je pjesnik osebujnog pjesničkog stila, čiji se pjesnički svijet bez suvišne pjesničke patine bavi čovjekom u univerzumu i koji će, bez sumnje, potaknuti čitatelja na promišljanje o univerzumu kao vidljivom odrazu čovjekove duhovne zbilje. Njegova pojava je utoliko zanimljivija stoga što se ističe svojom poetskom osobnošću u plejadi osmanskih pjesnika 18. stoljeća. Da bismo razumjeli njegov pjesnički opus, nužno je dati širi književni okvir - u svjetlu poststrukturalnog pristupa - to jest sagledati društveni, filozofski i umjetnički kontekst u kojem je Hatem stasavao u pjesnika.

Na društveno-političkom planu to je bio izrazito turbulentan period, stagnacija se osjećala na političkom, vojnom i ekonomskom planu, sultani su svrgavani državnim udarima, kriza je posebno pogađala niže društvene slojeve tako da su krizni procesi u unutarnjim strukturama počeli da izjedaju Carstvo. Svi pokušaji da se nešto unaprijedi propadali su i Osmanska država je 18. stoljeće završila nemoćnija nego što ga je dočekala.² Na društveno-kulturnom planu u prijestolnici se dešavaju zanimljive graditeljske, umjetničke i kulturne aktivnosti. Euforički uzlet doživljava Istanbul u periodu lala (1718 - 1730), kako ga je imenovao pjesnik Jahja Kemal. U prijestolnici je formirana štamparija, grade se palate i parkovi po ugledu na evropske palate i parkove, te šetališta i paviljoni po ugledu na isfahanske i pariške, kao i brojna izletišta sa šadrvanima i česmama, travnjacima za izletnike iz običnog naroda i to sve po naredbi Velikog vezira. U uzavreloj atmosferi, u proljeće pravile su se zabave u sarajima i baščama, šetalo se po baščama lala i zumbula, a noću pod svjetlošću svijeća i svjetiljki. Svi sultani iz ovog perioda bavili su se umjetnošću i imali svoje umjetničke mahlase. Na zabavama su i ljeti i zimi učestvovali poznati muzičari i pjesnici. Pjesnici su recitovali svoje kaside, gazele i šarkije posvećene raznim ličnostima. ³ Lala, koja je ranije donesena iz Austrije i Egipta u vrijeme Murata IV i uzgojena u Istanbulu, bila je vrlo omiljen i tražen cvijet.⁴ Stoga je cvijet lale ili tulipana postao nezaobilazni simbol poetike tog vremena.

2. Vidi više: Yılmaz Öztuna, Büyük Osmanlı Tarihi: Osmanlı Devleti'nin siyasî, medenî, kültür, teşkilât ve san'at tarihi, Istanbul, 1994., c. IV, str. 418-488, c. V, str. 5-79; Dimitri Kicikis, Osmanlijsko carstvo. Beograd, 1999., str. 85-100.

3. Vidi: Istorija Osmanskog carstva. Ed. Rober Mantran, Beograd, 2002., str. 319-345; Cambridge History The Later Ottoman Empire, 1603-1839, svezak 3. Ed. Suraiya N. Faroqhi, Cambridge, 2008., str. 481-520; Dana Sajdi, Ottoman Tulips, Ottoman Coffee: Leisure and Lifestyle in the Eighteen Century., London, 2007.

4. Lala se kao cvjetna vrsta toliko umnožila tako da su lukovice iz Holandije i Širaza nakon ukrštanja dosegle broj od 639 vrsta lala. O njima su se pisale rasprave, a cijena pojedinih raritetnih vrsta je utvrđivana carskim proglasom. Vidi: Büyük Türk Klasikleri svezak IV, str. 194.

Protivno društveno-političkim turbulencijama i na unutarnjem i na vanjskom planu, za književnost 18. stoljeća može se reći da nije preživljavala velike promjene. Na početku 18. st. poetska dominacija se pripisuje pjesniku Nabiju, a kasniji period su obilježila dva velika pjesnika: Nedim i šejh Galib.⁵

