ESTETSKA, ETIČKA I STRUKTURNA SVOJSTVA MUSLIMANSKIH EPSKIH PJESAMA OBJAVLJENIH U BEHARU 1900.-1912.
I
Epska pjesma duhovna je tvorevina koja se ne zaustavlja u lokalite- tu prvog oblikovanja. Usmenom poetskom nužnošću, na kojoj je zasno- vano njeno nastajanje i oblikovanje, epska pjesma prolazi kroz prostor širi od našeg, i vrijeme, trajnije i složenije od historijskog. Neodoljivom snagom usmenog trajanja, epska pjesma prelazi i spaja prostore, vrijeme i generacije, prononsirajući i spajajući nacionalna sa univerzalnim kulturn- im vrijednostima. Takva strukturalna svojstva epske poetike možemo dokazivati komparacijom epova svjetske književnosti uopće, ili posebno sa muslimanskom epskom pjesmom. Naprimjer, odisejski motiv povratka muža iz višegodišnjeg sužanjstva na svadbu žene, razrađen je u nizu mus- limanskih epskih pjesama, od kojih su neke objavljene u časopisu Behar. Migracija stanovništva povezana je sa migracijom epskih motiva i traja- njem epske pjesme. Muslimanska epika pratila je česta selenja stanovništ- va, naročito od 17. do početka 20. stoljeća. U jednom od zadnjih većih egzodusa u postaneksionom austrougarskom periodu, ova je pjesma, noše- na kao blago duhovnog bića, iz krajiškog, preko bh. i sandžačkog prosto- ra dospjela do Istanbula i Izmira, zaustavi se u dalekom Anadolu.1 Tada epski život biješe još jedinstven sa realnim. Takvu simbiozu možemo pratiti kroz proces nastajanja i trajanja prvih zbirki, od kojih je među najs- tarijim zbi-rka Erlangenskog rukopisa, prvi zbornik južnoslavenske usmene lirike i epske pjesme, među kojima je pozamašan broj musliman- skih umotvorina. Komentirane epske migracije svojstvene su i musliman- skim epskim pje-smama objavljenim u časopisu Behar. Kroz sav period postojanja časopisa (izuzev u sedmom godištu) objavljivane su usmene umotvorine, među njima i epske pjesme. One su imale snažnu ideju, nacionalno-otrežnjavalačku i prosvjetiteljsku zadaću i snagu. Epskom pjesmom duhovno je oblikovana čitateljska publika na maternjem jeziku,
O migracionom kretanju u južnoslavenskoj epici, posebno muslimanskoj, nošenoj od muhadžira iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, opširnije vidi u: Matija Murko, Tragom srp- sko-hrvatske narodne epike, putovanja u godinama 1930.-1932., L knjiga, Djela JAZU, knj. 41, Zagreb, 1951.,30-52, posebno na 53. str. gdje Murko navodi da su muslimanske epske pjesme dospjele čak do Bagdada.
upućivanjem na višestoljetne stareničke korijene i kontinuitet bosanske, slavensko-islamske simbioze i samobitnosti. Ranije od muslimanskih epskih pjesama objavljenih u Beharu objavljene su samo četiri knjige ovih pjesama, čiji su sakupljači i redaktori bili poznati Herman i Marjanović. U vremenskoj komparaciji sa objavljivanjem prvih srpskh epskih pjesama, Vukovom Pjesnaricom 1814. muslimanska se epika obznjanjuje javnosti zakašnjenjem od jedne generacije.
