07-Ili

Poslanica o sedam duhovnih stanja
(Risāle-i Aṭvār-ı Sebʻa) Huseina Lamekanija

Husein Lamekani (umro 1625), osmanski pjesnik i mistik, za sobom je ostavio i nekoliko mističnih poslanica, od kojih se jedna bavi stupnjevima (maḳāmāt) na putu duhovnog usavršavanja derviša i stanjima (aṭvār) koje prolazi njegova duša na povratku svom božanskom izvoru. Danas je poslanica sačuvana u dva rukopisa, po jedan u Uppsali i Izmiru, a autor je donosi u prijevodu, sa neophodnim terminološkim komentarima.

Ključne riječi: Lamekani, melami-bajrami, poslanica, seyr ü sülūk , sufizam.

Husein Lamekani/Ḥüseyin Lāmekānī bio je šejh heterodoksnog (melāmī) ogranka bajramijskog derviškog reda, sufijski pisac i pjesnik i jedna od najprominentnijih ličnosti duhovnog života osmanskog Istanbula s kraja šesnaestog i početkom sedamnaestog vijeka. Generalno mu se pripisuje zasluga za ublažavanje animoziteta osmanskih vlasti i vjerskih autoriteta prema pripadnicima reda nakon pogubljenja njihovih protagonista İsmāʻīla Maʻşūḳīja (umro 935/1528-9), Ḥüsāmeddīn-i Anḳaravīja (umro 964/1556-7) i Ḥamza Bālīja (umro 969/1561-2). Veći dio života Lamekani je proveo u melamijskoj tekiji u blizini Šah Sultan džamije u Davut-pašinoj mahali u Istanbulu, gdje je i umro 21. decembra 1625.1 Pisao je uglavnom na temu transcedentnog jedinstva bitka (waḥdat al-wuğūd) pod različitim književnim pseudonimima, uključujući: Lāmekānī (Bezmjesni), Lāzemānī (Bezvremenski), Ḥüsāmeddīn, Ḥüsāmī i Ḥüseynī. Za sobom je ostavio divan od devedeset pet pjesama na turskom i perzijskom jeziku, koji je objavljen 1999. godine,2 mesneviju od 537 distiha nazvanu Esrārnāme, pisanu kao naziru istoimenoj poemi Farīd al-Dīna ʻAṭṭār-a (umro 618/1221), kao i sedam „pisama mudrostiˮ (mekātīb-i ʻārifāne) posvećenih raznim mističnim pitanjima. Posebno je popularno bilo njegovo pismo upućeno halvetijskom šejhu Münīrīju Belġrādīju (umro nakon 1026/1617) u kojem brani praksu upotrebe ritualnog plesa i stojećeg zikra (semāʻ ve devrān) u sklopu vjerskih obreda. Uz poetska i epistolarna djela Lamekani je ostavio i pet poslanica na razne mistične teme.

Jedna od njih, Risāle-i aṭvār-ı sebʻa, bavi se mističkim stadijima na sufijskom putu samousavršavanja i pročišćenja duše na putu ka sjedinjenju sa svojim božanskim izvorom. Autor opisuje transformaciju animalne duše (nefs) kroz sedam faza: nefs-i emmāre (duša koja na zlo nagoni) pokretana porivom i žudnjom, nefs-i levvāme (duša koja sebe kori) svjesna grijeha i koreći sebe zbog njega, nefs-i mülhime (nadahnjujuća duša) koja upućuje na strpljenje i dobročinstvo, prelazeći tri faze zadovoljstva: nefs-i mütmeʼinne (smirena duša), nefs-i rāżīye (zadovoljna duša) i nefs-i marżiyye (duša kojom je Allah zadovoljan), da bi put okončala u konačnom stadiju nefs-i kāmile (savršena duša), ujedinjena sa svojim izvorom, porijeklom i domom, mjestu Božijeg jedinstva. U poslanici je svaki stupanj opisan odgovarajućim duhovnim stanjem aspiranta, snovima, bojom, preporučenim molitvama i duhovnim vježbama.

1. Uppsala University Library, Uppsala O Nova 656, f. 146b-148a. Risāle-i aṭvār-ı sebʻa ḳuṭbu ʼl-ʻārifīn ṭarīḳat-i Bayrāmiyye’den Ḥüseyn-i Lāmekān, ḳuddise sırru-hu.

