Osman Lavić


ULEMANSKA I ŠEJHOVSKA PORODICA MUSLIHUDINA UŽIČANINA IZ XVII VIJEKA


Užice je palo pod osmansku upravu najkasnije 1459. godine. Imalo je status sela, sa 67 domaćinstva i pripadalo Smederevskom sandžaku. Već 1516. godine Užice se spominje u statusu kasabe kao centar istoimene nahi- je. Ovako brz razvoj i rast ima zahvaliti činjenici da se nalazilo na raskrsnici važnih trgovačkih puteva i da je osmanskoj upravi bilo stalo da izraste u značajan administrativni i trgovački centar.1

Početkom XVI vijeka Užice je postalo stjecištem učenih ljudi, mistika i derviša. Lijep i autentičan opis Užica dao je, u svojoj Sejahatnami, putopi- sac Evlija Čelebi, koji je u ovom gradu boravio 1664. godine. Ovdje donosi- mo dijelove njegovog, inače, detaljnog opisa ovoga grada.

“On je po kanunu Sulejman-hana domen (hass) paše smederevskog sandžaka, koji spada u budimski ejalet. Upravnik mu je vojvodaga s tri stoti- ne vojnika. To je ugledan kadiluk s rangom kadiluka od sto pedeset akči, u njegovoj nahiji ima sto pedeset naprednih i bogatih sela. Ima svoga muftiju, predstavnika šerifa i vrlo mnogo ajana i istaknutih ljudi.”2 Sam grad je imao 4800 kuća isprepletenih baščama, vinogradima i ružičnjacima te 34 džamije i mesdžida. Od njih ljepotom i prostranošću isticala se Alajbegova džamija, koja je pokrivena olovom, te Hasan-efendijina, Ceribašina i Namidića dža- mija. Ostalo su bili mahalski mesdžidi. Na obali Đetinje nalazila se velika zidom ograđena musala. Na tri mjesta u gradu predavalo se pravilno učenje Kur’ana, a na dva mjesta hadis. Grad ima 11 mekteba i devet tekija, dvije banje i jedan karavan-saraj, 1140 dućana, bezistan i pet kafana. Obale rijeke povezuju tri kamene i tri drvene ćuprije. Najljepša je Mehmed-agina ćuprija koja je sagrađena 1037/1627-28. godine. Na rijeci radi oko 100 mlinova. Stanovnici govore bosanski, vole strance i gotovo su svi trgovci. Za putnike u gradu postoje dva imareta: tekija šejh Hasan-efendije i kodža Mustafa-pašin


  1. Ema Miljković – Bojanić, Smederevski sandžak 1476-1560: zemlja – naselja – stano- vništvo, Istorijski institut, Beograd 2004., str. 150.

  2. Evlija Čelebi, Putopis: odlomci o jugoslovenskim zemljama, prevod: Hazim Šabanović, Svjetlost, Sarajevo, 1967., str. 384.

imaret kraj njegova hana. “Grad ima vrlo vještih knjigovezaca i majstore koji izrađuju divne tintarnice koje šalju u Stanbul.”3 Više podataka o Užicu moguće je dobiti i uvidom u osmanske izvore za ovo područje.4

U XVII vijeku Užice je postalo središtem halvetijskog reda5 sa ten- dencijom kasnijeg širenja u gradove Srbije, prema Mađarskoj i Vojvodini a donekle i Bosni.6 Ovaj period obilježili su svojim djelovanjem i učenjem mnoge ličnosti i porodice od kojih su se istakli šejh Muslihudin Užičanin sa sinovima Hasanom, Isaom i Ibrahimom, zatim Sabit Užičanin, Šejh Muhamed, Mustafa Zari, Džari Čelebi, Vusleti, Zikri i drugi.

Iako se o ovim ličnostima do sada pisalo, u prilici smo, na osnovu rele- vantnih izvora, ponuditi nekoliko novih podataka iz biografije ulemanske, ali i šejhovske porodice Muslihudina Užičanina i njegovih sinova, kao i pri- kazati njihova djela za koja se, koliko je nama poznato, do sada nije znalo.7


  1. Ibid, str. 386-388. O Užicu su još, između ostalih, pisali: Mehmed Handžić, “Miradžijja Sabita Užičanina” u: Izabrana djela, Sarajevo, 1999., knj. I, str. 651-659; Alija Nametak, “Folklor užičkih muslimana u Bosanskoj posavini”, Rad VIII kongre- sa saveza folklorista Jugoslavije u Titovom Užicu, od 6. do 10. septembra 1961. godine, str. 144-148; Hifzija Suljkić, “Prilog proučavanju prošlosti Užica iz osmanskog doba (1463-1862.)”, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, Sarajevo, 1991., br. 1, str. 35-53; Hifzija Suljkić, “Iseljavanje Muslimana iz Užica u Bosnu 1862. godine”, Glasnik Rijaseta, op. cit. br. 2, str. 161-179.

  2. Turski katastarski popis nekih područja zapadne Srbije XV i XVI vijeka. Prevod i obra- da: Ahmed Aličić, Čačak, 1984. Interesantno je da Evlija Čelebi kao ni drugi autori ne spominju medresu u Užicu, koja je, bez sumnje, postojala. Naime, na kraju rukopi- sa Minhāû al-‘ābidīn nalazi se bilješka da je ovo djelo prepisao õāfië Farõād b. al-haûû Ûa‘far b. Farõād u medresi u Užicu, u srijedu 2. džumadel-evvela 1259/ 31. maja 1843. godine (Gazi Husrev-begova biblioteka / dalje: GHB/, R- 3250, l. 121b):

ﺔﻨﺴﻟا ﰲ ءﺎﻌﺑرﻻا مﻮﻴﻟا ﰲ نيﺎﺜﻟا مﻮﻴﻟا ﺪﻌﺑ لوّ ﻻا دماﺟ ﺮﻬﺷ ﰲ غاﺮﻔﻟا ﻊﻗو ﺪﻗو ﺮﻔﻌﺟ جﺎﺤﻟا ﻦﺑ دﺎﻫﺮﻓ ﻆﻓﺎﺣ فوﺮﺤﻟا ﺐﺗﺎﻛ

ﻪﺠﻳژوا ﺔﺳرﺪﻣ ﰲ هرﺮﺣ ةﺮﺠﻬﻟا ﻦﻣ نيﺎﺜﻟا ﻒﻟﻷا ﻦﻣ ﺔﺜﻟﺎﺜﻟا ﺔﺋﺎﳌا ﻦﻣ ﺔﺳدﺎﺴﻟا ﴩﻌﻟا ﻦﻣ ﺔﻌﺳﺎﺘﻟا

  1. Osnivač ovoga reda je šayê Abū ‘Abdullāh Sirāûuddīn ‘Umar Êalwatī (umro 1397. godine). Razvio se kao ogranak suhraverdijā u zasebno sufijsko bratstvo koje karakte- rišu asketske tendencije, melamelijska tradicija i multipliciranje ovoga reda u brojne ogranke i podogranke. Bio je među najraširenijim derviškim redovima u Anadoliji i Rumeliji. Usljed svoje sunnijske orijentacije imao je veliku podršku sultana i predsta- vnika osmanske vlasti (v. Džemal Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 79).

