Mr. Muharem Omerdić



DJELA AHMED-EFENDIJE BEJADI-ZADEA BOŠNJAKA



Aõmed ibn Õasan Bejådi-zåde je bošnjački klasik. Značajno se bavio naukom, posebno akaidom (‘Ilm al-Kalåm) i šerijatskim pravom.

Iako je zauzimao najviše profesorske i sudske položaje u Osmanskoj carevini i bio priznat učenjak u šerijatskom pravu, nije poznato da je napisao širi opus djela iz ove znanosti. Do danas mu je iz šerijatskog prava otkriveno samo djelo Kitåb a¥-Ôakk napisano za kadije koji nisu do kraja bili savladali vještinu i tajne sudskog poziva, prije svega vođenje sudskog postupka i sudske dokumentacije.

U djelu Al-U¥úl al-Munífa li al-Imåm Ebú Õanífa sistematizirao je probleme, stavove i pitanja zapisana u akaidskim traktatima Ebu Hanife te hadise iz njegovog Musneda koji se odnose na akaidska pitanja, a u Išåråt al-Maråm min ‘ibåråt al-Imåm je donio komentar prvoga djela i po njemu postao poznat u akaidskoj nauci.

Bejadi-zade, iako već priznat i zapažen naučnik u fikhu, dalje je pohađao predavanja svoga učitelja Muhammeda ibn ‘Alija Amidija, poznatog po nadimku Mulla Çelebi. U akaidskim pitanjima ostao je vjeran učenju Imama A‘zama Ebu Hanife i Ebu Mensura Maturidija, čije je stavove promovirao, zastupao i branio u svim svojim akaidskim djelima dajući im širok prostor. Poznat je u akaidskoj nauci kao komentator traktata Ebu Hanife. Branio je stav da se akaidska nauka temelji na Kur’anu i Sunnetu te da sve mjerodavne dokaze akaidski učenjaci ehl-i Sunneta crpe iz navedenih izvora. Bejadi-zade, odgovarajući onima koji tvrde da akaidskog pojmovlja i metodologije ove nauke nema u Kur’anu, već da je proizvod mišljenja i iskustva njezinih teoretičara, kaže:

“Dok je broj ajeta o praktičnim propisima i nadgradnji vjere (عوﺮــــــــــــــــــﻓ)

ograničen, dotle je ajeta koji tretiraju razmatranja o bazi vjere, dakle, o egzistenciji Stvoritelja i Njegovih svojstava, postojanje vjerovjesništva te onih ajeta koji daju odgovore nevjernicima, doista mnogo. “Čudim se onima koji govore da se Vjerovjesnik i njegovi ashabi nisu bavili ovim dokazima.”

Po Bejadi-zadetu, najvažnija stvar koju treba u vjeri naučiti, prije svega drugog, jesu pitanja akaida. Oni koji u domenu akaida primjenjuju

oponašanje u vjeri (ﺪــــﻴــــﻠــــﻘـــﺗ) u općenitom značenju, zato što su napustili

korišćenje razuma, nalaze se u poziciji nezahvalnika, zaslužuju kaznu. Treba znati da su neki stavovi o ‘Ilm al-Kalåmu, koji se prenose od učenjaka Selef-i ¥åliõa, kazani za mišljenja onih koji u ovu nauku unose

heretičke novotarije (ﺔــــــــــﻋﺪــــــــــﺑ). Štaviše, Bejadi-zade, prihvaćajući razum

kriterijumom prosudbe o ružnom (ﺢـﺒﻗ) i lijepom (ﻦـﺴـﺣ), kritizira eš‘arije i

drži razum sredstvom razumijevanje zbilje (ﺔﻘﻴﻘﺣ).1

On smatra da između maturidijâ i eš‘arijâ postoji stanovit broj pitanja oko kojih se mimoilaze, a od kojih on spominje pedeset u svome Išåråt al-Maråm.2 On ističe da je suština vjere u vjerovanju koje jeste osnova i da u tome ne smije biti razilaženja, u praktičnom niti u teorijskom smislu te da su varijacije mišljenja moguće samo u formalnim iskazima,

nadgradnji i praktičnim propisima (عوﺮﻓ).

U Bosni i Hercegovini i u svijetu do danas sam registrirao sljedeća djela Ahmeda Bejadi-zadeta:

1. Al-U¥úlu al-Munífa li al-Imåm Ebú Õanifa (ﺔﻔﻴﻨﺣ ﻲﺑا مﺎﻣﻼﻟ ﺔﻔﻴﻨﳌا لﻮﺻﻷا)

Bejadi-zade, bivajući fasciniran Ebu Hanifinim akaidskim stavovima, sva svoja djela je napisao s ciljem obrane hanefizma i maturidizma. Jedno od djela koje je napisao u ovu svrhu je i Al-U¥úl al-Munífa li al-Imåm Ebú Õanífa sistematizirajući probleme iz traktata i djela koja tretiraju život i akaidsko učenje Ebu Hanife te njegov Musnad. Izlažući akaidsko učenje Ebu Hanife Bejadi-zade je teme klasificirao na način kako se to inače čini u djelima kelama, izbjegavajući pritom ponavljanja.

U ovome djelu Bejadi-zade je, po mjerilima tadašnje naučne metodologije, uradio klasifikaciju pitanja koja su sadržana u pet Ebu Hanifinih akaidskih traktata: Al-Fiqh al-Akbar,3 Al-Fiqh al-Absaã,4 Al- ‘Ålim wa al-Muta‘allim,5 Ar-Risåla6 i Al-Wa¥iyya.7 Također je tretirao



  1. Ahmet Zeki Izgöer & Ilyas Çelebi, Beyazi-zade Ahmed-efendi, Islam Ansiklopedisi, VI, Turkiye Diyanet Vakfi, Istanbul, 1992, 55.

  2. Ahmed Bejadi-zade, Išåråt al-Maråm min ‘ibaråt al-Imåm, Gazi Husrev- begova biblioteka, rukopis, br. 3999, fol. 20b-22b

  3. Abú Õanífa, Al-Fiqh al-Akbar, Dår al-Kutub al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1979. 4 Abú Õanífa, Al-Fiqh al-Absaã, Marmara Universitesi, Istanbul, 1992.

  1. Abú Õanífa, Al-‘Ålim wa al-Muta‘allim, Marmara Universitesi, Istanbul, 1992.

Ebu Hanifin Musnad8 i napisao hadise koji se dotiču akaidskih pitanja obrađivanih u navedenim traktatima.

Više primjeraka rukopisa ovog djela nalazi se u Sulejmanijji biblioteci u Istanbulu.9 U njezinim katalozima rukopisa spominje se i pod imenom

U¥úl ad-Dín(ﻦﻳﺪﻟا لﻮﺻأ)10 a Bejadi-zade kao autor, ali je nakon uspoređivanja

sa rukopisima pod naslovom Al-U¥úl al-Munífa utvrđeno da se, zapravo, radi o istovjetnom tekstu.11

Jedan prijepis ovoga djela iz 18. stoljeća, sa mjestimičnim razlikama, naročito na početku, nalazi se i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod naslovom Ûam‘u U¥úl al-Imåm Ebú Õanífa.12

Na njegovom početku Bejadi-zade, uz zahvalu i veličanje Allaha i donošenje salavata i selama na Muhammeda, a.s., kaže: “Ovo je Al-U¥úl al-Munífa li al-Imåm Ebú Õanífa, djelo za koje sam zamoljen da ga napišem, pa sam ga sabrao, sredio i po temama rasporedio iz tekstova Ebu Hanife koje su prenijeli njegovi učenici...”13 Potom pojedinačno navodi njegova djela i njihove prenosioce.



  1. Abú Õanífa, Ar-Risåla, Marmara Universitesi, Istanbul, 1992.

  2. Abú Õanífa, Al-Wa¥iyya, Marmara Universitesi, Istanbul, 1992. 8 Abú Õanífa: Musnad, Dår al-Kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1985.

