UDK: 82-95.411.21=030(0.032)

Izvorni naučni rad

Enes Karić

Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu

Rasprava Mehmeda Handžića

Risāla bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ
“Objašnjenje pouzdanih o propisima o onaniji“
(tema, opis i sadržaj, terminologija, značaj i izvori, tekst, kontekst)1

Sažetak

Ovaj rad se bavi raspravom Mehmeda Handžića Risāla bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ (ʼRasprava: Objašnjenje pouzdanih o propisima o onanijiʼ), rukopisom koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, pod signaturom R. 2650/7. U ovom radu daje se kratak uvod o statusu čovjekove seksualnosti u islamu i Kurʼanu, potom se daje opis samoga rukopisa, njegove terminologije i stila kojim je pisan. Najveći dio ovog rada bavi se prikazom ili reinterpretiranjem temata i stavova koje je Mehmed Handžić donio o onaniji, masturbiranju i spolnom samozadovoljavanju od poznatih i priznatih klasičnih autoriteta u tefsiru, napose u disciplini tafsīr āyāt al-aḥkām, fikhu, te u književnim djelima. Poseban odjeljak u ovom radu posvećen je Handžićevoj interpretaciji stavova Ibn Ḥazma o onaniji. Ovaj rad pisan je s ciljem pristupačnog i interpretativnog predstavljanja ovog Handžićeva rukopisa. Rad nema pretenzije da ponudi bilo šta normativno, niti se rad treba tretirati kao fikhskopravno djelo o onaniji. Shodno tome, ovaj rad se ne treba čitati kao šerijatska rasprava o onaniji. Preporučujemo da se zvanični stavovi Islamske zajednice o onaniji, masturbiranju i spolnom samozadovoljavanju, a koje je u “Preporodu“ u nekoliko mahova iznio prof. dr. Enes Ljevaković, zamjenik reisul-uleme i fetva-i emin, konsultiraju na stranici: https://www.islamskazajednica.ba/index.php/pitanja-i-odgovori-home.

Ključne riječi: Onanija, masturbiranje, spolno samozadovoljavanje, Mehmed Handžić, Risala o onaniji

1. Uvod: spolnost kao naravni fenomen čovjekova
bivanja - kratak pogled iz vjere

Rukopis Mehmeda Handžića2 Risāla bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ svojom tamatikom posvećen je, u najširem smislu, jednom fenomenu čovjekove (muškarčeve i ženine) seksualnosti i spolnosti – samozadovoljavanju. Ovaj rad pišemo s ciljem da jasnim komentatorskim i egzegetskim pristupom olakšamo razumijevanje ovog rukopisa na arapskom i na bosanskom jeziku, kao i da, k tome svemu, ponudimo jedan širi kontekst koji će pomoći da se Handžićev rukopis recipira u vezi sa brojnom i tematski konvergirajućom literaturom o statusu spolnosti i seksualnosti u islamu kao vjeri, kulturi, civilizaciji, društvu, u islamu kao jednom od mogućih vjerodostojnih načina čovjekova života na Ovom svijetu.

U barem dva ili tri sufijska djela iz klasičnog perioda može se naći jedna izreka koja, u jednoj od svojih varijanti, glasi: šaʼn al-insān ġarīb – ʼČudno je stanje čovjeka!ʼ(ili: ʼČudan je čovjek!ʼ). Ponegdje se ta izreka nalazi i u općenitijoj formi: inna šaʼn an-nās fī ad-dunyā ġarīb – ʼČudno je stanje ljudi na Ovom svijetu!ʼ (ili: ʼČudni li su ljudi na Ovom svijetu!ʼ).3 Sufijski autori/teti ovu izreku vole kazati različitim povodima: kad govore o čovjekovoj nagosti kojoj treba odjeća, o tome da za čovjeka hrana ima biti pečena, skuhana ili u prirodi sazrela (to jest, malo je toga što čovjek može prijesno i nedozrelo jesti), o tome da čovjeku treba kuća ili nekakav krov nad glavom, o tome da čovjek zaziva Boga pa zato diljem planete Zemlje imaju hramovi, crkve, sinagoge, pagode, havre, džamije...

Upravo ovim sufijskim napomenama počinjemo prigodnu obradu arapskog rukopisa Mehmeda Handžića naslovljenog Risāla bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ – “Rasprava: ʼObjašnjenje pouzdanih o propisima o onanijiʼ“. Kao da bismo na ovom mjestu pomislili: A zbilja, zar je to tako ugledni bosanskohercegovački ʻālim, kakav je nesumnjivo bio i ostao Mehmed Handžić, imao ne samo vremena već i smjelosti pisati o jednoj temi kakva je muškô ili ženskô spolno samozadovoljavanje?! Upravo se iz ovog Handžićeva vrijednoga djela vidi u kako velikim razmjerama je ova tema obrađivana u muslimanskim kulturama4 i kako joj se ozbiljno pristupalo u tradicionalnim muslimanskim društvima.

Prije negoli se nadnesemo nad Handžićev rukopis, treba se osvrnuti, makar ukratko i usputno, na jedan izobilni žanr literature u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji koji se bavio i bavi seksualnošću ili, bolje reći, spolnoš-ću čovjeka, podjednako muškaraca kao i žena,5 pa i tzv. dvospolaca te ljudi raznolikih seksualnih usmjerenja, kao i onih koji su proživjeli svoj život a da svoju seksualnost nisu ni na koji način ʼrealiziraliʼ.

Povijesno gledano, religije semitskog korijena i stabla (judaizam, kršćanstvo i islam), sve dok su makar kratko i izvorno boravile u svojim prasemitskim ili semitskim postojbinama (Bliski istok, južna i istočna strana Sredozemlja, Srednji istok), nisu anatemizirale, potiskivale ili prezirale čovjekovu seksualnost niti su zatomljivale fenomene čovjekove spolnosti na područjima seksualnosti. U svojim ʼosnim vremenimaʼ su i jevreji i kršćani i muslimani prakticirali i monogamiju i poligamiju, neki su se ženili i robinjama. Iako je Crkva mnogo kasnije prihvatila celibat (npr. katoličanstvo i pravoslavlje, svako na svoj način), starozavjetni likovi i proroci, patrijarsi u kršćanskoj terminologiji, ne samo da su bili oženjeni već su mnogi prakticirali i višeženstvo! I tako dalje.

Ono što bismo, vrlo uvjetno, povijesnom terminologijom mogli nazvati ʼsemitskim troknjižjemʼ (Stari zavjet, Novi zavjet i Kurʼan), te tri knjige na seksualnost, općenito uzev, ne gledaju sa sumnjama, prijezirom ili nipodaštavanjem. Ono na čemu insistiraju te tri svete knjige jeste uvođenje čovjekove seksualnosti u golemu pletoru propisa, odredbi, dispozicija, sankcija, tabua, normativa, uzakonjenja. Ne treba posebno spominjati da je ʼprasemitskiʼ i ʼsemitskiʼ čovjek, kao uostalom i čovjek iz svojih drugih davnašnjih prapostojbina, jedan na mnogim područjima iskusan čovjek, to jest – mnogo toga je taj semitski arhajski čovjek probao i iskusio, počev od mnoštva božanstava, totema, idola, kipova, kumira, raznovrsnih uživanja u pićima i hrani, do užitaka i sladostrasti, pa i onih notorno požudnih i, uvjetno kazano, putenih, tjelesnih i onih označenih kao ʼperverznihʼ. Sve ovo znamo, između ostalog, i iz svetih knjiga, jer zašto bi svete knjige nešto zabranjivale ako to već nije bilo prisutno u ljudskim životima?! Iako su ove sve tri vjere (judaizam, kršćanstvo i islam) imale svoje isposnike, pustinjake i mistike, u izvornim, utemeljiteljskim ili formativnim vremenima i oni su se, ti isposnici, pustinjaci i mistici, u najvećem broju, ženili i udavali, a da o onima koje se može nazvati ʼobičnim svijetomʼ i ne govorimo. Seksualnost, spolnost, brak, monogamija, poligamija, sodomija, muškoljupstvo, lezbejstvo, spolno samozadovoljavanje, onanija, masturbacija itd., ništa to mnogima ili nekima od njih nije bilo strano, čudno ili daleko od njihova života.

Kako ćemo to domalo kasnije ukratko spomenuti, nešto od toga je kazano, ili se na takvo što aludira, i na stranicama Božanske riječi Kurʼana. Na to da je islamsko vjersko, kultur(al)no, civilizacijsko itd. nasljeđe ostavilo pozamašan broj djela iz fenomenologije čovjekove seksualnosti ne treba gledati ni s podozrenjem niti takve izvore i literaturu smatrati nekom vrstom iznimne, ekscesne, efemerne ili ekskluzivne pisane građe. Seksualni priručnici su, baš kao i udžbenici iz obredoslovlja, kulinarstva, moreplovstva, navigacije, ratovanja ili čega sve ne, putovali svim stranama svijeta, razmjenjivali su se, prevodili, dopunjavali.6 Islamska kultura i civilizacija je bila svojevrsno stjecište najraznolikije literature koja obrađuje seksualne i spolne kulture čovječanstva,7 kao i fenomene čovjekove spolnosti i njezinih ostvarenja i realiziranja, pa i na poljima spolnoga samozadovoljavanja.

Razumljivo je da u ovom našem radu, baš na ovom mjestu, treba makar usputno reći da Biblija, a pogotovo Kurʼan, na mnogim stranicama oslovljavaju čovjekovu seksualnost i spolnost. Kad je posrijedi Kurʼan, praktički prvi Božanski spomen prvog muškarca ili Adema (Ādam) ide sa spomenom njegove supruge,8 ili prve žene. Njih dvoje na stranicama Kurʼana jesu odmah, ili na istoj stranici Kurʼana, spomenuti ljudski par, štaviše, sam Bog je stvorio Adema i Havvu (Ḥawwāʼ) kao jedan par od jedne duše,9 njih dvoje su iste biti, suštine,10 te otuda i privlačnost među njima. Sa stranica Kurʼana vidi se mnoštvo naporednih i istovremenih Božanskih odluka: čovjekovo postajanje muškom ili ženskom istovremeno se zbiva sa njihovom spoznajom da ima Bog Koji ih je stvorio i Koji sa njima komunicira.11 Ali, prema Kurʼanu, to biti Bog jeste iznad egzistencijalnih čovjekovih ograničenja biti muško ili biti žensko.12

Prema Kurʼanu, Ademovo biti muško i Havvino biti žensko, oba ta bivstvovanja idu kako komplementarno tako i naporedno sa suočenjem tog prvog bračnoga para sa činjenicom svoje nagosti, to jest sa njihovim spoznanjem da oboje imaju spolovila (ʻawrāt – عَوْرَاتٌ).13 Istodobno se kod njih dvoje pomalja iznutarnji spolni nagon: prema Kurʼanu, taj prvi bračni par, i Ādam i Ḥawwāʼ, svako od njih ponaosob, svoja stidna mjesta pokrivali su “rajskim lišćem“.14 Sura al-Aʻrāf, 22 koristi gramatički oblik dvojine (wa ṭafiqā – وَطَفِقَا), to jest i Ādam i Ḥawwāʼ, oboje istovremeno, svoju nagost su pokrivali, i svako od njih dvoje ponaosob. Na tom mjestu Kurʼan posvjedočuje da je spolnost vlastita konstanta kako muška tako i ženska; muško nije vlasnik ženske spolnosti niti je žensko vlasnik muške spolnosti. Ukratko, muško i žensko su komplementarni.