  2. Džemal Ćejahić, Derviški redovi, op. cit. str. 103.

  3. O šejhu Muslihudinu Užičaninu do sada su, između ostalih, pisali: Sureyya Mehmed, Sicilli Osmani (SO), IV, Istanbul, 1311/1893-94., 496; Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1931., str.53; Evlija Čelebija, Putopis, op. cit. str. 388 i 289; Mehmed Handžić, „Rad bosanskohercegovačkih


Šejh Muslihudin Užičanin



Muslihudin je rođen u Užicu, po čemu je i dobio nadimak Užičanin, Užičevi, Užičeli. Mi smo se opredijelili za oblik Užičanin, koji je najčešći u našoj literaturi, mada u rukopisima preovladava oblik Užičevi (Užičawī). Ocu mu je bilo ime Bāyazग़d al-Harsaklī, koji je, također, bio šejh. 8 Idžazet za tarikat dobio je od halvetijskog šejha Bali-efendije u Sofiji, gdje je inače boravio duže vrijeme i postao zamjenikom (êalífa) ovoga sufije.9

Silsila šejha Muslihudina Užičanina prema jednom rukopisu10 izgle- da ovako:


muslimana na književnom polju“ u: Izabrana djela, op. cit. knj. I. str. 344; Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., 247-248; Džemal Ćehajić, Derviški redovi … op. cit. str. 106.

  1. Ime oca, Bāyazīd al-Harsaklī, do sada nije bilo poznato. Spominje ga Muslihudinov sin Ibrahim kao prepisivač djela Mabāriq al-Azhār fī šarõ Mašāriq al-anwār koje se čuva u GHB; R-8497, list 349a:

تيﻮﻠﺨﻟاو ﺎﺒﻫﺬﻣ ﻲﻔﻨﺤﻟاو اﺪﻟﻮﻣ ﲇﻜﺳﺮﻬﻟا ﺪﻳﺰﻳﺎﺑ ﺦﻴﺸﻟا ﻦﺑ ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﺦﻴﺸﻟا ﻦﺑ ﻢﻴﻫاﺮﺑا ... ﺪﻳ ﲆﻋ ... مﺎتمﻻا ﻊﻗو ﺪﻗ

ﺎﻜﻠﺴﻣ

te njegovi unuci kao vlasnici rukopisa Õaqā’iq ad-Daqā’iq (Nacionalna i univerzitet-

ska biblioteka Bosne i Hercegovine; Rs 196, list 1a):

ءﻪﺒﺼﻗ ﰲ اﻮﻧﺎﻛ ﺚﻴﺣ ﺪﻳﺰﻳﺎﺑ ﻦﺑ ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﻦﺑ ﻢﻴﻫاﺮﺑا ﻪﺘﺒﻧا ﺪﻤﺤﻣو ﻢﻴﻫاﺮﺑاو ﻲﻗﺎﺒﻟا ﺪﺒﻋ ﺎﻬﺒﺣﺎﺻ ﻖﺋﺎﻗد ﻖﺋﺎﻘﺣ بﺎﺘﻛ اﺬﻫ

1102 ﺔﻨﺴﻟ لوّ ﻷا ﻊﻴﺑر هﺎﻣ ﰲ اﺮﻳﺮﺤﺗ ﻪﺠﻴﻨﻳﺎﺟ

Unuk Muslihudina Užičanina, prepisavši djelo Kāfī fī al-manãiq u Bursi, u kolofonu

rukopisa naveo je punu lozu porodice Užičanin:

“A ja, siromašni rob Božiji, Ibrāhīm b. Ibrāhīm aš-šayê al-Bosnawī b. Bāyazīd b. aš-šayê Muôliõuddīn b. Muõammad al-Êorasånग़ (...) u četvrtak, 1. muharrema 1115/17. maja 1703. godine (GHB, R-5170, l. 61b; Zejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, London–Sarajevo, 1999., sv. V, 3333):

ﺔﻨﺴﻟ ﺦﻳرﺎﺗ ﰲ ... نيﺎﺳﺮﺨﻟا ﺪﻤﺤﻣ ﻦﺑ ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﺢﻴﺸﻟا ﻦﺑ ﺪﻳﺰﻳﺎﺑ ﻦﺑ يﻮﻨﺳﻮﺒﻟا ﺦﻴﺸﻟا ﻢﻴﻫاﺮﺑا ﻦﺑ ﻢﻴﻫاﺮﺑا ىرﻮﻟا ﺮﻘﻓأ ﺎﻧأو

ماﺮﺤﻟا مﺮﺤﻣ ﺮﻬﺷ ﻦﻣ مﺎﻌﻟا ةﺮﻏ ﰲ ﺲﻴﻤﺨﻟا مﻮﻳ ﰲ ... ﻒﻟأو ﺔﺋﺎﻣو ﴩﻋ ﺔﺴﻤﺧ

Handžić na jednom mjestu pogrešno navodi ime oca Nuruddin (Mehmed Handžić,

Izabrana djela, op. cit. sv. I, str. 234.)

  1. Šayê Bālī, mistik, plodan pisac i glasovit učenjak svoga vremena. Obrazovanje je stekao u Istanbulu i rodnom gradu Sofiji, gdje je i umro 959/1552. godine. Između ostalog napisao je: Šarõ fu¥ū¥ al-õikam, Risāla-i qañā wa qadar, Maûmū‘a an-na¥ā’iõ, Manëūma-i vāridāt, i druga (vidi: Džemal Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 104).

  2. Silsile-nāme mašāyiê raõmatullāh ‘alayhim aûma‘īn, (GHB; R-6647, 2; Mustafa Jahić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Sarajevo-London, 2003., sv. XII, 7484,2).

    1. Õañrati ‘Alī (umro 661.), 2. Õasan al-Baôrī (umro 728.), 3.