  1. Süleymaniye Kütüphanesi, “Áehit ‘Ali-Paáa”, rukopis, br. 7051; “Laleli”, rukopis, br. 22647.; “Es‘ad-efendi”, rukopis, br. 114, Istanbul. O ovom manuskriptu vidjeti: Dr. Ilyas Çelebi, Imam Azam Ebu Hanife’nin itikadî görüáleri,

M.U. Ilahiyat fakultesi Vakfi Yayinlari, Istanbul, 1996, 25-26.

  1. Izgöer & Çelebi, Beyazi-zade Ahmed-efendi, Islam Ansiklopedisi, VI, ibid., 55.

  2. Ibid., 55.

  3. Ahmed Bejadi-zade, Ûåm‘u U¥úl al-Imam Abi Õanifa, rukopis, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, br. 24275, fol. 81-92. Na kraju rukopisa prepisivač navodi da se radi o djelu pod naslovom Al-U¥úl al-Munífa, odnosno o njegovom nepotpunom tekstu. Prepisivač je ovo djelo naslovio Ûåmi‘u U¥úl

al-Imåm Ebí Õanifa (ﺔـﻔـﻴـﻨﺣ ﻰﺑا مﺎﻣﻻا لﻮﺻا ﻊﻤﺟ). Osnovne podatke o rukopisu vidjeti:

Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Sarajevo, Starješinstvo Islamske zajednice SR BiH, 1979, II, 461.

  1. Ahmed Bejadi-zade, Al-U¥úl al-Munífa li al-Imåm Abi Õanífa (ﺔﻔﻴﻨﳌا لﻮﺻﻻا ﺔﻔﻴﻨﺣ ﻰﺑا مﺎﻣﻼﻟ), Süleymaniye Kütüphanesi, “Šehid Ali Paša”, Istanbul , rukopis, br.

1705., fol. 1b. Micro film u mojoj biblioteci.

U Uvodu (Al-Muqaddima) govori o značaju znanja u vjerovanju (al- fiqh fì ad-Din), o spoznaji (ma‘rifa), sredstvima spoznaje i dosljednom posvjedočenju Allaha te pogubnosti revizionizma (bid‘a).14

U prvom poglavlju (al-båb al-awwal) on općenito raspravlja, o problemu spoznaje i vjerovanja (fì ma‘rifatillåh wa al-ímån), počevši izlaganje sa Poslanikovim, a.s., hadisom o imanu, islamu i ihsanu te pitanjima Ahireta. Uslijedit će pitanje sredstava i mogućnosti spoznaje, potrebe dolaska Allahovih vjerovjesnika, a.s., i mogućnosti vjerovjesništva u misiji vjere, Allahove upute, poimanja dobra i zla te o kategorijama lijepog i ružnog...15

Drugo poglavlje (al-båb aï-ïåní) je posvećeno proučavanju atributa Allahovog Bića (fi a¥-¥ifåt aè-èåtiyya...): ”On čuje i vidi, On sve zna, On je svemoćan, On ima svoju apsolutnu volju, On govori Svojim govorom.” Zatim, govori o svojstvima formalne sličnosti na koja se ne stavlja upit niti dopušta uspoređivanje (bi-lå kayf) kao: Lice, Ruka, Nefs, srdžba, zadovoljstvo, dosuda, odredba, zatim, istiwå’ ‘Arš za kojim On nema potrebu i suština viđenja Allaha (ar-ru’yå).16

U trećem poglavlju (al-båb aï-ïåliï) Bejadi-zade razmatra pitanje Allahova atributa stvaranja i kreacije (fi ¥ifåtihi al-fi‘liyya), zatim problematizira pitanja Njegove dobrostivosti i pravde, davanja opskrbe i određivanja smrti, o mogućnostima čovjeka i suštini ovoga problema, o zaduženjima čovjeka u granicama njegove stvarne moći, o stvaranju ljudskih djela, o mu‘džizi i vjerovjesničkoj sačuvanosti od grijeha, suštinskom naravi derogacije nekih vjerskih propisa, o jedinstvu vjere i jedinstvenim temeljima vjerovanja svih Allahovih poslanika, a.s., o kerametima i prividnim kerametima (istidråû), o suštinskoj formi imana i Allahova govora, o obaveznosti istinskog suda kojim se potvrđuje vjerovanje i nužnost vjere, o odbacivanju izuzimanja u načelu vjerovanja, o neuvjetovanosti djela u odnosu na narav imana, o konstantnosti imana



  1. Ibid., fol. 1b-2b 15 Ibid., fol. 2b-3b 16 Ibid., fol. 3b-5a

o ispitu i kazni u mezaru, o proživljenju, o vaganju djela i zadovoljštini prava oštećenih na Sudnjem danu, o zagovorništvu za velike griješnike, o prečepravu izbora za položaj imama kod muslimana, o naređivanju dobra i sprečavanju grijeha, te o predznacima Sudnjega dana.17

Navedeno djelo na koncizan način raspravlja suštinska pitanja islamskog vjerovanja i podastire dokaze utemeljene na Kur’anu, Sunnetu i učenom njihovom obrazloženju od pionira akaidske nauke Imama A‘zama Ebu Hanife. Bejadi-zade je metodom sažimanja, sinteze, zbližavanja sličnih i srodnih problema, prožimanjem dokaza i rasprava sačinio djelo koje će postati izvor učenjacima i istraživačima. Njemu samome je bilo koncept i vodilja u pisanju opsežnog komentara pod naslovom: Išåråt al-Maråm min ‘ibåråt al-Imåm.

  1. Išåråt al-Maråm min ‘ibåråt al-Imåm (مﺎﻣﻹا تارﺎﺒﻋ ﻦﻣ ماﺮﳌا ت ارﺎﺷإ),18 za

koje profesor Zahid Kevseri u uvodu Ibn ‘Asakirovog (499.-571./ 1105.- 1175.) djela Tabyín kaèb al-Muftarí (يﺮﺘﻔﳌا بﺬﻛ ﲔﻴﺒﺗ), veli:

“Ovaj Bajadi-zade, iako je živio u poznijim vremenima, ipak je vrlo slobodan i jak u ‘ilm al-Kalamu.”19

Već kao renomiran učenjak u akaidskoj nauci Bejadi-zade se sa Išåråt al-Maråmom još snažnije oglasio u akaidskoj znanosti, pokazujući da je mjerodavan kritičar i komentator Ebu Hanifinih djela. Iz raspoložive građe o Ebu Hanifinoj ostavštini iz akaidske znanosti, prije svega komentara



  1. Ibid., fol. 5a-19a

  2. Carl Brockelmann, Gescichhte der arabischen Litteratur, Leiden 1937- 1949, G II, 436; Ôåliõ ibn Mahdi ibn ‘Ali ibn ‘Abdullah ibn Sulayman ibn Muõammed al-Muqbili, Al-‘Alam aš-Šåmi∂ fi íïår al-Õaqq ‘alå al-’åbå’i wa al- mašåyi∂, Kairo, 1328 h., 255 i 283-284; Isma‘il-baša ibn Muhammed Amin ibn Mir Selim al-Babani al-Bagdadi, Hadiyya al-‘Årifin asmå’u al-Mu’allifin wa íïår al-Mu¥annifíin min kašfi aù-Ùunún, Istanbul, 1951-1955.; Wakåla al-Ma‘årif al-Ûalíla, I, 164. (isto djelo je štampala izdavačka kuća Dår al-Fikr, Bejrut, 1402 h./1982. te Manšúråt al-Maktaba al-Muïannå , Bagdad, 1981); Isti, Íñåõ al- Maknún fi aè-Èayli ‘alå Kašf aù-Ùunún ‘alå Asmå’i al-Kutub wa al-Funún, Is- tanbul, prvo izdanje, 1364-1366 h./1945-1947, I, 30 i 84, II, 30; ‘Umar Riñå al- Kahhåla, Mu‘ûam al-Mu’allifín bi-taråûumi musannifí al-Kutub ’al-‘Arabiyya , Ihya’u Dår at-Turåï al-‘Arabi, Bejrut, s.a., I, 192.

