POGLED NA PISMO I JEZIK LISTA GAJRET U 1913. GODINI
Jezička analiza jednog književnog djela, a pogotovu cijeloga godiš- ta jednog lista u kojem se nalaze svakovrsni prilozi raznih suradnika, nije nimalo lahak zadatak. Da bi se takav posao uredio pravom znanstvenom metodologijom, tj. analitički i detaljno, potrebna je prije svega iscrpna fonetska analiza, zatim morfološka, sintaktička, a osobito leksička, pa analiza tvorbe riječi, analiza stila, analiza stranih jezičkih elemenata itd. Za ovu priliku to bi bilo veoma opširno stručno izlaganje i izlazilo bi iz okvira teme i ciljeva ovoga skupa.
No da bismo ipak imali neki uvid u jezik i pismo lista Gajret iz 1913. godine i informaciju kako je tada govorila i pisala bosanskoherce- govačka, uglavnom muslimanska inteligencija okupljena oko Gajreta, ja sam ovome svom izlaganju dao naslov Pogled na pismo i jezik lista Gajret u 1913. godini, što znači da se neću upuštati u opširnu jezičku analizu, već ću samo pogledom obuhvatiti osnovne i relevantne značajke pisma i jezi- ka toga lista u godini koja je prethodila 1. svjetskom ratu.
Ali prije nego što počnem svoje izlaganje o tome, želim napomenu- ti dvije stvari: 1) Nisam odabrao list Gajret iz 1913. godine iz nekih poseb- nih razloga, jer takvih razloga nema. Mogao sam tražiti bilo koje godište iz perioda austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali sam uzeo ovo iz 1913. g. jer mi se ono jedino našlo pri ruci u mojoj biblioteci, a do drugih godišta nisam mogao u Banjaluci doći. 2) Pogled na jezik u ovom godištu lista Gajret usmjerio sam samo na redakcijske tekstove lista i na priloge u prozi. Poeziju nisam uzimao u obzir jer autori takvih priloga radi ritma, rime, poetskog izraza, pjesničke slobode i još iz drugih razloga ponekad namjerno stvaraju posebne riječi, izraze i oblike, služe se arhaizmima, provincijalizmima, nešto skraćuju, nešto proširuju, a sve to ne daje pravu sliku ondašnjeg svakodnevnog govora, odnosno književnoga jezika.
U ovom izlaganju najprije ću govoriti o pismu, odnosno o pismima kojima je štampan list Gajret u 1913. godini. Naslov lista svih brojeva u ovom godištu, mjesto izlaženja, datum i godina štampani su na 3 pisma: latinicom, ćirilicom i arabicom. Ime i prezime urednika, cijena lista, visi- na pretplate i adresa uredništva štampani su samo latinicom i ćirilicom, i to naporedo. Članci, rasprave, književni radovi, prijevodi i ostali prilozi
štampani su i latinicom i ćirilicom, ali ne naporedo već po želji autora ili po nahođenju urednika. Kad sam izbrojio u cijelom godištu sve priloge, ustanovio sam da ih je 140 štampano latinicom, a 94 ćirilicom. Sve redak- cijske rubrike, kao, npr. Gajretov glasnik, Poruke uredništva, Iz uredništva lista, zapisnici skupštine, izvještaji, razni oglasi i obavještenja, štampani su pretežno latinicom, ali ima i ćiriličkih tekstova.
Kada je riječ o pismima kojima je štampan list Gajret, valja nagla- siti da je u to doba bilo nekih Muslimana koji su zahtijevali da se Gajret ne štampa ćirilicom već samo latinicom. U vezi s tim u trobroju Gajreta br. 1, 2 i 3 od 1. marta 1913. izlazi bez potpisa redakcijski članak pod naslovom Ćirilica i muslimani, koji počinje ovako:
"Dok se kod ostalih prosvijećenih nacija rješavaju zamašna pitanja, koja potresaju svojim veličanstvenim pojavama i rezultatima, dotle su kod nas izbile neke neozbiljne i dosadne zađevice radi toga što se list Gajret štampa osim latinicom i ćirilicom. Te zamjerice idu za separatizmom, idu za tim da se u ovo prosvjetno društvo uruče politički intransigentizam, da se iz njega isključe svi oni koji imaju drugo mišljenje o pismu ćirilici i zadatku društva Gajret. I to bi neminovno slijedilo da se redakcija lista ne drži jedne odluke glavne skupštine, a to je da se list ima uređivati i ćirili- com i latinicom, tj. onako kako ko želi da mu se radovi štampaju."