Õabīb ‘Aûamī (umro 768.), 4. šayõ Dāvūd Ãā’ī (umro 800.), 5. Ma‘rūf

Karhī (umro 815.), 6. Sar’ī Saqaãī (umro 855.), 7. Ûunayd Bagdādī (b. Muõammad b. Ûunayd, Abū Qāsim, al-Qawārīrī, umro 910.), 8. Hamšādī Dināwarī (Aõmad b. Muõammad, Ebū al-‘Abbās, umro 951.), 9. šayê Muõammad Bakr, 10. Qāñī ‘Umar Bakr, 11. Abú Naûīb Suhrawardī (umro 1168.), 12. Quãbuddīn Abharī (Abū Rāšid, umro 1177.), 13. Ruknuddīn Muõammad Naûāši, 14. Šihābuddīn Maqtūl (Yaõyā b. Õabaš b. Amīrik as-Suhrawardī, umro 1191.), 15. Sayyid Ğamāluddīn, 16. šayê Ibrāhīm,

17. šayê Zāhid Ÿīlānī, 18. Aê Muõammad ‘Azīz (umro 1378.), 19. šayê ‘Umar Êalwatī (Ëāhiruddīn, umro 1397. u Cezariji - Sirija), 20. Aêi Miram ‘Azīzuddīn (umro 1409.), 21. Ôadruddīn (Êiyārī, umro 1455.), 22. Sayyid Yaõyā (Širwānī, umro 1463.), 23. šayê Pīrī (Maõmad Bahāuddīn Arzanûānī, 1474.), 24. Ûamāluddīn Čalabī (šayê Ûamāl Êalwatī, umro 1494.), 25. Qāsim Čalabī, 26. šayê Bālī-efendī (Ôofyalī, umro 1552.), 27. šayê Kurd-efendī Tatīrbazārčaklī (umro 1587.), 28. šayê Muôliõuddīn Užičawī (umro 1642.).11

U Užicu je bio oko pedeset godina šejh, vaiz i predavač hadisa i tef-

sira.


Umro je 1052/1642. godine i pokopan u Užicu u posebnom tur-

betu.12 Bio je istaknuti pobornik halvetijskog tarikata, džemalijskog (ûamāliyya) ogranka i osnivač tekije u Užicu.13 Znameniti šejhovi iz naših krajeva kao što su: šejh Ahmed b. Mustafa el-Mostari,14 šejh Ibrahim Bistigi15 iz Sarajeva i šejh Hasan Ka’imi16 iz Sarajeva bili su njegovi


  1. Postoji više verzija ovih silsila halvetijskog reda. (Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Sarajevo, 1979., II, 896,13; Ismet Kasumović, Ali-dede Bošnjak i njegova filozofsko-sufijska misao, Sarajevo, 1994., str. 55; Džemal Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 106).

  2. Evlija Čelebi spominje da je zijaretio njegov mezar kada je boravio u Užicu (Putopis, op. cit. str. 389).

  3. Džemal Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 104.

  4. Aõmad b. Muôãafā Mu’aèèin-zāde al-Mostārī, umro poslije 1686. godine (vidi: H. Šabanović, Književnost, op. cit. str. 349-350).

  5. Šayê Ibrāhīm Bistrīgī, sarajevski muftija, osnivač tekije halvetijskog reda u Sarajevu i prvi njen šejh, rođen oko 1599., a umro u Sarajevu 1665. godine. (Džemal Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 89.)

  6. Õasan Kā’imī, pjesnik, mistik, šejh Sinanove tekije, rođen u Sarajevu, umro u Zvorniku 1691. godine (Džemal Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 140-141).

učenici ili pak muridi njegovih sinova Hasana i Isaa.17 Tako je Ahmad

b. Mustafa al-Mostari na kraju djela Enīsul-wā‘ëīn zapisao: “Završio je pisanje i sastavljanje ovog djela, najponizniji Božiji rob, Mostarac Ahmed, sin Mustafin, pristaša svoga šejha i vodiča Hasan-efendije i Isa-efendije i njihova oca Muslihudin-efendije Užičanina u mjesecu ša’banu 1089/1678. godine.”18

U narodu je uživao veliki ugled i mnogi su ga smatrali evlijom. Malo je sačuvano njegovih djela. Naime, u literaturi se navodi da je napisao jedan traktat o ispravnosti glasnog zikra i zajedničkog obreda (sam‘a) kod sufija (Risāla fī taõqīq aè-èikr al-ûahrī wa sam‘a a¥-¥ūfiyya).19 Do danas nije pronađeno ovo njegovo djelo.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u kodeksu označenom kao R-4719, na trećem mjestu, nalazi se prijevod ili komentar djela iz islamskog vjero- vanja pod naslovom Tarûama risāla u¥ūl ad-dīn20, koje je, sa perzijskog na turski jezik preveo šejh Muslihudin Užičanin.21 Djelo nema uobičajenu hamdelu ni uvodni dio na osnovu kojeg bi ga mogli identifikovati dok je na kraju, također, nepotpuno. Govori o osnovama vjere (uôūluddīn), Božijim svojstvima (ôifātullāh) i lijepim imenima (asmā’ul-õusnā).

Djelo se nalazi na listovima 88b-95b, veličina rukopisa 195 mm x 145 mm, 19 redaka na jednoj stranici, pisano nasta‘líq pismom, crnim


  1. Dž. Ćehajić, op. cit. str. 106.

  2. GHB, R- 590. Zejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Sarajevo, 1991., sv. III, 2262, str. 226.

ﻦﺴﺣ هﺪﺷﺮﻣو ﻪﺨﻴﺷ ﱃا بﻮﺴﻨﳌا ىرﺎﺘﺳﻮﳌا ﻰﻔﻄﺼﻣ ﻦﺑ ﺪﻤﺣأ ﱃﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟا دﺎﺒﻋ ﺮﻘﺣأ ﺪﻳ ﲆﻋ ﻪﻔﻴﻨﺼﺗو ﻪﻘﻴﻤﻨﺗ ﻦﻣ غاﺮﻔﻟا ﻊﻗو ﺪﻗ

نﺎﺒﻌﺷ ﺮﻬﺷ ﰲ ﻒﻟأو ينﻧﺎثمو ﻊﺴﺗ ﺔﻨﺳ ىﻮﺠﻳژﻻا ﻢﻫﴎ سﺪﻗ يﺪﻨﻓأ ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ماﻫﺪﻟاو وأ ىﺪﻨﻓأ ﴗﻴﻋو ىﺪﻨﻓأ

  1. Mehmed Handžić, Književni rad, op. cit. str. 32; Hazim Šabanović, Književnost, op. cit. str. 248.

  2. Djelo je kataloški obrađeno u VIII svesku Kataloga rukopisa GHB: Mustafa Jahić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa; Sarajevo-London, 2000., sv. VIII, 5127, 3 str. 395. Pored toga, šejha Muslihudina nalazimo kao vakifa rukopisa iz tesavufa na perzijskom jeziku: Haso Popara, Katalog arapskih turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa; Sarajevo-London, 2004., sv. XIII, 7780, str. 547.). Ovo ukazuje da je posjedovao vlastitu biblioteku koju je učinio vakufom.