Ali činjenicom da Bog stvara Adema i Havvu (Adama i Evu), Kurʼan posebno oglašava da se to egzistencijalno biti žensko ili biti muško ne treba shvatiti na način arogantne potrage za čovjekovom autonomijom u svome spolu, već se u tome biti žensko i biti muško nahodi veliki znak Božanske svemoći i slave. Naime, Bog je taj koji je tu, On je uz tu egzistencijalnu dvojnost ona Esencijalna Stvaralačka Jedinost! Kurʼan insistira na tome da je ʼslavljen Bog koji sve stvara u parovimaʼ15 – On u parovima stvara ono što iz zemlje niče, potom ljude same, ali u parovima su stvorena i ona stvorenja koja ljudi uopće ne znaju.16

Kurʼan u izobilju podaruje retke o čovjekovom spolnom životu. Muž je supruzi ʼhaljinaʼ, a i supruga je mužu ʼhaljinaʼ,17 to jest ḥalāl ili vjerom ohrabrenim i življenim brakom njih dvoje, supruga i suprug, mogu uživati u obostranoj nagosti i na obostrano i ravnopravno zadovoljstvo, ne zloupotreb-ljavajući pritom svoja spolovila izvan granica koje proklamira sveti tekst ili izvan granica same svrhe koja je data spolovilima u bračnoj zajednici. Bračne parove, naročito muža, podsjeća se da, u slučaju razvoda, ne potražuju /ne otimaju!/ međusobno darivane ili razmjenjivane poklone, jer, za Boga miloga, neka se prisjete da su njih dvoje ʼjedno drugo obljubljivaliʼ.18

U bračnom životu koji prožima islam zabranjeno je seksualno ili spolno zanemarivanje bračnih drugova; naprimjer, Kurʼan strogim tonom upozorava muževe da svojim suprugama ʼne smiju govoriti da su im one /nakon što su ih se seksualno zasitili!/ postale ʼkao leđa njihovih majkiʼ /to jest zabranjene!/ʼ.19 Slijedi li se hermeneutički princip tefsirskih nauka koji je sažet u sintagmi tumačenje podrazumijevanjem, a koja znači: al-manṭūq /الْمَنْطوُقُ ili onô što je izričito rečeno/ vodi ka al-mafhūm / الْمَفْهُومُ ili onom što se podrazumijeva/ – ni sama supruga, sa svoje strane, ne treba seksualno ili spolno zanemarivati svoga supruga.

Kurʼan u mahovima i opetovano naglašava, na različite načine i različitim povodima, da je čovjekovo sjeme (npr. muža ili žene) jedno iznimno Božije stvorenje ili stvaranje.20 Stoga je zabranjeno ʼrasipati sjeme čovjekovo u nedopuštene svrheʼ, nego se treba suzdržati i postiti kome se prilika za brak nije ukazala, ili se pak pridržavati braka i kloniti bludničenja (muḥṣinīn gayra musāfiḥīn).21 Kurʼan na uzvišen način govori o Hazreti Merjemi (Djevici Mariji) za koju se veli da je aḥṣanat farǧahā, to jest “sačuvala je ili zaštitila je čednost svoju“ ili “djevičanstvo svoje“.22

Iako se opći ton Kurʼana, gledan unutar njegova vlastitog moralnog obzora, zauzima za stvaranje uvjeta kako ropstva uopće ne bi bilo,23 dopušteno je ženiti i robinje,24 ali i njih se mora zakonitim postupkom vjenčati, jer one tim brakom zadobijaju status udate i statusno zaštićene supruge. K tome, Kurʼan se gnuša spram natjerivanja robinja na bludničenje (ʻalā al-bigāʼ).25 Kurʼan predviđa i pristanak robinja za brak (at-taḥaṣṣun),26 a snažno ustaje protiv bluda, pa i bluda sa robinjama. Kad Božanska riječ Kurʼana koristi izraz taḥaṣṣun u vezi sa robinjama, to znači da Božanska riječ želi robinje brakom uzdići do supruga koje nisu robinje, već se oslobađaju i, po Kurʼanu, dobijaju status slobodnih žena, koje se nazivaju al-muḥṣanāt.27

Dakako, kad se danas o ovome govori i kad se danas o ovome poziva na Kurʼan, potrebno je imati u vidu formativno vrijeme islama, u kojem je Kurʼan oslovljavao robinje, kao i na fenomen različitosti vremena i različitosti tumačenja Kurʼana. Ali, sa stranica Kurʼana odzvanja jedan stalan zôv da se provede čedan i pošten život, i da se i drugima, pa i robinjama i robovima naprimjer, omogući takav život. Kao da Kurʼan nagovara čovječanstvo da se uvijek treba posmotriti svoje vrijeme i vidjeti da u njemu, možda, opet nema ljudi, žena i muškaraca u ropskom statusu kojima se treba pomoći, pa i u sklapanju braka ako žele. Podsjetimo još jednom: nakon čitanja Kurʼana, opći je dojam da simpatije te svete knjige idu u prilog “oslobađanju robova iz ropstva“ (taḥrīr raqaba).28 I u ovom kontekstu treba prioritetno gledati na alineje Kurʼana gdje se govori o ženidbi sa robinjama.

Božanska riječ Kurʼana ne gleda dobro na onu pobožnost koja bi značila zapostavljanje ili zanemarivanje međusobnih bračnih dužnosti supruga i supruge. Kurʼan proklamira: treba se postiti, posebno mjesec ramazan, ali i “u noćima ramazana dopušteno je spolno općenje između supruge i supruga“.29 Općenito uzev, ima jedan tonalitet Kurʼana koji, isključivo moralnim nagovorom a ne bilo kakvom silom, sugerira da povlačenje od svijeta i ʼmonaštvoʼ (ar-rahbāniyya – الرَّهْبَانِيَّةُ ), ono i onakvo koje podrazumijeva i neženstvo ili neudavanje, nije došlo kao Božanska naredba, već su to sve “ljudi izmislili“. 30 Ovdje se podsjeća da je spolnost Božanski dar, Božija prerogativa jeste stvaranje, a prerogativa stvorenja je rađanje. Po islamu, Bog stvara, On ne rađa.31

U Kurʼanu se čovjeku pokazuje, izravno ili neizravno, da spolnost i seksualnost oslovi i iz okrilja ljepote života. Naprimjer, ta knjiga sa ushićenjem govori o nekoliko vrsta ljepote:32 Univerzum je lijep33; Priroda je lijepa34; Čovjek je lijep...35 Također, stranice Kurʼana ističu ljepotu ʼkrupnookih ženaʼ,36 Božanska riječ Kurʼana spominje ljepotu ʼženskih bedaraʼ37 i tako dalje. Intencija kurʼanskih izobilnih opisa čovjekove ljepote (kao uostalom i ljepote Univerzuma i Prirode) nije u tome da kod čovjeka pobudi razularenu pohotu ili bahatu pohlepu, već u tome da se istakne Božanska svemoć koja i na samom čovjeku, upravo na njemu, stvara prava očitovanja ljepote.

Upravo je sada vrijeme reći sljedeće: Čitatelji Kurʼana ne treba da upadnu u zamku krivog čitanja i tumačenja poruke te temeljne islamske svete knjige. Kad se teme seksualnosti i spolnosti u Kurʼanu recipiraju i razumijevaju u saodnosu sa cjelinom Kurʼana, tad se posve jasno uoči kako je neprikladno i pomisliti, a kamoli iznositi zlonamjerne dokaze, da je Kurʼan jedna ʼseksistička knjigaʼ koja ohrabruje čovjekovu spolnu i seksualnu razularenost, mušku ili žensku, ili koja nagovara čovjeka da vitla svojom spolnošću kako mu je volja! Naprotiv, upravo u Kurʼanu nabrojano je mnoštvo tabua ili zabrana u vezi sa čovjekom (ženama i muškarcima), a najviše je tih tabua i harama spomenuto u vezi sa čovjekovom spolnošću i seksualnošću.

Treba li uopće podsjećati da je u Kurʼanu itekako mnogo odlomaka i redaka koji ushitno hvale muškarce i žene “koji čuvaju svoje spolne organe“38 od svega onoga što su znalci vjere ili ʻulamāʼ kroz povijest islama nazvali bludom, razvratom, opačinom, nemoralom, perverzijom!39 Pa ipak, unatoč tim tabuima i jasnim zabranama kršenja seksualnih i spolnih ʼgranicaʼ (ḥudūd - حُدوُدٌ), u Kurʼanu su istovremeno objavljeni i uspostavljeni vrlo strogi i, rekli bismo, visoki kriteriji u ʼsudskomʼ dokazivanju bilo kojeg bludnoga čina. Naime, traže se četiri svjedoka40 koji bi posvjedočili da su vidjeli bludne radnje ili, preciznije, djelovanje spolovila, kako kažu komentatori Kurʼana, kao što se vidi ʼnož u koricamaʼ. Drugim riječima, kad Kurʼan poziva čednosti seksualnog ponašanja i spolnog življenja, ta Knjiga, istovremeno, računa i na čovjekovu slabost i krhkost, jer “[čovjekova] strast ili duša (nafs) je zlu naklonjena“ (inna an-nafs la ammāra bi as-sūʼ – إِنَّ النَّفْسَ لَأَمَّارَةٌ بِالسّوُءِ).41

Da je po slovu Kurʼana spolni život čovjeka, muška ili ženska, itekako važan, i da je obuhvaćen mnoštvom propisa, zapovijedi, zabrana, tabua..., vidi se i po tome što se strogo zapovijeda da se nakon spolnog odnosa obavi kupanje. ʼA ako ste nakon spolnog odnosa neokupani (ǧunuban), vi se okupajte!ʼ 42

I po ovome se vidi da slovo Kurʼana na čovjekovu spolnost, pa i na spolnost svega što je stvoreno u paru, gleda kao na jedno područje gdje se biva vrlo blizu tajne stvaranja, gdje se ʼonostranostʼ i ʼovostranostʼ, ako je tako uopće valjano udvajati svjetove, spajaju. Kupanje je, nakon stanja neokupanosti kao posljedice spolnoga snošaja, zapovjeđeno i u funkciji otrežnjenja muža i žene i njihovog ponovnog stupanja u ʼobično odvijanje stvari u ovom životuʼ.

U ovom radu mi se ne možemo baviti svim dimenzijama i područjima kroz koje, i posredstvom kojih, Božanska riječ Kurʼana oslovljava spolnost. Dvojako date napomene u funkciji su obezbjeđenja jednoga konteksta koji doprinosi da se pitanja o spolnom i/li seksualnom samozadovoljavanju shvate ozbiljno i da se, istovremeno, uoči kako su ih ozbiljno tretirali znalci islama kroz mnoga stoljeća. Upravo je spolno samozadovoljavanje ili onanija glavni predmet rukopisa Mehmeda Handžića kojeg ovdje, u najširim obrisima i općim tumačenjima, prikazujemo. Naš tretman i obrada ove teme ograničeni su, u načelu, tematskim i predmetnim vidokrugom ovog djela Mehmeda Handžića.