Poslije toga pisac članka, poput nekadašnjeg Crnorisca Hrabara, koji je u 10. stoljeću branio staroslovenski jezik i Ćirilovo pismo, dokazu- je zašto bosanskohercegovački Muslimani treba da se uz latinicu služe i ćirilicom i da nema nikakva razloga da je odbacuju. Evo nekoliko rečeni- ca iz takvog dokazivanja:
"... Svakom je slobodno da ima neko svoje mišljenje, ali se nikad ne smije dopustiti da on to svoje mišljenje drugom na silu nameće. Zato je najpravednije da se svakom dopusti na volju da piše onim slovima koje on za umjesno nađe."
"Ljudi mogu biti hrđavi koliko god hoćete, ali je svako pismo dobro. Među protivnicima ćirilice ima i taj razlog (!), jer vele da je ćirilica pismo pravoslavne crkve. Peke, a zar nije latinica pogotovo pismo katoličke crkve. Pa ne samo ta dva pisma, već su uopće sva pisma bila u službi raznih vjera..."
"A da to nije pismo preko noći među nama izbilo, najbolje govori ta činjenica da su za vrijeme otomanske vlade svi listovi izlazili arapskim hurufatom i ćirilicom! Gjulšen Saraj, Bosna, Neretva u Mostaru, zatim Saferska naredba, službeni oglasi itd. Još i danas ima tih listova, a još i danas ima svijeta koji to pamti.
Što se tada niko ne podiže pa da rekne: latinica je pismo muslimana u Bosni i Hercegovini. Što onda nikom nije palo na um da ide na upravu na Musalu da protestira što se za muslimane upotrebljava ćirilica?"
Navodeći još niz razloga i dokaza u korist ćirilice pisac članka zaključuje svoje izlaganje ovako:
"Ovo nije mišljenje samo pisca ovih redaka, već to mišljenje zastu- paju svi uviđavni radnici na kulturnom polju. A kad bi se dopustilo da takve naučne probleme rješavaju onakvi mentaliteti kao što su oni koji su protiv ćirilice, onda iz temelja to ne bi bio kulturni problem, već stvar vašarskih cirkusa.
Danas kada ima 80 postotaka analfabeta u našem narodu, možda i više, naša je glavna dužnost da taj svijet dovedemo do pismenosti, pa neka se služi kakvim god hoće pismom. Mi ćemo kako do sada tako i od sada svaki lijep i koristonosan rad štampati onako kako suradnici budu zahtije- vali. Slažući se i pokoravajući se zaključku glavne skupštine da se list Gajret mora štampati i jednim i drugim pismom, mi ćemo se toga i držati." Međutim, ovaj članak nije jedini kojim list Gajret brani ćirilicu. Odmah sljedećeg mjeseca u dvobroju br. 4 i 5 od 1. aprila 1913. na prvoj, drugoj i trećoj stranici izlazi opet nepotpisani redakcijski članak s naslovom Muslimani i ćirilica. U tom članku nepoznati autor historijskim činjenicama i dokumentima dokazuje da je ćirilica stoljećima bila tradi- cionalno pismo bosanskohercegovačkih Muslimana i da su se njome dugo vremena služili i turski sultani, turski namjesnici u Bosni i mnogi bosan- skohercegovački domaći begovi. Pri tome navodi kako su turski sultani: Murat II, Mehmed II, Bajazid II, Selim I, Sulejman I, Selim II i Sulejman II pisali više svojih pisama našim jezikom i ćiriličnim pismom, a po ugle- du na njih ćirilicom su pisale i neke turske paše, turski namjesnici i ostali turski dostojanstvenici, kao npr. Mehmed-paša, Mehmed-beg Minetzade, Mahmut-paša Abogović, Skender-beg gospodar bosanski, Ajas-paša hercegovački, Mustafa-paša - sultanov namjesnik u Misiru, Gazi Husrev- beg - sultanov namjesnik u Bosni, Mehmed-paša, gospodar Budima, i još
mnogi drugi. Evo nekoliko i doslovnih izvoda iz tog članka:
"U Bosni i Hercegovini ćirilica je bila jedino pismo narodno, i to ne samo za pravoslavne i muslimane nego i za katolike. Naše takozvano begovsko pismo razvilo se iz kurzivne ćirilice i nije ništa drugo nego samo jedna grana njezina... Koliko je ćirilica bila ušla u naš elemenat, vidi se najbolje po tome što su neki naši begovi njom pisali sve što su znali, dok su za turska pisma uzimali naročite pisare. Takav slučaj bio je u čuvenoj porodici Čengića. I ne samo to: ima slučajeva gdje su naši stari na svojim
bašlucima upotrebljavali ćirilicu. Jedan takav natpis nalazi se u Čađevini kod Rogatice, a drugi na grobu Mahmuta Brankovića u Brankovićima, isto u Rogatičkom kotaru. Katolički svećenici i sav njihov puk pisali su isto sve od XVIII stoljeća samo ćirilicom; još 1737. izrično je zabranjivao fra Luka Karagić upotrebu latinice..."
"Ali prođimo svu tu daleku prošlost. Nijesu li naši svi stariji ljudi još i iza okupacije pisali samo svojim starim begovskim pismom, vrstom ćir- ilice? Nije li turska uprava uz turski jezik i pismo priznavala i upotrebl- javala samo ćirilicu? Treba uzeti sva tri naša lista iz zadnjih godina turske vlade u Bosni i Hercegovini, Bosnu, Cvjetnik i Neretvu, pa će se vidjeti da u tim zvaničnim i poluzvaničnim listovima stoji samo ćirilica pored turskog pisma. Treba li poslije toga većih, jačih i neposrednijih dokaza?"
I na kraju autor članka završava svoje izlaganje ovako:
"...Iako se ovako očevidno može pokazati tolikogodišnja tradicija ćirilice, počevši od turskog dvora pa do običnih kajmekama provinci- jskih... mi ipak ne tražimo njezinu bezuslovnu upotrebu. Širokogrudi lib- eralizam naš je prvi i glavni princip u životu... Njegovati i učiniti oba pisma i služiti se njima i preko njih za sve što vodi pravoj kulturi i svjes- nom napretku, to je dužnost svih onih koji ozbiljno žele da budu uistinu prosvijećeni i napredni elementi i koji to žele svome narodu uopće."
Kad danas čitamo ovakve članke i misli, izrečene i napisane u anek- siranoj Bosni i Hercegovini prije 80 godina, moramo biti ponosni na širokogrudost, objektivnost i toleranciju tih naših prethodnika i ne smije- mo se zavaravati i sebi u zasluge pripisivati da smo samo mi u posljednih 20 godina pravi borci za jezičku ravnopravnost i ravnopravnost naših pisama.
A sad da bacimo pogled na jezičku stranu lista Gajret u 1913. godi- ni. Međutim, prije toga potrebno je nešto reći o autorima priloga čiji jezik promatramo i o glavnom uredniku tadašnjeg lista Gajret. Glavni urednik svih brojeva Gajreta u 1913. godini bio je Avdo Sumbul, koji je zbog svoga antiaustrijskog djelovanja i simpatija prema Srbima bio 1914. interniran u Arad, gdje je u tamošnjem zatvoru ubrzo umro. Svoje prozne priloge objavljivali su u tadašnjem Gajretu sljedeći autori: Hadži Hamid Svrzo, dr Mehmed Spaho, Hasan Hodžić, Hamdija Mulić, Osman Nuri Hadžić, Nazif Resulović, Fejzulah Čavkić, Mustafa Spaho, Hifzi Bjelevac, Bećir Novo, Ahmed Rašidkadić, Hasan Nurkić, Derviš Tafro, Hasan Midžić, Fadil Kurtagić, Muhamed Zahirović, Mustafa Čelić Gazanfer i Muhamed Hadžić. Velik je broj autora koji svoje priloge nisu potpisivali punim imenom i prezimenom već samo imenom ili inicijalima imena i
prezimena, pa ne znamo o kojem se autoru radi. Svi tekstovi, izuzev lirskih pjesama, koji nemaju nikakva potpisa mogu se smatrati redakcijskim.