يﻮﺟژوأ يﺪﻨﻓأ ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﺦﻴﺷ ﻒﻗو

  1. Na l. 88a nalazi se bilješka slijedeće sadržine: “Ovu risalu, u vezi sa osnovama vjere, preveo je šejh Muslihudin nastanjen u kasabi Užice, neka se na njega i na sve nas izlije Božija milost:

ينﻌﻤﺟأ ﺎﻨﻴﻠﻋو ﻪﻴﻠﻋ ﻪﻠﻟا ﺔﻤﺣر ﻪﺠﻳژوا ءﻪﺒﺼﻗ ﰲ ﻦﻛﺎﺴﻟا ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﺦﻴﺸﻟا ﺎﻬﻤﺟﺮﺗ ﻦﻳﺪﻟا لﻮﺻﺎﺑ ﺔﻘﻠﻌﺘﻣ ﺔﻟﺎﺳﺮﻟا هﺬﻫ

مﺎتم ﺖتمّ

ينﻤﺣاﺮﻟا ﻢﺣرأ ﺎﻳ ﻚﺘﻤﺣﺮﺑ

mastilom slabijeg kvaliteta koje je, na mnogim mjestima, u dodiru sa vlagom, razljeveno. Papir je tamnobijel, deblji, glat, sa vodenim znakom, evropskog porijekla.


Šejh Hasan b. Muslihudin Užičanin



Poslije smrti oca, mjesto šejha u halvetijskoj tekiji u Užicu preuzeo je njegov najstariji sin šejh Hasan. Prije preuzimanja dužnosti šejha tekije, Hasan je službovao u Požegi (potpisan kao al-Požaġawī), gdje je, 1048/1638. godine prepisao djelo Kitāb al-ûawāhir. U kolofonu ovoga rukopisa zapi- sano je: “Prijepis ove knjige završen rukom slabašnog roba Božijeg Hasana, sina Muslihudinovog, iz Požege, 1. džumadel-evvela 1048/1638. godine.”22 Evlija Čelebi ga je 1074/1664. godine zatekao na položaju šejha halvetijske tekije u Užicu. Bio je, kao i otac, veoma učen, ugledan i cijenjen u svojoj sredini i šire. “On je prvak reda (pišuvay-i tarik) i jedan je od onih koga smatraju posvećenim (awliyā’) i jednim od učenih ljudi svoga doba. Svugdje je čuven, a među muridima opštepoznat kao Šejh.“23 Šejh Hasan je, pored tekije, izgradio džamiju i imarethanu “gdje se ujutro i uveče daje jelo bespla- tno imućnim i sirotinji”.24 Čelebi navodi da je imao 40 000 murida i da je u svojoj tekiji predavao pravilno učenje Kur’ana (taûwīd) i islamsku tradi- ciju (‘ilm al-õadīï). Hasan-efendi je, prema tarihu koji je, povodom njegove smrti, spjevao Mustafa Zari Užičanin, umro 1078/1668. godine25 (Milli Kütüphane, Ankara, FB 302).

Poput mnogih mislilaca svoga vremena, šejh Hasan je našao za potrebno da, u formi jedne kratke risale na arapskom i pisma koje je uputio Ibrahimu Roznamedžiju26 na turskom jeziku, razmatra pitanje konzumi-


  1. Kasim Dobrača, Katalog arapskih..., op. cit. sv. II, 1248, str. 375:

ﰲ ﻰﺤﻀﻟا ﺖﻗو ﰲ ﺖﺒﺴﻟا مﻮﻳ ﰲ ﺮﻳﺮﺤﺘﻟا ﻊﻗو ... يﻮﻏژﻮﺒﻟا ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﻦﺑ ﻦﺴﺣ دﺎﺒﻌﻟا ﻒﻌﺿأ ﺪﻳ ﻦﻣ بﺎﺘﻜﻟا اﺬﻫ ﻢﺗ ﺪﻗ

ﻒﻟأو ينﻌﺑرأو نﺎثم ﺔﻨﺴﻟ لوّ ﻷا ىدماﺟ ةﺮﻏ

  1. Evlija Čelebi, op. cit. str. 386.

  2. Ibid; str. 388.

  3. (Milli Kütüphane, Ankara, FB 302, l. 126b).

  4. Risalu, sličnog sadržaja, šejh Hasan-efendi je poslao u vidu pisma Ibrahimu Roznamedžiji. Ovu risalu smo pronašli u medžmu-i rukopisa koji se čuva u Istanbulu (Istanbul buyukšehir belediyesi Ataturk Kitapliûi; 795/15). Ispisana je na l. 124b- 125b. Naslov risale glasi:

رﺪﺗرﻮﺻ بﻮﺘﻜﻣ كيوﺪﺗا لﺎﺳرا ﻪﻳ يﺪﻨﻓأ ﻢﻴﻫاﺮﺑا ﻲﺟ ﻪﻣﺎﻧزور ﻩﴎّ

سﺪﻗ يﺮﻠﺗﴬﺣ يﺪﻨﻓأ ﻦﺴﺣ ﻲﺨﻴﺷ ﻪﺠﻳژوا

ranja kahve i duhana, iznoseći argumente o njihovoj štetnosti. 27

Risala na arapskom jeziku se nalazi u kodeksu rukopisa R-9697, u rukopisnoj zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke, pisana na margini dje- la na istu temu, od nama nepoznatog autora. Na listovima je, naknadno, grafitnom olovkom, stavljena folijacija l. 111a-112b. Veličina kodeksa je 210 x 145 mm a samog teksta risale 165 x 50 mm. Papir je tanak, glat, sa vodenim znakom, evropskog porijekla. Tekst je ispisan nasêi pismom, cr- nim mastilom, slabijeg kvaliteta, koje je, na mnogim mjestima, u dodiru sa vlagom, razljeveno. Listovi imaju kustode. Nema podataka o prepisivaču,

godini ni mjestu prijepisa. Naslov risale napisan na početku: ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺷ ءﻪﻟﺎﺳر

يﻮﺠﻳژوﻷا يﺪﻨﻓأ

Prijevod sa arapskog jezika smo uradili prema navedenom kodeksu

koji je bio u vlasništvu muftije u Tešnju ‘Alī Riñā-a, 1285/1870. godine.28


Tema je ista, mada je ova risala koncipirana drugačije u odnosu na onu na arapskom jeziku. Naime, šejh Hasan-efendi dokaze o zabrani kahve potkrepljuje drugim ajetima i hadisima te se odlučnije i kritičnije suprotstavlja konzumiranju kahve i duhana. Ibrahim Roznamedži je porijeklom iz Nevesinja. Odgojen je na carskom dvoru, gdje je radio na poslovima sređivanja carske blagajne. Kasnije je služio u spahijskoj kan- celariji a 1621. godine postao je mukabeledžija a kasnije prvi roznamedžija. Umro je 1047/1637. godine. Bio je obrazovan i cijenjen od sultana Murada IV (vidi: Evlija Čelebi, Putopis..., op. cit. str. 415, bilješka 78.)