Praktični, prosvjetarski i nacionalni osvještavački karakter časopisa Behar je vjerovatno utjecao da su u njemu objavljivane uglavnom kraće epske pjesme južnog hercegovačkog tipa, jednostavnog sižea. Uvažavajući navedeni praktični rezon, smatramo da je zastupljenost epike u jedanaest godišta Behara preskromno. Dodamo li kritičkoj ocjeni tadašnje postojan- je žive epske pjesme ne samo širom BiH već i u njenom centru Sarajevu, objekcija o marginalnoj ulozi epike u Beharu je opravdanija. Da su ured- nici imali više smisla i organizacionih sakupljačkih sposobnosti, u Beharu bismo našli bogatiju i strukturalno raznolikiju epsku pjesmu.2 Ovako, iz Behara baštinimo pregršt od svega desetak epskih pjesama, uglavnom južno-hercegovačkog tipa. Ipak, i one su dragocjene u proučavanju i u sagledavanju posebnih i zajedničkih estetskih i strukturnih svojstava mus- limanske epike. Neke od njih moguće je koristiti za komparativna samjer- avanja sa srpskom i sa hrvatskom epikom. Sve epske pjesme objavljene u Beharu upućuju na južni hercegovački tip. Strukturne osobitosti tih pje- sama posebno je izdvojila i djelomice obradila dr. Dženana Buturović u Studiji o muslimanskim epskim pjesmama Hermanove zbirke, Svjetlost, Sarajevo, 1976. Niz općih mjesta i epskih formula navodi na tezu da su pjesme objavljene u Beharu produkt jedne epske škole, jedne socijalne sre- dine, čak možda istog pjevača.3
Objavljivanje dužih epskih pjesama u nastavcima (započeta npr. pjesmama Ženidba Nakić Husejina i pjesmom Sestra i brat u sužanjstvu) nije nažalost imalo kontinuirani karakter. Više je objavljeno kraćih pjesama u jednom broju časopisa, rjeđe dužih pjesama u nastavci- ma.
Navodimo neka opća, ponavljajuća mjesta koja navode na tezu da su pjesme djelo jedno- ga pjevača:
izražavanje dramatičkog protoka vremena: Dani su joj kao godinice,
a sahati kolik mjesecovi,
a dekike, dan i noćca crna...
izražavanje kritike prema junaku koji je zapostavio isprošenu djevojku:
Ti zakupi zelenu livadu
ti zakupi, al je ne pokosi...
ponavljanje provincijalizma: sebeka, sjerotica, srg...
redovitom upotrebom broja devet u odmjeravanju broja godina provedenih u sužanjstvu, itd.
Kao i drugim, i u pjesmama objavljenim u Beharu, u bosanskom muslimanskom duhu oživljeni su atmosfera i ambijent južnoslavensko-ori- jentalnoga amalgama življenja, sa osobenom etikom viteštva. U kompara- ciji sa najpoznatijim, Hermanovim i Marjanovićevim zbirkama musli- manske epike, pjesme objavljene u Beharu imaju svoje stilska i etička obilježja. Pečat pjevačeva stvaralačkog individualiteta prepoznatljiv je u sljedećim zajedničkim obilježjima:
sažetost epskog pripovijedanja,
jednosmjerno i pravolinijsko oblikovanje radnje,
znatan udio islama u očuvanju muslimanske narodnosne tradicije: redovito uzdanje u Allaha, uzimanje abdesta neposredno pred ratnički okršaj itd.,
najčešći motiv je ženidba sa preprekama junaku,
snažan stilski upliv arabizama, turcizama i persijizama u maternji izraz, zbog čega je za razumijevanje i doživljavanje pjesama nužan predu- vjet njihovo prethodno tumačenje,
česta i presudna uloga djevojke u oblikovanju i u rasplitanju epskog sadržaja, njeno etičko i emocionalno prevlaviđavanje nad muškarcem,
likovi brane i zastupaju humane vrijednosti življenja,
isticanje sjaja muslimanske tradicije življenja,
pjevač se služi uglavnom ikavskim idiomom, katkad i ijekavizmi-
ma.
