ANALI
GHB
2011;
40
(32)
Gornjovakufski
prepisivači
orijentalnih
rukopisa
Ahmed Mehmedović
Gornji Vakuf)“14/19“
GORNJOVAKUFSKI PREPISIVAČI ORIJENTALNIH RUKOPISA
U periodu osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, od 1463. do 1878. godine, u našoj zemlji djelovalo je više stotina prepisivača orijentalnih rukopisa, od kojih se neki mogu označiti kaligrafima. Većina prepisivača djelovala je u centrima poput Sarajeva, Banja Luke, Mostara, Travnika, ali su i manje sredine dale značajne posle- nike na tom polju, pa tako i Gornji Vakuf (Uskopje, Uskoplje). S obzirom na brojnost prepisiviča i kvaleteta njihovih rukopisa skoro da bi se moglo govoriti o "gornjeva- kufskoj prepisivačkoj školi".
U ovom radu zastupljeni su nama poznati prepisivači orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa, evidentirani i opisani njihovi rukopisi koji su nam bili dostupni, naročito oni iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. U Gornjem Vakufu dje- lovalo je više od pedeset prepisivača orijentalnih rukopisa od kojih smo izdvojili dvadeset i jednog, a ostale, manje značajne, samo spomenuli. Među njima je bilo pre- pisivača koji su imali veoma lijep rukopis, koji su ukrašavali neke svoje radove i koji se mogu pridružiti kategoriji prepisivača koje možemo označiti kaligrafima. Takvi su bili: Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić Uskopjevi, Sulejman ibn Muhammed, Muhammed Rušdi ibn Derviš Husejn Hadžiabulić, Abdullah ibn Salih, Šit-efendija Ruždić...
Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić bio je kaligraf sa diplomom, a bio je učenik u kaligrafiji Ismaila Zihnija Konjičanina, a ovaj učenik Egipćanina koji je živio u Sarajevu, Hasana al-Vefaija al-Misrija.
Najraniji nama poznati prepisivač iz Gornjeg Vakufa bio je Husejn, mu'allim, koji je 1605. godine prepisao djelo Hasana Kafije Pruščaka Hadiqa as-sala. Neki gornjevakufski prepisivači djelovali su i tokom 19. stoljeća.
Ključne riječi: Gornji Vakuf, rukopisi, prepisivači, Uskopje.
Tokom osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini i neposrednoj okolini djelovalo je mnogo prepisivača rukopisa na orijentalnim jezicima, a nekoliko desetina njih mogu se okarakterizirati i kao kaligrafi. Kao što je poznato, prvi rukopisi na našem tlu nastali su oko polovine 15. stoljeća. Od tada pa doskora trajala je živa prepisivačka aktivnost na našim prostorima. Naši kaligrafi i
iluminatori dali su značajan doprinos islamskoj kaligrafiji i iluminaciji1 bez koje se, opet, ne može ni zamisliti ukupna svjetska umjetnost. Razumije se, najviše rukopisa nastalo je u centrima poput Sarajeva, Mostara, Banje Luke, Travnika, ali su se, nenadano, i neke manje sredine izdvojile kao centri kali- grafske i prepisivačke djelatnosti u nas. Spomenut ćemo samo neke od njih: Trebinje, Ljubinje, Livno, Duvno, Tešanj, Zvornik, Prusac, Gračanica, Gra- dačac, Maglaj, Jajce, Gornji Vakuf.
Gornji Vakuf nemoguće je zaobići kad je u pitanju kaligrafija i prepisiva- nje orijentalnih rukopisa, skoro da bi se moglo govoriti i o gornjovakufskoj kaligrafskoj školi. U toj bosanskoj kasabi djelovalo je više od trideset prepisi- vača rukopisa na sva tri orijentalna jezika, od kojih neke možemo svrstati i u bosanskohercegovačke kaligrafe.2 O njima će u ovom radu biti riječi. Neki od njih su svoje rukopise ukrašavali 'unvanima i arabeskama te su, na taj način, dali doprinos našoj likovnoj umjetnosti. Većina rukopisa koji će ovdje biti spomenuti čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci što dodatno uvećava našu obavezu da o njima pišemo.
Za pretpostaviti je da je većina od njih pohađala medrese, neki Gazi Husrev-begovu ili Gazi Husrev-begov hanikah, a neki lokalne medrese poput Lončarice u Travniku, Miralemove u Donjem Vakufu i druge. Samo za jednog od njih znamo da je kaligraf s diplomom i da je učio pred Ismailom Zihnijem Konjičaninom, al-Vafāʼījevim učenikom. Riječ je o Sulāymānu b. Ibrāhīmu Ḥağiabūlīju (Hadžiabuliću), plodnom gornjovakufskom kaligrafu i prepisiva- ču orijentalnih rukopisa.