  1. Inače, kahva se prvi put u Osmanskom carstvu javlja za vrijeme sultana Selima I (1512-1520.) a njena masovnija primjena bilježi se u periodu vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566). Prva kafana u Istanbulu spominje se 1554. godine. Sultan Murat IV je, poslije jednog požara 1633. godine, od koga je izgorjela jedna petina Istanbula, izdao ferman kojim se zabranjuje pijenje kahve i pušenje duhana, prijeteći onome ko prekrši ovu naredbu, čak i ubistvom. Više o ovome vidje- ti: Nevena Krstić, Mustafa Ibn Muhammad al-Aqhisari (Pruščanin): „Rasprava o kafi, duvanu i pićima“, Prilozi za orijentalnu filologiju (dalje: POF), Sarajevo, 1974., vol. 20-21/1970-71., str. 71-74.

  2. Õāfië ‘Alī-ef. Riñā, bio je muftija u Tešnju. Na početku 1287/1870. godine imao je dva sina: Mesuda i Sakif.-ef. Smailbegovića, koji su, također, bili muftije u istom gradu. (Vidi: Bošnjak, XIV, 1904., br. 13, str. 2.

TRAKTAT ŠEJHA HASAN-EF. UŽIČANINA


U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!



Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv! (59: 10)29

Zatim, pošto sam uvidio da se većina dana- šnjeg svijeta povodi za prohtjevima i novotarijama u vjeri, da je ogrezla u grijesima i porocima, da su ljudi - u zavisnosti od stepena narušenosti urođene im zdrave naravi i otuđenosti duhovnih vrijedno- sti od ”višeg svijeta” - skloni onome što je zabra- njeno, a zabranjeno je samo zato da bi što bolje očistili dušu i približili se Uzvišenom Allahu, jer grijesima i strastima onečišćenom dušom - kada se otrgne od svoga (duhovnog) svijeta i padne nisko

- zavladaju načela popuštanja, tako da im postane, ne samo sklona nego i blagonaklona, duboko vjerujući da je to jedino pravo uživanje za koje se vrijedi boriti i zbog koga treba mrziti svakoga ko ga zabranjuje te da ih se većina ne samo upustila u konzumiranje ”frango”30 kahve i duhana nego i u njihovo odobravanje do te mjere da tvrde da ni u Kur’anu ni u bilo kom drugom izvoru, nema nika- kva dokaza o njihovoj zabranjenosti, latio sam se posla na detaljnoj obradi31 ove teme i navođenja nekih dokaza koji nedvosmisleno govore da su oni (kahva i duhan) strogo zabranjeni (haram).


  1. Prijevode ajeta uzeli smo prema: Kur’an s prevodom, preveo Besim Korkut, Sarajevo, 1989.

  2. Pod ovim pojmom se, uglavnom, podrazumijevalo sve što dolazi sa zapada, iz Evrope (voće, povrće, stvar, predmet, i sl., vidi više: Olga Zirojević, “Oko naziva frenk i latin”. POF, Sarajevo, 1978-79., vol. 28-29; str. 375-385).

  3. Umjesto izraza ءﺎﻘﺴﺘﺳﻻ u originalu pogrešno stoji izraz ءﺎﻔﻴﺘﺳﻻ.

Iako skromnog znanja, uz Allahovu pomoć i uputu, a On mi je, kao divan zaštitnik, dovoljan.

Prvo ću, kao dokaz o zabrani kahve, navesti ajet u kome Uzvišeni Allah veli: Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i baciće- mo ga u Džehennem - a užasno je on boravište! (1:115)

Komentarišući ovaj ajet, veliki islamski učenjak imam al-Baydawi32 tvrdi da on nedvosmisleno upu- ćuje na to da je neslaganje sa jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka strogo zabranjeno, budući da je Uzvišeni zaprijetio žestokom kaznom svakome ko se suprotstavlja Poslaniku i slijedi put drugih, a ne put vjernika. Dakle, zabrana se odnosi i na pušenje i na konzumiranje kahve, pojedinačno ili oboje zajedno.

Drugo: Argumentacija onih koji odobravaju33 kahvu nije tačna, jer se za onoga ko pije vino i jede34, slobodno može reći da zaslužuje propisanu kaznu (al- õadd).35

Treće: Neslaganje sa jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka je strogo zabranjeno, bez obzira na to da li ono za sobom povlači ili ne povlači i neke druge zabrane. Dakle, ako je mimo njihovog puta slijeđenje tuđeg zabranjeno, onda je slijeđenje njihova puta oba- vezno (wāûib). Drugim riječima, neslijeđenje njihova puta onome ko za njega zna je strogo zabranjeno, a ako je tako, onda je i neslaganje sa njihovim jednoglasnim mišljenjem (muõālafa al-iûmā‘) zabranjeno. Prema tome, ovo je dokaz da je i kahva zabranjena, budući da


  1. Komentator Qur’ana ‘Abdullāh b. ‘Umar b. Muõammad b. ‘Alī aš-Šírāzī al-Bayñāwī, umro u Tibrizu, 685/1286. ili 692/1292. godine.

  2. U originalu riječ ﺢﺒﻘﻳ se ne može uklopiti u kontekst. Vjerovatno bi trebalo da stoji

ﺢﺼﻳ.

  1. Nejasno, vjerovatno greškom prepisivača napisana riječ ﱪﺨﻟا koja se značenjem ne

može uklopiti u kontekst teksta.

  1. Õadd (õadd m. õudūd) doslovno znači granica, prepreka. U ovom slučaju označava šerijatsku kaznu za učinjene prekršaje kao što su: preljuba, klevetanje žene, konzumi- ranje alkohola, razbojništvo i krađa.

je nije bilo, kako u doba Poslanika, a. s., tako ni u doba njegovih drugova (zamān aô-ôaõāba), tabi‘i- na i tabi‘ tabi‘ina r. a.,36 kao ni u generacijama poslije njih, sve do kraja devetog stoljeća (po Hidžri), kada se prvi put pojavila37 i kada su imami toga vremena izdali odgovarajuće fetve o zabrani njene upotrebe.

Znaj da konzumiranje kahve predstavlja slijeđenje puta onih koji nisu vjernici i da je sli- jeđenje puta onih koji nisu vjernici zabranjeno. Na osnovu gore navedenih dokaza o zabrani samog neslaganja s jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka, da se zaključiti da je konzu- miranje kahve zabranjeno. Dakle, ona je zabra- njena jer njeno konzumiranje podrazumijeva slijeđenje puta onih koji nisu vjernici i, kako je utvrđeno, disharmoniju s mišljenjem većine islamskih učenjaka. Ona je, također, potencijal- na snaga grijeha, budući da, bez ikakva razloga i nužne potrebe, dovodi do neslaganja sa prvim generacijama muslimana (as-salaf ). Zato je lakše suprotstavljati se njima (zagovornicima kahve) nego prvim generacijama muslimana, a i kako bi se, ne daj Bože, Njegovim robovima koji su nam donijeli uputu i na njenom putu tako snažno insistirali, i moglo suprotstavljati.