Sadržajna os tipične epske pjesme jest ratnički događaj ili sukob likova. Pjesme objavljene u Beharu znatno odudaraju od tipične agonal- nosti. I u njima su sukobi neminovni, no nisu razrađeni već usputno zah- vaćeni, a bez njih je epski događaj neizvediv. Stvaralac ovih epskih pje- sama kao da šire poima etiku junaštva, dokazujući da se ona socijalno uspostavlja ne samo borbom i snagom već i snalažljivošću, pameću i dobrotom. Uz tolerantan odnos protivnika, muslimanske epske pjesme u Beharu su sačuvale sjećanje na minule, po narod bitne događaje i pojed- ince. Uz hercegovačke imenovane junake, u ovim su pjesmama opjevani i najčuveniji Džerzelez, potom braća Hrnjice, Tale Ličanin, Nuko bajraak- tar, i drugi. Kroz njihovu srčanost i odvažnost očuvana je ne samo uspom- ena već uzor i ideal kojemu valja težiti. Time su i ove epske pjesme vršile prvorazrednu nacionalnu, etičku i kulturnu misiju.
Kao i druge, i epske pjesme u Beharu imaju historijski okvir, no ne
u smislu konkretnih događaja, već onih koji su imali značenje za lokalitet nastajanja. Stoga su u njima najučestaliji motivi sužanjstva, uz molitve ženidbe sa preprekama. Motiv sužanjstva varijantno je inoviran u pjesma- ma baladičnog tona Brat i sestra u sužnjstvu i Sužanj Ali-beže. tipičnim in media res postupkom pjevač nas prvim prizorom suočava sa dramatičnim prizorom posljedica pljačkanja na osmansko-mletačkoj granici. Dojam trenutne dramatičnosti ostvaren je četverostrukim ponavljanjem aorista:
Kad kauri Duvno porobiše I Gabele malo zahvatiše Džafer-bega dvore porobiše I dvoje mu djece odvedoše Mehmeda u svili povjena Ismihanu od sedam godina.
Da bi ispunio umjetničku spoznaju svijeta, pjesnik razvija početni motiv u vremenu, prostoru, likovima i njihovim postupcima. Stoga upotre- bljava digresiju, unoseći u glavni tok zbivanja niz događanja koji odgađa- ju započeti tok radnje. Odgađanje pjesnik razvija ne tipičnim sukobima učesnika (kojih nema nakon citiranog prizora) već oblikovanjem sadržaja bezgranične ljubavi sestre Ismihane prema malešnom bratu, koji je iz koli- jevke dospio u sužanjstvo. Nakon devet godina sužanjstva, njihova sudbi- na namjerava se riješiti razdvajanjem: udadbom Ismihane i dječakovim slanjem u Nijemce, preko mora. U životno presudnom trenutku, izrasta plemeniti lik sestrinske beskrajne ljubavi do samozaborava, s razlogom zabrinute za mogući tragični ishod bratove sudbine:
Ciknu Isma kao zmija ljuta Mehmede brate od matere Ja sebeka ni malo ne žalim Nego žalim tebe sjeroticu
Kako ćeš mi njemski govoriti?
U trenucima neizvjesnosti, na epsku pozornicu dolazi banova kćer Ruža, koja će se sažaliti nad tužnom sudbinom vršnjaka. Ona će od majke izmoliti zajedničku šetnju, u toku koje će Ruža Ismu uputiti kako da pob- jegne u svoj zavičaj. Ruža je sve učinila za njihovu slobodu. Konačan, bal- adičan završetak pjesme (susretom djece sa roditeljima), ne dojmljuje se tragično, iako majka od silne sreće umire.