Kriza koja se osjećala u Carstvu na specifičan način je utjecala na književnost: razvijala se u dva oprečna pravca, dok su se jedni predavali hedonizmu i pisali poeziju u njegovom okrilju, drugi su se otisnuli u mistički svijet tesavvufa. Među ovim prvim se svakako ističe Nedim (1681-1730), za čiju popularnost historičari književnosti navode da je jedan od njenih razloga njegova vizura ugode i radosne predanosti uživanjima kojima je gledao na svijet oko sebe. Njegova filozofija razdraganosti i hedonizma je pridobila veliki broj pristalica među tadašnjim pjesnicima: Kami, Sejid Vehbi, Nejli i drugi koji su pored poezije u maniru Nabija počeli pisati u maniru Nedima. Na drugoj strani, potpuno nezainteresirani za ovakav književni manir, svoju poeziju pišu pjesnici poput Osman-zadea Tajiba, Nazima, Nahifija, Hatema i Esrar-dedea. Na kraju stoljeća pojavio se i šejh Galib sa sasvim osobenim pjesničkim stilom. Jedna od značajki poetskog stila ovog perioda je „lokalizam“ - ranije već u 17. stoljeću pripisivan Nabiju i Sabitu - koji je u narednom stoljeću intenziviran tako da pjesnici lale devri u kasidama, gazelima, tarihima i šarkijama ne opisuju neke imaginarne prizore i vrtove, niti Širaz i Bagdad, već opisuju Bosfor i živopisni život Istanbula sa njegovim ljepoticama, događajima, zabavama, ramazanima, bajramima. Svi događaji iz tog perioda su ušli u divane pjesnika sa Nedimom na čelu.⁶ Poezija nije više bezlična, lirika dobiva drukčija značenja koja moraju imati izvjesnu dubinu, široku imaginaciju i prefinjenosti u jezičkom izrazu. Zanimljivo je da poetika počinje da polahko izmiče krutim pravilima klasične divanske poezije. To je vidljivo kod pjesnika već spočetka stoljeća, dok s Nedimovom lirikom to uzima maha. Tako se poetička načela tokom 18. stoljeća polahko mijenjaju, gube na krutosti i otvaraju kvalitativnim promjenama poetskih imaginacija.⁷

Među drugim književnim značajkama ovog stoljeća je zastupljenost poetskih formi šarkije, tariha i nazire. Skoro svaki pjesnik se ogledao u sastavljanju tariha o velikim i malim događajima: od podizanja novih i popravki starih objekata, proslavi bajrama i ramazana, stupanja na prijesto sultana i vezira, rađanja prinčeva, održavanju čuvenih gozbi pa do zaruka

2. Başlangıcından Günümüze Kadar Büyük Türk Klasikleri 4/13, Istanbul, 1986., 193.

3. Vidi: Stanford J. Shaw, History of the Ottoman Empire and Modern Turkey. Empire of the Gazis: The Rise and Decline of the Ottoman Empire 1280-1808, svezak 1, Cambridge, 1976.

4. O književnim kretanjima u 18. stoljeću vidi: Başlangıcından Günümüze Kadar Büyük Türk Klasikleri 4/13, Istanbul, 1986., 193-200.

uglednika svoga vremena. Tarih, u formi kaside ili kratke i nešto duže kit'e, obavezan je dio divana svakog pjesnika. Šejh Galib je bio mevlevijski šejh i napisao je 68 tariha što svjedoči da se izbliza interesirao za događaje oko sebe.⁸ Što se tiče poetskog izraza, za razliku od teškog i kitnjastog jezika sebk-i hindija iz 17. stoljeća, jezik je jednostavniji, izbjegavaju se apstraktni izrazi i pretenciozna upotreba perzijskih i arapskih izraza u pjesmama.⁹

Bilješka o pjesniku

U prvoj polovini 18. stoljeća živio je i naš pjesnik Hatem. Međutim, iako se školovao i jedan dio života živio u Istanbulu, njegov filozofski i pjesnički put je bio omeđen drugim geografskim tačkama. Za njega književni historičari ističu da „jedan od malobrojnih pjesnika kod kojeg se ne osjeća utjecaj Nabija i Nedima je šejh Ahmed Akovalizade, autor je malog sređenog divana u kojem se nalazi 170 gazela. Njegov divan je štampan na 101 stranici u Istanbulu“.¹⁰

Hatem nije bio pjesnički bard koji je slijedio književnoumjetnički trend, naprotiv on je bio učenjak, sufija i pjesnik koji je izoštrio svoju poetsku vizuru iz ugla tesavvufa kao svog filozofskog određenja. Do sada o njegovom životu, naučnom i književnom opusu nije bilo ozbiljnijih analiza, opservacija i interpretacija književnih kritičara.¹¹

Ahmed Hatem Bjelopoljak (Aqovalizade) (umro 1168./1754. godine) sin je Osmana Šehdi-efendije Bjelopoljaka, hadžegana carskog divana, a unuk Mehmeda Salim-efendije Kadića iz Bijelog Polja (tur. Aqova).¹² Nije poznato gdje se rodio i odrastao Ahmed Bjelopoljak, ali se zna da je visoke škole završio u Carigradu, a zatim otputovao u Misir i Hidžaz i tamo boravio neko vrijeme. U Meki je dobio dozvolu, iršad, od nakšibendijskog šejha Ahmeda Džurjanija (Ahmad Yakdastī Ğuryānī), koji ga je i uveo u nakšibendijski tarikat.

