286 Ocjene i prikazi

uočava se veliko razumijevanje i pedantnost koje su dragomani posjedovali prilikom sređivanja dokumentacije koju su tematski klasificirali kao, npr: ručna pisma turskih sultana, izvještajna pisma, vjerovna pisma, bolnice, trgovački sporovi, poklisari u Carigradu, poklisari u BiH, umorstva iz zasjede, turska državna blagajna, koža, stoka, ljudska hrana, konzuli, carske kapitulacije, gusari, kapetanije, merdžani, Konavle, trgovina u Osmanskom carstvu, Beograd, Stolac, Skadar, Sofija, Skoplje, Tripoli, dubrovački bro- dovi, šef finansijske uprave u Bosni, dizdari osmanskih tvrđava, kadije, naib kadije, akreditivna pisma poklisara, prodavač soli u Gabeli, vino, ulje, proso, priznanice na danak, glavni drumovi, pristaništa u Osmanskom carstvu, plo- vidba, izaslanici turske vlade, malikane, panduri, robovi, latinski redovnici u Osmanskom carstvu, carinarnica, turski komisar na Pločama, granice, carina, porez, namet i slično.

U vrijeme kada je Hazim Šabanović dao opis dokumenata dubrova- čkog arhiva konstatovao je da su dokumenta bila podijeljena na sekcije po vrstama pojedinih dokumenata te da su se u tim sekcijama nalazili svežnjevi dokumenata u originalu i prevodu (neki na italijanskom a neki na srpsko- hrvatskom).¹

Navedene klasifikacije osmanskih dokumenata i njihovi prijevodi ili kratki sadržaji koje su sačinili dragomani te njihova obrada ključni su kao velika pomoć i olakšanje za razumijevanje i prezentaciju navedene građe. Stoga spomenuti dragomani i bezimeni marljivi redaktori prevoda i regesti zaslužuju pažnju i zahvalnost onih koji dolaze nakon njih.

Najstarije dokumente iz dubrovačke zbirke koji se odnose na 15. i 16. stoljeće uvrstio je u svoju zbirku Turski spomenici Gliša Elezović. On je dao precizne prevode navedenih dokumenata in extenzo sa veoma detaljnim i preciznim bilješkama. Tek od sultana Mehmeda II nalaze se akti pisani na osmanskom. Pored Gliše Elezovića u Arhivu su vršili istraživanja i ukazivali na njegov značaj naši orijentalisti poput Sulejmana i Fehima Bajraktarevića, Hazima Šabanovića, Seida Traljića, Rize Muderizovića, Derviša Korkuta, Vladislava Skarića i drugih kao i brojni drugi historičari i osmanisti koji su istraživali i pisali nakon njihovog doba. Na sređivanju arhivske građe u Dubrovniku značajno je radio Fehim Efendić, čiji je rad Dragomani i kan- celarija turska u Dubrovniku objavljen u Kalendaru Gajreta 1940. godine, i koji je time što je opisao sadržaj knjiga koje su vodili dragomani posebno

1 H. Šabanović, Turski dokumenti Državnog arhiva u Dubrovniku, POF XII-XIII, Sarajevo, 1965., str. 121-151.

Ocjene i prikazi 287

skrenuo pažnju na ovu vrijednu zbirku, a istovremeno i ukazao na mogu- ćnosti njenog korištenja za širi krug istraživača osmanske historije, pored orijentalista. Dubrovački arhiv, odnosno dokumenti navedenog arhiva bili su predmet interesovanja i za mnoge evropske autore kao što je Fiedrich Kraelitz, Gustav Flügel, Friedrich Giese, Nicolaas Hendrik Biegman i drugi. Pitanje odnosa Dubrovnika i Osmanlija zaokupljalo je brojne autore veoma obimnih djela kakvi su Vinko Foretić, Lujo Vojnović, Vuk Vinaver, Ivan Božić, Toma Popović i mnogi drugi. Iako brojna djela o odnosima Osmanlija i Dubrovnika obiluju historijskim činjenicama, ne sadrže upeča- tljivost i vjerodostojnost izvornog govora dokumenata.