Sužanj Ali-beže kao i komentirana pjesma ima isti, baladeskni tonus i dramatičan, na zbilji utemeljen pjesnički početak, prikazom nesigurnog življenja uz granicu. Tek oženjeni vojno "jednu je noćcu sa ljubom noćio", i već narednog dana, nakon ratnog okršaja, dospio u tamnicu, iz koje će
"procviliti za dvadeset godina". Iz ove sadržajne osi oblikovana je radnja o nesretnom junaku, kojoj se niti spajaju u cjelovito obrađen odisejski motiv vraćanja rasužnjenog (nakon višegodišnjeg ropstva) u dom na svad- bu. Odisejski motiv oblikovan je na način da rasužnjeni dohodi na svadbu sina (koji ga, kao ni ostali svatovi, ne mogu prepoznati). Izvedba motiva protkana je detaljima muslimanske ženidbene tradicije, spontano utkanim u cjelovitu izvedbu pjesme. Draž pjesme nastaje u dostojanstvenom i nenametljivom držanju rasužnjenog Ali-bega u porodičnom gnijezdu. Svati, po drevnom običaju, odreda daruju nevoljnika, a nevjesta, nemajući pri sebi ništa prigodnije, daruje svoje "boščaluk haljine". Ali-beg boščaluk vraća, želeći da tim ukaže na njegovu zlu sudbinu pre dvadeset godina:
Evo tebi boščaluk haljina. Ja nijesam ni svoj izderao! Tu se niko sjetit ne mogaše...
Rasplet nema karakterističnu snagu odisejskog alegoričkog prepoz- navanja, no Ali-begovoj pjesmi (uz "sićahnu tamburu") kojom želi otkriti identitet, ne može se poreći sugestivna snaga, na čijoj će psihološkoj osnovi sasvim neočekivano reagirati "robinja Kumrija", otkrivši negdaš- njeg gospodara:
Sitno kuca jasno popijeva Uza svaku žicu popijeva:
"Ne čudim se svome milom sinu, Što me mlađan poznat ne mogaše Nije mene ni očim vidio.
Nit se čudim vjerenici ljubi Što me ona poznat ne mogaše
Nije sa mnom već noć prenoćila Već se čudim ostarjeloj majci Što me ona poznat ne mogaše
Kad me pozna dorat od mejdana."
Pjesma je ispjevana jedinstvenim misaono-emotivnim zamahom, a nizom detalja epske uvjerljivosti (u koje spada i motiv prepoznavanja gospodara Ali-bega od negdašnjeg mu konja dorata, u pravilu najodanijeg čovjekova prijatelja).
Epske pjesme u Beharu motivike ženidbe sa preprekama etički su uzor i način kojim mladići postaju ljudi. Iz ovog motivskog kruga origi- nalnom obradom izdvaja se pjesma Begemina i Mustaj-beg, mostarskog lokaliteta i sižea. U objema pjesmama osobenim postupkom razrađen je motiv nadmetanja junaka radi zanosne ljepotice. U epskom svijetu to je
snažan poticaj viteškom nadmetanju, naročito bogato variran i etički razvi- jen u muslimanskoj epici, koja je razvila niz psiholoških i dekorativno- raskošnih svojstava feudalnog srednjovjekovnog poimanja viteštva.
Pjesma Begemina i Mustaj-beg originalno je oblikovala prepreku sreći djevojačkoj, no ne u liku kršćanskog protivnika (što je uobičajeno u muslimanskoj epici) već u liku istovjernika ale harambaše. Epska etika nalaže da u ovakvim slučajevima, pred odlučni sukob, momak upozna djevojku, da bi sebe uvjerio "ima li rašta glavu izgubiti". Susret momka i djevojke prelomni je moment njihova života. U pjesmi je originalno oblikovan: prvo u susretu majke Begeminine i momka, kojeg ona odvraća sa žrtveničkog puta. Osjećanjem gorčine mati rezonira da bi bilo bolje da joj je Begemina "slipa... nego što je odveć tako lipa". Psihološko pregnuće na žrtvu u Mustaj-begu će nastati tek neposrednim susretom sa ljepoticom Begeminom. U širi etički motiv zaštite djevojke "pod manom" (ovdje preprekom harambaše Ale) originalno je utkan ašik motiv neskrivene obostrane ljubavi. Ljubav svijet pokreće i njime vlada, i radi ljubavi život i smrt imaju smisao. Svoju ljubav Begemina otkriva poštivanjem junaka i osnovanim strahom zbog moguće njegove pogibije:
Beg Mustaj-beg živ ti bio majci Stid je mene u te pogledati
A kamo li s tobom govoriti. Ali - beže pravo da ti kažem: Ja bi volila tvoja ljuba biti Neg ičija na ovome svitu.