  3. Abú al-Qåsim ‘Ali ibn Õasan ibn Hibbetullåh ibn ‘Asåkir al-Dimašqi, Tabyín qaríb al-Muftåri fí-må nusiba ilå al-Imåm Abi al-Õasan al-Aš‘ari, Matba‘a at-Tawfiq, Damask, 1347. h., 19.

na njegove traktate, može se konstatirati, da nema boljeg predstavnika od našeg Bejadi-zadeta.


Ovo djelo je komentar prethodnog Bejadi-zadetova djela, i to do poglavlja “O mu‘džizama i kerametima” (تﺎــﻣاﺮـــﻜـــﻟاو ةﺰـــﺠـــﻌـــﳌا ﻲـــﻓ ﻞــﺼــﻓ).20 U

navedenom djelu Bejadi-zade je analizirao brojna akaidska pitanja i probleme. Kada je završio djelo, izložio ga je sultanu Mehmedu IV.21 kome se djelo svidjelo te je dao svoju preporuku na njegovo umnoža vanje, upotrebu i izučavanje.

Išåråt al-Maråm ima brojne rukopisne kopije u raznim svjetskim bibliotekama od kojih se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nalaze dva primjerka.22

Prvi primjerak ovoga rukopisnog djela iz Gazi Husrev-begove biblioteke nalazi se pod registarskim brojem 1894., a tekst počinje

rečenicom: ﲔﺒﳌا ﻪﺑﺎﺘﻛ تﺎﻤﻜﺤﲟ ﻦﻳﺪﻟا لﻮﺻأ ﺪﻴﺷ ﻦﳌ اﺪﻣﺎﺣ, L. 234; 20 X 12, pisan lijepim

i čitkim ta‘likom (ﻖﻴﻠﻌﺗ). Osnovni tekst podvučen je crvenim linijama. Prve

dvije stranice obrubljene su sa tri tanke crte i jednom širokom zlatnom a ostale jednom širokom crnom linijom. Papir je bijel, glatak, povez kožni, oštećen, sa otiskom ornamenata na koricama. Prijepis dovršen krajem redžeba 1101. h./1689. godine. Na početku ima više zapisa, među kojima i bilješka da je knjiga kupljena za 26 groša; kratka rasprava o slobodnoj

volji (ﺔـﻴﺋﺰـﳉا ةدارﻻا), komentar uvodu djela Õalabí a¥-Ôagír, sve prepisivano

kasnije nevještim rukopisom, te sadržaj. Na naslovnoj stranici je zapis Halila, sina Salihova, iz sela Ošanići, srez Stolac, u kome piše da je ovaj rukopis uvakufio za biblioteku Careve džamije u Sarajevu, 15. ša‘bana



  1. Ahmed Bejadi-zade, Al-U¥úl al-Munifa li al-Imåm Abí Õanífa, ibid., fol. 7b, peti redak odozdo.

  2. Sin je Sultana Ibrahima. Na prijesto je došao u sedmoj godini svoga života. Do njegove punodobnosti državom je vladala njegova majka Hatidža Turhan Sultanija. Vladao je od 1058 do 1099 h./1648. do 1687. godine, tj. 39 godina i tri mjeseca. Umro je 28. rebi‘u’l-a∂ira 1104 h./6. januara 1693. u Edirni. (Dr. Nuri Ünlü, Islam Tarihi, Osmanlilardan günümüze kadar (Od Osmanlija do naših dana), M.Ü. Ilahiyat fakültesi Vakfi Yayinlari, Istanbul, 1994, II, 321-375).

  3. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu čuvaju se dva rukopisna primjerka ovog vrijednog djela: br. 1894, prijepis iz autografa datiran 1101 h./1689 i br. 3999, prijepis datiran 1107 h./1695. (Vidi: Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i persijskih rukopisa, Starješinstvo IZ BiH, Sarajevo, 1963, I, 402-403)

1241. h./1826. g. U Gazi Husrev-begovu biblioteku ovaj manuskript je donesen iz Šehdi-efendijine biblioteke.23

Drugi primjerak ovoga manuskripta registriran je u Gazi Husrev- begovoj biblioteci pod br. 3999, L. 177; 19,5 x 13,5, pisan jednostavnim ta‘likom. Osnovni tekst podvučen je crvenom linijom, papir bijel, povez polukožni, oštećen. Prepisao Mustafa, muderris Ibrahim-pašine medrese u Počitelju, 9. džumade’l-ula 1107 h./1695.

Prepisivač kaže da je svoj primjerak prepisao iz autorovog primjerka

ﻪﻔﻟﺆﻣ ﺦﺴﻧ ﻦﻣ بﺎﺘﻜﻟاﺬﻫ ﺮﻳﺮﲢ ﻦﻋ غاﺮﻔﻟا ﻊﻗو ﺪﻗ. Na početku je sadržaj i nekoliko manje

važnih bilješki; na naslovnoj strani ima zapis sa imenom i pečatom nekadašnjeg vlasnika, Mustafe ibn Salih-efendije Naim-zadea, godine 1176.h./1762. U Gazi Husrev-begovu biblioteku manuskript je prenesen iz Karađoz-begove biblioteke iz Mostara.24 Citati u radu su označavani prema numeraciji folija ovoga manuskripta.

Gledajući na težinu akaidskih problema koje je Bejadi-zade proučavao, na stručnost njegovog izlaganja i argumentiranja, kitnjasti jezik i iskaz, strukturu rečenice i niti logičkog dokazivanja, nameće se zaključak o ozbiljnosti i naučnoj zrelosti ovog našeg učenjaka.

Bejadi-zade je u ovome djelu, prvenstveno, dao temeljit kritički pregled različitih stanovišta koja se odnose na širok spektar akaidskih problema a potom je izlagao svoj stav redovito osnaživan izvorima vjere i mjerodavnim autorima maturidijske škole. Oštro je kritizirao oprečna mišljenja frakcijskih akaidskih škola i odbacivao ih dokazima koji su već bili uzeli jakog korijena u ovoj ehl-i sunnetskoj akaidskoj školi. Ipak, treba mu se odati priznanje da je odabrao srednji put, između frakcijskih zastranjivanja i krutosti nekih predstavnika tradicionalne tendencije u ovoj nauci, što je, uglavnom, opredjeljenje maturidijske škole, koja odbacuje ekstremizam i isključivost, ali ne dovodi u pitanje bitne odrednice vjere i podržava stav, ma od koga dolazio, ako se radi o potvrdi principa.

On je uspio povezati níti kojim je Ebu Hanife satkao učenje o tevhidu, Božijim svojstvima: èåtiyya i ïubútiyya, o spoznaji i svemu ostalom što je relevantno za argumentirano izlaganje islamskog vjerovanja uopće, tj.



  1. Dobrača, Katalog, I, ibid., 402.

  2. Dobrača, ibid., 402-403. Također, Mehmed Handžić, Nekoliko dragocjenih rukopisa u Karađoz-begovoj biblioteci u Mostaru, Glasnik, VIS IVZ, Sarajevo, II/1934, 12, 636.

niti koje objašnjavaju tretirana pitanja iz osnovnog teksta da bi bila što razumljivija. Ovo djelo pokazuje da je njegov autor ovladao materijom akaidske znanosti i da je uspio akaidske probleme uočiti po njihovoj bliskosti i karakteristikama da bi se tako mogli klasificirati.