U tom smislu, kao nadopuna nekim opširnim analizama i sintezama, dobro dođe djelo tipa ovog djela autora Vesne Miović koje vraća na izvornu građu i pomaže stvaranju autentičnog doživljaja historije. Od 1397. godine, kada je sultan Bajezit I dozvolio Dubrovčanima da mogu trgovati po njego- vom carstvu, izdat je veoma veliki broj fermana i povelja raznih osmanskih sultana kojim se to pravo potvrđuje kao i brojni drugi fermani koji ukazuju na razna pitanja međudržavnih odnosa. Autor gore spomenutog djela dono- si u uvodnoj studiji cjelovite tekstove nekih fermana koji govore o odnosima Osmanlija i Dubrovčana. Najbrojniji dokumenti su oni koji se odnose na pitanje dubrovačkog harača te na pitanje zaštite dubrovačkih trgovaca koji su prolazili osmanskim teritorijem i njihovih povlastica, osobito onih koje su se odnosile na zaštitu proizvodnje i trgovine solju. Dok su u dijelu knjige u kojem su donesene kratke regeste dokumenti poredani hronološki, a ne tematski, dotle je u uvodnoj studiji uspješno sačinjena prezentacija pojedinih značajnih sultanskih dokumenata tako da na taj način grupirani dokumenti sami govore o dobro uočenim i klasificiranim problemima koji su činili bit osmansko-dubrovačkih odnosa. Sami sultanski spisi otkrili su suštinu tih odnosa, a metodologija autora kojom su ti odnosi rasvijetljeni, koja bi se mogla definirati kao „govor sultanskih spisa“, pokazuje se vrlo uspješnom i mnogo efektnijom od dugih historijskih naracija i osobnih konstrukcija te prenošenja i prepričavanja mnogo rabljenih informacija pretakanih iz djela u djelo. Na 135 stranica teksta kombinovanog sa faksimilima sultanskih fer- mana i njihovim tekstom u prevodu slikovito su se ukazala osnovna pitanja osmansko-dubrovačkih odnosa koja su se odnosila na dubrovački harač, carine i namete na trgovačku robu, pravo na slobodnu i sigurnu trgovinu, imovinskopravni položaj dubrovačkih trgovaca na osmanskom području i pravni položaj osmanskih trgovaca na dubrovačkom području, monopol

288 Ocjene i prikazi

na prodaju dubrovačke soli osmanskim podanicima, monopol dubrovačke luke na međudržavni trgovački promet, pravo na lov koralja u osmanskim vodama, pravo na uvoz osmanske hrane, osobito žitarica, prevoz osmanskih putnika i robe dubrovačkim brodovima i drugo. Uz pitanja ekonomske prirode koja su bila primarna i kao takva ležala u suštini tih odnosa i pitanja njihovog pravnog definiranja, autorica je skrenula pažnju i na sekundarni nivo tih odnosa koji je uključivao probleme oko razmjene ratnih zaroblje- nika u Dubrovniku, pitanje Dubrovnika kao mjesta utočišta robova i ratnih zarobljenika odbjeglih s osmanskog područja, pravo na zaštitu od razbojnika i otmičara, pravo na skrb za bosanskohercegovačke katolike, zaštitu dubro- vačkih bogomolja u Osmanskom carstvu i slično. Ona je, također, ukazala na dokumente koji upućuju na uvažavanje koje su Dubrovčani ukazivali Osmanlijama kroz, npr., praksu topovske salve i proslave u čast novoposta- vljenih sultana te na dokumente iz kojih se vidi podrška u određenim perio- dima osmanskim pobjedama i osmanskoj politici kroz činjenicu postojanja dubrovačke špijunaže za Osmanlije.

Na taj način klasificirani i tematizirani dokumenti odslikali su suštinu osmansko-dubrovačkih odnosa bez opterećenosti rada mnoštvom činjenica iz događajne historije. Navedena uvodna studija, brojni faksimili u kolo- ru sultanskih fermana i povelja te kratke regeste sultanskih dokumenata omogućavaju čitatelju neposredan kontakt sa značajnim dijelom osmanske historije koji obuhvata period od 1458-1805. godine.

Azra Gadžo-Kasumović