Munir Mujić, MOĆ I GRANICE KOMENTARA: KOMENTAR AL-MAQĀME AL-RŪMIYYE NEPOZNATOG AUTORA, Sarajevo: Centar za napredne studije (CNS) i Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu, 2020, 248 str.

U zajedničkom izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva i Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu objavljena je znanstvena studija dr. Munira Mujića o anonimnom komentaru al-Maqāme al-Rūmiyye. Po svemu što nam je danas poznato, riječ je o jedinstvenom rukopisnom primjerku u svijetu koji se nalazi u rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.

Knjiga je orijentirana dvostrano i zaprema nekoliko dijelova: u dijelu na bosanskom jeziku nakon kratkog uvoda dolazi obimna studija iz pera M. Mujića u kojoj se kroz nekoliko poglavlja razmatraju središnja pitanja koja ovaj intrigantni rukopis nadaje autoru. U prvom poglavlju naslovljenom „Okvir za razumijevanje Komentara al-Maqāme al-Rūmiyye“ (str. 11-24) sadržana su potpoglavlja koja govore o samom rukopisu, njegovom žanrovskom određenju, komentatoru, autoru osnovnog teksta koji je predmet tumačenja, te o komentaru kao žanru unutar islamske kulture pismenosti.

Drugi dio uvodne studije naslovljen „Strategije komentara u djelu Komentar al-Maqāme al-Rumiyye“ (25-66) u nekoliko odvojenih cjelina usredsređuje se na sam tekst komentara.

Iz uvodne studije saznajemo mnoštvo važnih pojedinosti koje čitaoca pripremaju za pristup samom tekstu, u prijevodu na bosanski jezik i arapskom izvorniku koji ga slijedi.

Prije svega, naglašeno je da autor Komentara, unatoč značajnim nastojanjima M. Mujića da nizom metoda utvrdi njegov povijesni identitet, ostaje nepoznat. Autor knjige posredno zaključuje da je komentator najvjerovatnije nearap, te da je obavljao kadijsku funkciju u Carstvu. Iz teksta se može zaključiti i da je to osoba koja je bila bliska piscu izvornog teksta koji je predmet njegovog komentara, te da je istoga lično poznavao, što njegovom komentaru daje dodatnu važnost i osjećaj neposrednosti. Za razliku od neutvrđenog identiteta pisca komentara, o Hafadžiju (al-Ḫafāğī) kao autoru osnovnog teksta, ali i o provenijenciji samog rukopisa, poznate su sve važne činjenice. Rukopis Komentara prepisao je u Travniku, u Elči Ibrahim-pašinoj medresi, izvjesni Ali b. Mustafa 1146/1733. godine, i to je, kako je navedeno, jedini poznati prepis Komentara; pisan je urednim nashom, bez umjetničkih pretenzija i ukrašavanja i nalazi se kao treće djelo u rukopisnoj zbirci (medžmui), gdje zaprema nepunih trideset folija teksta. Nesvakidašnja okolnost je da prepis djela ne sadrži sasvim uobičajene dijelove teksta kao što su uvodni dijelovi u kojima se iskazuje pohvala i zahvalnost Bogu, te donošenje blagoslova na Poslanika islama.

Osujećen u očekivanom napredovanju na ljestvici osmanske uleme, al-Hafadži je krivca prepoznao u šejhu Yahya b. Zekeriyyau koji mu je navodno zamjerio izvjesne propuste iz vremena dok je ovaj obavljao službu egipatskog kazaskera. Hafadžijeva literarna osveta došla je u obliku ironičnog i satiričnog teksta al-Maqāma al-Rūmiyya u kojem je izvrgnuo ruglu ne samo navedenog mulu, već posredno i Turke. Kako je u islamskoj kulturi tekst oduvijek predstavljao svojevrstan izazov, odgovor je stigao u obliku komentara nepoznatog autora koji opovrgava njegove navode. Intrigantno je dvostruko terminološko pomjeranje u tekstu komentara. Autor komentara izvorni tekst preregistruje iz al-maqāme u al-maqālu, ukazujući time da nije riječ o tekstu iz književnih bespuća u kojima je štošta dopušteno i čiju okosnicu čini imaginacija, već o „ozbiljnom“ tekstu sa snažnim autorskim pečatom, u kojem autor iznosi iskrena uvjerenja, gledišta i stavove. S druge strane, iako je jasno riječ o osporavajućem i pobijajućem odgovoru, autor je svoj tekst nazvao „dobronamjernim“ izrazom komentar (šarḥ), a ne drugim žanrovskim terminom koji bi mu, s obzirom na prirodu teksta mnogo više odgovarao, a to je radd ili raddiyya, kao vrsta demanta. Istina je pak da autor komentara u svom šarhu ništa ne objašnjava niti tumači, već ne preza ni od sasvim nekonvencionalnih strategija kako bi osnovnom tekstu izvrnuo smisao, a njegovog autora ponizio i ismijao. U njegovom pristupu „komentarisanje se realizira kao pojednostavljivanje, uprošćavanje izraza, ali ne s ciljem lakšeg razumijevanja, već s ciljem banaliziranje“ (str. 32.) Komentator al-Hafadžija naziva cijelim baražom uvredljivih epiteta postulirajući klasični primjer ad hominem argumentiranja: omalovažavanje autora kao strategija opovrgavanja sadržaja teksta. Jasno je uočljivo i odsustvo poštovanja kao temeljnog principa koji uređuje odnos između svakog osnovnog teksta i njegovog komentara, barem u filološkom smislu. Tako komentator osnovnom tekstu pristupa kao otvorenoj trpezi: iz njega uzima što želi, ispušta što želi, naseljava ga ličnostima koje se ondje uopće ne spominju i mijenja tekst u rasponu od satirične zamjene dijakritičkih oznaka na arapskim slovima do svjesne preinake cijelih sintagmi i rečenica, sve s ciljem promjene značenja i lakše eliminacije autora. Podrazumijeva se da osnovni tekst nije napisan samo protiv jedne ličnosti, šejhul-islama, već i protiv funkcije i svih njegovih okupanata (u najmanju ruku poslije karizmatičnog Ebu Su’ud efendije), Carstva i njegovih prilika, njegovih učenjaka i državnika koji su predmet osude, pa komentator svom zadatku pristupa u punom opsegu, vjerujući kako je to jasan slučaj u kojem plemeniti cilj koji sebi delegira opravdava svako sredstvo.