2. Opis i sadržaj rukopisa – kratak pregled

Original Handžićeva rukopisa “Rasprava: ʼObjašnjenje pouzdanih o propisima o onanijiʼ“ vlasništvo je Gazi Husrev-begove biblioteke, čuva se u zbirci drugih Handžićevih rukopisa (autografa) na arapskom. Uz svesrdnu stručnu pomoć Osmana Lavića, rukopis se, sa njegove formalne strane, dā opisati ovako:

“L. 50a-74b; 21 x 17 (13 x 5) 17 redaka. Nasẖ, krupan, lijepo složen. Tinta crna, dobrog kvaliteta, otporna na dodir s vlagom. Nazivi poglavlja i istaknute riječi u tekstu pisani crvenom tintom ili nadvučeni tankom crvenom linijom. Tekst povezan kustodama i folijacijom. Na marginama pojedinih folija nalaze se komentari teksta, pisani u više pravaca, rukom istog prepisivača. Papir bijel, deblji, glat, bez vodenog znaka. Povez broširan, novijeg datuma.“43

O Handžićevim rukopisima Osman Lavić dao je cjelovit pregled. 44 Lavić navodi da rukopis koji je tema ovog našeg rada ima signaturu R-2650/7.45 Uz uvodni list (ili uvodnu stranicu) je napisano:

رسالة بيان الأمناء في حكم الاستمناء

للعبد الفقير محمد بن محمد الخانجي

البوسنوي

عفى الله عنه

“Rasprava ʼObjašnjenje pouzdanih o propisima o onanijiʼ,

od siromašnog Božijeg roba Muḥammada [Mehmeda]

sina Muḥammadova [Muhamedova], al-Ḫānǧīja [Handžića],

Bosanca,

neka mu Bog [grijehe] oprosti“46

Ova rasprava, obimom gotovo manja knjiga, sadrži ukupno dvadeset i pet (25) dvolista ili pedeset stranica, uz dodatnu naslovnu ili početnu stranicu. Prema navedenom pregledu Handžićevih rukopisa koji je iscrpno dao Osman Lavić, ovaj rukopis je autograf, a Handžić ga je preliminarno završio u Kairu 1347/1928. godine, međutim, rukopis je “prečišćen i prepisan u Sarajevu 1352/1932. godine.“47

Rasprava (risāla) ima razuđen sadržaj; temu spolnog samozadovoljavanja Handžić je obradio sa više aspekata. Tako Rasprava uz Uvod (al-muqaddima)48 ima ukupno dva temeljna poglavlja, prvo (al-bāb al-awwal)49 i drugo (al-bāb aṯ-ṯānī),50 sa svojim cjelovitim naslovima na arapskom, koje ćemo u radu navesti. Ta dva poglavlja izložena su unutar nekoliko odjeljaka (faṣl - fuṣūl). Domalo kasnije u ovom radu ukratko ćemo spomenuti koji su to glavni odjeljci razloženi unutar ova dva glavna i jedina poglavlja Handžićeve Rasprave.

Kad je posrijedi početak Rasprave51 koji prethodi Uvodu, uz uobičajene zahvale Bogu, koje su date na desnoj stranici prve dvoliste, Handžić nastavlja sa pobrajanjem važnih djela, uglavnom iz klasične pravne egzegeze Kurʼana52 na koja se oslanjao u pisanju Rasprave.

Ističe da nije jedini koji je oslovio temu onanije. O tome su pisali i mnogi drugi, ali Handžić ukazuje da mu je cilj bio da o ovome dā što cjelovitije djelo koje će po tome biti osobeno i kao takvo prepoznato i smatrano validnim. Objašnjava da je još prije [1928. u Kairu] napisao ovo svoje djelo, ali uočio je da ga treba dopuniti. Nakon što je kritički prepisao i dopunio Raspravu, on čitateljima skreće pažnju da se trebaju oslanjati (al-iʻtimād)53 na ovu (sarajevsku) konačnu verziju koja je, kako smo vidjeli iz podataka koje daju Kasim Dobrača i Osman Lavić, završena 1932. godine. Kako je to i uobičajeno za djela ovakve vrste, Handžić moli dragoga Boga da ga sačuva od grešaka i manjkavosti u pisanju ovoga djela i inače.

Potom, nakon svečanog proslova, slijedi Uvod (al-muqaddima) u samu Raspravu. Na gotovo četiri dvoliste rukopisa (3b-6a) Handžić govori o samom fenomenu onanije (al-istimnāʼ), poziva se na Kurʼan (sura al-Wāqiʻah, 58) da bi korijen riječ al-istimnāʼ objasnio i u kontekstu tzv. visoke etimologije arapskog i kurʼanskog vokabulara. U Uvodu Handžić na arapskom daje sve najvažnije termine koji se u literaturi, pisanoj dugi niz stoljeća, koriste za označavanje onanije.54

Potom Handžić (na lijevoj stranici pete dvoliste) prelazi na Prvo poglavlje Rasprave (al-bāb al-awwal: fī ḥukmihā aš-šarʻiyy)55 koje je, kako se vidi, posvećeno raspravljanju o šerijatskopravnom ili vjerskonormativnom statusu onanije, te mnogim mišljenjima koja su izrečena o ovoj temi. Prvo poglavlje podijeljeno je u sljedeće odjeljke (fuṣūl):

1) Stavovi i mišljenja znalaca (al-ʻulamāʼ) o spolnom samozadovoljavanju (الفصل الأول: أقوال العلماء فيها)56;

2) O dokazima (argumentima) onih koji smatraju da je spolno samozadovoljavanje zabranjeno (الفصل الثاني: في أدلة القائلين بالتحريم)57;

3) O dokazima onih koji dopuštaju onaniju (الفصل الثالث: في حجج القائلين بالجواز)58;

4) O tome kako treba postupiti sa osobom koja se spolno samozadovoljava (الفصل الرّابع: فيما يُلْزَمُ على صاحب الخضخضة)59;

5) O olakšanjima za one koji prakticiraju onaniju (الفصل الخامس: في الرُّخصة في الاسْتمناء)60;

6) O različitim pitanjima koja se odnose na temu onanije (الفصل السادس: في أشياء متفرقة تتعلق بالموضوع)61;

7) O uravnoteženoj prosudbi između onih koji onaniju zabranjuju i onih koji je dopuštaju (الفصل السابع: في التحكيم بين القائلين بحرمة الاستمناء وبين القائلين بجوازه)62.

Napominjemo da je na tri dvolisnice Rasprave,63 na širokim marginama rukopisa, dat opširan izvod ili pak Handžićeva elaboracija i prigodno prepričavanje stavova i pogleda o temi samozadovoljavanja tako kako su izloženi u djelu Andalužanina Ibn Ḥazma (994–1064) pod naslovom Kitāb al-muḥallā. Handžić na ovim širokim marginama daje napomenu da je do ovog Ibn Ḥazmova djela došao nekada kasnije te je smatrao za shodno da svoju Raspravu dopiše ili dopuni. Na samom kraju duge bilješke o Ibn Ḥazmovim pogledima na onaniju (9b), Mehmed Handžić je napisao:

وكتبه محمد الخانجي في سنة 1355

[Ovo sve] dopisao je Mehmed Handžić,1355. godine [po hidžri].64

Potom na 20a započinje Drugo poglavlje Rasprave. To Drugo poglavlje naslovljeno je riječima: O književnim dosjetkama i stihovima o temi onanije (الباب الثاني: في نكت أدبية وقطع شعرية تتعلّق بالموضوع). Drugo poglavlje izloženo je u samo dva odjeljka:

1) Prvi odjeljak odnosi se na mudronosne priče ili anegdote o onaniji (الفصل الأول: في الحكايات)65;

2) Drugi odjeljak odnosi se na stihove o ovoj temi (الفصل الثاني: في قطع شعرية)66.

3. Terminologija Handžićeve Rasprave

U pisanju rasprave Bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ (ʼObjašnjenje pouzdanih o propisima o onanijiʼ) Mehmed Handžić pokazuje visoku učenost. Gledano iz tradicionalnih nauka tefsira i fikha, Handžić suvereno vlada temama i terminologijom tefsira, posebno nomenklaturom one njegove discipline koja se u arapskim djelima obično naziva tafsīr āyāt al-aḥkām (ili vjerskonormativno tumačenje Kurʼana).67 Iz Rasprave se vidi da je arapski jezik Mehmeda Handžića jedan pravi, klasični arapski, kazan stoljećima njegovanim naučnim idiomom. Osvrnimo se ovdje, makar nakratko, na najvažnije riječi i termine ovog njegova djela o onaniji, one koje se odnose na prakticiranje onanije.

Iz same sintagme ḥukm al-ḫaḍḫaḍa u značenju ʼpropis o samozadovolja-vanjuʼ, a koja se često oslovljava u mnogim klasičnim djelima, vidi se da klasični arapski komentari smatraju da je riječ al-ḫaḍḫaḍa najopćenitija, to jest ona je opći pojam (terminus generalis) koji označava spolno samozadovoljavanje, onaniju, masturbiranje. To se, također, vidi iz same Rasprave. Naime, Handžić je, kao što smo vidjeli prevodeći ovo njegovo djelo, o temi koju ovdje obrađuje konsultirao veliki broj klasičnih djela koja spadaju u područje ʼnormativne egzegeze Kurʼanaʼ ili tafsīr āyāt al-aḥkām. Otuda u pregledu ključnih riječi Rasprave treba krenuti redoslijedom koji je ponudio Handžić u pobrajanju arapskih sinonimnih riječi za al-ḫaḍḫaḍa kao terminus generalis za onaniju. Ali, prije toga, treba, zajedno sa Handžićem, objasniti šta znači sama riječ al-ḫaḍḫaḍa.

(al-Ḫaḍḫaḍa).68 Riječ ili termin ḫaḍḫaḍa (ʼspolno samozadovoljavanjeʼ, ʼonaniranjeʼ, ʼuzbuđenjeʼ) tumačena je i stručno tretirana u visoko razvijenoj klasičnoj egzegezi Kurʼana čija djela Handžić precizno pobraja. Tako on postupa kako bi, ne samo u riječi ḫaḍḫaḍa već i u drugim riječima koje tumači, raskrio značenja i smislove u vezi sa temom koju obrađuje. Teufik Muftić riječ ḫaḍḫaḍa prevodi kao ʼuzrujanjeʼ, ʼuzbuđenjeʼ.69 Radi komparacije navodimo Lexicon Arabico Latinum Georga Wilhelma Freytaga, koji ḫaḍḫaḍa prevodi latinskim riječima “Quando aliquis manu operatur, ut semen genitale emittat”,70 (približno: ʼkada neko radi [trlja] rukom da bi izazvao, izbacio spolno sjemeʼ). Iz Handžićeve Rasprave uočava se da se u klasičnim arapskim tefsirskim djelima ḫaḍḫaḍa koristila vrlo često kao termin za označavanje ʼspolnog samozadovoljavanjaʼ.

(al-Istimnāʼ). U arapskim djelima termin al-istimnāʼ se vrlo frekventno navodi kao sinonim riječi al-ḫaḍḫaḍa u opširnim tumačenjima ove tematike u klasičnoj egzegezi Kurʼana. Osim što Handžić u Raspravi koristi istimnāʼ u značenju ʼsamozadovoljavanjaʼ, on koristi i sintagmu al-istimnāʼ bi al-yad, ʼspolno samozadovoljavanje rukomʼ. Prema Teufiku Muftiću, istimnāʼ znači ʼonanija, masturbacija, samobludʼ.71 I Georg Wilhem Freytag za riječ istimnāʼ daje slično značenje na latinskom: ʼsperma genitale emisitʼ72 – ʼizlučeno spolno sjemeʼ ili pak šire prevedeno: ʼizbacivati spolnu spermuʼ. Osim što detaljno donosi visoku etimološku deskripciju riječi istimnāʼ (po metodološkim zahtjevima jezikoslovne discipline al-ištiqāq al-akbar, a što se može vidjeti čitanjem Handžiće Rasprave, on navodi autoriteta az-Zubaydīja (1732–1790), koji za sebe svjedoči da je “nekad ranije napisao [...] spis u kojemu je i jedna rasprava koju [je] nazvao al-Qawl al-asadd fī ḥukm al-istimnāʼ bi al-yad“ (ʼPresudna riječ o propisu koji se tiče onaniranja rukomʼ).73

(al-Iʻtimār).74 Ta riječ se, također, pojavljuje kao termin koji označava ʼspolno samozadovoljavanjeʼ, ali rječnici iʻtimār rijetko navode u tom značenju. Muftić ne navodi tu riječ u značenju ʼspolnog samozadovoljavanjaʼ, ali se, ipak, po njegovom rječniku vidi da je iʻtimār srodna sa značenjem riječi ʻumayra u značenju ʼrukaʼ, ʼšakaʼ,75 što upućuje na to da jedno od značenja riječi iʻtimār jeste i ʼsamozadovoljavanjeʼ rukom, onaniranje šakom, dlanom. U G. W. Freytaga vidimo da on navodi riječ iʻtimār u vezi sa riječju ʻumayra u značenju vola manus (dlan ruke).76

Termin al-alṭāf77 (al-ilṭāf?) u komentatorskoj literaturi također se koristi za onaniju. Riječ alṭāf (ilṭāf) implicira značenja: “nježnost, ljupkost, finoća, dražesnost...“78 I G. W. Freytag daje vrlo slična značenja za ovu riječ; on kaže: “lenitudo, benignitas…”.79 Prema Handžiću, nedvojbeno je da se i riječ alṭāf (ilṭāf) upotrebljava u smislu onanije, sinonimnog je značenja u odnosu na naprijed navedene riječi i termine.