2. İzmir Milli Kütüphanesi, Türkçe Yazmaları 1123/3, f. 13b-16b. Risāle-i ḳutbu ʼl-ʻārifīn Ḥüseyn-i Lāmekān, ḳuddise sırru-hu ʼl-ʻazīz.

Tradicija praktične sufijske psihologije i podjela procesa obrazovanja animalne duše na sukcesivne faze može se pratiti unazad do klasičnih sufijskih priručnika i autora, kao što su Abū Ḥāmid al-Ġazzālī (umro 505/1111), Rāġib al-Iṣfahānī (umro 502/1108), Nağm al-Dīn Kubrā (umro 618/1221), Šihāb al-Dīn al-Suhrawardī (umro 632/1234) ili Ibn ʻAṭāʼAllāh al-Iskandarī (umro 709/1310) koji su, međutim, razlikovali samo tri stanja duše: ammāra, lawwāma i mutmaʼinna. Ista tradicija je njegovana prije svega u okrilju derviških redova inspirisanih Ibn Arabijem i školom waḥdat al-wuğūda, prije svega halvetijski i doktrinarno srodni melamijsko-bajramijski red kojem je sam Husein Lamekani pripadao, uvodeći četiri dodatna stadija: mulhima, rāḍīya, marḍiyya, kāmila.

Do Lamekanijevog vremena tema sedam duhovnih stanja bila je obrađena od nekoliko, uglavnom halvetijskih, autora čija su djela, pretpostavljam, Lamekaniju bila poznata i bez sumnje su utjecala na njegovo: Yaḥyā Şirvānī (u. 862/1457), Muḥammed Erzincānī (u. 879/1474), Aḥmed Şemseddīn b. Muḥammed Yiğitbaşı (u. 910/1504), Cemāleddīn İsḥâḳ Ḳaramānī (u. 923/1517), Seyyid İbrāhīm Efendī (u. 935/1528), Yūsuf b. Yaʻḳūb (Sünbül Sinān) (u. 936/1529), Cemāleddīn Aḳsarāyī (u. 958/1550), İlyās b.ʻĪsā Ṣaruḫānī (u. 967/1559), Ṣofyālı Bālī Efendī (u. 960/1533), Velī b. Muḥammed Aḳsarāyī (u. 1000/1591), Seyfullāh Ḳāsım b. Niẓāmeddīn (u. 1010/1601) i ʻAzīz Maḥmūd Hüdāyī (u. 1038/1628). Među njima melami-bajrami šejh Husein Lamekani zaslužuje mjesto vrijedno pažnje.

Slava Allahu, Gospodaru svjetova, molitva i pozdrav Gospodinu našem Muhammedu i njegovoj porodici, svima zajedno.

Poznato je da je put duhovne naobrazbe (sülūk)3 većine plemenitih šejhova zasnovan na prolasku kroz sedam faza (aṭvār). Kako je i čovjekova unutrašnja priroda (bāṭın) zasnovana na sedam stanja, šejhovi halvetijskog tarikata su se potrudili da imenuju korespondirajućih sedam stadija koje putnik na duhovnom putu (sālik) treba preći.