Da spomenemo samo neke: Abdurrahman Hattat, kaligraf iz druge polovine 16. stoljeća, djelovao u Istanbulu, Ferhad Bošnjak, minijaturista s kraja 16. stoljeća, Hasan Bošnjak, minijaturist iz 16. stoljeća, Iskender-i Bosna, minijatursit s kraja 16. stoljeća, Kasim Bošnjak, minijaturist iz sredine 16. stoljeća, Mehmed Bošnjak, minijaturist iz sredine 16. stoljeća, Osman Nakaš, najbolji osmanski minijaturista iz 16. stoljeća, sa 110 minijatura ulustrirao Hunernamu, djelo u kojem je prikazan život i djelovanje sultana Sulejmana Veličanstvenog, Sinan, sin Muhammedov Bošnjak, prepisao Hunernamu 1584. godine, Nesuh Matrakči, pisac i minijaturista iz 16. stoljeća, Salih Fahir, kaligraf i pjesnik iz 18. stoljeća, djelovao kao pisar u dvorskoj kancelariji u Istanbulu, Šaban (Ejjubi Mu'ezzini), istaknuti kaligraf ta‘līq pisma iz 17. stoljeća i drugi. Svi su oni djelovali u Istanbulu. Vidi o njima: Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb, 1931; Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo, 1967. i dr.
O gornjovakufskim kaligrafima i prepisivačima orijantalnih rukopisa pisali su: Đoko Mazalić u djelu Leksikon umjetnika BiH, (Sarajevo, 1967.); M. Hadžijahić-M. Mujezinović, u radu Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa, (Gornji Vakuf 1971); Hajrudin A. Haračić u monografiji Gornji Vakuf, (Sarajevo, 2004) i drugi.
Najraniji nama poznati gornjovakufski prepisivač jeste Ḥusayn, mu‘allim. On je 1612. godine prepisao komantar djela o namazu Ḥadīqa aṣ-ṣalā (allatī hiya raʼīs al-ʽibādāt) Ḥasana Kāfīje Pruščaka, pisan na arapskom jeziku. Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-4579-2). U istom kodeksu nalazio se i Prušačkov autograf djela Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn iz 1605. godine.3
‘Umar b. Yūsuf Qarağa Iskopyalī (Gornjovakufljanin) živio je i djelovao polovinom 18. stoljeća. Prepisivao je djela iz sintakse arapskog jezika. Pozna- ta su nam dva njegova rukopisa iz 1756. godine.
- Prvi rukopis predstavlja poznato djelo iz sintakse arapskog jezika Izhār al-asrār autora Muḥammada ibn Pīra ‘Alīja al-Birġiwīja, a drugo:
-Ṭabīb al-mubtadīn Muḥammada ibn Yūsufa Čalabīja Fojničanina (u. 1769) iz iste oblasti. Prvo djelo je na arapskom, a drugo na turskom jeziku. Kodeks se nalazio u Orijentalnom institutu u Sarajevu, uništen tokom rata, R-1750/1-2.4 Autograf ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-3365-2.5 Autor ga je počeo pisati i završio u Medini 1748. godine. Kao što se vidi, ‘Umar ibn Yūsuf djelo je prepisao osam godine kasnije, još za života autora.
Mehmed Handžić je ovog prepisivača identificirao kao: Omer, sin Jusu- fov, zvani Karadžić iz Bugojna.6
Šīt efendīja Ruždić (Šit efendija) je naš kaligraf i iluminator iz druge polovine 19. stoljeća. Rodom je iz Gornjeg Vakufa, gdje je u početku i dje- lovao kao kaligraf. Ukrašavao je svoje rukopise veoma lijepim dekoracija- ma u boji. Nakon njegove smrti, neki njegovi rukopisi poklonjeni su Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Ovog kaligrafa Muhammed Hadžijahić i Mehmed Mujezinović poistovjećuju s Muhammedom Rušdijem Hadžia-
Amir Ljubović, Jedan autograf Hasana Kafija Pruščaka, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., str. 123-124; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo, 1988., knj. II, str. 37.
Muhamed Ždralović, op. cit. knj. I, str. 178, knj. II, str. 175.