Želeći provjeriti vrijednost napisanog djela, za vrijeme svog službovanja kao nearap kod mekkanskog kadije, predaje svoj Išåråt al- Maråm učenoj eliti u Mekki Mukerremi, koja je poznavala Ebu Hanifu kao zastupnika slobodnog mišljenja i racionalnog pristupa tumačenju vjere, čija škola je imala u vanarapskim dijelovima islamskog svijeta dominantan utjecaj. Bejadi-zade u samom ovakvom odnosu prema djelu želi postići odgovarajuću kritiku i doradu u cilju otklanjanja vlastitih previda. Nažalost, u tom pravcu nemamo podatke koliko je autor bio otvoren za kritiku javnosti, ali, na osnovu zabilježenih mišljenja u: Îulå¥a al-Åïår,25 Ãaríq Råšid,26 Õadíqa al-Ûawåmi‘27 i dr., njegovo djelo je naišlo na dobar prijem i pozitivne ocjene.

Sa potpunom sigurnošću ne možemo tvrditi kojim se sve djelima autor koristio prilikom pisanja svog djela Išåråt al-Maråm. Doduše, on navodi u zaključku da je koristio djela autora maturidijskog pravca u cilju promoviranja stavova i učenja koja zastupa ova akaidsko-‘ilmu’l- kelamska škola. Na pojedinim mjestima gradi svoje stavove oslonivši se na djela koja navodi u punom naslovu.28

U Išåråt al-Maramu koristio je zavidan broj mjerodavnih izvora, ne navodeći ih punim imenom niti imena njihovih autora, osim u izuzetnim prilikama, budući da su u to vrijeme ta djela bila poznata u naučnim krugovima. Nekada, navodeći samo prvu riječ iz naslova, ostavljao je istraživača u dilemi, budući da je pod takvim naslovom bilo poznato više djela. Ipak je, uglavnom, uz dodatni napor moguće doći do valjanih podataka o korišćenim izvorima.

Išåråt al-Maråm je djelo velikog naučnog značaja za razumijevanje mišljenja Ebu Hanife i sljedbenika njegove škole. Prvenstveno, djelo je


  1. Õulå¥a al-Åïår, I, 181-182.

  2. Mehmed-efendi Rašid, Tarik, Istanbul, 1282 h., I, 482.

  3. Huseyn Isma‘il al-Iwansarayi, Õadíqa al-Ûawåmi‘, II, Matba‘a ‘amira, Istanbul, 1281. h., 181.

  4. Bejadi-zade, Išåråt al-Maråm, ibid, fol. 100b (npr.: Šarõ al-Maqå¥id li at-Taftazåní, Al-Múûaz li al-Isfaråyini, Šarõ al-Iršåd li-al-An¥åri).

komentar na vlastito Bejadi-zadeovo djelo Al-U¥úl al-Munífa li al-Imåm Ebú Õanífa u kome je on sistematizirao ključna pitanja iz Ebu Hanifinih učenih rasprava o akaidskim pitanjima, kako sam naprijed istakao, koja su preuzeta iz njegovih akaidskih traktata. Bejadi-zade će istaći u uvodu Išåråt al-Maram, nakon zahvale Allahu i spomena salavata i selama Muhammedu, a.s., značaj Ebu Hanifinog mišljenja i njegovu nezaobilaznu ulogu u tumačenju islamskog vjerovanja i pronicanja u ukupni sustav mišljenja muslimanskog genija.29 Bejadi-zade, govoreći o svojim namjerama, o sistematizaciji problema i značaju dobre kompozicije djela, a i samim svojim obavljenim poslom, pokazat će kako se uspješno može sažeti obimna građa u harmoničnu cjelinu i primijeniti logička metoda klasifikacije.30 Potom kaže: “Najveći teoretičar generacije tabi’ina u propitivanju i izlaganju temeljnih stavova vjere, u naučnom oblikovanju i registriranju njezinih osnova u cilju poboljšanja vjerske svijesti među muslimanima i njihova izbavljenja od zastranjivanja, jeste, bez imalo sumnje, imam imama Ebu Hanife Nu‘man Kufi, Allah ga darovao, blagoslovom Svojim pratio i svodove najviših časti mu na Danu sudnjem poklonio. On je prvi među učenjacima svoje generacije koji je osnovao katedru i započeo sa sistematičnom raspravom i diktiranjem u krugu svojih učenika/ slušalaca o temeljima islamskog vjerovanja. Te rasprave i diktati su sakupljeni u njegovim djelima o temeljnim odrednicama Vjere i islamskog vjerovanja: Al-Fiqh al-Akbar (al-Ašhur), Al-Fiqh al-Absaã, Ar-Risåla, Kitåb al-‘Ålim i Al-Wa¥iyya.”31

Bejadi-zade će kazati da se, osim korišćenja navedenim Ebu Hanifinim djelima, obilato služio i njegovom hadiskom zbirkom Musned, iz koje je na različitim mjestima djela Išåråt al-Maram naveo četrdeset Vjerovjesnikovih hadisa sa odgovarajućim akaidskim sadržajem.32 Djelo

je sistematizirao u uvod, tri poglavlja i zaključna razmatranja ﻰـﻠـﻋ ﺎـﻬـﺘﺒﺗر و

(ﺔـﲤﺎـﺧ و باﻮـﺑأ ﺔـﺛﻼـﺛ و ﺔـﻣﺪـﻘـﻣ).33 Ističe da je raspored poglavlja (باﻮـﺑﻻا) uredio po

uzoru na Al-Fiqh al-Absaã, a unutar njih razvrstao je razmatranja (لﻮﺼﻔﻟا)

prema metodologiji rasprave koju je Imam izložio u Al-Wa¥iyyi.34 “Ja



  1. Bejadi-zade, Išåråt al-Maråm, fol. 1a

  2. Gazi Husrev-begova biblioteka, rukopis, br. 3999, fol. la 31 Bejadi-zade, Išåråt al-Maråm, ibid, fol. 1a

32 Ibid., fol. 3a 33 Ibid., fol. 3a 34 Ibid., fol. 3a

sam klasificirao ovo svoje djelo na uvodni dio, tri poglavlja i završna razmatranja. Usvojio sam raspored poglavlja po uzoru na Ebu Hanifino djelo Al-Fiqh al-Absaã, a klasifikaciju odlomaka u tim poglavljima po uzoru na njegovo djelo Al-Wa¥iyya.”35

Pored niza pitanja kojima se znalački bavio propitujući originalnost mišljenja svojih prethodnika i njihovu odvažnost da istupe korak dalje od učenjaka ranijih generacija, veliki značaj ima Bejadi-zadeova analiza razlika i stavova u ovoj nauci između Imama Maturidija i Imama Aš‘arija

te njihovih najznačajnijih predstavnika (ﺔﻳﺮـﻌﺷﻻا و ﺔﻳﺪﻳﺮـﺗﺎـﳌا رﻮﻬﻤﺟ ﲔﺑ تﺎﻴﻓﻼﳋا).36

Način tog proučavanja i nepristrasnost u ocjeni stavova navedenih velikana doprinijeli su da je ovo djelo postalo izvor za analizu i izučavanje kako njihovih stavova tako isto i ozbiljnosti argumentacije koju su upotrebljavali

(عﻮﺿﻮـﳌا اﺬـﻫ ﻲـﻓ ﺎﻌﺟﺮـﻣ ﻪـﺑﺎـﺘﻛ ﺢﺒﺻﺎﻓ) te galerijom različitih škola i enciklopedijom

njihovih akaidskih promišljanja.37 Njegove stavove o razlozima razilaženja između maturidija i eš‘arija obilato koriste kasniji istraživači, primjerice Imam Muhammed Zubejdi38 u svome Komentaru Gazalijeva djela Ihyå’ ‘ulúm ad-Dín.39

Dva su temeljna akaidska pitanja na kojima je utemeljeno djelo Išåråt al-Maråm:

  1. egzistencija Uzvišenog Allaha (ﻰﻟﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟادﻮﺟو) i

  2. Njegova svojstva (ﻪﺗﺎﻔﺻ).

Iz ova dva pitanja Bejadi-zade je razvio čitavu lepezu drugih akaidskih tema i o njima široko raspravljao u tom svom djelu.