Međutim, u ovo nesretno vrijeme, vrijeme pokvarenih ljudi (zamān fasād an-nās), pojave novotarija u vjeri (ëuhūr al-bid`a) i svakoja- kih grijeha i nevaljalih djela, o ovome malo ko vodi računa. U tom smislu su i riječi Uzvišenog

Allaha: Ako bi se ti pokoravao38 većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili. (6:16)


  1. Druga i treća generacija poslije smrti poslanika Muhammeda, a.s.

  2. O pojavi kahve vidi bilješku br. 27.

  3. U originalu je ispuštena riječ ﻊﻄﺗ iz kur’anskog ajeta.

Iako se prvenstveno odnosi na nevjernike, ovaj ajet može se odnositi i na grješnike (ahl al- ma‘āôī), budući da se iz konteksta rasprave o ovoj temi razumije da je motiv zabrane općepoznato načelo o nagrađivanju i kažnjavanju.

(Četvrto): Pored iznesenog, postoje nepo- bitni dokazi da kahva, bez ikakve sumnje, spada u štetne, a ne korisne stvari, kako tvrde spomenuti bolesnici koji su imali nesreću da njome budu iskušani. Dakle, ona je u osnovi štetna samim tim što je za nju (u izvorima Šerijata) rečeno da je zabranjena.

Što se tiče štetnosti kahve po mentalno i fizičko zdravlje čovjeka, ona se ogleda u tome što onoga ko se na nju navikne - u slučaju da je ne popije u uobičajeno vrijeme - redovno spopada- ju glavobolja, nervoza, od šejtana izazvan nagon zijevanja i pomućenost zdravog rasuđivanja. U to smo se uvjerili bezbroj puta, promatrajući mnoge osobe koje su se odale konzumiraju kahve, zbog koje njihov fizički izgled, žutilo i blijedilo lica odaju bolest, umjesto da zrače zdravljem i vital- nošću.

(Peto): Ovdje treba napomenuti i to da odavanje kahvi razara čovjekove moralne vrije- dnosti i u njima sije klicu licemjerstva, iz kojeg se izrađa nemar u obavljanju strogih vjerskih dužnosti (farzova i vadžiba), koji, opet, vreme- nom dovodi do njihovog izostavljanja i konačno do darmara i anarhije u poretku svijeta.

(Šesto): Pored navedenog, konzumiranje

kahve izaziva izobličavanje izgleda čovjekove glave i lica; dviju najprepo- znatljivijih stvari, na kojima najbolje dolaze do izražaja njegove osobine i Bogom mu dana ljepota. Izobličavanje izgleda bilo koje od ove dvije stvari predstavlja povredu Božije svetosti i poricanje Njegovih blagodati, a to je, bez sumnje, strogo zabranjeno.

Sve što vodi u haram, samo je po sebi zabranjeno (õarām). Prema tome, zabrana duhana je dokazana. Što se, pak, tiče zabrane poricanja Božije blagodati, o tome Uzvišeni veli: …budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti. (14 : 7)

Dakle, za grijeh poricanja, kao zabrani o kojoj je gore bilo više riječi, zaprijećeno je žestokom kaznom.

(Sedmo): Što se tiče zabrane izobličavanja lica, šayõ Abū Bakr b. Isõāq - Allah mu se smilovao - u jednoj predaji navodi da je Vjerovjesnik,

s. a. v. s., rekao: ”Ne preinačujte (svoja) lica, jer je čovjek stvoren na sliku Milostivog!”39 U vjerodostojnoj predaji (ôaõīõ) stoji da je Vjerovjesnik, s.

a. v. s., savjetujući jednog ashaba o tome kako će se ponašati, rekao: ”Kad kolješ, kolji lijepo i uljudno, a kad ubijaš, ubijaj ljudski i izbjegavaj lice, jer je Allah stvorio čovjeka na sliku Svoju”,40 tj. na sliku Svojih imena i atributa, kao što su život (al-õayāt), znanje (al-‘ilm), volja (al-irāda), moć (al-qudra) itd.41


Šejh Isa b. Muslihudin Užičanin



Isa je bio drugi sin Muslihudinov. Naslijedio je starijeg brata šejha Hasana u halvetijskoj tekiji i nastavio sve njegove aktivnosti. Ahmad b. Mu- stafa al-Mostari na kraju jednog rukopisa kaže da ga je prepisao u kasabi Užice u tekiji šejha šejhova Isaa 1097/1686. godine.42 Nakon imenovanja muderisom 1087/1676. godine predavao je na više uglednih medresa do



  1. Prenosi Tabarani od Ibn Omara: Maûma‘ az-Zawâ’id, 12330.

  2. Prenosi Abū Hurayra: Musnad Aõmad b. Õanbal.

  3. U rukopisu GHB, R-3462 na l. 53b-57b nalaze se razne bilješke, između ostalog i hadisi koji govore o zabrani konzumiranja duhana i drugih opojnih sredstava. U jednoj od tih bilješki se kaže da ih je sakupio šejh Hasan b. Muslihudin Užičanin

(ىﻮﺠﻳژﻻا ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﻦﺑ ﻦﺴﺣ ﺦﻴﺸﻟا ﻪﺟﺮﺣا). Inače, rukopis je prepisan rukom drugog

prepisivača 10811671/. godine (Haso Popara i Zejnil Fajić, Katalog arapskih, turskih,

perzijskih i bosanskih rukopisa, London-Sarajevo, 2000., sv. VII, 4227,3, str. 23.). On je, također, bio i vlasnik rukopisa al-Fawā’id añ-ñiyā’iyya (Mustafa Jahić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, London-Sarajevo, 1999., sv. VI, 4007, str. 328).

  1. Mehmed Handžić, „Nekoliko dragocjenih rukopisa u Krađozbegovoj biblioteci u Mostaru“, Glasnik Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice, II, Sarajevo, 1934., br. 12, str. 639.

1102/1690. godine kada je preuzeo dužnost munle u Bosni.43 Šejh Isa je umro 1105/1693. godine u Sarajevu.44 Na margini jedne molbe (vidi prilog br. 1) za pomoć koju je bosanski valija 1103/1691. godine uputio Porti na- lazi se bilješka (za vrijeme Isa-efendije, Užičanina, kadije Sarajeva).45 Prema ovom dokumentu, navod Džemala Ćehajića, koju donosi na osnovu drugog izvora, da se Isa Užičanin, nakon upada austrijske vojske i čestih ratova de-


  1. Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci... , op. cit. str. 35.