5 Mustafa Jahić, Katalog GHB, sv. VI, str. 36-37.
6 Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933., str. 71-72
bulićem, također Gornjovakufljaninom.7 Đoko Mazalić o njemu piše na dva mjesta, jedanput ga imenuje ovako, a drugi put ga označava prezimenom Hadžijahić i kaže da je starenik porodice Šit-efendića Ruždića.8 Smatramo da nije riječ o istom kaligrafu jer je Šit-efendija, prema pisanju Hadžijahića i Mazalića, ukrašavao svoje rukopise, a Muhammed Rušdi nije. Rukopis Muhammeda Rušdija je prepoznatljiv i ne može se zamijeniti s rukopisima drugih prepisivača. Spomenuti istraživači nisu naveli pojedinačno nijedan Šit-efendijin rukopis niti nam je neki njegov rukopis poznat iz kataloga, ali ga, ipak, nismo mogli izostaviti u ovom radu.
Ibrāhīm b. Sulaymān Uskopyawī, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa iz 18. stoljeća. Rođen je u Gornjem Vakufu krajem 17. ili početkom 18. stoljeća. Mogao je imati dvadesetak godina kad je 1721. godine boravio u hanikahu Mir Husrem, kako piše u rukopisu a mi vjerujemo da bi ovo trebalo čitati Mir Husrev (Mīr Ḫusraw), kako je Gazi Husrev-beg pone- kad oslovljavan. Uzmemo li da je ovo tačno, onda je Ibrāhīm ibn Sulaymān pohađao Gazi Husrev-begov hanikah u Sarajevu, što bi ukazivalo i na njegove sufijske sklonosti. Pretpostavljamo da i on potječe iz porodice Hadžiabulić, a možda je bio čak i otac kaligrafu Sulaymānu b. Ibrāhīmu Hadžiabuliću. Poznato je da su u mnogim porodicama nadijevana ista imena i tako se pre- nosila generacijama.
Prepisivao je djela na arapskom i turskom jeziku. Poznata su nam tri njegova prijepisa, a sva tri se čuvaju u Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu, R-1763 i R-1759/1-2. Evo tih rukopisa:
Al-Muqaddima fī aṣ-ṣala, djelo o namazu, autora Abū Layṯa as-Samarqandīja, na arapskom jeziku. Ibrāhīm ga je prepisao 1721. gdine u spomenutom hanikahu, lijepim nasẖi pismom.
Aḥādīṯ, zbirka hadisa, neutvrđenog sakupljača, na arapskom jeziku, pisana, također, nasẖi pismom.
Fatāwā, zbirka fetvi, neutvrđenog autora, na turskom jeziku, pisana nasẖi pismom. Za ova dva rukopisa nije navedeno mjesto i vrijeme prijepisa.9 Da li je Ibrāhīm-efendīja eventualno autor Zbornika fetvi i priređivač Zbirke hadisa teško je utvrditi. Možda se bavio kadijskim pozivom, što je iziskivalo sakupljanje fetvi radi vlastite prakse.
7 M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije... , op. cit., str. 33.
Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Sarajevo, 1967., str. 53, 133.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 121.
Sulaymān b. Ibrāhīm Hadžiabulić Uskopyawī, istaknuti je bosanski kali- graf i prepisivač rukopisa s kraja 18. i početkom 19. stoljeća. Najplodniji je prepisivač rukopisa od njih tridesetak iz tog kraja.10 Prepisivao je Kur’ān, djela iz šerijatskog prava, ahlaka, udžbenike, djela iz sintakse arapskog jezi- ka, rječnike, en'ame. Njegovi se rukopisi danas nalaze u HAZU u Zagrebu, u Orijentalnom institutu su uništeni tokom rata, Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Arhivu srednje Bosne u Travniku i nekim privatnim bibliotekama u Sarajevu. Prepisivao je u vremenu od 1781. godine kada je bio u Hanikahu u Sarajevu, pa do 1812. godine, dakle, više od 30 godina. U kaligrafiji je bio učenik poznatog kaligrafa Ismā‘īla Ḏihnīja Konjičanina.11
Najviše rukopisa prepisao je u Gornjem Vakufu, dok za neke rukopise nije navedeno mjesto prijepisa. Njegovi su rukopisi rađeni kaligrafski, uglav- nom nasẖi pismom, a neki su ukrašeni 'unvanima. Neka je djela prepisivao više puta, a samo Kur’ān najmanje 24 puta. U HAZU u Zagrebu, osim više rukopisa, nalazi se i nekoliko levhi ispisanih ṯuluṯ pismom od ovog kaligrafa.12
Evo, hronološkim redom, do danas poznatih rukopisa koje je prepisao:
- Al-Qaṣīda an-nūniyya, spjev o vjerovanju, na arapskom jeziku, autora Ḥiḍr-bega ibn Ǧalāluddīna, prepisan 1781. godine.