Nadalje, riječ at-tadlīk80 u značenju trljanje, ʼutiranje, masažaʼ,81 ušla je u komentatorsku literaturu i u značenju onanije, onanisanja. Na takvo značenje Handžić izričito ukazuje kad objašnjava da glagol dallaka ima i to značenje (trljati, cimati i sl.).

Iz Rasprave vidimo da Handžić objašnjava i sintagmu ǧald ʻumayra u značenju samozadovoljavanja. I Teufik Muftić donosi istu sintagmu u značenju onanije, masturbiranja,82 na istom mjestu navodi glagolsku formu ǧalada ʻumayra u značenju ʼonaniratiʼ, ʼmasturbiratiʼ.83 G. W. Freytag prevodi sintagmu ǧald ʻumayra na latinski riječima ʼmanu excitavit penem ut semen eiiceretʼ (približno: ʼpodizati rukom penis da bi se izlučila spermaʼ).84

U Raspravi Handžić spominje i druge sintagme koje se odnose na onaniju. To čini u svrhu temeljitog objašnjavanja terminologije koja se o ovoj temi spominje u klasičnim komentarima Kurʼana i drugim vjerskopravnim djelima. Naprimjer, riječi i sintagme aṣ-ṣulǧ,85 ḍarb ibāẓa,86 ḍarb ʻumayra87 i nikāḥ al-yad88 sintagme su koje, sve odreda, označavaju onaniju, masturbaciju, samozadovoljavanje.

Napomenimo još i da Edward William Lane u svome Arabic English Lexicon donosi nekoliko sintagmi koje se odnose na onaniju: ǧalada ʻumayra, al-ḫaḍḫaḍa, al-istimnāʼ bi al-yad, a potom za sintagmu nakaḥa al-yad kaže da je “a metonymical phrase“89 (ili preneseno značenje za ʼoženiti se svojom rukomʼ, to jest ʼonaniratiʼ). U svrhu pojašnjenja sintagme ǧalada ʻumayra, E. W. Lane donosi frazu ǧalada ǧāriyatahū u značenju: “He lay with his young woman, or female slave“ (“on spolno opći sa svojom mladom ženom, ili robinjom“).90 Iako na istom mjestu bilježi arapske izraze za onaniju (npr. iʻtimār, tadlīk,91 ilṭāf), ima se dojam da E. W. Lane ne želi, iz razloga stida, donositi šira objašnjenja značenja tih riječi. Npr. za al-ilṭāf samo kaže da “the similar act of a woman is termed“92 (“tako se naziva sličan akt /ʼspolnog samozadovoljavanjaʼ/ žene“).

Zanimljivo je napomenuti da Handžić ne koristi sintagmu al-ʻāda as-sirriyya,93 koja znači ʼonaniranjeʼ i koja je u arapskom jeziku, napose u dvadesetom stoljeću, postala vrlo frekventna za označavanje spolnoga samozadovoljavanja.

4. Izvori Handžićeve rasprave

Pišući Risālu po uzusima klasične tefsirske nauke i njezinih disciplina, Handžić se oslanjao na najpoznatije komentare Kurʼana iz područja pravne egzegeze.94 On se poziva na Aḥkām al-Qurʼān Abū Bakra ibn al-ʻArabīja, iz malikijske pravne škole,95 potom na Rūḥ al-maʻānī Šihābuddīna al-Ālūsīja96 i al-Baḥr Abū Ḥayyāna,97 kao i na djelo an-Nahr al-mādd min al-baḥr istog autora. Iz Rasprave se vidi da je Handžić bio sklon da konsultira i komentare Kurʼana opće naravi, kao što su, na primjer, Tafsīr al-Ḥāfiẓa Ibn Kaṯīra,98 Tafsīr al-Ḥāfiẓa Ibn al-Ğarīra.99 Iako je tefsirska nauka Handžiću bila središnje uporište u njegovom obrazovanju, u pisanju Rasprave od djela hadisa konsultirao je Kašf al-ġumma ʻAbdulwahhāba aš-Šaʻrānīja100 i at-Tanbīh Abū al-Layṯa

as-Samarqandīja101, te povremeno neka druga, ali ne intenzivno. Definitivno se može kazati da tefsirska djela odnose prevagu u Raspravi, kao i to da je vrlo širok opseg šerijatskopravnih (ili vjerskopravnih) djela ili knjiga fikha na koja se Handžić poziva u Raspravi. Naprimjer, oslanja se na Šarḥ az-Zaylaʻī ʻala al-Kanz,102 na ad-Durr al-muḫṭār103 kao i svojevrsni natkomentar na to djelo pod naslovom Radd al-muḫṭār.104 Od šerijatskopravnih djela Handžić se još poziva i na nekoliko (nat)komentara koji su obično poznati pod skupnim naslovom Šurūḥ al-Hidāya105 – tu spada nekoliko natkomentara ili šurūḥa, kao što su: al-ʻInāya106, al-Kifāya107 i Fatḥ al-qadīr108. Iako je Handžić hanefija u fikhu, on se nije oslanjao samo na djela iz hanefijske pravne škole, već je, kako sām kaže, konsultirao i djelo al-Muhaḏḏab Abū Isḥāqa aš-Šīrāzīja,109 koji je učenjak šafijske škole, kao i ar-Rawḍ al-murbīʻ Manṣūra b. Yūnusa b. Ṣalāḥuddīna b. Ḥasana b. Idrīsa al-Buhūtīja al-Ḥanbalīja, autoriteta hanbelijske škole te, napokon, Badā’iʻ al-fawāʼid od Ibn al-Qayyima,110 a potom i Ḥikma at-tašrīʻ od al-Ğirğāwīja.111

Autor Rasprave koristio je i mnoga jezikoslovna djela, a spominje ona najpoznatija: Lisān al-ʻarab od Ibn Manẓūra,112 al-Qāmūs od Mağda al-Fīrūzābādīja,113 kao i natkomentar na ovo djelo pod naslovom Tāğ al-ʻarūs od Murtaḍā az-Zubaydīja.114 Konsultirao je i al-Miṣbāḥ od al-Fayyūmīja,115 slavnu Asās al-balāġa od az-Zamaḫšarīja116 itd. Od djela koja su iz književnosti Handžić se služio djelom Muḥāḍara ar-Rāġib,117 zatim aš-Šurayšīyevim118 komentarom al-Ḥarīrījevih119 Maqāmāta, kao i drugim djelima.

5. O vjerozakonskom statusu onanije

(prikaz Prvog poglavlja)

Kao što smo u dosadašnjim kratkim uvodnim napomenama vidjeli, težište Rasprave Handžić je izložio u dva glavna poglavlja. Prvo je posvetio ʼšerijatskim propisima o onanijiʼ (الأول في حكمها الشرعي), a drugo ʼmudronosnim pričama, anegdotama i stihovimaʼ o onaniji (الثاني في نكت أدبية و قطع شعرية تتعلق بالموضوع). Prvo poglavlje u Raspravi kako obimom tako i značajem znatno i višestruko nadmašuje Drugo poglavlje. Kao ʻālim izvrsno upućen u tradicionalne nauke islama, Handžić je bio svjestan da se ovom Raspravom upušta u jednu široku oblast tumačenja vjerozakona (šarīʻa), to jest u poglede i propise o statusu tijela u islamu, dužnosti čovjeka prema svome i tijelu drugih, te deliktima, kao i tabuima u pogledu moralnog i fizičkog integriteta tijela, a time i integriteta čovjeka (muška ili ženska). Otuda Handžić oslovljava legalnost ili ilegalnost samozadovoljavanja. S jedne strane, autor Rasprave je itekako svjestan da Božanska riječ Kurʼana poziva ljude da se začude nad čudom stvaranja. “A zašto vi ne pogledate (vidite li vi, ljudi) sjeme koje izbacujete?!“120 Kao da ovaj ajet otvara put umnim ljudima da se bave pitanjem čovjekove spolnosti (al-ǧinsāniyya - الْجِنْسَانِيَّةُ), između ostalog i onanije i sl., te Handžić navodi to mjesto iz Kurʼana kako bi preduprijedio – to se očito vidi – prigovore kritičara da je nedolično baviti se onanijom, masturbiranjem i spolnim samozadovoljavanjem na naučan, komentatorski i vjerskopravni način.

Pišući Raspravu po uzusima tradicionalnih islamskih nauka, Handžić navodi respektabilan broj mišljenja poznatih ljudi o pitanju onanije. Tako on (u Prvome odjeljku Prvog poglavlja navodi Ibn ʻAbbāsa121 koga su konsultirali o vjerskopravnom statusu onanije ili al-ḫaḍḫaḍa, a njegov odgovor bio je:

“Onanija je bolja od bluda, a oženiti robinju bolje je od onanije!”122

Nedaleko od ovog mjesta u Raspravi, objašnjavajući da je onanija “riječ koja dolazi od imena Onan“, Handžić kaže:123

“Zapadnjaci povezuju [onaniju] s nekojim čovjekom po imenu Onan, pa kažu odatle onanizam [onanija]. Međutim, u Tori se navodi da je ova osoba [Onan] vadila svoj ud [iz vagine] prilikom ejakulacije [prije ejakulacije], a ne govori se da se samozadovoljavao. Pa se Bog na njega rasrdio jer nije zasnovao poroda. Vidi Knjigu Postanka [Postanje], 38:6-10.”124

U izlaganju dalje Handžić navodi mnoga mišljenja tradicionalnih autoriteta koja su, naravno, različita, a vrlo često i oprečna, o vjerskopravnom statusu onanije. Za pravnika Ibn al-ʻArabīja (treba ga razlikovati od slavnoga mistika Ibn ʻArabīja koji je umro 1240. godine) navodi da je rekao:

“To je ḥaqq [tj. pravo rješenje je zabraniti onaniju] za koju ćemo [ako je budemo prakticirali] pred Bogom odgovarati!”125

S druge strane, Aḥmad ibn Ḥanbal je,126 navodi Handžić, iako revnostan u svojoj pobožnosti, dozvoljavao spolno samozadovoljavanje (yaǧūzuhā – يجوزها).127 Takvo mišljenje imao je isprva i aš-Šāfiʻī,128 ali taj stav kasnije sām je opozvao.129 Već spominjani ʻAbdullāh ibn ʻAbbās je, prema Handžićevim navodima, imao razumijevanje za nekog mladića koji mu je rekao da osjeća “snažnu požudu”, “silni libido” (ġulmatan šadīdatan) te da “trlja svoj ud sve dok ne ejakulira”.130

Na ovo mu je Ibn ʻAbbās kazao: “To [da se samozadovoljavaš] bolje je od bluda” (huwa ḫayrun min az-zinā – هو خير من الزنا).131 Potom Handžić konsultira Ibn Ğurayğa132 koji je o onaniji pitao ʻAṭāʼa,133 na što mu je ʻAṭāʼ odgovorio:

“Makrūh je/pokuđeno je [onanirati]. Čuo sam da će neki ljudi biti proživljeni sa trudnim rukama, smatram da su to oni koji su se spolno samozadovoljavali!”134

Handžić potom135 navodi nekoliko autoriteta koji su smatrali da je onanija zabranjena, naprimjer Saʻīda b. Ğubayra,136 Muḥammada ibn al-Ḥakama (koji je tvrdio da je “čuo Ḥarmalu ibn ʻAbdulʻazīza137 da je rekao: “Pitao sam Mālika138 o čovjeku koji se samozadovoljava, pa je [Mālik] proučio ajete: “…i koji svoja spolovila čuvaju...” pa do: [a koji traže preko toga] eto takvi su pregonitelji!”139

Štaviše, Handžić navodi da su neki znalci izjavili:

“Spolno samozadovoljavanje je kao da čovjek sam sa sobom spolno opći!”140

U pisanju Rasprave Handžić je odmjeren, on nudi dosta različitih podataka i informacija koje nisu orijentirane u jednom smjeru. On postupa u skladu sa pravilom tradicionalne islamske naučne metodologije “neka se čuje i druga strana”. Tako navodi ar-Rāġiba141 koji se, opet, poziva na predanje “jednog od dvojice drugova Abū Ḥanīfinih,142 to jest ili Abū Yūsufa143 ili Muḥammada [da je /jedan od njih/ rekao]:144

“Nema zapreke u tome da onaj [muškarac] koji je prisiljen [navalom spolne požude] uzme [dio platna] svile i da svoj ud njome trlja dok ne izbaci sjeme.”145

Potom u Raspravi slijede stavovi i mišljenja o onaniji, koje Handžić navodi kako slijedi:

1) “da je spolno samozadovoljavanje bolje od spolnog općenja/braka sa robinjom”;146

2) da je Ibn al-ʻArabī tvrdio: “Brak sa robinjom, pa makar bila i nevjerkinja, po mišljenju znalaca, bolji je od samozadovoljavanja, premda ima onih koji kažu da je samozadovoljavanje također dopušteno”;147

3) da je ʻAmr ibn Dīnār148 smatrao “da je samozadovoljavanje olakšica”;149

4) da je al-Fanğadīhī150 izjavio: “Čuo sam al-Ḥāfiẓa Abū al-ʻAlāʼa151 da kaže: “Samozadovoljavanje je, po gledištu Imāma Aḥmada [ibn Ḥanbala], dopušteno onome koga nadvlada požuda toliko da se boji za sebe da će počiniti blud”;152

5) da je Ibn al-Qayyim, pozivajući se na Ibn ʻAqīla,153 ustvrdio: “Kada čovjek bude u mogućnosti da se oženi, ili da se oženi robinjom, zabranjeno mu je spolno samozadovoljavanje rukom”;154

6) da je Imam Aḥmad [ibn Ḥanbal] imao fleksibilan stav prema ženama koje (u odsustvu muža) nadvlada požuda, da je takvima “dopušteno da upotrijebi al-ukarbanğ”, sve to s ciljem izbjegavanja bluda“.155 I tako dalje.

U Raspravi Handžić navodi respektabilan broj autoriteta i njihovih tumačenja ajeta sure al-Muʼminūn, 7:

“A koji traže [seksualnih odnosa] preko toga [izvan braka sa ženama i braka sa robinjama], takvi su pregonitelji.“

Manje ili više, Handžić je oslovio (ne samo u vezi sa tumačenjem ajeta 7 sure al-Muʼminūn) sva važna mišljenja i stavove klasičnih autoriteta o onaniji. Privodeći kraju dionicu u ovom odjeljku gdje spominje neke islamske autoritete koji su na prakticiranje onanije gledali fleksibilnije, Handžić obazrivo podsjeća na jedno važno pitanje: naime, da li se prakticiranje onanije oslovljava u predanjima Božijeg poslanika Muhammeda, a. s. O tome Handžić vrlo kratko kaže:

“Prenosi se da su ashabi prakticirali onaniju kad su bili u bitkama i vojnim pohodima...“156

Na tragu toga Handžić na ovom mjestu ne navodi predanja da su za onaniranje “za vrijeme bitaka i vojnih pohoda“ ʼkorištena pomagalaʼ.157 Ono što Handžić ovdje spominje jeste pitanje onanije ʼputem zamišljanja svoje ženeʼ ili ʼsvoje vjenčane robinjeʼ, te se poziva na neke autoritete koji su takvo što tolerirali, sve u cilju izbjegavanja većeg zla ili većeg grijeha, to jest bluda i razvrata.158

Ali, Handžić napominje da je pri prakticiranju onanije pokuđeno “zamišljati mladića ili tuđu ženu, jer to vodi pobuđivanju strasti onim što je zabranjeno (bi al-ḥarām) i što podstiče na njega [na ono što jeste ḥarām].“159

Handžić u Raspravi ne krije ništa do čega je došao u klasičnim islamskim djelima o pitanju samozadovoljavanja, on ne izbjegava spomenuti ni mnoge, rekli bismo, ʼperverzne stvariʼ u vezi sa onanijom, naime [one vrste spolnog nadraživanja tako] da se [ako se]:

“izdubi rupa u lubenici, ili tijestu, ili u zemlji, ili [da se od kože napravi] rupa u kipu ili komadu loja pa u to uvlači [spolni organ], [dakle, kad je posrijedi korištenje tih određenih spolnih pomagala], o svemu tome treba prosuđivati onako kako smo prethodno detaljno objasnili.”160

U načelu, teško je iz ovoga vidjeti da li Handžić smatra dopuštenim korištenje svega spomenutog u svrhu onanije, po analogiji dopuštenja al-ukarbanǧa za ženu.

Objašnjenje na koje Handžić ovdje upućuje ili aludira može se uzeti jednim svojevrsnim pretežnim mišljenjem – al-qawl ar-rāǧiḥ, to jest da je samozadovoljavanje nekada makrūh, ali ako će ono odvratiti od većeg zla ili većeg grijeha, onda je osobama sa snažnim libidom prakticiranje tog makrūha bolje od zapadanja u blud.

Također, kako se vidi iz drugih dijelova Handžićeva rukopisa, na onaniju on ponekada ukazuje kao na strogo zabranjen čin onima koji su oženjeni, to jest koji su u braku sa vjenčanom suprugom/suprugama ili (u davnim stoljećima) vjenčanom robinjom/robinjama. Obje ove dimenzije vjerozakonskog tretiranja onanije, to jest da je ona nekada i nekima makrūh, a nekada i nekima ḥarām, treba imati u vidu da bi se valjano pročitala i razumjela cjelina Rasprave. U narednom poglavlju rada oslovićemo Handžićeva shvatanja kada je i kome je onanija ḥarām.

6. O stavovima onih koji smatraju da je onanija zabranjena

Dakle, jedna itekako važna i opsežna dionica Rasprave posvećena je klasičnim autoritetima i njihovim stavovima koji onaniju zabranjuju. Manje ili više, fokus ovog Drugog odjeljka Prvog poglavlja u Raspravi je na valjanom tumačenju ajeta 7 sure al-Muʼminūn:

“A koji traže [spolnih odnosa] preko toga [izvan braka sa vjenčanim ženama i vjenčanim robinjama], takvi su pregonitelji!“

Handžić kaže da veliki broj islamskih autoriteta smatra da se taj redak Kurʼana odnosi izričito na strogu zabranu onanije. Posve je razumljivo zašto autor donosi mišljenja šta u Kurʼanu znači riječ ʼpregoniteljiʼ u spolnim odnosima i praksama (al-ʻādūn). Handžić je izričit, imajući u vidu navedeni ajet, da autoriteti koji zabranjuju onaniju tvrde sljedeće:

“A ovi pregonitelji jesu silnici koji prekoračuju granicu.

Ovaj kur’anski ajet ne dozvoljava spolno uživanje osim sa suprugom i vjenčanom robinjom”.161

Handžić, potom, pobraja autoritete koji su tako tumačili ajet 7 sure al-Muʼminūn i tvrdi da su takvog opredjeljenja bili Mālik ibn Anas, Abū al-Fatḥ Muḥammad ibn ʻAlī ibn Muṭīʻ al-Qušayrī ibn Daqīq al-ʻĪd162 i mnogi drugi.

S ovim u vezi Handžić se referira i na velikog tefsirskog autoriteta Ibn Ğarīra aṭ-Ṭabarīja, koji se, opet, u svome komentaru Kurʼana pozvao na mišljenje ʻAbdullāha Ibn ʻAbbāsa, koji je, navodno, prema ovom predanju, rekao:

“Bog je zadovoljan da [muževi] prilaze svojim suprugama i vjenčanim robinjama, a Njegove [Božije] riječi “...a koji traže preko toga...“ (al-Muʼminūn, 7) znače: a ko svome spolovilu traži spolno općenje mimo svoje supruge i vjenčane robinje, takvi su oni koji pregone [to jest prestupaju] preko granice Božije, [to su] oni koji prelaze preko onoga što im je Bog dozvolio da bi stigli do onoga što im je On zabranio.“163

Handžić i ovdje, slijedeći metodološki zahtjev ʼneka se čuje i druga stranaʼ, navodi veliki broj mišljenja i stavova onih autoriteta koji zabranu ili strogo haramski status onanije dokazuju hadisom:

“Proklet je onaj koji spolno opći sa (vlastitom) rukom“.164

Handžić odmah spominje Ibn al-Hummāma165 koji je tvrdio: ʼUčenjaci [al-mašāyiḫ] ga [ovaj maločas navedeni hadis] spominju, ali nisu pojasnili njegov izvor niti stepen vjerodostojnosti.“ Prema Handžiću, “pojedini učenjaci, kao argument zabrane [onanije] navode [jedan drugi] hadis koji se prenosi od Anasa b. Mālika“ (وبعضهم بحديث روي عن أنس ابن مالك).166 Lanac prenositelja tog hadisa je sljedeći: “ʻAlī b. Ṯābit al-Ğazarī od Maslame b. Ğaʻfara, on od Ḥassāna b. Ḥumayda, a ovaj od Anasa b. Mālika da je Vjerovjesnik, a. s., rekao...“167 Riječi tog hadisa Handžić navodi u sljedećoj verziji:

“Sedmericu Bog neće ni pogledati na Sudnjem danu, niti će ih očistiti niti sastaviti sa činiteljima (dobra), nego će ih u vatru uvesti među prvima, izuzev ako se pokaju; a ko se pokaje, Bog će mu pokajanje primiti: 1) onoga koji opći sa svojom rukom, 2) onoga koji čini i 3) kojemu se čini homoseksualni čin, 4) notornog alkoholičara, 5) onoga koji udari/udara svoje roditelje tako da pomoć zatraže, 6) onoga koji uznemirava svoje komšije pa ga zbog toga proklinju i 7) onoga koji spolno opći sa suprugom svoga komšije.“168

Handžić smatra da je ovaj navedeni hadis po svome statusu “ġarīb – neobičan“,169 navodi razloge zašto autoriteti ovo predanje smatraju ʼneobičnimʼ, potom na temelju drugih autoriteta donosi mišljenja ʼza i protivʼ prihvatanja ovog predanja itd.170, k tome tvrdi da ga je zabilježio i al-Bayhaqī171 u svom djelu Šuʻab al-īmān172 itd. Nakon što je uz pomoć velikog broja izvora propitao valjanost navedenog predanja ʼo sedam osoba koje Bog neće pogledati na Sudnjem danuʼ, Handžić kratko kaže:

“Kako god, ovaj hadis [o zabrani onanije] je slab, ne može se koristiti kao argument, ali se može navoditi kao dodatna indikacija u kontekstu podvođenja masturbacije pod značenje sintagme “ono što je preko toga”, kako to spominje al-Ḥāfiẓ ibn Kaṯīr u svom Tafsīru.“173

Ipak, Handžić se još jednom vraća ovom hadisu, tvrdi da ʼto predanje ima i drugi lanac prenosilacaʼ174 koji spominje Abū al-Layṯ Naṣr b. Muḥammad b. Ibrāhīm as-Samarqandī u svom djelu Tanbīh al-ġāfilīn. Naime, dotični as-Samarqandī, prema svjedočenju Handžića,175 tvrdi:

“Kazivao nam je faqīh Abū Ğaʻfar, prenoseći od ʻAlīja b. Muḥammada al-Warrāqa da mu je kazivao Anʻam, prenoseći od Abū ʻAbdurraḥmāna al-Ḥalabīja, a on od ʻAbdullāha b. ʻAmra b. al-ʻĀṣa176 da je Vjerovjesnik, a. s., rekao: ‘Sedmericu Bog neće ni pogledati na Sudnjem danu niti će ih očistiti, već će im samo reći: ʼUđite u vatru sa onima koji u nju ulaze!ʼ Potom je među njima spomenuo masturbatora...ʼ.“177

Na istom mjestu Handžić se, u još nekoliko redaka, bavi naprijed navedenim hadisom, iznosi razloge zašto ga neki smatraju slabim ili zašto smatraju slabim neke ljude spomenute u lancu njegova prenošenja itd. I ovdje se stiče dojam da Handžić, načinom izlaganja, želi pokazati da je onanija i masturbacija strogi haram osobama koje spadaju u kategoriju ʼonih koji traže preko toga i takvi su pregoniteljiʼ, spomenutu u suri al-Muʼminūn, 7. Iako je, prema Handžiću, onanija iznimno dopuštena kao prevencija od bluda, vidi se da Handžić i tada naglašava da je ona ʼpokuđeno djeloʼ (makrūh) i navodi predanja u kojima se kaže da je bolje postiti i tako potisnuti spolnu požudu.