U ovom pogledu na jezik najprije ćemo promatrati ono što ide u oblast fonetike, a zatim ono što ide u druge jezičke oblasti, navodeći prim- jere s oznakom stranice na kojoj se nalaze.
Prije svega želim da naglasim da su svi prilozi u ovom godištu, bez obzira jesu li objavljeni latinicom ili ćirilicom, štampani dosljedno ijekavskim izgovorom. Jedino je na 180. str. jedna kratka ocjena Mustafe Čelića Gazanfera o pjesmama M. Svare štampana ekavski.
Prezentski oblici s negacijom pomoćnog glagola biti, oblika jesam, u cijelom godištu uvijek su: nijesam, nijesi, nijesmo, nijeste, nijesu.
Glas h gotovo dosljedno čuva se u svim riječima gdje mu je po eti- mologiji mjesto, pa tako imamo primjere: suhim plačem (37), suha šljiva (64), suhe šljive (64,69), suhe pustare (95), suhim ubrusima (139), suhe
naredbe (153), kuha (73), kuhati (73), (177), kuharica (177), gluh (46),
gluhi (46), halku (46), mahane (7), mahanu (38), muha (47,152), duhan
(64), duhana (64), duhanom (198), mahrama (73), mahramom (73), his-
toričara (120), historiju (15,156), historijskoj (85), historijsku (92, 156,
159), kahvu (50, 152), kahvedžije (152), kahva (51), kahvene kašičice (73).
Umjesto h imamo v samo u 3 primjera, i to: suvo zlato (58) u članku nepoznata autora i zatim suvobisernim oblicima (197) u prevedenom članku Filozof Anatola Fransa. Bez etimološkog h postoje također samo 3 primjera, a to su: kafu (198), istoriju (95) i mana (95).
Galas h se nalazi i u ovim primjerima: lahka (74), lahko (94, 127),
lahak (10), hrđavom (94, 127), lahak (4), lahku (10), hrđavom (11), hrđav-
ih (137), shrvana (137), vrhnula (137), shrvana (137), vehnula (137), vehnula (165), shrvana (137), vehnula (165), a najviše u riječi sahat, gdje mu po etimologiji nije mjesto: sahat (43, 51, 52, 101, 123), pola sahata
(43), sedam sahata (151), sahat-dva (51). Samo sam na 3 mjesta našao ovu riječ bez h, tj. sat, i to u jednočinki Siroče Nazifa Resulovića 2 puta, te u redakcijskom oglasu za Gajretovu skupštinu, gdje uz primjer 7 sahata stoji i u 2 sata (151). Na 2 mjesta, i to opet u članku Nazifa Resulovića Umišl- jenost i hvalisanje, postoje primjeri bez h: rđavog moralnog odgoja (96) i rđavih zabluda (96).
Riječi opći i njezine izvedenice pisane su gotovo dosljedno samo sa ć, npr. općim interesima (14), općeg stanja (16), opće čovječanstvo (42), općem dobru (65), općeg napretka (162), općeg dizanja (185) općih uslo- va (71), sveopći značaj (154) sveopća prosvjeta (154), sveopća ljubav (173), uopće (6, 11, 35, 41, 65,69, 71, 84, 139, 142). Samo na 3 mjesta
nalazimo tu riječ pisanu sa št: opštu pozornost (60), opšti propisi (73) i
opšteg buđenja (185).