Al mi te je žao Mustaj-beže
Što š poginut od hajdučke ruke.
Pjesma je osobena i po jasnim obilježjima muslimanske kulture porodičnog življenja, npr. klanjanjem namaza, dočekivanjem musafira u posebnoj prostoriji, izrazima poštovanja muškarca i mladića od djevojke, itd.
Istog viteškosuparničkog osnova jest i pjesma Ženidba Nakić Huse- jina, s tim da je ovdje modeliran sukob nastao radi ljepotice, koju je ispro- sio Ivan Senjanin, ne znajući da je ona "jauklija" Husejina Nakića. Otud oba junaka imaju jednako etičko pravo i obavezu da se izbore za svoju čast, i obraz djevojke. Etika motivirana u strukturi pjesme sadrži nekoliko osobenih epsko psiholoških rješenja:
uzorno etičko držanje Nakića (čuvenog bajraktar junaka u drugim muslimansim pjesmama) koji bajrak smatra alemom svog i narodnog dos- tojanstva,
izraz toplog gostoprimstva kršćana, prema nadmenom držanju muslimanskih svatova.
Pjesme objavljene u Beharu u kojim je siže građen na prevladavan- ju ženske nad muškom etikom i pameti, čine zaseban motivski krug. Njih je u Beharu najmanje objavljeno, a u komparaciji sa klasičnim pjesmama iz Hermanovih i Marjanovićevih zbirki, struktura kompozicije im je jed- nosmjerna i jednostavna. Djevojke u navedenim, klasičnim zbirkama mus- limanske epike, preodjevene u mušku odjeću, ostvaruju podvige koje nisu u stanju muškarci učiniti. Sličan podvig obrađen je u pjesmi Senjanin Ivan, čiji efektan završetak pjesnički zgušnjava odvažnost i pamet izuzetne djevojke:
Junak bila sina ti ubila Mudra bila, kulu porobila Milostiva sužnje ispustila.
Od komentirane, zanimljivija je pjesma Seka Šestokrilovića, lirsko- epske forme, zasnovana na obrani djevojačkoj dostojanstva. Od klasične muslimanske epske pjesme motiva junak djevojke, ova pjesma preuzela je predijevanje u mušku odjeću, i oponašanje muškarca. Njena osobenost je u stvaranju zabavno-komičnog utiska. Doznavši od braće da se, nakon tri godine pod prstenom, a četiri pod nićahom nje odriče mladić joj Zuko Atlagić, sestra Šestokrilovića, preodjevena u muškarca, vješto oponaša "carskog kapidžiju". Ona će u Atlagiću izazvati takav zort, da će on biti doveden u niz komičnih situacija. Između ostalog, Zuko dvori "kapidžiju" uz večeru, potom cijelu noć presjedi uz upaljenu svijeću pored kreveta svoje djevojke. Pravedno ga kaznivši, djevojka se slavodobitno sklanja u kulu braće Šestokrilovića, ostavivši posramljenog, iznenađenog i etički neodgovornog Atlagića na sokaku, koji joj prekasno spazi pletenice ispod kalpaka. Ovakav epilog navodi na tezu da je stvaralac ove pjesme žena ili djevojka koja površno poznaje muslimansku porodičnu tradiciju (poistov- jećivanjem zaruka i nićaha), i uveličava pravno-socijalnu ulogu "carskog kapidžije", tj. vratara na ulazu u grad ili kulu. Pjesma zavređuje komentar zbog komičnog utiska, što je rijetka estetska osobina epike uopće.