Djela Al-U¥úl al-Munífa i Išåråt al-Maråm otvaraju široke mogućnosti istraživačima da se mogu njima baviti i proučavati ih. Čitajući oba


  1. Ibid, fol. 3a

  2. Ibid, fol. 20a-22a

  3. Ibid., fol. 20b; Usp.: Adilović, Abraz al-Ittiûåhåt al-‘aqådiyya..., ibid., 118. 38 Abú al-Fayñ Muõammed ibn Muõammed ibn ‘Abdurrazzåq al-Õusayni al-

Zubaydi, poznat pod nadimkom Murtañå; muõaddiï, usulista, učenjak u više

islamskih znanosti. Pisac brojnih djela, kao: Tåû al-‘Arús fi Šarõ al-Qåmús, Itõåf a¥- Ôadå al-Muttaqín fí Šarõ Iõyå’i ‘ulúm ad-Din i dr. Umro je 1205. h. (Isma‘il-baša al- Bagdadi, Hadiyya al-‘Årifín asmå’u al-Mu’allifìn wa iïåru al-Mu¥annifín min Kašf aù-Ùunún, II, ibid., 347; ‘Umar Riñå Kaõõåla, Mu‘ûam al-Mu’allifin, III, ibid., 681.

  1. Abú al-Fayñ Muõammed al-Õusayni al-Zubaydi, Itõåf a¥-Ôadå al- Muttaqín fì Šarõ Iõyå’i ‘ulum ad-Din, Dår al-Fikr, Bejrut, nedatirano, II, 12-13.

navedena djela može se vidjeti da je Bejadi-zade izvrsno vladao u to vrijeme važećom metodologijom naučnog istraživanja, proučavanja, kritičke analize i sažimanja misli, poruka i problema. Upoznat je bio sa onovremenim dostignućima najboljih autora i teologa Istanbula, Semerkanda, Damaska, Mekke, Medine i Kaira, a kao što će se kasnije vidjeti, i oni sa njegovim radom, budući da je već uživao glas kao autoritativan i pouzdan učenjak.

Bejadi-zade u svom radu nije slijepo slijedio postojeću koncepciju promatranja drugih mišljenja i stavova, već je, prvenstveno, imao na umu stvarne potrebe vjere i nauke u iznošenju onih saznanja i stavova do kojih je dolazio sam vlastitom kritičkom analizom i proučavanjem te onih koje je mogla ponuditi tadašnja literatura i izvori.

Svakako da je, osim toga, posebno vodio računa o potrebama svoje generacije za komentarom djela Ebu Hanife iz ove islamske nauke budući da je šerijatskopravna oblast u svim segmentima vjerskog života u Osmanskom carstvu već bila pokrivena učenjem hanefijske škole. Ovim se otkriva namjera autora da koristi autoritet Ebu Hanife, snagu njegove škole i misli koju je imala, na jednoj ravni, i da je proširi i učini primarnom i u akaidskoj nauci, na drugoj, mada je ona već imala izraženo mjesto na širokim prostorima muslimanskog svijeta kroz misao Maturdija, Tahavija, Nesefija, Ferganija i drugih znanstvenika.

Predanim i samoprijegornim radom, upornošću i strogom samodisciplinom Bejadi-zade na nepotresivim temeljima zasnovanom metodologijom analizira problem po problem iz Ebu Hanifinih akaidskih djela, problemski ih situira na odgovarajuće mjesto u metodološki jasan i pregledan niz kakav se rijetko sreće u naučnom valoriziranju i komentiranju mišljenja ovog autoriteta.

Prateći dalju sudbinu ovih Ebu Hanifinih traktata Bejadi-zade veli: “Preuzimali su ih najbolji učenici u sastavljanju svojih djela o

osnovama islamskog vjerovanja, nadajući se Božijoj nagradi za to, kako


raniji tako i oni u kasnijim generacijama. Ebu Hanife je u svako od tih pitanja unosio duh slobodnog mišljenja (يأر) i kritičkog promatranja,

autoritativno i argumentirano rasvjetljavajući najelementarnija pitanja islamskog učenja i vjerovanja, ukazujući na njihove najbitnije zahtjeve, u čemu je postigao visoki stepen izvjesnosti i uvjerenja.”40



  1. Bejådi-zåde, Išåråt al-Maråm, ibid, fol. 1a

Nakon toga Bejadi-zade otkriva glavne pravce vlastitog proučavanja spomenutih Ebu Hanifinih djela, na čemu su radili i oni učenjaci koji su se prije njega odlučili na detaljnije proučavanje pojedinih njegovih traktata. Prateći osnovne postavke u koje je sažeo temeljne stavove osobnog zanimanja za Ebu Hanifina djela, vidi se da je odabrao najbitnije značajke na kojima se mogu istražiti osnovna pitanja islamskog vjerovanja i pristup koji je njima autoritet i Imam imao. U tome mu se ne može poreći znalački prilaz i analitičko proučavanje navedenih traktata, što će on potvrditi interpretacijom u svom Išåråt al-Maråm:

“Ono što je od mene traženo jeste da sakupim i izvršim klasifikaciju materije po problemima. Tokom rada na tom planu pojavljivala su se stanovita pitanja, otkrivala argumentacija kao i moja želja da odbacim nedoumice protivnika i svoj komentar oslobodim beskorisnog ponavljanja, u namjeri da ga približim čitaocima odstranjivanjem nejasnih pitanja jer je struktura odgovora obrazovala potpuno smislene rečenice u raspravi o temeljnim vjerskim pitanjima u traktatima Ebu Hanife, koji je prvi naučno sistematizirao osnovna akaidska pitanja i potkrijepio ih kategoričkim i pouzdanim dokazima.”41

U nastavku Bajadi-zade veli: “‘Abdulqåhir Bagdadi ističe da je Ebu Hanife prvi autoritet ehl-i sunnetskog kelama među muslimanskim učenjacima i prvacima.”42

U čemu Bejadi-zade vidi značaj Ebu Hanifinih traktata i šta on smatra važnim u njihovom proučavanju:

  1. izvođenje najvažnijih pravila iz mišljenja Ebu Hanife na takav način da to bude potpuno jasno i jezgrovito definirano, da ih prihvati i usvoji i onaj ko je kapriciozno sklon negiranju;

  2. izvođenje najvažnijih pitanja koja su općeg karaktera iz njegovih preciznih i decidnih iskaza, ali da to izvođenje bude na takav način da se njime otklanja i najmanja sumnja;

  3. generalno izvođenje neoborivih elemenata iz Ebu Hanifinih aluzija i naznaka na precizan način tako da se one prihvate zbog ostvarivanja Pravog puta i da se od toga više ništa ne može odbiti;



  1. Ibid., fol. 1a 42 Ibid, fol. 1b

  1. izvođenje argumenata i simbolike iz njegovih skrivenih te manje poznatih i shvatljivih naznaka na tako jasan način da ih prihvate i najveći protivnici ehl-i sunnetskog mišljenja;

  2. da se potvrde pitanja u njegovoj raspravi o određenim problemima sa izvođenjem citata iz djela najvećihih autoriteta prvih muslimanskih generacija;

  3. objašnjenje brojnih putova kojima su njegova djela prenošena i bilježena (prepisivana) sve do Bejadi-zadeovog vremena, ali ne s ciljem da se to omalovaži ili potcijeni, nego da se postigne određeni doprinos u nauci o vjerovanju (akaidu);

  4. da se objasne nedorečena mjesta u njegovim spomenutim djelima, odnosno u tekstovima koje su zabilježili u svojim djelima veliki učenjaci i autorstvo njemu pripisali, jer funkcija prijenosnih nizova ljudi kroz

generacije (دﺎﻨﺳإ) je baza koja čuva jedan iskaz od nestajanja ili mijenjanja;

  1. sažimanje odgovarajućih pitanja, prema istraživanjima i proučavanjima velikih učitelja i njihovo integriranje u odgovarajućoj problematici kako ne bi došlo do osporavanja Ebu Hanifinih traktata zbog razbijanja njihove cjelovitosti;

  2. naslanjanje na izvorna djela i konstantno ukazivanje na njihove tekstove;

  3. ukazivanje na greške i promašaje onih koji su izučavali Ebu Hanifina djela u cilju čuvanja smisla njegovih iskaza od obezvređivanja i nastojanje da se njihova bitna vrijednost i izvornost ne bi okrnjila, što povlači odgovornost pred Allahom, te da bi se olakšala upotreba tih tekstova i postigla odgovarajuća naučna korist, istina, uputa i pravo rješenje.43

Ebu Hanife je jedan od najvećih autoriteta svih generacija. On kao naučnik, mutekellim i fakih precizira sva bitna pitanja vjere i locira im mjesto u učenju islama.