Komentar na arapskom jeziku spjeva o vjerovanju Ḫayr al-qalāʼid šarḥ Ǧawāhir al-ʽaqāʼid, autora šejha ‘Uṯmāna al-‘Uryānīja, prepisan u isto vrije- me. Ova dva djela činila su kodeks R-4328/1-2, koji je uništen u posljednjem ratu.13
U kodeksu R-5486 Gazi Husrev-begove biblioteke prvo djelo predstav- lja Sulaymānov prijepis popularnog perzijsko-turskog rječnika Tuḥfa-i Šāhidī, autora Ibrāhīma Šāhidīja (u. 1550). Rukopis je sačinjen 1786., u obimu od 86 stranica manjeg formata, urađen veoma lijepim vokaliziranim nasẖ pismom, crnom tintom, samo su neki znakovi i brojevi pisani crvenom tintom.14
10 M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije ... op. cit. str. 31-32; Muhamed Ždralović,
op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 215-217.
Ismā‘īl Ḏihnī Konjici (Mehmedefendić) Sarāyī, učenik kaligrafa Ḥasan-efendīje al-Wafāʼīja al-Miṣrīja. Rođen je oko 1750. godine, porijeklom iz Konjica, ali se zna da je kasnije živio u Sarajevu. Pohađao je, sa još nekoliko naših darovitih ljudi, kaligrafsku školu Egipćanina Ḥasana al-Wafāʼīya al-Miṣrīya, koji je živio u Sarajevu gdje je i umro 1770. godine. Prepisao je više djela, a njegov veoma lijepi prijepis An‘āma čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8075. (vidi: Muhamed Ždralović, ... op. cit. knj. I, str. 292, knj. II, str. 243; Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 580; Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 118, 177-179.
Muhamed Ždralović, op. cit. II, str. 293
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 215.
Fehim Nametak, Katalog GHB, sv. 4, str. 419.
Njegov rukopis Kur’āna nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-26). Sastoji se od 614 stranica srednje veličine, pisan je veoma lijepim nasẖi pismom, ali je prilično oštećen vlagom. Prve dvije stranice ukrašene su ornamentima u boji, ali su od vlage skoro potpuno uništene. Ajeti su rastavlje- ni zlatnim tačkama, znakovi za čitanje i istaknute riječi pisane su crvenom tin- tom, a osnovni tekst crnom. Stranice su obrubljene debljom zlatnom linijom i sa tri tanke crne linije. Povez je kožni, također oštećen. Na kraju rukopisa ispisana je bilješka da je je ovaj Kur’ān prepisao 1787. godine Sulaymān ibn Ibrāhīm Uskopyāwī (Gornjovakufljanin).15
Godine 1790. Sulaymān je prepisao dvije kraće rasprave, autora Šejha Alija, (Šayẖ‘ Alī), vjerovatno Vaiz Ali-efendije, mostarskog i blagajskog muftije. Prva je na turskom jeziku Ṣadaqa risālasī (Rasprava o milostinji), a druga na arapskom s prijevdom na turski jezik, Raprava o uputi vladarima, emirima i kadijama u državnoj upravi, na turskom jeziku. Tu je i kraća Zbirka stihova na turskom jeziku među kojima je i Pjesma o proljeću Zejnil-bega iz Foče. Rukopis je sačinjen na pedesetak stranica srednjeg formata krasnim nasẖi pismom. Rukopis ove Mağmū‘e čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, br. 487/1-3.16
U Arhivu Srednje Bosne u Travniku (R-25) nalazi se njegov prijepis djela Tarğama al-Wiqāya, prevodioca šejha Muḥammada ibn ‘Umara Qurdī- efendīje, na turskom jeziku, prepisan 1791. godine.17
Sljedeći njegov rukopis koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblio- teci (R-1333) jeste prijepis popularnog fikhskog djela Multaqā al-abḥur od Ibrāhīma al-Ḥalabīja (umro 1549). Prepisan je lijepim nasẖi pismom na 370 stranica srednje veličine, u razmaknutim redovima, mjestimično vokalizira- nim. U vrhu prve stranice je jednostavniji 'unvan u pretežno zlatnoj boji. Prve dvije stranice obrubljene su širom zlatnom i plavom linijom i tanjim crnim, a ostale stranice jednom crvenom linijom. Na širokim marginama ima dosta komentara pisanih lijepim, sitnim ta‘līqom rukom našeg prepisivača. Na margini pretposljednje stranice stoji bilješka da je djelo prepisao u Gornjem Vakufu (Waqf-i bālā) 1793. godine Sulaymān ibn Ibrāhīm.18
Godine 1795. prepisao je tri djela na turskom jeziku:
Aḥlāq-i Aḥmadī ili Aḥlāq-i Kāšifī tarğamasī, vjersko-filozofski sastav protkan stihovima, autora Aḥmada ‘Uṯmān-zādea.