  2. I Mehmed Surayya navodi Isa-a Bosnevija kao munlu Bosne koji je umro 1105/1693. godine; SO III, 611-612. Sejfullah Kemura u vakufnami Sahtijandži Hadži Mahmudova mesdžida u Sarajevu spominje Isaa kao sarajevskog kadiju pred kojim je, na zahtjev stranke, izvršeno očitovanje i zabilježeno u sidžil 1103/1691. godine. (Sefuddin Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, Sarajevo, 1913., str. 284-285).

  3. Sadržaj molbe glasi: “Ulema, dobri ljudi, sirotinja i nejaki iz grada Sarajeva su uputili mahzar kako slijedi: Prije sedam-osam godina, na kraju borbe sa prokletim neprijate- ljem, neke su tvrđave, kasabe i sela pale u nevjerničke ruke, a one koji su ostali, plja- čkaju na nečuven način. Mi smo do sada, u borbi sa neprijateljem, potrošili (žrtvova- li) sve što smo imali. Ima nekoliko godina kako svake godine vlada suša i nerodica, pa smo, zbog toga, jako osiromašili i onesposobljeni.

Međutim samo iz gore spomenutog grada treba da se digne hiljadu i pet stotina nefera strijelaca i da se rasporede na mjestu gdje je potrebno obezbijeđenje, tako je naredio bosanski valija predočivši carski ferman, po kome se ima toliko uputiti nefera.

Kada je, nedavno zamoljeno arzom da, iz samilosti prema ovoj beznačajnoj pokrajini, pruži pomoć u ratnoj opremi, a da nas se oslobodi da sabiremo toliko nefera jer ih ne možemo toliko sabrati, mi smo te obaveze oslobođeni, s tim da se sami borimo sa neprijateljem u slučaju napada, sa svim sposobnim suvarijama i pirade neferima, pa nas se na to (sakupljanje) ne može prisiliti prema muafnami koju prilažemo. Ovu muafnamu nama je dao Muhamed-han iz obzira prema ovoj sirotinji i ona je ostala na snazi.

Ove godine je zatražano iz ovog vilajeta dvije-tri hiljade janjičara i segbana za Beograd, a ova porušena pokrajina ne može to da dadne, jer je postala neopoziva vojna dužnost da se štite i čuvaju preostale ruševine naseljenih tvrđava i gradova, jer prijeti opasnost da ih neprijatelj pregazi. Ova dužnost pada na nas nejake - i to kao dug prema vjeri i državi.

Stoga se moli Porta da blagovremeno pošalje gore spomenutom valiji sve što je potrebno za obezbijeđenje i za ratovanje u novcu i askerima. Ujedno se moli da ih se oslobodi od davanja segbana kao što je to i prije bilo. U tom smislu se dostavlja ovaj arz-i ilam, a Porta će donijeti daljnja naređenja.

Napisano 1003. godine (bez potpisa). (Orijentalni institut u Sarajevu: Zbirka ANU BiH, 121, 88 prijevod: Abdulah Polimac; GHB: Turski dokumenti /arhiva/; sv. II, 200-201).

vedesetih godina 17. vijeka, odselio u Bursu, gdje je držao predavanja sve do smrti 1712.,46 teško je održiva.

Šejh Isa Užičanin je priredio kraću risalu na arapskom jeziku iz obla- sti tesavvufa. Prepisivač je na početku risale crvenim mastilom ispisao:

ﺔﻌﺳاو ﺔﻤﺣر ﱃﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟا ماﻬﻤﺣر يﺪﻨﻓأ ﻦﻳﺪﻟا ﺢﻠﺼﻣ ﺦﻴﺸﻟا ﻦﺑ يﺪﻨﻓأ ﴗﻴﻋ ءﻪﻟﺎﺳر

”Risala Isa-efendije, sina šejha Muslihudin-efendije, neka im se Allah

smiluje obojici.”

Autor se obraća sufijama upućujući ih na potrebu obrazovanja u vjeri i striktnog primjenjivanja Šerijata (lā yūûadu al-‘išq wa al-maõabba illå fī aš- šarī‘a wa bi aš-šarí‘a, list 39b).

Risala se nalazi u rukopisnoj zbirci GHB u kodeksu br. R-8984 na

  1. 39b-49b. Ispisana je ta‘liq pismom, sitnim slovima, lijepim rukopisom. Papir tanak, glat, tamnobijele boje, sa vodenim znakom, evropskog pori- jekla. Tekst je uokviren debljom zlatnom i dvjema tankim crnim linijama. Na kraju risale autor kaže: ”Ispisao sam ove listove oslanjajući se na Allaha, citirajući relevantna djela kao što su Ihja47, al-Ma‘arif48, Maw‘iza al-Wa‘izin49 i druga, uz dodavanje onoga što mi je u tom trenutku palo na um, kako bi se time mogli koristiti bogobojazni, uz dovu Allahu da mi se smiluje i oprosti mi grijehe.” Risalu, a vjerovatno i cijelu medžmu’u vještom rukom i lijepim rukopisom prepisao neki Sulaymān, bez navođenja godine i mjesta prijepisa

(l. 49b): نماﻴﻠﺳ هﺪﻴﺒﻋ يرﻘﻔﻟا


Šejh Ibrahim b. Muslihudin Užičanin



Trećem sinu šejha Muslihudina bilo je ime Ibrahim. Srećemo ga kao prepisivača više djela. Na osnovu mjesta u kojima je prepisivao rukopise zna-


  1. Ismail Belig, Gǘldeste-i-riyaz-i urefa ve vefeyat-i-danišveran, No-264 (prema: Džemal

Ćehajić, Derviški redovi, op. cit. str. 107).

  1. Iõyā al-‘ulūm ad-dīn (Oživljavanje vjerskih znanosti). Kapitalno djelo iz oblasti tesavvufa. Napisao Muõammad b. Muõammad b. Aõmad aã-Ãūsī, aš-Šāfi‘ī al-Ġazālī, umro 505/1111. godine.

  2. al-‘Awārif al-Ma‘ārif. Jedno od temeljnih djela iz oblasti islamskog misticizma.

Napisao na arapskom jeziku ‘Umar b. Muõammad b. ‘Abdullāh b. Muõammad b. ‘Abdullāh b. ‘Ammawayh al-Qāršī, at-Taymī al-Bakrī as-Suhrawardī Šihābuddīn, Abū Hafs, rođen 539/1144. a umro 632/1234. godine. Djelo je prvi put štampano u Egiptu 1293/1876. godine na margini Gazalijina Ihyaa.