Plemeniti zadatak komentator je shvatio u okvirima vlastite profesije, kadijski. Al-Hafadžijeva al-Maqāma stoga je tekstualni korpus koji se nudi na raščlanjivanje u kontroliranim uvjetima u kojima komentator izvodi dokazni postupak protiv autora, iznoseći završnu argumentaciju koja će dokazati kako al-Maqāma nije samo tekst pisan protiv šejhul-islama, ponukan konkretnim povodom, već snažan autorski credo protiv zloupotrebe vjere, kadija, pravde, stanja časne osmanske države i njenih vjerskih učenjaka kao staleža. Izvedeni zaključci na temelju „tekstnih“ uzoraka u obradi komentatora čitaocima se postavljaju kao retorička pitanja s unaprijed upisanim odgovorima.

Nakon uvodne studije M. Mujića, koja sveobuhvatno predstavlja tekst i kontekst, slijedi prijevod djela s arapskog na bosanski popraćen nizom filoloških napomena (71-149). Tekst bosanskog prijevoda uređen je prema folijama odvojene folijacije i tipski slijedi arapski izvornik, ističući pojedine dijelove kurzivom i odvajajući crvenim fontovima i boldiranjem dijelove osnovnog teksta unutar teksta komentara. Posebno značajne su i referencijalne napomene autora knjige u kojima pronalazimo mnoštvo antologija i djela na arapskom jeziku u kojima su zabilježeni određeni stihovi, citati i napomene. Tekst prijevoda nije isuviše opterećen transkribiranim terminima, što znatno olakšava njegovo čitanje; zauzvrat, ondje gdje je smatrao potrebnim, autor je u napomenama navodio izvorne termine.

Nakon bosanskog prijevoda slijedi Zaključak (151-153), sažeci na bosanskom i engleskom jeziku (155-160). Osim toga, u bosanskom dijelu knjige imamo još i popis izvora i literature (161-166) i opći indeks (167-170) koji olakšava kretanje kroz tekst knjige.

Kao prilog u mašinopisu je dat arapski tekst komentara u kojemu je tekst također uređen prema novoj folijaciji i raspoređen korištenjem različitih tipova i boje arapskog pisma. S obzirom na to da je riječ o jedinstvenom primjerku, mjestimično nailazimo na napomene autora knjige u kojima se tekst komentara korigira u onim dijelovima koje je bilo moguće kontrolisati putem drugih izvora i literature. To je posebno značajno s obzirom na sklonost komentatora da po vlastitom nahođenju interveniše u osnovnom tekstu al-Maqāme, čiji tekst je srećom poznat i zabilježen u drugim izvorima. Na kraju priloga, kao razdjelnica bosanskog i arapskog dijela knjige, autor donosi pet faksimila iz rukopisa u kojima je moguće sagledati težinu izazova u čitanju, dešifrovanju i bilježenju arapskog teksta komentara.

M. Mujić je u svojoj studiji i prijevodu čitaocima znalački, akribično i u skladu s najstrožijim standardima filološke obrade rukopisa predstavio zaboravljeni tekstni trag jednog intrigantnog literarnog sučeljavanja; sučeljavanja koje se odvijalo po glavnim razdjelnim linijama Carstva: odnos središta i periferije, povlaštenih i potčinjenih, Turaka i Arapa, ličnih poznanstava i animoziteta, osujećenja očekivanih karijernih obrata. Činjenica da jedini prijepis komentara al-Maqāme nalazimo u bosanskohercegovačkim zbirkama orijentalnih rukopisa, iznova afirmira njihovo neslućeno bogatstvo i faktor iznenađenja koji redovno prevazilaze naša najsmjelija očekivanja. Nadalje, to da je autor komentara nepoznat i da je riječ o „običnom“ tekstu, bez umjetničkih pretenzija, koji ne uživa ni privilegiju odvojenog djela, već je zabilježen u nepovezanom nizu tekstova jedne rukopisne medžmue, samo dodatno naglašavaju tu okolnost.

Studijom Moć i granice komentara: komentar al-Maqāme al-Rūmiyye nepoznatog autora M. Mujić je iznova uspostavio silnice koje nepoznati tekst komentara povezuju sa širim kontekstom pismenosti na arapskom jeziku u Osmanskom Carstvu, pri čemu je jasno etablirana privilegovana pozicija bosanskohercegovačkih rukopisnih kolekcija koje i mimo naših autora na orijentalnim jezicima itekako imaju šta ponuditi čitalačkom auditoriju i kod nas i izvan granica naše zemlje. Slijedeći upravo te silnice ka širem kontekstu, i znanstveni rezultati naše orijentalne filologije nesumnjivo će doživjeti afirmaciju koju zaslužuju.

Ahmed Zildžić