Godine 1168/1754. bio je naimenovan za kadiju u Larissi (Yenişehir) u Grčkoj, gdje je i umro. Turski pjesnik Belīg, njegov učenik iz Jenišehira, napisao je elegiju (mersiyya) u kojoj, između ostalog, kaže: Na ovaj prolazni

2. Ibid., str. 198.

3. Ibid., str. 199.

4. Ibid., str. 357.

5. O Hatemovom pjesničkom izrazu više u: Sabaheta Gačanin, Lingvostilistička analiza perzijskog divana Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, doktorska disertacija, rukopis u Orijen- talnom institutu u Sarajevu.

6. Ovaj podatak je on sam dao u bilješci na kraju kaside o ahlaku na arapskom jeziku: hadim beni adem Aqovalizade Hatem. Vidi: M. Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, str. 13.

svijet neće doći niko njemu sličan, nitko tako slavan u egzaktnim i mističnim naukama, a posljednji stih ove elegije sadrži datum njegove smrti: Resul-e ekreme Ahmed efendi hemgivar olsun/Neka Ahmed-efendija bude susjed časnog Božijeg Poslanika (1168./1754/5).¹³

Bio je veoma obrazovan, isticao se kao dobar poznavalac raznih disciplina islamskih nauka. Navode da je bio i odličan kaligraf, što potvrđuje diploma kod poznatog kaligrafa Hattata Emir-efendije. Poznavao je dobro sva tri orijentalna jezika, a na arapskom je čak držao i predavanja. Iz oblasti šerijatskog prava napisao je komentar na čuveno djelo Mulṭaqā al-abḥur Ibrahima Halebija, iz oblasti leksikografije komentar poznatom rječniku Tuhfe-i Šāhidī, iz oblasti matematike komentar djelu Al-lum‘ al-Faradīya. Iza sebe je ostavio i uređen divan pjesama na osmanskom, perzijskom i arapskom jeziku. Njegov Divan je bio veoma cijenjen i često prepisivan što svjedoči veliki broj prijepisa njegovog Divana u bibliotekama širom svijeta¹⁴, a i činjenica da je njegov Divan vrlo rano bio (1248/1832) litografisan u Istanbulu. Napisao je na osmanskom jeziku i jednu manzumu moralno- didaktičkog sadržaja, koja nije prepisivana u sastavu Divana i na koju je sam pjesnik kasnije napisao komentar.¹⁵ I on je u duhu svoga vremena pisao tarihe i pohvalnice. Jednu kasidu je posvetio sultanu Mahmudu (1730-1754)¹⁶. U narodu je ostala poznata njegova pjesma (šarkija): U tebe je srce moje ludo, u tebe je...¹⁷

Poetička načela Hatemove poezije

Na koji način oblikuje poetiku jedan sufijski pjesnik a pogotovo šejh (za kojeg se pretpostavlja da je kao muršid dosegao viši duhovni stupanj). El-Gazali nam veli da je mistikova temeljna svrha u tome da prosegne kroz zastor pričina izatkan snagom osjetila i ljudskog razuma, da opaža s onu stranu fizičkog svijeta i na taj način iskuša istinu, bit postojanja, koja je, zauzvrat, mogući iskustveni aspekt Boga.¹⁸ Svojom poezijom Hatem je

2. Ibid., str. 14.

3. British Museum OR 7119; Istanbul Üniversitesi Ktb., T. 1274, 2823, 394/1, 2825, 381, 2882; Millet Ktb. , ‘Ali Emiri Manzum eserler Ms. 125; Süleymaniye Ktb., Mihrišah Sultan Ms. 373; Selimiyye Ktb., SYEK Ms. 2185 i brojni drugi rukopisi širom svijeta.

4. U Istanbulu se nalazi njen autograf (Süleymaniye Ktb., zbirka Ašir-efendi), kao i prijepis rukopisa sa autorovim komentarom (Süleymaniye Ktb., zbirka Laleli).

5. Sultan Mahmud je bio poznat među sultanima kao kompozitor i pjesnik pod mahlasom Sebkatî. Što se tiče njegovih državničkih aspiracija, principijelno je smatrao da primat u njegovoj upravi treba da ima reorganizacija državnoupravnog aparata i vojske, a tek potom druge oblasti u državi.

6. Büyük Türk Klasikleri 4/13, str. 357.

7. Vidi: El-Gazali, Niša svjetlosti. Prijevod i predgovor E. Karić. Zagreb, 1995., 83-88.