Međutim, riječi općina i općinski pisane su dosljedno samo sa ć, bez ijednog primjera sa št: općine (5), općinskim silama (39), općinski oci (40), naših općina (40), općinsku štipendiju (41), molio općinu (123), banjaluč- ka općina (146), općina u Bileći (146), za općinsku bolnicu u Tuzli (116), općinski bilježnik iz Goražda (15), općine Bihać i Mostar (68), svih opći- na (147), u našoj općini (147), od svoje općine (183).
I riječi bašča i baščovan nalazimo samo sa šč uz jedan izuzetak sa št, npr. zasad manjka uz sirotište bašča (41), uzdržavanje bašče (41), kuća s baščom (50), u bašči (51), po avliji ili bašči (51), vaše bašče (56), nje- gova se pjesma razli zelenom baščom (35), razvijala se u bašči đul-ružica (100), nesvjesno bi tumarao po bašči (36), kad baščovan njeguje (7), ali u članku Ahmeda Rašidkadića nalazimo ovaj primjer: radili su u svojim baš- tama (95).
Upadljivi su mnogi primjeri u kojima je glas s ispred suglasnika lj palatariziran u š, a danas toga u standardnom jeziku nema, npr. pošljednjih 100 godina (4), pošljednji način (5), u pošljednje vrijeme (5), od pošljed- njih mjesta (16), u pošljednjim brojevima (17), pošljednju mrvu (31), s pošljednjim dahom (55), pošljedica toga jest (40), sa svim svojim pošl- jedicama (58), napošljetku (65,94), najpogubnijih pošljedica (95), u pošl-
jednje doba (158), njihovih našljednika (95).
Ima također primjera gdje se u stranim riječima sekvenca st piše kao št. Evo nekoliko takvih: dijeli đacima štipendije (2), na dijeljenje štipendi- ja (3), Gajret dijeli štipendije (8), Gajretovu štipendiju (41), te su študije (6), da nastavim svoje študije (31), nove inštitucije (42), ovaka inštitucija (42).
Broj milion mnogo češće se piše milijun nego milion, pa nalazimo 11 puta milijun a 4 puta milion, npr.: milijune i milijune potrošiće i jedni i drugi (14), preko pola milijuna (20), uprkos mojih milijuna (54), nekoliko milijuna kruna (64), i milijune kruna narodnog novca (70), ima na milijune gljivica (176), 15 milijuna kruna (67), 25 milijuna kruna (67), postaše višestruki milijunari (15), mladom milijunerskom paru (52), ali: i četvrt miliona kruna (2), snijege nanio milione štete (64), dvije stotine miliona ljudi (155) i milion ljudi (199).
Što se tiče pridjeva sretan s njegovim oblicima i izvedenicama, nalazimo ga i sa glasom t i sa glasom ć gotovo u istom brojnom odnosu. Sa t ima 15 primjera: niko nije bio tako sretan (35), na one sretne časove (36), koje dijete čine sretnim (36), sretne duše (36), kako si postala sretna
(37), koliko li sam sretan (37), ali je ova godina bila sretna (65), naša nes- retna partajičnost (18), da se sretniji opet podigneš (62), sretan u svome životu (113), kako ću i ja biti sretan (123), najnesretniji u braku (99), koliko bih se sretnijim osjećao (100), da budete sretni (105), Neka je svima sretno i hajirli! (147), a sa ć ima 12 primjera: da ću biti nesrećan (22), Vi me vidjeste tako nesrećna i htjedoste me učiniti srećnim (22), kad su bili srećni ili nesrećni (59), nesrećni građanin atenski (90), njega je učinilo nesrećnim (90), Pa i oni rijetki srećnici (45), ja sam te ubio, ja nesrećnik (54), učinila je od njeg jednog nesrećnika (60), znam da sam srećniji od majke, a nesrećniji od babe (200).
Ostale važnije fonetske karakteristike uočavaju se u sljedećim prim- jerima: kaluf (14), prekalufljen (14), safun (68), kemičar (6), kemijska
(68), kemijskim (109), kemijski (139), kroničnu (176), ofenziva (117),
defenziva (117), Madžari (69), madžarskom (6), niko (6, 38, 50, 126), nitko
(155), iko (21), svako (64, 91), a upitno-odnosna zamjenica ko pojavljuje
se 5 puta bez t, dakle ko (44, 89, 91, 98, 126) i 4 puta sa t kao tko (10, 34,
63, 156).