Vjerojatno najkraća pjesma, koja samo vanjskim oznakama - imeni- ma poznatih junaka upućuje na epski predložak (objavljena u Beharu) jest Ðerzelez Alija i Kraljević Marko, sa svega 67 stihova. Građena je dijalo- gom majke i sina, na motiv straha Marka Kraljevića, izazvanog zadivlju- jućom pojavom Alije Ðerđeleza. Usljed straha, umjesto mogućeg sukoba pjesma završava emotivno motiviranim pobratimstvom dvojice poznatih junaka. Pjesma je rudimentaran iskaz tradicije pobratimstva, koja je
razrađena etička forma u muslimanskoj epici, i zauzima značajnu ulogu u strukturi ove epike. Osim toga, ova pjesma kratkom formom i etikom zbližavanja protivnika svjedoči prenošenje motiva iz hrišćanske u musli- mansku epiku, i obratno.
Epska pjesma Ferman iz kaurske zemlje već od naslova (koji je epski razrađen na početku pjesme) dokazuje nepoznavanje uobičajenog procesa komunciranja. U ovoj, strukturno slabo oblikovanoj pjesmi vri- jedno je istaći samo nekoliko realističkih svojstava, i to u slici poraza bosansko-muslimanskih ratnika, i u materijalnom motivu, kao pretpostavci ostvarivanja junačkog podviga.
I pjesma Kako je sagrađena Ferhadija je rudimentarne epske struk- ture. Oblikovana je na konfrontaciji dviju vjera, idealizacijom milostive "turske vire", čiju je snagu pjevač utkao u vojnu pobjedu, u kojoj će biti zaslušan poznati i bogati kršćanski junak. Njegovim kasnijim otkupom bit će sagrađena ne samo džamija pobjednika Ferhad-paše Sokolovića, već i urbana Banja Luka. Pjesma je salba epska obrada historijski značajne vojničke pobjede Ferhad-paše Sokolović vid Kršćanskom vojskom u Sloveniji u zbilji rezultiranom značajnim materijalnim dobitkom (u koji svakako spada i otkup kršćanskog prvaka).
Svaka usmena tvorevina rezultat je umnog rada jednog čovjeka koji može biti vanredno darovit. U muslimanskoj epici takvih je poznato dese- tine, a među najvećim jesu Avdo Međedović, Mehmed Kolaković, Salko Vojniković, Bećir Islamović, Pašo Guta, Murat Kurtagić i drugi. Istinskih stvaralaca, naprijed navedenih, najmanje je. Više je prosječnih dobrih prenosilaca baštine, najviše loših improvizatora. Komparirajući komenti- rane epske pjesme u našem radu (a koje je objavio časopis Behar), i nji- hova pjevača sa ranije objavljenim pjesmama i pjevačima klasična Her- manova i Marjanovićeva zbornika i navedenih sandžačkih rapsoda, ocjen- jujemo da je pjevač pjesama iz Behara relativno niskog epskog kvaliteta, između prosječnog i lošeg improvizatora.
U etapama života epske pjesme (u kojima razlikujemo faze od nas- tajanja i oblikovanja, preko gubljenja, propadanja i varijanata, do tip- iziranja i bilježenja) ocjenjujemo da su epske pjesme iz Behara nastajale kontaminacijskim procesima spajanja, iz kojih su proizišli nesumnjivi pro- cesi epske retardacije. Epski pjevači pjesama iz Behara su južnog, herce- govačkog izvora. Oni su se samo inspirirali bogatim bh. epskim vrelima, njenom zaokruženom motivikom, razvijenom versifikacijom i složenom
epskom strukturom (dvostrukom, čak i trostrukom radnjom u istoj pjesmi). Od visoko razvijenog stupnja književno-usmene kulture, sa desetinom likova u jednom epskom tekstu-pjesmom u pjesmi, pjesme objavljene u Beharu od svega toga su malo šta zadržale.
