenije amanete."46
Ḥasan ibn Naṣūḥ zaista je jedna intelektualna veličina, alim kojim se s pravom možemo ponositi. Činjenica da su neka njegova djela već obrađena, a neka prijavljena kao akademski radovi od strane stranih autora raduje nas, ali je u isto vrijeme zabrinjavajuća, jer ukazuje na naš nemar prema ostavštini
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Ğāmi‘ al-maḏāhib, drugi svezak, L-8.
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Ğāmi‘ al-maḏāhib, prvi svezak, L-386.
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz, Ğāmi‘ al-maḏāhib, drugi svezak 340.
Dr. Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, “Svjetlost”, Sarajevo, 1912, str. 9.
naših autora. U našim i u bibliotekama širom svijeta nalaze se stotine rukopisa naših autora, koji su sastavni dio književne i kulturne prošlosti muslimana ovih prostora, a koji su još uvijek neistraženi, a dokaz za to je i naš Ibn Naṣūḥ.
LITERARY WORK OF ḤASAN BIN NAṢŪḤ BIN FAYRŪZ - ADDENDUM TO BIOGRAPHY OF ḤASAN IBN NAṢŪḤ IBN FAYRŪZ
Abstract:
Ḥasan ibn Naṣūḥ ibn Fayrūz is one of the most prolific Bosnian and Her- zegovinian authors in the field of Islamic law- fiqh. Not much is known of his biography except that he was an alim, most probably performing a duty of a mufti and khadi, and that he was active out of the territory of Bosnia and Herzegovina. He left behind 11 works with which most of our historians and orientalists were not familiar with. This modest research into the manuscripts by Ibn-Naṣūḥ revealed yet four more so far unknown works. Two of them deal with Islamic law, both being autographs. Special attention has been paid two the two of his works: Mağmaʻ al-maḏhabayn i Ğamʻ al-maḏāhib. Particularly interesting is the one that offers an interpretation from the shafi’i mezheb perspective. This is due to the fact that the author belonged to hanefi mezheb and tried to explain the difference between hanefis and shafis. In the second one, the author gives a comment on all four law teachings. It can the- refore be said that he was the only author from this region who wrote in the manner of comparative fiqh, i.e. who encompassed all four mezhebs.
Key words: Duvno, Ḥasan ibn Naṣūḥ, alim, mufti, khadi