Prvo stanje (ṭavr) je stadij animalne duše (maḳām-ı nefs)4, koju zovu „dušom što naređuje” (nefs-i emmāre), u skladu sa riječima uzvišenog Allaha: „ta duša na zlo nagoni”.5 Duša je u ovom stadiju sklona nepokornosti (maʻāṣī) i otvorenosti ka grijehu (fisḳ), a nesklona poslušnosti i pokoravanju Božijoj odredbi. Da bi se odagnala sklonost grijehu i pobuni, a stekla pobožnost i poslušnost, neophodno je biti zaokupljen usmenim potvrđivanjem Božijeg jedinstva (kelime-i tevḥīd). Posjednici ovog stanja u snu najčešće vide loše osobine (aḫlāḳ-ı zemīme) sopstvene duše. Najčešće sanjaju životinje. Meso nekih od njih se jede, od drugih ne. Životinje čije se meso jede tumače se onim što je duši dozvoljeno (mübāḥāt). Da bi se o tome saznalo više i detaljnije potrebno je služiti na kapiji duhovnog vođe (mürşid). Ali ako životinje, čija se pojava u snu tumači, kidišu na onoga koji ih sanja, to je pokazatelj da je „duša što naređuje” nadvladala aspiranta (ṭālib) na Božijem putu. Ali ako sanjalac u snu savlada životinje, to je znak da je uspio i dušu savladati. Međutim, nije dovoljno u snu viđene loše osobine duše samo nadvladati, već ih je potrebno uništiti ili zamijeniti pozitivnim osobinama (ṣıfāt-ı ḥamīde), a na koji način se to može učiniti poznato je upućenima. Aspirant u ovom stadiju, između ostalog, sanja drveće i šume. Oni simbolizuju prepreke koje stoje na putu duši koja želi udovoljiti Allahovoj volji i koje iz srca valja ukloniti. Putnik treba te šume spaliti vatrom Božijeg jedinstva, potpuno ih sagorjeti i u pepeo pretvoriti, što simbolizuje poništenje (fenāʼ) svega što bi se u srcu protivilo Božijoj volji. [Upp. f. 147a] Neki šejhovi ovo tumače tako da to drveće koje ne daje ploda i koje treba uništiti predstavlja sve što nije Allah (mā sivā).6 Ovaj proces poništenja stoji između prvog i drugog stanja. Do tog poništenja može se doći jedino uz pomoć očitovanja Božijeg jedinstva i jedino velikom upornošću. Boja ovog stanja je plava.7 Razlog za viđenje ove boje je to što se, iako je boja Božijeg jedinstva bijela, u srcu pojavi zamagljena i uprljana prašinom senzualnosti (kudūrāt-i nefsānī), zbog čega dobija plavu boju. Sličan primjer iz spoljnjeg svijeta je kada na bocu obojenu u plavo, crveno ili zeleno padne sunčeva svjetlost, njegov odsjaj bude u istoj boji. To su pojave koje pripadaju prvom stanju [İzm. f. 14a] i koje su porod srca8 dobrih ljudi, putnika na Božijem putu. Ako srce ostane bez poroda, znači da nisu išli pravim putem i onda su ove riječi suvišne. I trebaju pitati one koji znaju. Tako su neki šejhovi izvoljeli reći u stihu: „Oni koje je majka jednom rodila put Svevišnjem ne znaju. Mi smo se još jednom rodili kad smo Gospodara pronašli.”9 Ovaj stih aludira na one čije je srce imalo poroda. Drugi stadij se tek onda imenom obznani (telkīn)10 nakon što se čedo srca pojavi iz prvog stadija, njegovo ime i svjetlo se objavi, sunce postane trunčicom, a more kapljicom.

Drugo stanje duše je stadij srca (maḳām-ı ḳalb), put mu je „put ka Allahu” (seyr lillāh), a svjetlost mu je crvena. Dušu putnika u tom stadiju zovu „dušom koja prekorijeva” (nefs-i levvāme), u skladu sa riječima uzvišenog Allaha: „I kunem se dušom koja sebe kori.”11 Neki posjednici ovog stanja dožive vizualno otkrovenje (keşf-i ṣuverī)12 i steknu znanje stanja nakon smrti (aḥvāl-i ḳubūr), a na duhovnom učitelju je da ih sasluša i da ono što čuje zabilježi, pošto ono nije krajnji cilj na putu; naprotiv, otkrovenja i nadnaravne zamišljene vizije mogu putnika zbuniti i spriječiti ga da dosegne više stadije. Posjednik ovog stadija svoje srce vidi u obliku ukrašenih kandila u džamijama. Ali u ovom stadiju svoje srce vidi u duši sićušno. Da bi se iz drugog trećem stadiju prispjelo, svjetlo trećeg imena treba iz vida nestati, da bi se iznova ojačano pojavilo. Kao što se svjetlost imena iznova javlja, kao što se časno ime [İzm. f. 14b] iznova javlja, kao što se prelazi iz jednog stadija u drugi, a sa njim mijenja i ono što mu priliči (münāsib), kao što se Mjesečev mlađak pojavljuje. I pojave (terākīb) iz svijeta formi (ʻālem-i misāl)13 koje aspirant vidi dok drugo ime traje, on može ponekad vidjeti i u prvom stanju (ṭavr-ı evvel), ali najčešće u drugom (ṭavr-i sānī), ali može da se desi da ih vidi i u trećem (ṭavr-ı sālis), pa i u narednim stanjima. Ali ako se oni vide u narednim stadijima, on je tek duhovnom atrakcijom (cezb) privučen tim stanjima i to nije znak da je u stanju duhovne pripravnosi (istiʻdād) za njih.