Pjevači pjesama objavljenih u Beharu nisu bili umno volumeniozni da nastave, čak ni da oponašaju visoki dostignuti kompozicijski i stilski stupanj, u znanstvenim svjetskim relacijama, čuvene muslimanske epske pjesme, koja je u svojem najrazvijenijem stadiju dospjela do epa i epope- je, postavši time kompozicijski kuriozum i homerski izazov.
Pjevači epskih pjesama iz Behara lokalnog su obilježja stila i kom- pozicije. Od desetak pjesama samo je u nekolicini na momente progovo- rilo istinsko stvaralačko nadahnuće. Ipak, pjevačima pjesama iz Behara ne može se poreći mjestimična jezgrovitost oblikovanja epskog sadržaja, zatim bogata zapažanja socijalnog i običajnog života Muslimana iako katkad površno, čak i pogrešno prikazana), sočnost lokalnog južnoherce- govačkog kolorita, te mjestimična dramaturška svojstva epskih scena. Lingvistički aspekt epskih pjesama objavljenih u Beharu zavređuje poseb- na istraživanja, od orijentalizama (koji oblikuju osoben bosansko-islamski ugođaj tekstu), zatim iznalaženje i komentar stilematskih svojstava provin- cijalizama i neizvršenog jotovanja, svojstvenog za širi prostor bosansko- muslimanskih govora.
Behar 1900-1912
Every oral creation has been the result of a cognitive labor by a sin- gle human being that can be extremely talented. There have been tens of them in the Moslem epics. The greatest among them have been: Avdo Međedović, Mehmed Kolaković, Salko Vojniković, Bećir Islamović, Pašo Guta, Murat Kurtović and the others. Among the names aforementioned there have been the minimal number of those who were true authors. There have been more of them who could be described as average in the way they transmitted the epic heritage. Most of them were poor improvisers. When comparing the epic poems commented upon in our paper (and that had been published in the Behar journal), and their chanting with the poems that had been previously published in the classical collections by Hörmann and Marjanović, as well as the mentioned Sanjak Schedules, it is our judg- ment that the singer of the songs in the Behar journal was of a relatively low quality, somewhere between an average and bad improviser. In the
epic song's stages (where one can distinguish certain stages from a very act of creation and shaping, through a process of losing, declining and their variants, to the stage of grouping them under typical labels, and, finally, to their recording), it is our judgment that the songs from the Behar have emerged in the contamination processes of linking each other. The definite process of epic retardation followed. The epic singers of songs from the Behar came form the southern source, from Herzegovina. The abundant Bosnian and Herzegovinian epic sources, their encompassing motives, developed versification and the complex epic structure (a double and even triple action in the same song) have just inspired them. The poems pub- lished in the Behar retained little from the highly developed level of oral literary culture, and with the tens of characters contained in the single epic text. The singers of songs published in the Behar did not have enough cog- nitive potentials to continue, and let alone imitate, the highly achieved level of the Moslem epic song in terms of style and composition. That song had reached the heights of epic having become a curious feature in com- position and the Homeric challenge. It displayed the local style and com- position. Out of ten songs, only the few of them succeeded to reach the true creative inspiration. Nevertheless, the Behar epic songs' singers cannot be denied a personal succinctness in shaping the epic contents, the rich obser- vations of Moslem social and customary life, although at places it appeared as superficial and even shown incorrectly, a succulence of local South Herzegovinian color, and, at places, some dramatic qualities of epic scenes. The linguistics aspect of the epic songs published in the Behar is worth a further research. One can find in them many orientalisms, a com- mentary of stylematic features of provincialisms and the unfinished process of jotovanje (palatalization), that had been characteristic for the wider area of Bosnian and Herzegovinian speeches.