  1. Maw‘iëa al-Wā‘iëīn. Napisao Waliyyuddīn al-Lāčiqī (Õ. Ê. II, 1909.)

mo da je boravio, vjerovatno u cilju školovanja, u Kairu i Istanbulu i da je službovao kao imam Sinan-begove džamije u Čajniču. Po mjestu službo- vanja poznat je i kao Ibrahim Čajničanin.50 Imao je tri sina: Abdulbakija, Muhammada i Ibrahima, koji su se potpisali kao vlasnici jednog rukopisa koji im je ostao iza oca u naslijeđe.51 Na osnovu naprijed citirane bilješke njegovog sina Ibrahima na kraju rukopisa R-5170 (GHB, V, 3333, v. ovdje bilješku br. 8) zaključujemo da je nastavio porodičnu tradiciju i bio šejh hal- vetijskog tarikata.

Ibrahim se istakao kao prepisivač nekoliko djela iz raznih oblasti: Ovdje ih navodimo hronološkim redom:

Miftāõ al-‘ulūm iz stilistike;






  1. Muhamed Ždralović, “Ibrahim Čajničanin”, Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja, Zagreb, XIV/2005., br. 71-72, str. 63.

  2. Ovo je djelo Haqā’iq daqā’iq. Njegovi vlasnici (!) su ‘Abdulbāqī, Ibrāhīm i Muõammad, sinovi (!) Ibrāhīm-efendije, sina Muôliõuddīna, sina Bāyazīda, dok su bili u kasabi Čajniče mjeseca rebiul-evvela 1102. godine (originalni tekst u bilješci br.8).

- Õāšiya ‘alā dībāûa al-muêta¥ar fī fann al-ma‘ānī – glosa na uvodni dio komentara djela Talêīô al-miftāh iz stilistike.52


Tradiciju prepisivanja djela nastavio je i njegov sin Ibrahim. Prepisav- ši jedan rukopis (GHB, R-5170, sv. V, 3333) u Bursi potpisao se navodeći punu svoju lozu: Ibrāhím b. Ibrāhīm aš-šayê al-Bosnawī b. Bāyazīd b. aš- šayê Muôliõuddīn b. Muõammad al-Êorasānī, 1115/1703. godine (v. bi- lješku br. 8).

U XVIII vijeku došlo je do pogoršanja stanja muslimana u Srbiji. Požarevačkim mirom iz 1718. godine dio Srbije pripao je Austriji i musli- mani su se iz tih dijelova morali iseliti. Poslije toga veliki progon muslimana iz Srbije desio se za vrijeme austro-turskog rata 1788-1791. godine i za vri- jeme Karađorđeva ustanka 1804-1813. godine. To iseljavanje je trajalo sve do šezdesetih godina XIX vijeka kada su 1862. godine muslimani napustili posljednja četiri grada u Srbiji među kojima je bio i Užice.53 Za iseljenike iz Srbije osmanska vlast je podigla u Bosni dva potpuno nova grada koji su po sultanu Abdulazizu nazvani Azizijje-i bala i Azizijje-i zira, tj. Gornja i Donja Azizija. Za kratko vrijeme ovi gradovi su prozvani Šamac (Gornja Azizija), odnosno Orašje (Donja Azizija). Doseljenicima je dodijeljena zemlja i bili su oslobođeni narednih dvadeset godina svih poreza s ciljem da čuvaju granicu od austrougarske vojske. Interesantno da je ovu odluku ispoštovala i Austro-Ugarska monarhija i nije stanovnike ova dva grada opterećivala sa porezima dok nije istekao taj rok.54


Zaključak



Ulemanska i šejhovska porodica Muslihudina Užičanina i njegova tri sina, Hasana, Isaa i Ibrahima, svojim djelima i radom obilježila je skoro


  1. Svi rukopisi osim djela Mabāriq al-azhār fī šarõ mašāriq al-anwār i ad-Durar al-Mu¥ãafawiyya fī šarõ al-‘Awāmil an-naõwiyya nalaze se u Orijentalnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu a navedeni su prema: Ždralović Muhamed, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo, 1988., sv. II, str. 59-60. Djelo Mabāriq al-azhār fi šarõ mašāriq al-anwār nalazi se u rukopisnoj zbirci GHB, R-8497, a ad-Durar al-Mu¥ãafawiyya fī šarõ al-‘Awāmil an- naõwiyya nalazio se u zbirci rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu br. 1880/2.

  2. Mehmed Handžić, op. cit. str. 657-659.

  3. Alija Nametak, Folklor užičkih muslimana u Bosanskoj posavini, op. cit. str. 143-144.

jedno stoljeće u tadašnjem Užicu. Obrazovani u najvećim centrima, Kairu i Istanbulu, i produhovljeni tarikatskim djelovanjem uživali su veliki ugled u svojoj sredini, pa i šire. Pripadnost i propagiranje halvetijskog reda nije im smetalo da se uključe u sve segmente tadašnjeg društva i da, kao kadije, šejhovi, vaizi, imami, pisci, prevodioci, komentatori i prepisivači djela na svim orijentalnim jezicima, reaguju na devijacije društva u kojem su živjeli. Svojim ukupnim radom i djelom potvrdili su sunijsku orijentaciju halvetij- skog reda i aktivan odnos prema životnim izazovima te temeljnu postavku da pripadati derviškom redu znači dobro poznavanje Šeriata, njegovu pri- mjenu u praksi i njegovu nadogradnju sa pojačanim zikrom i povremenim osamljivanjem radi duhovnog jačanja. Utrli su put kasnijim misliocima koji su potekli iz ovoga grada, kao što su šejh Muhyuddin, Sabit Užičanin, Ibra- him Zikri i drugi.




Ključne riječi: Užice, Halvetije, Derviški redovi




Summary

Muslihudin Užičanin Family of Ulama and Sheikh from the XVII century The Ulamas and Sheik family of Muslihudin Užičanin and his three

sons, Hasan, Isa, and Ibrahim, with their deeds and work marked almost one century in then Užice. Educated in the biggest centers Cairo and Istanbul, and through taricat influence, they enjoyed great respect in their region and elsewhere. Belonging and propagating the halvetic order did not prevent them from participating in all segments of that society, and as a kadi, sheyk, vaiz, imamas, writers, translators, commentators and copy- ists of works on all oriental languages, they reacted on deviation in society in which they lived. With their complete work and deeds they confirmed their Sunni orientation of the halvetic order. With their active relation toward challenges of time in which they lived in and belonging to a dervish order meant good knowledge of Shariat and its use in everyday life. They made a path for others thinkers from this town like shayk Muhyuddin, Sabit Užičanin, Ibrahim Zikri and others.


Prilog br. 1

Molba koju je bosanski valija 1103/1691. godine uputio Porti.

Na margini nalazi se bilješka “za vrijeme Isa-efendije, Užičanina, kadije Sarajeva”.