Treće stanje je [Upp. f. 147b] stadij uspenja (ʻurūc) i puta Allahu (seyr ʻalallāh), a duša posjednika ovog stadija je „nadahnjujuća duša” (nefs-i mülhime)14, u skladu sa riječima Uzvišenog „pa je dušu nadahnuo znanjem o zlu i dobru.”15 Njegovo je svjetlo zeleno, a ovaj stadij još zovu stadijem čežnje (şevḳ), jer su čežnja i senzualno iskustvo (zevḳ)16 koje njegovi posjednici osjećaju tako veliki da su sve slasti ovog svijeta za njihove oči nevidljive, pa van sebe (bī-ḫūş) tumaraju. Posjednik ovog stadija vidi pojave i čuje glasove i zvuke iz svijeta formi (ʻālem-i misāl), čuje zvuk udaraljki i muzičkih instrumenata i glasan govor, vidi duhove (ervāḥ) vladara, šejhova i Božijih poslanika, neka im je molitva i pozdrav, i tome slično. Posjednik ovog stadija svoje srce vidi u obliku Mesdžidul-aksa (beytü ʼl-muḳaddes) i dospijeva do božanskog nadahnuća (ilhām-i ilāhī), a detalji (terkīb) i način pojave nadahnuća su poznati u to upućenima. U ovom stadiju njegov posjednik sanja svoja duhovna stanja (aḥvāl-i rūḥāniyye) u obliku mevlevijskog derviša koji izvodi mistični ples (semāʻ) svirajući def i naj, [İzm. f. 15a] jer su se mevlevijski derviši odrekli ovog svijeta.17 U ovom stadiju njegov posjednik ponekad sanja krčmu (meyḫāne) u kojoj su se skupili mnogi šejhovi i ljudi koji se grijeha klone (mücānib) i koji mu nude čaše iz kojih on pije. Krčma simbolizuje izvor ljubavi, a vino je vino ljubavi. I to je znak da su se stvorili uslovi za pojavu svojstava imena za kojim aspirant stremi. Spomenuta prikazanja (terākīb), u kojoj god duhovnoj sferi (dāʼire) da se pojave, posjedniku trećeg stanja koji ih usni treba obznaniti (telkîn) korespondirajuće ime iz svijeta formi (ʻālem-i misāl) ili mu dati Kurʼan Časni, da bi onaj koji je iskusio treće prešao u četvrto stanje. Potrebno je da se pojavi njegovo svjetlo (nūr) i da se potvrdi (teʼkîd) ime dotičnog stanja.

Četvrto stanje je stadij tajne (sırr), a njegov put je put uz Allaha (seyr maʻallāh), pošto putnik u tom stadiju postaje očitovanje (maẓhar) Božijih riječi „On je uz vas gdje god bili”18, a dušu onoga koji stupi na ovaj stadij zovu „smirenom dušom” (nefs-i mütmeʼinne), jer se na njega odnose Božije riječi „A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan”19, a njena je boja bijela. U ovom stadiju stiče se poznanstvo (āşinālık) sa Božijim Poslanikom. To je stadij u kojem je Manṣūr al-Ḥallāğ bio obješen.20 Zbog toga duhovni putnik (sālik) sebe vidi obješenog (berdār) u svijetu formi (ʻālem-i misāl). Posjednik ovog stanja se ne smije odvajati od svog duhovnog vođe (mürşid) i mora mu se potpuno prepustiti da ne bi ponovo pao u međusvijet i sferu propasti (dāʼire-yi mehlike). U ovom stadiju, kao jednu od vizija putnik odraz svoga srca gleda u Kabi. Također, rušenje nebesa, [İzm. f. 15b] propast svijeta, zemljotresi, sve su to pokazatelji opšteg uništenja. Pomenuta ukazanja se ponekad jave i u trećem stanju. Da bi se putnika uputilo na prelazak iz ovog u četvrto stanje, potrebno mu je obznaniti (telkīn) peto ime u svijetu formi (ʻālem-i misāl). Potrebno je uz to da se pojavi svjetlo (nūr) i potvrda (teʼkîd) petog imena (ism-i ḫāmis).