7. Ukratko o Odjeljku tri: Dokazima onih koji onaniju smatraju
dopuštenom; Odjeljku četiri: Šta sa masturbatorom činiti;
Odjeljku pet: Olakšicama za osobu koja masturbira a ima
opravdan razlog; Odjeljku šest: O raznim pitanjima koja se
tiču ove teme; Odjeljku sedam: Valoriziranju stavova onih koji
onaniju smatraju dopuštenom i onih koji je smatraju
zabranjenom

U Trećem odjeljku Prvog poglavlja Rasprave Handžić se posvećuje, vrlo kratko, samim dokazima onih koji onaniju smatraju dopuštenom.178 Handžić kaže vrlo jasno:

“Njihov dokaz je da se tu radi o izbacivanju viška tečnosti iz tijela, pa je to dopušteno u slučaju potrebe, poput puštanja krvi i hiǧāme. Oni smatraju da masturbacija ne potpada pod značenje ajeta sure al-Muʼminūn, 5-7: “...a koji traže preko toga, eto takvi su pregonitelji”.179

Handžić sa svoje strane još dodaje da ovaj “stav [da masturbacija ne potpada pod al-Muʼminūn, 5-7] nije posve neosnovan, na što smo već ranije ukazali. [Oni dalje] kažu: Što se tiče hadisa koji se navode u vezi s ovom temom, oni su slabi, ne mogu poslužiti kao valjana osnova za argumentiranje. Oni se [ljudi koji dopuštaju masturbaciju] mogu osloniti na načelo izvorne dopustivosti [stvari u šerijatu] dok ne dođe dokaz koji ukazuje na drugačiji propis, a takvog u ovom slučaju nema. A Bog najbolje zna.“180

Četvrti odjeljak Prvog poglavlja je također kratak. Handžić u njemu govori o tome “šta treba činiti sa masturbatorom“181, to jest ima li ikakve kazne za njega. Poziva se na hanefijsko djelo al-Ğawhara an-nayyira, šarḥ Muḫtaṣar al-Qudūrī,182 gdje se kaže:

“Masturbacija je zabranjena (ḥarām) i kažnjava se diskrecionom/prekršajnom kaznom (taʻzīr).“183

Samo se po sebi razumije da Handžić na umu ima da ova ʼdiskreciona kazna koju određuje sudijaʼ može doći u obzir samo ako je masturbator masturbirao javno i narušavao javni red. Inače, ako nema svjedoka, na temelju čega bi sudija mogao donijeti presudu da je masturbator radio to što je radio?!

Slijedeći opredjeljenje da navede što više stavova, Handžić spominje djelo al-Muhaḏḏab od šafi’ijskog faqīha Abū Isḥaqa aš-Širāzīja,184 koji tvrdi:

“Masturbacija je zabranjena na osnovu riječi Uzvišenog: ʼ...i koji svoja spolovila čuvaju, osim od žena svojih ili od onih koje posjeduju njihove desnice, eto takvi neće biti ukoreni...ʼ. I zato što je to intimni odnos koji vodi do prekida/izostanka potomstva, pa je zbog toga zabranjen kao i homoseksualizam. A ako bi ga pak neko počinio, bio bi kažnjen diskrecionom kaznom, a ne kaznom ḥadda [fiksna kazna za specifična krivična djela], zato što je to zabranjeni intimni odnos bez penetracije, [što je] slično vanbračnom intimnom odnosu sa ženom bez penetracije.“185

Handžić se, potom, poziva i na djelo ar-Rawḍ al-murbiʻ186, u kojem se kaže:

“Ko masturbira, bilo da se radi o muškarcu ili ženi, bez potrebe za tim, biće kažnjen prekršajnom kaznom, jer se radi o prekršaju. Ako bi to učinio/la zbog straha od bluda, neće biti kažnjen/a ukoliko nije u mogućnosti da stupi u brak, niti da se muškarac oženi robinjom.“187

Na kraju Četvrtog odjeljka Prvog poglavlja Handžić spominje neka mišljenja i stavove; sve se svodi na to da se masturbatora ima kazniti ʼdiskrecionom kaznomʼ, ali on spominje da tu kaznu nadležni određuju ʼshodno otežavajućim i olakšavajućim okolnostimaʼ.188 I ovdje se, naglasimo to još jednom, misli na one masturbatore koji masturbiraju na javnim mjestima ili to rade pred ljudima i osobama koje ih u svojstvu svjedoka prijave za takav čin. Ukoliko nije riječ o tome, postavlja se pitanje kako bi ʼnadležne vlastiʼ (al-imām) znale za masturbatora i njegov čin masturbiranja?!

Peti odjeljak Prvoga poglavlja Rasprave Handžić posvećuje pitanju “olakšica za osobu koja masturbira i koja ima neki opravdan razlog“ (في الرخصة في الاستمناء لمن كان عنده عذر)189 pa pribjegava tom činu.

Handžić ukratko spominje da je o ovim olakšicama već bilo riječi na različitim mjestima u Raspravi (وتقدم من ذلك شئ مُفَرَّقًا في الرسالة),190 a osnovu za olakšicu autoriteti uzimaju mišljenje ʻAbdullāha ibn ʻAbbāsa koje je dosad u Raspravi navedeno nekoliko puta. Handžić se, također, poziva na imāma Birgiwīja i njegovo djelo aṭ-Ṭarīqa al-muḥammadiyya,191 gdje se navodi:

“Što se tiče masturbacije, ona je zabranjena (ḥarām), izuzev ako se ispune tri uvjeta: da osoba nije u braku, da ima jak libido i prekomjernu strast te da ima namjeru smiriti strast, a ne prepuštati se sladostrašću.“192

Vrlo sličan stav navodi se i u djelu ad-Durr al-muḫtār (tolerira se masturbiranje kao prevencija od bluda, razvrata, zinaluka i sl). K tome, Handžić se poziva na slavnoga al-Marġinānīja koji je o ʼolakšicama za masturbatoraʼ govorio u svome djelu at-Taǧnīs,193 gdje je ustvrdio:

“Masturbacija je zabranjena (ḥarām) ako [masturbator] ima namjeru predati se sladostrašću, ali ukoliko kani smiriti strast (taskīn aš-šahwa) koja ga je spopala, nadam se da nije griješan.“194

Handžić navodi stavove iz djela al-Fatḥ,195 as-Sirāǧ,196 aẓ-Ẓahīriyya...197 te još neka mišljenja. Svima njima potkrepljuje jedan opći stav da se masturbiranje tolerira samo onda ako se njime masturbator čuva od bluda. Ali, onanija i masturbiranje su mu i tada makrūh (pokuđeno djelo, moralno prezren čin).

Na ovom mjestu u Raspravi Handžić prelazi na Šesti odjeljak Prvoga poglavlja i tu, kao što sam kaže, oslovljava “razna pitanja koja se tiču teme masturbacije“.198 Ovdje autor Rasprave smatra da se “razlog i smisao zabrane masturbacije ogleda u tome što se tim postupkom voda/sjeme199 prosipa tamo gdje joj nije mjesto, što se masturbiranjem oponira mudrosti/svrsi zbog koje je strast stvorena, a to je dobijanje potomstva kojim se omogućuje trajanje [produživanje] ljudskog roda,200 te zato što masturbiranje uzrokuje neke bolesti i slabost živčanog sistema, a i druge loše posljedice.“201

Da bi na općenit način potkrijepio svoje stavove da se treba čuvati zabranjenog, kao i štetnih posljedica koje proishode iz djela koja su ḥarām i makrūh, Handžić navodi izreku Muhammeda, a. s., koja glasi:

“Nije dozvoljeno činiti štetu, niti uzvraćati štetom.“202

Autor Rasprave na ovom mjestu pretpostavlja i situaciju ʼsaučesništva u masturbiranjuʼ, npr. kako se sa stanovišta vjere gleda na to ako masturbatoru u činu masturbiranja pomaže ʼnjegova vjenčana žena ili vjenčana robinjaʼ, te kaže:

“Nadalje, znaj da su faqīhi raspravljali i o pitanju masturbacije posredstvom suprugine šake ili šake vjenčanje robinje. U djelu al-Ğawhara an-nayyira navodi se: “Ukoliko bi omogućio supruzi ili vjenčanoj robinji da se poigrava njegovim spolovilom pa ejakulira, to bi bio pokuđen čin, ali bez posljedica, tj. bez kazne ḥaddom ili taʻzīrom i također bez grijeha...“203

Iz ovog navoda se vidi da su supružnici uradili to što su uradili daleko od očiju javnosti, te, prema tome, nema ʼkazne ḥaddom ili taʻzīrom i, k tome, oboje su prošli bez grijehaʼ.

Također, autor Rasprave smatra, imajući u vidu načelo Kurʼana da su ʼmuž i supruga jedno drugom odjećaʼ u bračnome životu, da se ʼpomoć bračnoga druga u činu masturbiranja ne smatra pokuđenomʼ:

“Ibn ʻĀbidīn veli: ʼOčigledno se radi o blažoj pokuđenosti (karāha tanzīh), kao u slučaju kada bi ejakulirao trljanjem o [suprugina] bedra ili trbuh.ʼ U djelu Miʻrāǧ ad-dirāya204 stoji: ʼDozvoljeno je da masturbira rukom svoje supruge ili robinje.ʼ U Asnā al-maṭālib205 i drugim šafi’ijskim djelima navodi se: ʼIzbacivanje sjemena posredstvom suprugine ruke ili ruke vjenčane robinje nije zabranjeno.ʼ“206

Napokon, sam kraj Prvoga poglavlja Rasprave autor posvećuje Sedmom odjeljku, gdje ukratko valorizira stavove kako onih koji masturbiranje smatraju zabranjenim, tako i onih koji ga smatraju dopuštenim (في التحكيم بين القائلين بحرمة الاستمناء وبين القائلين بجوازه).207 Handžić daje rezime ovih mišljenja te sažeto kaže:

“Abū Bakr b. al-ʻArabī veli: ʼVećina smatra onaniju zabranjenim činom. To je istina za koju smo izravno odgovorni pred Bogom. Pojedini učenjaci ističu da je počinitelj tog djela poput onog koji spolno opći sam sa sobom.