Morfološke karakteristike ne zaslužuju nikakvu posebnu pažnju jer su svi oblici i u deklinaciji i u konjugaciji i u komparaciji u granicama današnje jezičke norme, ali bi se moglo nešto ukratko reći o tvorbi riječi, naročito o glagolima s infinitivnim nastavcima - ovati, -irati i -isati i o nekim imenicama. Odmah da kažem da takvih glagola nema mnogo i da se njihovi oblici nalaze sa sva tri takva nastavka samo u nejednakom bro- jnom odnosu. S nastavkom -ovati ima 12 primjera: organizovan rad (1), nego je još konkretizovao (2), demokratizovati (2), za posao se mora angažovati (71), konstatujemo žalosnu činjenicu (116), dok konstatujemo (147), najbolje nam garantuje (147), mnogi su se živo interesovali (150), liječnik je konstatovao dijagnozu (200), radi toga apelujemo (214), kristal- izovan i stilizovan (214); s nastavkom -irati ima 5 primjera: organiziraju se (9), ćirilicom je ratificirao ugovor (86), nikoga ne interesira (96), reformiranog Gajreta (219), ilustrirati (116), a s nastavkom -isati postoje samo 2 primjera, i to: regenerisane (3) i reformisane (3).
Što se tiče imenica, pažnju zaslužuju: poduzetnik, poduzeće, surad- nik, suradnja, minuta i sekunda, koje su štampane samo u takvom tvor- benom obliku, npr.: da poduzetnik daje posao radnicima (4), s fabričkim poduzećima (5), mnoga su naša društvena poduzeća propala (16), svako ovo poduzeće (16), prema poduzećima sa slabim kapitalom (140), otkazao je svoju suradnju (116), kako će otkazati svoju suradnju (116), koji obus- taviše svoju suradnju (116), otkaze za suradnju (151), da opravdate Vašu
suradnju u Gajretu (151), od našeg suradnika (116), našem bivšem surad- niku (116), surednik svih ozbiljnih listova (178), još minutu (84), još sekundu (84), stajala je jednu minutu (55).
A sada da pogledamo upotrebu leksike, koja u ovom izlaganju zaslužuje posebnu pažnju ne samo u odnosu na jezik lista Gajret u 1913. godini već i na jezik tadašnjeg bosanskohercegovačkog javnog komunici- ranja i književnog stvaralaštva. Evo kakva je situacija u tom pogledu:
Prije svega, imena svih mjeseci nisu slavenska već latinska, tj. jan- uar, februar, mart, april itd. i nema ni jednog primjera koji bi potvrđivao slavenski naziv mjeseca. Također nema ni jednog primjera da bi se hilja- da nazivala tisuća a sedmica tjedan. Umjesto tisuća uvijek je hiljada, a umjesto tjedan nalazimo samo sedmica ili hefta. Upadljivo je da se sekre- tar uvijek i bez izuzetka naziva samo tajnik, npr. izvještaj tajnika (prilog Gajretu, str. 1 i 12), tajnik Fehim Kafadarević (prilog Gajretu str. 1 i 12), na mjesto tajnika Mustafe Islamovića (prilog Gajretu, str. 1), primio se funkcije tajnika (prilog Gajretu str. 2), tajničko izvješće (prilog Gajretu, str. 1 i 12), Izet ef. Pertevu, bivšem vakufskom tajniku (82), Mehmed ef. Spahe, tajnika Trgovačke komore (116) itd. Ovdje mogu reći da je Gajret imao tajnika i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Riječ sudac također je dominantna, npr. Hazim ef. Muftić, šeriatski sudac (114), jedan šeriatski sudac (118), Jusuf Zija ef. Midžić, šeriatski sudac u Tuzli (150), Salih ef. Hadžiegrić, šeriatski sudac (183), ali riječ liječnik nije, jer pored većeg broja primjera za liječnik nalazimo i 3 prim- jera u kojima se to stručno zanimanje naziva ljekar, npr. Gradskom poglavarstvu u Tuzli potrebna su dva liječnika (116), liječnik u Bosanskom Petrovcu (148), Obukao se i otišao po liječnika (200), Kad sam se povra- tio sa liječnikom (200), Liječnik je konstatovao dijagnozu (200), liječnička svjedodžba (183), ali: valja se odmah obratiti ljekaru (27), preporučuju i ljekari (83), opet se treba prvo obratiti ljekaru (83).