Peto stanje je stadij tajne u tajni (sırr-ı sır)21, a put mu je „put u Allaha” (seyr fillāh).22 Dušu posjednika ovog stanja zovu „zadovoljnom dušom” (nefs-i rāżīye), jer se radi o stadiju zadovoljstva (maḳām-ı rıżā). Tu se dospijeva zadovoljstvu, a boja u ovom stadiju zastupljenog časnog imena je žuta [Upp. f. 148a] i kao takva se vidi. Posjednik ovog stanja stupa na put u duhovni svijet (ʻālem-i melekūt), gdje vidi raj sa rajskim hurijama i slugama (ġılmān), uz sve rajske blagodati. Putnik stiče viziju o međusvijetu između tjelesnog i duhovnog (ʻālem-i misāl), gdje vidi izvor života i pije iz njega. U ovom stadiju putnik se mijenja, loša svojstva (zemīme) mijenja pohvalnim (ḥamīde) i uz Allahovu pomoć u tome uspijeva. Putnik ponekad u snu vidi mrtvaca koji, nakon što ga on pogleda ili mu kaže da ustane, oživi. To je znak da je putnik dospio do srca i da je stekao pogled i dah koji je u stanju oživjeti mnoga srca koja su u stanju mrtvaca. To se naziva spiritualnim čudom (kerāmet-i maʻnevī), jer čudesa, pored perceptivnih (ṣuverī), mogu biti i spiritualna. To je jedna od pojava koje ukazuju na prelazak iz ovog kruga u šesti krug (dāʼire). Obznana šestog imena [İzm. f. 16a] i dospijevanje „poslaničkoj zbilji” (ḥaḳīḳat-i muḥammediyye)23 prethode šestom stanju koje je stadij nestanka (ḫafāʼ), a put mu je „put od Allaha” (seyr ʻanillāh). Dušu posjednika ovog stadija zovu „dušom kojom je Bog zadovoljan” (marżiyye), a boja mu je crna. U ovom stadiju putnik dospijeva osvjedočenju (müşāhede) višeg duhovnog svijeta (ʻālem-i ceberūt), spoznaje ga, biva darivan zadatkom pouke (irşād) kojim biva obavezan (meʼmūr). Dospijeva nestanku u Allahu (fenā fillāh) i nalazi vječnost u Allahu (beḳā billāh).

Šesto stanje je stadij potpunog nestanka (ḫafāʼ-i muṭlaḳ) i „put s Allahom” (seyr billāh) i stadij „čiste duše” (nefs-i ṣāfīye). Neki su šejhovi dušu posjednika ovog stadija nazvali „savršenom dušom” (nefs-i kāmile). Oba izraza su korektna. Posjednik ovog stadija dospijeva osvjedočenju Božijeg svijeta (ʻālem-i lāhūt).

Svjetlo sedmog stanja je bezbojno (bī-keyf). U ovom se stadiju otkriva tajna Božijih riječi „Ko će imati vlast toga dana? Allah, Jedini i Svemoćni.”24 Osim pitanju Allahovom, slavljenom i uzvišenom, koji je svojim svojstvom svemoći sebe obznanio (tecellī), neće ostati potrebe za odgovorom, kao što je uzvišeni Džunejd25 izvolio reći „nema postojanja sem Allahovog”, i ovaj stadij na to ukazuje. Onog časa kada sem Svevišnjeg niko ne bude u posjedu bivstvovanja, uzvišeni Allah će biti jedini čije pitanje traži odgovor. U ovom stadiju putnik će dospjeti do stanja potpune lišenosti (faḳr-ı tāmm),26 realizacije riječi „siromah koji moli Allahovu milost” i očitovanja riječi „ko spozna Allaha, jezik mu zanijemi”, a Allah, slava Mu, neka u svojoj besprijekornoj milosti ovog siromaha, i sve koji su na Božijem tragu, zaljubljenike u Njegovo jedinstvo, zadrži uz sebe [İzm. f. 16b] i uvrsti u društvo savršenih ljudi. Kraj.