To je grijeh koji je osmislio šejtan (aš-šayṭān) i uveo ga među ljude, tako da se o njemu počelo naširoko raspredati, a da bogdo nije tako. Kada bi i postojao dokaz o dozvoljenosti masturbiranja, čestit čovjek bi masturbiranje izbjegavao zbog njegove prostote. A ako bi neko kazao: Pa, neki tvrde da je to bolje rješenje od ženidbe ropkinjom, mi [tom čovjeku] odgovaramo: Ženidba ropkinjom, makar bila i nevjerkinja, prema stavu nekih učenjaka, bolja je od čina masturbiranja. A ako i ima nekih koji smatraju da je masturbiranje dozvoljen čin, dokaz za to je slab, sramota je to i za prostaka, a kamoli za čestitog čovjeka.ʼ“208

Kako će se vidjeti iz navodā teksta koji slijede i kojima Handžić namjenjuje ulogu poente do koje je došao na kraju Prvog poglavlja Rasprave, razumije se da Handžić nije sklon bezuvjetno odobriti masturbiranje, jer u masturbiranju su ʼprema tvrdnjama ljekara, dvije štete, jedna po tijelo, a druga po pamet i duhʼ čovjeka. Evo, ukratko, o tome dva Handžićeva stava (napominjemo: Handžić nije izričito rekao koje je stručnjake medicine ili ljekare specijaliste iz svoga vremena konsultirao, pa potom napisao ovo što slijedi):

“Masturbacija uzrokuje tijelu i razumu dvije velike štete, kao što su to utvrdili ljekari. Kad je posrijedi šteta po tijelo čovjeka, kažu da ono ustrajnim činjenjem [masturbiranja] postaje slabim, da mu se [masturbatoru] cjevanice istanjuju, da mu oči okružuju tamni kolutovi, da mu boja lica postaje žutom uz pojavu cijanoze (zurqa), da mu koža na rukama blijedi i postaje smežuranom, da mu tijelo zahvata drhtavica (qušaʻrīra), glava mu klone čim mu se postavi bilo koje pitanje te da mu spolovilo postaje krajnje slabim [erektilno disfunkcionalno] i slabi mu [naravna, normalna] spolna požuda.“209

Negativne posljedice masturbiranja po umne i duhovne sposobnosti čovjeka Handžić opisuje ovako (ne navodeći, pritom, od kojih ljekara specijalista je ovo čuo ili naučio):

“A što se tiče štete po mentalne sposobnosti čovjeka, ustrajno prakticiranje te navike [masturbiranja] uzrokuje da mu misao slabi, kognitivne sposobnosti stagniraju, postaje brzopletim, obuzima ga srdžba zbog neznatnog povoda, inati se, brzo mijenja raspoloženje, nestabilan je u poslu, udaljava ga od njegove braće [prijatelja], omiljava mu [pospješuje kod njega] izoliranost od ljudi. K tome, rečeno je da je jedna masturbacija [naporom koji prouzrokuje tijelu i duhu] ravna dvanaest koitusa [spolnih snošaja], a [takav masturbacioni napor] može dovesti do iznenadne smrti osobe dok hoda putem. Dodaj tome [i to] da spolovilo muškarca [masturbatora] pogađa potpuna mlohavost (erektilna disfunkcionalnost spolnoga organa) i nestabilno stanje. Zbog svega rečenoga, uzimajući u obzir ove teške štete po tijelo čovjeka, stav o zabranjenosti (arǧiḥa al-ḥurma) ovog čina nameće se pretežnim, izuzev osobi koja ima opravdane razloge koji su spomenuti.“210

Dakako, ove ʼopravdane razloge koji su spomenutiʼ u Raspravi ne treba tumačiti kao trajno i bezuvjetno dopuštenje onanije i masturbiranja pod izlikom postojanja tih ʼopravdanih razlogaʼ. I dalje treba imati na umu da onanija, masturbiranje i spolno samozadovoljavanje osujećuju makārim al-aḫlāq ili savršenstvo i plemenitost čovjekovog ćudoređa.

8. Analiza Drugog poglavlja Rasprave

Drugo poglavlje Rasprave Handžić je posvetio “mudronosnim pričama, anegdotama i stihovima o ovoj temi“211, ono je znatno kraće i stiče se dojam da ga autor nije uspio proširiti i dopuniti kako je prvotno zamislio. Prvi odjeljak Drugog poglavlja autor je posvetio mudronosnim pričama ili anegdotama (fī al-ḥikāyāt – فيِ الحكايات).212 Naravno, Handžić ovim anegdotama pokazuje da je bilo ljudi koji se nisu ustručavali, čak i na perverzan način, opisivati masturbiranje. Tako navodi jednu anegdotu:

“Ašʻabova žena je vidjela kako on masturbira pa ga je prekorila, a on je njoj odgovorio: “Ruka je bila bolja od tebe, kako je hitra i vješta!“ A kad ju je pozvao da jede, ona je njemu kazala: “Neću da jedem sa svojom inočom!“213

Duhovita je i sljedeća anegdota koju Handžić navodi:

“Dok je Muzabbid jednog dana polijevao vodom glavu, kod njega je ušla njegova žena i upitala ga: ʼŠta je to?ʼ on je odgovorio: ʼMasturbirao sam!ʼ A kad je jednom on ušao kod nje i, zatekavši je kako se kupa, upitao šta radi, ona je odgovorila: ʼMasturbirao si na meni!ʼ“214

Između ostalih, Handžić u ovom odjeljku navodi i slavnoga al-Ḥarīrīja,215 autora čuvenog djela Maqāmāt, te tvrdi da i on spominje masturbiranje i to u al-maqāma al-bakriyya.216

Nakon što je naveo još poneku anegdotu, Handžić prelazi na Drugi odjeljak Drugog poglavlja. Navodi nekoliko poetskih izričaja vezanih za temu masturbiranja.217 Evo nekih stihova arapskih pjesnika o masturbiranju:

(Neki) pjesnik kazuje:

“Ako si neimaštinom pritisnut,

masturbiraj dok nevolje ne prođu”218

Aš-Šurayšī i al-Qatabī navode jedan stih kakvog dosad čuli nismo:

“Ako se nađeš u dolini bez saputnika, masturbiraj, nije ni grijeh
ni sramota”219

Aʻrābī220 kaže:

“Budeš li škrta sa ʼbrodicom obrijanomʼ, ja imam svoju šaku i
pljuvačku;

Imam ʼbrodiceʼ kojima nema izderka, slasnije i od jutarnjeg i od večernjeg obroka”221

Drugi pjesnik kaže:

“Najbogatiji sam među svima koji hode
s kojom hoću šetam, koju hoću ženim!
Noga mi je jahalica, a ruka mi ljubavnica”222

Handžić nastavlja citirati stihove u kojima arapski pjesnici, često sa neskrivenim sarkazmom, raskalašenošću i bestidnošću, govore o masturbiranju ili o njemu pjevaju stihove podsmjehujući se čovjekovim stanjima u koja može zapasti ʼi potražiti izlazaʼ u spolnom samozadovoljavanju.

Ima mjesta u ovom Drugom poglavlju Rasprave gdje se pjesnici nadmeću u stihovima, ponekada žestoko ponižavajući jedni druge, kao što je stih gdje se jedan pjesnik izruguje nekom Zaydu, navodno marljivom gramatičaru, a u biti, zapravo, okorjelom masturbatoru:

“Mislim da je Zejd marljiv gramatičar,

umjesto kojeg Milostivi druge dariva!

Danju on glagole konjugira,

dok noću, kad je sam, masturbira!“223

Na kraju Drugog poglavlja, a što ujedno znači i na kraju rukopisa (a prije bilješke o idžazetnami koju je dobio), Mehmed Handžić kaže:

“Eto, to je posljednje što se uspjelo prikupiti s Božijom pomoći, a On (Allah) je odgovoran da posljedice budu dobre. Završeno trinaestu noć ramazana 1347. godine u Kairu. I nema snage ni moći osim u Allaha. Prijepis istoga završio siromah Muḥammad al-Ḫānǧī s akšamskim ezanima 26. redžeba 1351. godine u Sarajevu. Sačuvano od oštećenja. Završeno“.224

Iz ove zaključne bilješke vidi se da je Handžić završio ovo svoje djelo 13. ramazana 1347/22. februara 1929. godine u Sarajevu. Ali, treba imati na umu podatke koje smo već dali o datumima kad je pregledao ovaj svoj rukopis, vraćao mu se i revidirao ga.

9. Handžićeva interpretacija stavova Ibn Ḥazma o onaniji

Kako rekosmo, Handžić se vraćao Raspravi u nekoliko mahova. Iz bilježaka na marginama to se jasno vidi. Do znatnijeg revidiranja Rasprave došlo je kad je, nakon što je napisao ovaj rad225 došao do 11. sveska djela al-Muḥallā imama Ibn Ḥazma aẓ-Ẓāhirīja226; tu je, kako kaže, vidio “opširan tekst o propisu o samozadovoljavanju, lezbejstvu i sličnim prakticiranjima“227 te je potom “poželio da sve to sažeto parafrazira na margini Rasprave.“228

Handžić odlučuje da prvo izloži Ibn Ḥazmove stavove o lezbejstvu (as-siḥāq). Dakako, i sam Andalužanin Ibn Ḥazm navodi brojna mišljenja kako tretirati lezbejstvo, od toga “da se svaka od žena [saučesnica] kazni sa [maksimalnih] stotinu udaraca bičem“229, Ibn Ḥazm ovo mišljenje navodi od Ibn Šihāba aẓ-Ẓuhrīja. Međutim, Ibn Ḥazm tvrdi da “druga grupacija ʻulamāʼ smatra da je to /sam čin lezbejstva/ olakšica“.230 Objašnjavajući šta tačno tvrdi Ibn Ḥazm, Handžić kaže:

“Potom je [Ibn Ḥazm] svojim lancem prenosilaca naveo predaju od Ḥasana al-Baṣrīja da je on smatrao da nema smetnje da žena koristi neko pomagalo kojim će smiriti svoju strast, želeći se sačuvati od bluda.“231

Naravno, prema Handžićevoj Raspravi, ne znači da je Ibn Ḥazm bio na strani Ḥasana al-Baṣrīja, jer, naime, Ibn Ḥazm navodi i suprotno gledanje te kaže:

“... Neki učenjaci smatraju da je to [lezbejstvo] ḥarām [zabranjen čin], ali se ne kažnjava kaznom iz kategorije ḥadda, već taʻzīra. Potom (Ibn Ḥazm) dalje ističe: ʼBudući da imaju podijeljena mišljenja o tome, dužnost nam je da to sve razmotrimo.ʼ“232

Prati li se Handžićeva interpretacija Ibn Ḥazma, vidi se da slavni Andalužanin ne prihvata mišljenja Ibn Šihāba aẓ-Ẓuhrīja o tome da se lezbejstvo kažnjava sa stotinu udaraca bičem. Naime, Ibn Ḥazm smatra da nije valjana analogija između čina homoseksualizma i čina lezbejstva, jer, prema Ibn Ḥazmu: “... oni [koji zagovaraju analogiju između homoseksualizma i lezbejstva] nisu vični analogiji, ne poznaju pravila argumentacije, nisu konzistentni u svojim stavovima, ne drže se svojih obrazloženja niti se drže tekstova zakona.“233 Ibn Ḥazm, nadalje, tvrdi da Ibn Šihāb aẓ-Ẓuhrī nije naveo nijedno predanje od ashabā da su istovjetnog statusa homoseksualizam i lezbejstvo. Domalo dalje, Ibn Ḥazm kaže sljedeće:

“Što se nas tiče, ta analogija je kod nas u osnovi neprihvatljiva. Nema obaveze slijeđenja bilo čijih riječi osim Vjerovjesnikovih, a. s. Lezbejstvo i korištenje (seksualnog) pomagala ne mogu se okarakterisati kao čin bluda, pa budući da se ne mogu svrstati u zinaluk, za njih ne važi kazna koja je propisana za zinaluk. Niko nema pravo da po svome mišljenju dijeli postupke na teže i blaže i, shodno tome, da razvrstava propisane kazne ḥudūda po svome nahođenju. To bi bilo prelaženje granica koje je odredio Uzvišeni Bog i uvođenje u Vjerozakon propisa koje On [Bog Veličanstveni] nije propisao.“234

Po načinu kako iznosi svoju argumentaciju, vidi se da Ibn Ḥazm egzoterijskom (zahirijskom) metodologijom pristupa ovom pitanju. Ne smije se svojevoljno unositi analogija između određenih propisa. Takvo što Ibn Ḥazm smatra kršenjem Božijih propisa, on se poziva na ajet: “Onaj koji Božije propise krši – sam sebi nepravdu čini...“235

Osporavajući spomenuto mišljenje Ibn Šihāba aẓ-Ẓuhrīja, Ibn Ḥazm smatra da “za spomenute delikte (lezbejstvo i korištenje spolnih pomagala) ni u Kurʼanu ni u autentičnom Sunnetu nema dokaza, te za to u osnovi nije propisana [stroga] kazna ḥadda.“236

Također, Ibn Ḥazm smatra da stav “lezbejstvo je zinaluk“ nema uporište u valjanim predanjima od Božijeg poslanika Muhammeda. Ibn Ḥazm navodi da je sam Božiji Poslanik objasnio šta je blud za koji se donosi kazna ḥadda:

“Naime, Vjerovjesnik, a. s., u predanju al-Aslamīja pojasnio je pojam zinaluka na koji se odnosi propisana kazna ḥadda, a to je nedozvoljeni spolni odnos muškarca i žene na način na koji to čini suprug sa svojom suprugom u dopuštenom odnosu. Vjerovjesnik, a. s., pojasnio je da pojedini tjelesni organi mogu činiti zinaluk, a spolni organ to [da li je došlo do bludnog čina] pobija ili potvrđuje. To znači da nema zinaluka između muškarca i žene osim upotrebom spolnog organa, tj. isključivo penetracijom muškog u žensko spolovilo, a to je i jedino mjesto odakle se rađa dijete.“237

Dakako, ovdje smo dužni kazati da se iz navedenih mišljenja Andalužanina Ibn Ḥazma ne treba izvesti zaključak da Ibn Ḥazm odobrava lezbejstvo ili pak da on odobrava izvanbračna milovanja, grljenja, ljubljenja itd. Naime, ne treba tako razumjeti Ibn Ḥazma, a tako ga nije razumio ni Mehmed Handžić.