Dok za svjedodžbu ne nalazimo nigdje sinonim svjedočanstvo već samo svjedodžba, dotle uz riječ odgoj i odgojiti postoji vaspitanje i vaspi- tati, npr.: pošljedice rđavog moralnog odgoja (96), lijepog i čestitog odgo- ja (96), da se učenice odgoje u duhu koji prija (156), naučen i lijepo odgo- jen (163), ali: da se članovi jednog društva vaspitaju (73), dobar uspjeh u društvenom vaspitanju (74), moć duševnog vaspitanja (154), vaspitanje duha (154), strogom disciplinom se vaspitavaju članovi (47).
Riječi stroj i mašina stoje u brojnom odnosu gotovo naporedo (pa imamo: u parnom stroju (7), žito posijano sijaćim strojem (83), razni stro- jevi (109), strojevi koji proizvode snagu (109), ali: južno voće, mašine i
šibice (69), upotrebu raznih mašina (109), prema industrijskim mašinama
(109), nove vrste alata i mašina (5).
Naporednu upotrebu u približno jednakom brojnom odnosu imaju i sljedeće riječi: domovina i otadžbina, vazduh i zrak, znanost i nauka, uslov i uvjet, izvještaj i izvješće, stoljeće i vijek, omladina i mladež, tvornica i fabrika, val i talas, sveučilište i univerzitet, odnosno univerza, zanat i obrt i još neke druge, a riječi gospodarstvo i gospodarski češće su nego privre- da i privredni.
Bez odgovarajućih sinonima našao sam ove riječi: voz, kat, muzika, brzojavni, svjedožba, kukci, knjižnica, zemljopis, sudac, tajnik, hiljada i latinske nazive mjeseci.
I na kraju bit će zanimljivo ukazati na neke neobične riječi koje se danas ne mogu čuti u Bosni i Hercegovini, ili ako se čuju, značenje im je drukčije nego 1913. godine. Tako npr. riječ elemenat gotovo uvijek znači narod, etnička zajednica, npr.: jer smo mi elemenat zapušten (18); a to se može najviše da primijeti kod muslimanskog elementa (68); Baš ni u jednog elementa u našoj zemlji nema tako primjetljivih staleških razlika kao kod nas (74); Koliko je ćirilica bila ušla u naš elemenat (87); i mi se kao prosvjetni organ našeg elementa osjećamo moralno zaduženim (153); ovo je naš muslimanski list koji širi kulturu i prosvjetu među našim ele- mentom (prilog Gajretu, str. 5).
U opisu Vakufskog sirotišta u Sarajevu na 3 mjesta nalazimo riječ blagovalište sa značenjem blagovaonica, odnosno trpezarija, npr.: Čim se uđe u hodnik s vana, na desnoj se strani nalaze prostorije za upravu sirotiš- ta, kuhinja... a zatim blagovalište (40); Blagovalište je samo jedna velika soba (4); ili: Na lijevoj se strani ulaza nalazi isto velika soba kao i blago- valište (40).
Iznenađuje riječ vatrenjača u značenju voz ili vlak, npr. Još desetak dana... i nekoliko sati... pa će uz prvi zvižduk vatrenjače ostaviti Sarajevo (32), a neobične su i riječi: kamatnjak, lumpačenje i utemeljačina. Riječ kamatnjak upotrijebljena je sa značenjem kamata, npr.: Radi ovog stanja sve su banke zadržale s početka svoj kamatnjak, koji je već bio velik (66), a riječ lumpačenje ima isto značenje kao i lumpovanje, npr.: Prostitucija i lumpačenje mora biti apsolutno isključeno (142), ili: prostitucija i lumpačenje iziskuju isto toliko hrane (..) koliko i najjači fizički rad (142). Riječju utemeljačima označavao se prilog utemeljača nekog društva, npr.: U prošlom broju smo javili da se banjalučka općina upisala za Gajretova utemeljača, položivši odmah cijelu utemeljačinu (146), ili: Muslimanska štedionica upisala se za člana utemeljitelja našeg Gajreta i odmah uplatila
čitavu utemeljačinu (184).