Bejadi-zade kao sljedbeinik Ebu Hanife zauzima sličnu poziciju naspram njegova djela Al-Fiqh al-Akbar, dakle akaida, uvezujući ovu znanost sa drugim znanostima gdje god je to moguće, posebice sa usul-i fikhom i fikhom. Uvjet svakog djela jeste izvjesnost u vjeri (ta¥díq), što je jasna akaidska kategorija i termin. U tom smislu on veli:



  1. Ibid, fol. 1a-2b

“Fikh je znanost koja vodi ka spoznaji nevidljivog, a koje koristi jezičke argumente, kao, npr., u tumačenju terminologije/pojmovnih kategorija u području vjerskog sadržaja, a to je Božiji dar dat umnim ljudima, onima koji se zahvalno opredjeljuju za ono što je dobro za čovjeka, o čemu ćemo govoriti i dati objašnjenje u djelu. Najznačajniji dio fikha je onaj koji govori o pojedinačnim principima vjere koji su trag vječnog govora a koji se odnosi na djela zaduženih (mukallafìn) da ih izvršavaju obavezno ili po svom izboru ili na način kako su propisana, a koja mogu biti uvjetovana, propisana ili zabranjena, kao što je istaknuto u djelu At-Talwíõ.44 Prioritet za utvrđivanje

utemeljenosti tih djela zaduženih (ﲔﻔﻠﻜﻣ) baziraju se na razumijevanju vjere,

na njenom poznavanju, na izvjesnosti u vjeri (ﻖﻳﺪﺼﺗ) i utemeljenju djela na

tom razumijevanju/znanju.”45

Bejadi-zade je napisao još nekoliko djela, od kojih je njih više posvećeno akaidu, što jasno ukazuje na opredjeljenje ovoga našega autora i bitno ga određuje jednim od bošnjačkih predstavnika u akaidskoj znanosti.

O djelima ćemo reći samo bitne odrednice kako bi se stekao osnovni utisak o njima:

  1. Sawåniõ al-Muãåra∂åt wa Lawå’iõ al-Muèåkaråt fì al-‘Ulúm (ﺢﻧاﻮﺳ

مﻮـﻠـﻌﻟا ﻰﻓ تاﺮـﻛاﺬـﳌا ﺢﺋاﻮـﻟ و تﺎﺣرﺎـﻄﳌا)46 piščeve misli i skice o akaidskim pitanjima

potaknutim raspravama o pojedinim kur’anskim ajetima, a autorstvo mu pripisuju: Šejhi, Mehmed Tahir Brusali47 i Mehmed Surejja.48 Bagdadi ga spominje u svome Hadiyya al-‘Årifìn pod nave- denim imenom,49 dok ga Handžić navodi pod imenom Sawånih al- ‘Ulúm, a neki drugi pod naslovom Sawåniõ al-‘Ulúm fì sitta al-Funún.50



  1. Sa‘duddín al-Taftazåní, At-Talwíõ fí kašf õaqåiq at-Tanqiõ, Al-Matba‘a al-Maymaniyya, Kairo, 1304. h.

  2. Bejadi-zade, Išåråt al-Maråm, ibid, fol. 5b

  3. Çelebi, Imam A‘zam Ebu Hanife’nin itikadî görüšleri, ibid., 27-28.

  4. Mehmed Tahir Brusali, ‘Uïmanli muelliflari, Matba‘a ‘amira, Istanbul, 1333. h., 258.

  5. H. M(ehmed) Handžić, Bejazići (Bejazi-zadeler), Gajret, kalendar, Sarajevo, 1938., 95.

  6. Isma‘il-baša al-Bagdådí, Hadiyya al-‘Årifin, V, ibid., 164.

  7. Adilović, Zuhdi ibn Bakr ‘Adilofić al-Busnawi (Zuhdija Adilović), Abraz al- Ittiûåhåti’l-‘aqådiyya ladå muslimí al-Busna wa al-Harsak min al-fatõ al-islåmí õattå al- ‘a¥r al-õåñir - ‘ard wa naqd, Rijad, 1997., str. 102. Doktorska teza; primjerak kod autora.

U novijim istraživanjima o ovom djelu, bez ikakve sumnje, došlo se do zaključka da mu je autor Bejadi-zade. Djelimične razlike među pojedinim prijepisima manuskripata su nastale od prepisivača. Bagdadi, Zirkili i Kahhala ga spominju pod naslovom: Risåla fi tafsír al-Lawå’iõ

‘alå waûh al-baõï wa as-su’ål (لاﺆﺴﻟاو ﺚﺤﺒﻟا ﻪﺟو ﻰﻠﻋ ﺢﺋاﻮﻠﻟا ﺮﻴﺴﻔﺗ ﻲﻓ ﺔﻟﺎﺳر).51

U izvorima se izvještava o dijalogu i dugim učenim raspravama između dva velika alima, Bejadi-zadea, dok je obnašao dužnost kadije u Halepu, i muftije halepskog Muhammeda Kevakibija te će tako i ovo djelo nastati kao rezultat učenih rasprava tokom njihova druženja. Iako izlaganja u djelu Sawåniõ al-Muãåraõåt djelimično ukazuju na karakter rasprave, s obzirom na povod njegovog nastajanja, što bi se opravdano moglo očekivati, ipak, u cjelini, ne inkorporira u sebi karakter netolerantnih i kontroverznih mišljenja.52


Ovo djelo se spominje i pod naslovom: Mubåõaïåt wa munåqašåt me‘a al-Kawåkibí (ﻲـﺒﻛاﻮـﻜـﻟا ﻊـﻣ تﺎﺸﻗﺎﻨﻣ و تﺎﺜﺣﺎﺒﻣ) za koje Muhibbi veli da je u

njemu sakupljena građa nastala prepiskom između Bejadi-zadea i Kevakibija i da je to istraživačima poznato.53 Turski istraživači A. Z. Izgöer i I. Çelebi su mjerodavno utvrdili da je ovo djelo poznatije pod nazivom Sawåniõ al-Muãåraõåt wa Lawå‘iõ al-Muèåkaråt fì al-‘Ulúm, kako je naprijed istaknuto.54

Ovaj manuskript se sastoji od 13 poglavlja i obrađuje sljedeće sadržaje:


  1. Kaõõåla, Mu‘ûam al-Mu’allifìn , I, ibid., 121.

  2. Izgöer & Çelebi, Beyazizade Ahmed-efendi, ibid., 56. 53 Al-Muhibbi, Õulå¥a al-Åïår, I, ibid., 181.

  1. Izgöer & Çelebi, Beyazizade Ahmed-efendi, ibid., 56.

  2. Zapravo, razmatra i daje tumačenje sljedećeg kur’anskog ajeta: “A ako vi sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite”. (Al-Baqara, 23.)

  3. Oslon mu je rasprava o sljedećem kur’anskom ajetu: “Nevjernicima se život na ovom svijetu čini lijep i oni se rugaju onima koji vjeruju. A na Sudnjem danu bit će iznad njih oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili. - A Allah daje u obilju onome kome On hoće, bez računa”. (Al-Baqara, 212.)




  1. On se, zapravo, bavi tumačenjem kur’anskog ajeta: “I reći će: ‘Da smo slušali i razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema u ognju bili’!” (Al-Mulk, 10.)