Ono što Ibn Ḥazm želi ovdje istaći jeste gradacija između notornog čina bluda, potom čina homoseksualizma i, napokon, čina lezbejstva te, kao što ćemo vidjeti domalo kasnije, čina onanije i masturbiranja.

Prema Ibn Ḥazmu, za čin lezbejstva nema kazne ḥaddom, ali Ibn Ḥazm svakako smatra da prakticiranje lezbejstva odudara od ʼuzornoga moralaʼ (makārim al-aḫlāq). Ovome ćemo se još vratiti.

Potom Ibn Ḥazm, u interpretaciji Mehmeda Handžića, prelazi na razmatranje stava da, po islamu, rob nikada ne smije stupiti u bračne odnose sa svojom gospodaricom, zato što je on svojoj gospodarici u statusu maḥrama,238 to jest onog jednog rodbinskog kruga sa kojima je strogo zabranjeno da stupi u brak.

Interpretirajući Ibn Ḥazma, o ovome je Handžić donio širi ekskurs koji ima za cilj ukazati na to da je Ibn Ḥazm itekako bio posvećen temama ʼtabuaʼ u vezi sa osobama koje imaju status maḥrama.

Po tvrdnjama koje Handžić potom navodi od Ibn Ḥazma vidi se da se Ibn Ḥazm ne slaže ni sa maloprije navedenim mišljenjem al-Ḥasana al-Baṣrīja o tome “da nema smetnje da žena koristi neko pomagalo kojim će smiriti svoju strast...“ (Ovdje Ibn Ḥazm podrazumijeva i sljedeće: jednoj ženi ne može biti druga žena ʼspolno pomagaloʼ za smirivanje strastvene spolne požude). Naime, iako Ibn Ḥazm ne stavlja čin bluda, homoseksualizma, lezbejstva, samozadovoljavanja i masturbiranja u istu ravan, on, ipak, insistira na ʼmoralnoj ravniʼ i zagovara ʼčednostʼ, te, u krajnjemu, ne odobrava lezbejstvo.

Ali, Andalužanin je u pogledu samozadovoljavanja i masturbiranja imao fleksibilnije stavove, kako ćemo to domalo kasnije vidjeti.

Kao strogi egzoterik i literalista, Ibn Ḥazm daje vrlo precizne definicije šta jeste, npr., bludna radnja. On kaže: “Kada žena dopusti svoje spolovilo drugome osim svome mužu, i kada svoje spolovilo ne čuva (od bluda), ona time čini grijeh prema Bogu Veličanstvenom.“239

Ibn Ḥazm potom egzoterijski nastavlja i, prema Handžiću, kaže i sljedeće:

“Također, slovom Teksta, vrijedi i to da je njezina koža zabranjena osim njezinome mužu. Pa, ako bi žena dopustila svoju kožu (milovanje svoje kože) nekoj ženi ili muškarcu koji nije njezin muž, ona bi time dopustila ono što je zabranjena stvar (ḥarām)...“240

Na tragu svojih stavova, Ibn Ḥazm navodi jedno predanje koje seže do Poslanika Muhammeda, a. s.:

“Neka muškarac ne gleda u stidne dijelove tijela drugog muškarca, a neka ni žena ne gleda u awrat druge žene. Neka se muškarac ne osamljuje s drugim muškarcem pod jednim ruhom, a neka se ni žena ne osamljuje sa drugom ženom pod jednim ruhom.“241

Štaviše, Ibn Ḥazm – kao zagovornik principa makārim al-aḫlāq navodi i predanje od Ibn Masʻūda, u kojem se izjavljuje:

“Vjerovjesnik, a. s., zabranio je da žena izravno komunicira sa drugom ženom pod jednim ruhom [posteljinom]. Možda je [ona poslije] opiše svome mužu kao da gleda u nju.“242

Handžić konsultira još jedno predanje koje Ibn Ḥazm navodi u svome djelu, a riječ je o jednom predanju od Ibn ʻAbbāsa:

“Od Ibn ʻAbbāsa se prenosi da je ʼVjerovjesnik, a. s., prokleo muškarce koji oponašaju žene, kao i žene koje oponašaju muškarce.ʼ“243

Nakon navođenja ovih predanja na koja se poziva Ibn Ḥazm, Mehmed Handžić poentira izravnim citiranjem Ibn Ḥazmova stava:

“Ibn Ḥazm veli: ʼOvi tekstovi nedvosmisleno ukazuju na zabranu intim-nih odnosa muškarca sa muškarcem, kao i žene sa ženom, bez razlike u tome. Ko od njih počini djelo intimnosti (milovanja i sl.) s osobom s kojom je zabranjeno biti intiman, učinio je grijeh prema Bogu, učinio je ono što je zabranjeno (ḥarām). Kada se pri tome upotrijebe i spolni organi, to je dodatni ḥarām i udvostručeni grijeh. Žena koja u svoj spolni organ uvuče nešto mimo spolnog organa svoga muža, ili sredstva kojim će se zaštititi od menstrualnog krvarenja, nije sačuvala svoj spolni organ. A ako ga nije sačuvala, počinila je

grijeh. Time je osporen stav Ḥasana al-Baṣrīja o ovom pitanju. Neka nam je Bog [u razmatranju ovih teških pitanja] na pomoći.ʼ“244

Kako se vidi iz ekskursa koji je posvetio Ibn Ḥazmovom razumijevanju i tumačenju bluda, zinaluka, lezbejstva, onanije, masturbacije... Handžić svoje pozivanje na Andalužanina privodi kraju tako što navodi njegove sljedeće stavove: prvo, da “je žena koja počini lezbejski odnos sa drugom ženom griješna“245; drugo, “ona je lezbejstvom počinila ružno djelo i, prema Poslanikovoj izreci, nju u tome treba spriječiti i protiv nje slijedi kazna taʻzīra“.246

Očito je da ovdje Ibn Ḥazm ukazuje na javni čin lezbejstva, o kojem su se izjasnili svjedoci, provela procedura, itd. Nadalje, prema navodima Handžića, Ibn Ḥazm smatra da žena može počiniti čin masturbiranja, ali koji je pokuđen, a nije ḥarām (strogo zabranjen). Ibn Ḥazm to opisuje ovako:

“Ukoliko bi žena izložila svoj spolni organ nečemu, bez uvlačenja u njeg [tog predmeta], i pri tome ejakulirala, to bi se smatralo pokuđenim, ali ne i griješnim. Isti je slučaj [isto važi] i sa masturbacijom kod muškaraca, jer je dodirivanje vlastitog spolnog organa od strane muškarca lijevom rukom dopušteno. Isto tako je i dodirivanje svog spolnog organa od strane žene dopušteno po konsenzusu ummeta [zajednice muslimana].“247

Ali, na istom mjestu Ibn Ḥazm upozorava da se ne smije “prekoračivati dopušteno“ (ziyāda ʻalā al-mubāḥ), mora se ostati pri samoj “namjeri ejakulacije“, u tom slučaju [dodirivanje spolnog organa] u osnovi nije zabranjeno (ḥarām).248

Naravno, ovim uvjetnim dopuštanjem onanije i masturbiranja Ibn Ḥazm ne želi da bude pogrešno shvaćen, stoga on, kao što smo vidjeli, upozorava da se “ne prelazi granica dopuštenog“. I kao što je to običaj i drugih komentatora i klasičnih velikana islama, i Ibn Ḥazm al-Andalusī poziva se na Kurʼan da bi Tekstom od najveće važnosti za muslimane potkrijepio svoje stavove. Tako Ibn Ḥazm kaže:

“Ovaj slučaj [dodirivanje /nadraživanje/ svoga spolnog organa] ne spada u ono šta nam je detaljno objašnjeno da je zabranjeno, pa se smatra dopuštenim, na osnovu riječi Svevišnjega Boga: ʼOn je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio...ʼ (al-Baqara, 29)“.249

Naravno, kao što smo maloprije naveli, Ibn Ḥazm samozadovoljavanje smatra moralno spornim; tako on dodaje:

“Međutim, mi to smatramo pokuđenim djelom zato što ne spada u lijepe moralne osobine, a niti u vrline uopće. O tome su učenjaci vodili rasprave. Neki su taj čin smatrali pokuđenim (makrūh), dok su ga drugi smatrali dopuštenim (mubāḥ)“.250

U završnom dijelu svoga pozivanja na Ibn Ḥazmovo djelo al-Muḥallā, Handžić navodi druge dokaze i argumente koji su Andalužanina rukovodili prema toleriranju onanije. Ibn Ḥazm navodi (u ovoj Raspravi već spomenuti) Ibn ʻAbbāsov savjet nekom mladiću da je “od masturbiranja bolje oženiti se robinjom, ali da je samo masturbiranje bolje od bluda i zinaluka.“251

MEHMED HANDŽIĆ’S TREATISE

Risāla bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ
“Explanation of the regulations of onanism provided by the trusted”

(topic, description and content, terminology, significance and sources, text, context)

Summary

This paper deals with Mehmed Handžić’s treatise Risāla bayān al-umanāʼ fī ḥukm al-istimnāʼ (Treatise: Explanation of the regulations of onanism provided by the trusted), a manuscript kept in Gazi Husrev-beg’s Library under the classification number R. 2650/7. This paper gives a brief introduction to the status of human sexuality in Islam and the Qur’an and also a description of the manuscript itself, its terminology and the style in which it was written. Most of this paper deals with the review or reinterpretation of topics and attitudes that Mehmed Handžić took towards onanism, masturbation and sexual self-gratification from famous and recognized classical authorities on tafsir, especially in the tafsīr āyāt al-aḥkām discipline, fiqh, and literary works. A special section in this paper is devoted to Handžić’s interpretation of Ibn Ḥazm’s views on onanism. This paper was written with the aim of presenting this manuscript of Handžić in an accessible and interpretative manner. The paper has no pretensions to offering anything normative, nor should the paper be treated as a fiqh-legal work on onanism. Accordingly, this paper should not be read as a Shariah discussion of onanism. We recommend that you consult the official stances of the Islamic Community on onanism, masturbation and sexual self-gratification, which Prof. Dr. Enes Ljevaković, the deputy raisu-l-ulama and fatwa-i emin, took on several occasions in the Islamic Newspaper Preporod, at: https://www.islamskazajednica.ba/index.php/pitanja-i-odgovori-home.