Najinteresantnija je riječ partajičnost sa značenjem pripadnost nekoj političkoj stranci, odnosno partiji, npr.: Gajret je nas svih: malih i velikih, bez razlike u rodu, staležu, šta više i u partajičnosti (18); ili: tu je opet naša nesretna politička partajičnost (18); ili: U interesu je Gajreta da se u pododbor biraju lica bez razlike na partajičnost (18). Bit će da je i tada ova riječ bila neobična pa se tražila neka bolja, pa tako u Gajretu od 1. avgus- ta 1925. na 234. strani umjesto nje nalazimo riječ partizanstvo u ovoj rečenici tadašnjeg predsjednika Gajreta dr Avde Hasanbegovića: "Poratne prilike, ekonomski udar našeg elementa, a što je najglavnije i najžalosnije zaslepljenost, natražnjaštvo i partizanstvo naših muslimanskih politikana iz Bosne onemogućuju Gajretu materijalno da svoju delatnost razvije što jače..."
Eto, za ovu priliku ovo bi bilo najvažnije što je moj pogled na jezik lista Gajret iz 1913. g. mogao obuhvatiti, a opširnija jezička analiza sig- urno bi ukazala na više detalja i pojedinosti. No i ovo je, nadam se, dovoljno da se vidi kako se govorilo i pisalo u prvim decenijama 20. stol- jeća u Bosni i Hercegovini, što je od takvog jezika do danas ostalo a što nije, i što se u današnjem zvaničnom jeziku i jeziku javnog obavještavan- ja čuva i njeguje, odnosno ne čuva i ne njeguje kao bosanskohercegovač- ki autohtoni i autentični jezički izraz.
Journal in 1913
In 1913 several journals were published in our parts, and it is almost impossible to do an analysis of language and script of one journal only, particularly under conditions such as ours. That is why we chose to offer an outlook on the language and alphabet of only one journal, and that is the Gajret in 1913. There is no particular motive why should one analyze the Gajret in 1913, but, on the other hand, it might be the interesting reason for it. In a large number of issues in this year one could follow a dispute about the reasons for writing in Cyrillic or Latin script. Many arguments were offered in favor of Cyrillic script. In a number of articles one could see the statements that a considerable number of Ottoman Sultans, such as Murat II, Mehmed II, Bayazid II, Selim I, Suleiman I, Selim II and Suleiman II, wrote many letters in our language and in Cyrillic script. Their example was followed by a great deal of Ottoman Turkish digni-
taries. It is interesting to note that all the three newspapers from the last years of the Ottoman rule in Bosnia used only the Cyrillic script alongside the Turkish language. Having examined the Gajret in 1913 meant also to see what was the way and style it had been written in it eighty or so years ago. The editor-in-chief in 1913 was Avdo Sumbul. He was famous for his sympathies towards the Serbs and his anti Austro-Hungarian position and activities. In this year, one can find the contributions from, among others, by: Hajji Hamid Svrzo. Dr. Mehmed Spaho, Hasan Hodžić, Hamdija Mulić, Osman Nuri Hadžić, Hifzi Bjelevac, Fadil Kurtagić, Mustafa Čengić-Gazanfer and others. A great deal of authors did not give their full name and surname, but only in initials, so we do not know who they were. It is also interesting to note that all the contributions but the one on page 180 about the poems of M. Svara had been published in iyekavian dialect. The sound h was meant and attempted to be retained in all its rightful places. One can conclude that the Gajret was the product of 20th century and that it contributed to the Bosnian-Herzegovinian autochthonous and authentic linguistic expression.