  2. Moto ove rasprave mu je kur’anski ajet: “Nezamislivo je da Milostivi ima dijete”. (Maryam, 92.)

  3. Oslon mu je kur’anski ajet: “Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan preteći, svi oni u svemiru plove”. (Ya-sin, 40.)

  4. Tretira nevedenu temu vođen smislom kur’anskog ajeta: “Kao što je bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih.- A Allah nije nepravedan robovima Svojim”. (Al-Mu’min, 31.)

  5. Bejadi-zade je za vodilju u ovoj raspravu imao kur’anski ajet: “Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musa-a svome vjerovjesniku rekli: ‘Postavi nam vladara da bismo se na Allahovom putu borili’! - ‘Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana’?- reče on. -’Zašto da se ne borimo na Allahovom putu’ - rekoše-, ‘Mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni’? A kad im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni”. (Al-Baqara, 246.)

  6. Moto mu je ajet-i kerim: “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravoga puta i razlikovanje dobra od zla...” (Al-Baqara, 185.)

  7. Tretira temu slijedeći poruku kur’anskog ajeta: “Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze.” (Al-Haûû, 29.)

Na kraju je u ovome djelu još proučavao i pitanja:

Pored izvora koji je crpio u rečenim temama koje je obrađivao, od poznatog komentatora Kur’an-i kerima Bejdavija,64 redovno se služio i djelima drugih mufessira. Također se osvrtao na leksički poredak u ajetima i isticao ljepotu nenadmašnog izraza Allahove Knjige.

Rukopis Sawåniõ al-Muãåraõåt nalazi se u Sulejmaniji biblioteci u Istanbulu, u odjeljenju bibliotečkog kompleksa “Laleli”, pod brojem 36892, ima 17 stranica (waraq), a prepisao ga je Muhammad ibn ‘Abdullatif Hanbali. U istoj biblioteci u odjeljenju rukopisne zbirke “Giresun” br. 1101 nalazi se rukopis pod nazivom Sawåniõ al-‘Ulúm fi sitta al-Funún, sa napomenom, na prvoj stranici, da se radi o djelu Risåla as-Sawåniõ. Identičan mu je rukopis Sawåniõ al-Muãåraõåt. U oba primjerka manuskripta uočava se isti raspored tema, ali se primjećuju manje razlike u objašnjenju pojedinih pitanja. Pretpostavlja se da su ove razlike nastale brojnim učeničkim bilješkama sa predavanja koje su se kasnije pripisale njihovom učitelju. Pisac je svoje stavove u vezi sa svakom od tretiranih tema rezimirao u šest tačaka. Primjetne su samo neke razlike u rezimeima na dva mjesta. Također, u Sulejmaniji biblioteci “Giresun”, br. 1102, pod imenom Risåla muta‘alliqa bi-as-Sawåniõ, postoji traktat od 2,5 folije koji se smatra uvodnim dijelom Sawåniõ al-Muãåraõåt. Također, u istoj biblioteci, u odjeljenju “Es‘ad-efendi” pod br. 37074 čuva se rukopisni primjerak traktata od 2,5 stranice pod nazivom Risåla fi qawlihi ta‘ålå: Wa in kuntum fi raybin mimmå nazzalnå ‘alå ‘abdinå, koji predstavlja jedan drugi rukopis prvoga dijela ovoga traktata. Jedan drugi primjerak manuskripta koji se nalazi u Sulejmaniji biblioteci, fond odjeljenja “Giresun”, pod brojem 1101 odnosi se pak na posljednje stranice Risåla as-Sawåniõ (fol. 18-20).65



  1. Nå¥iruddin Al-Bayñåwi, Anwår at-Tanzíl wa Asrår at-Ta’wíl, Dår al- Kutubi al-‘Arabiyya, Kairo, 1330. h.

  2. Çelebi, Imam Azam Ebu Hanife’nin itikadî görüšleri, ibid., 27-28.

  1. Risåla al-Båõiï wa al-Muûíb (ﺐﻴﻟﻤﺠاو ﺚﺣﺎﺒﻟا :ﺔﻟﺎﺳر)Ovo je poetski traktat

koji obuhvaća dvadeset tema a napisan je u formi pitanja i odgovora. Teme se najprije nude kroz pitanja a potom se daju odgovori. Ovdje se pisac bavi, također, problemima akaidske nauke u kojima proučava: Ime i Imenovani (al-Ismu wa al-Musammå), opskrba (ar-rizq), odgovornost onih koji su ograničeno sposobni (ahl al-fatra), zavjet (naèr), razumijevanje sedžde Bogu i njezin smisao. Što se tiče pitanja, Bejadi-zade ih je ugradio u 26 stihova, dok su njegovi odgovori obrađeni u 106 stihova.66

U uvodu djela (Muqaddima) Bejadi-zade kroz stihove znatno više navodi postavljenih pitanja na koja neće uslijediti odgovor, ali napominje da je, u cilju neproširivanja opsega djela, pitanja sažimao a odgovore skraćivao. Nakon što su pitanja i odgovori navođeni u stihu i problematizirana tema u sažetom obliku, detaljnija razrada izlagana je u proznoj formi. Kako je još naveo u “Uvodu”, Bejadi-zade je ovaj traktat napisao da bi odagnao vlastite teškoće, dileme i nevolje te intelektualno stagniranje koje mu je donosilo obnašanje dužnosti kad-i askera. Zato je, da bi se bar na neko vrijeme odvojio od svakodnevnih problema, pribježište nalazio u pisanju ovoga djela.67


Osim spomenutog naziva djelo je bilo još poznato i kao Al-Qa¥ída al-Låmiyya (ﺔﻴﻣﻼﻟا ةﺪﻴﺼﻘﻟا). Takav naslov dat mu je zbog završetaka stihova slovom “L” (ل). Traktat spominje i pod imenom Al-‘Aqída (ةﺪـــﻴــﻘــﻌــﻟا), jer

tretira pitanja islamskog vjerovanja. Jedan njegov rukopisni primjerak nalazi se u Sulejmaniji biblioteci u Istanbulu u odjeljenju “Laleli” br. 36891. Jednako kao što postoje cjeloviti primjerci rukopisa, također postoje i drugi rukopisni primjerci koji sadrže samo teme vezane za akaidske probleme, kao što postoje i rukopisi koji sadrže samo odgovore na postavljene probleme.68

  1. Kitåb a¥-Ôakk (ﻚﺼﻟا بﺎﺘﻛ). To je djelo koje tretira pitanja kao što su:

dokaz (õuûûa), i‘låm, qismet i bračne teme, priređeno od strane Bejadi- zadea, a koje su date kroz primjere u pisanoj formi.69 Pisac u predgovoru



  1. Ibid., 28.

  2. Ahmed Bejadi-zade, Risåla al-Båhiï wa al-Muûíb, Sulejmanija biblioteka, odjeljenje “Laleli”, Istanbul, rukopis, br. 36891, fol. 1b. Micro-film u mojoj biblioteci.

  3. Ibid., 28-29.; Izgöer & Çelebi, Beyazi-zade Ahmed-efendi, ibid., 56. 69 Mehmed Ãåhir Brúsali, ‘Uïmanli muelliflari, ibid., 258.

napominje namjeru da, dajući primjere pravila sudskog postupka na turskome jeziku, želi pomoći onima koji se tek počinju baviti kadijskom službom. Jedan rukopis se nalazi u Sulejmaniji biblioteci br. 93, u odjeljenju “Lala Ismail”,70 a drugi manuskript ovoga djela se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod br. 7222, koji je prepisao Ebu Jusuf ibn Nuri ibn Hasan Janalijavi, iz Janine u Grčkoj, sa danom

  1. zu’l-ka‘de 1182/1768.71 Djelo je napisano na osmanskom jeziku a sastoji se od 40 poglavlja.