Ḥüseyn-i Lāmekān, Risāle-i aṭvār-ı sebʻa ḳuṭbuʼl-ʻārifīn ṭarīḳat-i Bayrāmiyye’den Ḥüseyn-i Lāmekān, ḳuddise sırru-hu, Uppsala University Library, Uppsala O Nova 656, f. 146b-148a.

Ḥüseyn-i Lāmekān, Risāle-i ḳutbu ʼl-ʻārifīn Ḥüseyn-i Lāmekān, ḳuddise sırru-hu ʼl-ʻazīz, İzmir Milli Kütüphanesi, Türkçe Yazmaları 1123/3, f. 13b-16b.

Ilić, Slobodan, „Lâmekânî Hüseyin Efendi”, İslâm Ansiklopedisi, XXVII, Türkiye Diyanet Vakfı, İstanbul, 2003.

Ilić, Slobodan, „Lāmekānī, Ḥüseyin”, Encyclopedia of Islam, Brill, Leiden, 2021.

Ilić, Slobodan, Ḥüseyin Lāmekānī. Ein osmanischer Dichter und Mystiker und sein literarisches Werk, Harrassowitz, Wiesbaden, 1999.

The Epistle on the Seven Spiritual States (Risāle-i Aṭvār-ı Sebʿa) by Hussein Lamekani

Hussein Lamekani (died in 1625), an Ottoman poet and mystic, left behind several mystical epistles, one of which deals with the stages (maḳāmāt) on the path of spiritual perfection of a dervish and the states (aṭvār) that his soul passes through on its return to its divine source. Today, the epistle is preserved in two manuscripts, one in Uppsala and one in Izmir, and the author presents it in translation with the necessary comments on terminology.

1 Vidi: Slobodan Ilić, „Lâmekânî Hüseyin Efendi”, İslâm Ansiklopedisi, XXVII, İstanbul: Türk Diyanet Vakfı, 2003, str. 94-95; id. „Lāmekānī, Ḥüseyin”, Encyclopedia of Islam 3rd Edition, Leiden: Brill, 2021, str. 64-65.

2 Id. Ḥüseyin Lāmekānī. Ein osmanischer Dichter und Mystiker und sein literarisches Werk, Wiesbaden: Harrassowitz, 1999.

3 ”Duhovnim putem” (seyr ü sülūk) se u sufijskoj terminologiji naziva postepeni duhovni razvoj aspiranta koji teži suzbijanju animalne duše i njenom eventualnom poništenju u sjedinjenju s Bogom. Dosljedno se derviš koji se podvrgava pomenutom duhovnom obrazovanju naziva ”putnikomˮ (sālik).

4 Opisujući pojedine faze na mističnom putu, Lamekani izraze kao maḳām, ḥāl, ṭavr, dāʼire itd. koristi ad libitum, pa se neupućenom može učiniti da se radi o sinonimima. Maḳām je stadij, boravište, stanica na duhovnom putu, dodijeljena Božijom milošću kao nagrada za istrajnost na putu i iskrenost u vjeri. Ḥāl je duhovno stanje koje je vezano za pojedini maḳām, ali nije identično s njim, za razliku od maḳāma koji se „stičeˮ i čije kvalitete putnik zadržava ne napuštajući stanicu do eventualnog prispijeća cilju; ḥāl je isključivo vezan za Božiju milost i kao takav je eluzivan. S druge strane, ṭavr je stanje, osobina, odnos ili karakter ljudske duše, koju aspirant treba ukrotiti, vaspitati i eventualno poništiti i time vječnom učiniti. Zapadno obrazovani čitalac je sklon duhovni put islamskog mistika zamisliti kao linearni slijed stanica na putu ili ljestvica na spiritualnim merdevinama. Za obrazovanog muslimana u 17. vijeku bi ono što mi danas zovemo „usponom i padomˮ bilo „primicanje i odmicanjeˮ, a za sufiju nadahnutog idejom transcedentalnog jedinstva bitka (waḥdat al-wuğūd) prelazak iz maḳāma u maḳām bi bilo kretanje između zona koncentričnih krugova (dāʼire) u čijem se zajedničkom centru nalazi Allah kao apsolutni bitak (al-wuğūd al-muṭlaq).