U Ôakku se, također, nalazi zbirka sudskih formulara, presuda i šerijatskih rješenja koje je Bejadi-zade izdavao kao rumelijski kad-i asker a sakupio ih je njegov sudski pisar Îidr ibn ‘Usman. U djelu ima puno pohvala za učenost Ahmed-efendije.72

    1. Maûmú‘a fí al-Masåil al-Munta∂aba (ﺔﺒﺨﺘﻨﳌا ﻞﺋﺎﺴﳌا ﺔﻋﻮﻤﺠﻣ). Ovo djelo

predstavlja skice i bilješke koje su vjerovatno korišćene pri objašnjavanju različitih tema učenicima kao što su: akaidska pitanja - čuvena rasprava “o tri brata”73 vođena između Hasana Eš‘arija i njegovog mu‘tezilijskog


  1. Çelebi, Imam Azam Ebu Hanife’nin itikadî görüšleri, ibid., 29.

  2. Vidi: Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i persijskih rukopisa, II, ibid., Sarajevo, 1979., 947.

  3. Handžić, Bejazići, ibid., 96.

  4. Rasprava o trojici braće: Učenik Abú Õasan al-Aš‘ari pitao je svoga učitelja Abú ‘Ali al-Ûubåiya, koji je govorio da je obaveza Allaha da podari ljudima ono što je za njih dobro: - Recimo da imaju tri brata, jedan je nevjernik, drugi je pravi musliman a treći je umro kao dijete. Šta kažeš o njihovom statusu na Åhiretu? Učitelj reče: - Vjernik, dakle, ide u Džennet, nevjernik će u Džehennem a dijete je ipak negdje između njih dvojice. Al-Aš‘ari upita: - Ako dijete poželi da ide tamo gdje je otišao vjernik, hoće li mu se dozvoliti? Al-Ûubåi odgovori: - Ne, jer njemu će se reći: Tvoj brat je zaradio Džennet ibadetom i pokornošću, a ti nemaš ni ibadeta, ni pokornosti. Al-Aš‘ari nastavlja sa neslaganjem: - Ako dijete kaže: - O moj Bože, da si mi dao da poživim, poštovao bih Tvoje naredbe i zabrane! Šta bi Allah rekao? Al-Ûubåi: - Allah će reći: “Da si poživio ti bi bio nepokoran i zaradio bi kaznu. Zato što Sam to znao učinio Sam za tebe dobro što te nisam poživio.” Tada Al-Aš‘ari upita: - A ako nevjernik u tom slučaju kaže: - O moj Bože, kako Si njemu učinio ono što je za njega dobro a meni nisi? Al-Ûubåi, koji se naljutio na ova neslaganja, reče: - Tebe je zauzdao šejtan (waswasa). Al-Aš‘ari reče: - Nije mene zauzdao šejtan nego je mom Učitelju ponestalo riječi. (Vidi: Ahmed Bejadi- zade, Maûmú‘a fi al-Maså’il al-Munta∂aba , Süleymaniye Kütüphanesi, “Es‘ad- efendi”, Istanbul, rukopis, br. 1281, fol. 56a - 57a)

učitelja ‘Ali Džubåija, zatim o esenciji/biti duše (حوﺮﻟا ﺔﻴﻫﺎﻣ), karakteru snova, determinizmu (ﺮــﺒـﳉا), o slobodnoj ljudskoj volji (رﺎــﻴــﺘــﺧﻻا), viđenju Allaha,

Mi‘radžu te izlažu stavovi muslimanskih učenjaka o različitim pitanjima iz domena šerijatskog prava, tefsira, hadisa, logike i kulture dijaloga (ådåb al-munåùara). Bejadi-zade je, primijetit ćemo ako pažljivo pratimo tekst ovoga manuskripta, izbirljivo prilagao citate iz brojnih djela za teme kojima se bavio, tako da ovo njegovo djelo prestavlja svojevrsnu enciklopediju mnogobrojnih pitanja o kojima su pisali islamski učenjaci a koja podstiču istraživača na promišljanje i istraživanje. Iza svakog ci- tata naveo je izvor kojim se služio. Djelo se nalazi u Sulejmaniji biblioteci u Istanbulu u odjeljenju “Es‘ad-efendi” br. 1281.74

    1. Raså’il wa ta‘líqåt (تﺎﻘﻴﻠﻌﺗ و ﻞﺋﺎﺳر), predstavlja njegov zbornik traktata

i zabilješki.75 Postoji dosta jako uvjerenje (Bašagić, Handžić) da se ovdje radi o djelima Ebu Hanife: Al-Fiqh al-Absaã, Ar-Risåla, Kitåb al-‘Ålim i Al-Wa¥iyya, koja je Bejadi-zade pojedinačno komentirao. Postoji mogućnost, misli Handžić, da je neko sakupio određeni broj rasprava od Bejadi-zadeta i Kevakibija i da je toj zbirci dato takvo ime. Ipak, to je samo pretpostavka budući da to djelo po imenu i sadržaju Handžić ne poznaje.76 Iako se djelimičan komentar pojedinih odlomaka tih djela nalazi u Išåråt al-Maråm, prema njihovim mišljenjima Bejadi-zade je pojedinačno komentirao ova djela.77 Meni je, za sada, nepoznato da li su negdje sačuvani ovi komentari.

Da je Bejadi-zade uistinu veliki mislilac potvrđuju ozbiljna kritička mišljenja priznatih islamskih autoriteta, polazeći od Mukbilija, Muhibbija i svih drugih koji su izučavali njegova djela do našega Handžića.

Što se tiče doprinosa naših ljudi izučavanju Bejadi-zadeovog ukupnog djela, on je nedovoljan, što svjedoči i to da ga je proučavalo samo nekoliko naših autora i o tome pisali na bosanskom jeziku (Bašagić, Handžić i

Šabanović) gdje je on neznatno predstavljen. Ipak, izuzetak čini Handžić



  1. Bejadi-zade, Maûmú‘a fi al-Maså’il al-Munta∂aba , ibid. Micro-film u mojoj biblioteci.

  2. Mehmed Sureyya, Siûilli Osmaniyye, I, Istanbul, 1308-1316 h./1890- 1898, 225. U izvorima se ne navodi o kojim se traktatima radi i iz kojih disciplina. (Usp., Handžić, Bejazići, ibid., 96)

  3. Handžić, Bejazići, ibid., 96.

  4. Adilović, Abraz al-Ittiûåhat al-‘Aqådiyya..., ibid., 102.

koji se šire zanimao, kako ovim autorom i cijelom njegovom porodicom tako i ostalim učenjacima iz ugledne porodice Bejadi-zadea, kojih je u nauci bilo prisutno ukupno sedam: Hasan-efendi, Ahmed-efendi, Mahmud-efendi, Ahmed-efendi I, Hamid-efendi, Hasan-efendi II i Mustafa-efendi.78





Works of Ahmed Efendi Beyadi-zade Boshnaq



Ahmed Beyadi-zade Boshnaq has a reputation as a Bosniak classical author. He has contributed to the Aqaid, ‘Ilmu’l kalam and Shari’a law.

He was a well known scholar. In the Turkish-Ottoman Empire he occupied the highest teaching and jurisprudential positions.

It is not known that he has written any other work in the field of Shari’a law except Kitabu ‘s-sakk, which was meant for qadis who were without experience. This work analyzes the skills and arts of the profes- sion of judges; especially steps needed to handle court procedure and to keep the court documentation.

In the field of aqaid, he has written more works. Among them are El- Usulu ‘l-munife li ‘l-Imami Ebu Hanife and Isaratu ‘l-meram min ‘ibarati ‘l-Imam. His second work made him known in the field of Aqaid as well. In the first work he systematized issues recorded in Aqaid treaties of Abu Hanifa as well as Ahadith from his collection Musnada, related to Aqaid issues. In the second work he gave commentary of the first work.

In this paper another work of Beyadi-zade has been analyzed for the first time and will be presented to the scholars in Bosnia and elsewhere.

All his works, which are kept in different libraries in the world, are in the form of manuscripts. Some of them are kept in the Gazi Husrev- bey Library in Sarajevo.