6 Suštinski, mā sivā ne postoji, sem kao privid ili, tačnije, sjenka Božije egzistencije; međutim, to je jedino što ljudi vezani za svijet osjetila, zaslijepljeni pojavnošću mogu da vide i pogrešno smatraju stvarnošću.

7 Nije teško razumjeti zašto plava boja, kao najzastupljenija u svijetu ljudskog iskustva, jer kao takve ljudsko oko vidi nebo i vodu, simbolizuje najniži stepen animalne duše zarobljene u svijet osjetila (ʻālem-i mülk).

8 „Čedo srca” (veled-i ḳalb, veled-i maʻnevī, ṭıflu ʼr-rūḥ) je plod, obično u snu viđenog, duhovnog vjenčanja aspiranta. Njegovo rođenje potvrđuje da njegov trud nije bio uzaludan, da je Božijom milošću nagrađen i ono najavljuje uspješan nastavak puta na kojem će se ”djeca srca” namnožiti i postati vojskom koja će srušiti tvrđavu ”duše koja na zlo tjera.”

9 Stih se u osmanskoj sufijskoj literaturi obično pripisuje Lamekanijevom savremeniku šejhu ʻAzīzu Maḥmūdu Hüdāyīju (umro 1038/1628).

10 Prelazak u viši stadij se povjeri aspirantu „telkinomˮ, tj. otkrivanjem njegovog imena.

12 Otkrovenje (keşf) je neposredno iskustvo spiritualnog svijeta, vid djelimične spoznaje omogućen „otkrivanjem zastoraˮ između osjetilnog (ʻālem-i mülk, ʻālem-i şehāde, mundus visibilis) i svijeta imaginacije (ʻālem-i misāl, ʻālem-i ḫayāl, mundus imaginalis). Ibn al-ʻArabī vizualno (ṣuverī, naẓarī) otkrovenje naziva još mentalnim (ʻaḳlī).

13 „Svijet formi” (ʻālem-i misāl, ʻālem-i emsāl), „svijet imaginacije” (ʻālem-i ḫayāl), „međusvijetˮ (berzaḫ), mundus imaginalis, je svijet koji nastanjuju u sebi počivajuće forme (aʻyān-i sābiṭa), arhetipi pojava iz osjetilnog, materijalnog svijeta (ʻālem-i mülk) koji neupućeni zovu stvarnošću.

14 Čest je i naziv nefs-i mülheme (nadahnuta duša). Nadahnuće (ilhām) je neposredniji vid spoznaje u odnosu na otkrovenje (keşf).

16 Kušanjem (zevḳ) se naziva neposredno duhovno iskustvo kao prvi stepen spoznaje Božijeg samoočitovanja (tecellī).

17 Izmirski rukopis (f. 15a) na ovom mjestu spominje i bektašije (ve daḫi bu ṭavırda rāʼī Bektāşī dervīşleri şeklinde görir). Na osnovu vrste papira i duktusa (rik’a) jasno je da je rukopis mnogo mlađi po nastanku i mislim da je rečenica naknadna interpolacija prepisivača.

20 Iranski mistik Manṣūr al-Ḥallāğ, optužen za jeres i pogubljen u Bagdadu 309/922. Po nekim izvorima bio je obezglavljen, po nekim obješen. Lamekani se priklonio ovim drugim.

21 Tajna tajne koja pripada samo Bogu i sadrži ono što zna samo Bog o čovjeku.

22 Put u Boga koji vodi od Njegovih imena (esmāʼ), preko Njegovih atributa (ṣıfāt) do Njegove jednosti (vāḥidiyyet).

23 Poslanička zbilja (ḥaḳīḳat-i muḥammediyye) je prvi i posljednji stepen (mertebe) emanacije Boga kao apsolutnog bitka, koji sobom obuhvata sve ostale i odgovara stanju „savršenog čovjekaˮ (insān-i kāmil).

25 Perzijski mistik Ğunayd al-Baġdādī (umro 297/909).

26 Potpuna lišenost svakog svojstva koje ne pripada Bogu.