Talẖīṣ an-naṣāʼiḥ, izvod iz djela Naṣīḥa al-mulūk, istog autora.
15 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 26.
16 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 216.
17 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 216.
18 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. II, str. 489
Zubda al-asmār, skraćeni prijevod djela Anwār-i Suhaylī, posvećenog sultanu Ahmedu, istog autora. Ova tri djela sačinjavaju kodeks R-14/1-3 HAZU u Zagrebu.19
Iste godine prepisao je još tri djela na turskom jeziku:
Manẓūma-i waṣiyyatnāma-i Birġiwī, versifikacija Birgivijeve Vasiyyet- name, neutvrđenog autora,
Qırq armağān, djelo o četreset uputa kojim se može dobiti milost i oprost na Drugom svijetu, nepoznatog autora,
Naṣīḥatnāma, didaktička satira upućena narodu Istanbula, autora Uwaysa ibn Muḥammada (Waysī). I ovaj se rukopis nalazi u istoj biblioteci, R-8/1-3.
Dvije godine kasnije Uskopjevi je prepisao djelo iz sintakse arapskog jezika nepoznatog autora ‘Awāmil al-i‘rāb, na arapskom jeziku. Rukopis je izgorio u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-4930-2.20
Naredne godine prepisao je dva traktata o vladanju, neutvrđenih autora, na turskom jeziku. Rukopis je bio u posjedu Alije Bejtića.21
Attarovu Pandnāmu skupa sa rječnikom Šāhidīja Sulāymān ibn Ibrāhīm prepisao je 1800. godine. Pandnāma je prepisana lijepim nasẖi pismom na 72 stranice srednje veličine, na perzijskom jeziku. Ovaj i neki drugi Sulejmanovi rukopisi uništeni su u ratu u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-4431-122
Iz iste je godine još jedan njegov prijepis perzijsko-turskog rječnika Ibrahima Šahidija Tuḥfa-i Šāhidī, a nalazio se također u Orijentalnom insti- tutu, R-4431-2.23
U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sara- jevu čuva se rukopis Kur’āna Sulāymāna ibn Ibrāhīma, nastao 1804. godine. U bilješci na kraju rukopisa stoji da mu je ovo 24. po redu prepisani Kur’ān. I on je ispisan nasẖi pismom, sitnim i vokaliziranim, na 618 stranica manjeg formata. Tekst je pisan crnom, a nazivi sura i neki znakovi crvenom tintom. Tačke između ajeta su boje zlata. Tekst na prve dvije stranice ukrašen je 'unvanom, a ostale stranice uokvirene su širokom zlatnim i tankim crnim linijama. Povez je kožni, bez prijeklopa, oštećen.24
19 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 216
20 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 217.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 217.
Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo 1997, str. 189.
Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu, Sarajevo, 1986., str. 83.
Osman Lavić, Katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke, London-Sarajevo, 2011, str. 11.
Jedan njegov rukopis An‘ama prepisan 1808. godine nalazi se u privat- noj zbirci Muhameda Husića iz Sarajeva.25
U rukopisu An‘āma koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-4363) iz 1812. godine potpisao se kao učenik Ismā‘īla Ḏihnīja (Konjičani- na), koji je opet bio učenik znamenitog al-Wafāʼīja al-Miṣrīja. Ovaj rukopis se sastoji od 206 stranica manjeg formata, a pisan je lijepim nasẖi pismom. Na početku je lijep 'unvan u boji, a kasnije slijedi više manjih 'unvana i ukrasa. Stranice su obrubljene debljom zlatnom linijom i tri tanje crne linije. Po mar- ginama ima komentara. Osim uobičajenih sura i dova, rukopis sadrži i: opis Muhammeda, a.s., i četverice prvih halifa, dove za ozdravljenje, za skidanje sihra, za postizanje visokog položaja, za lahak porođaj, imena Poslanikova, imena boraca sa Bedra, 17 uvjeta za dovu, pogodno vrijeme za primanje dove, čija se dova prima i slično. Prepisao Sulāymān ibn Ibrāhīm, zvani Hadžabula iz Gornjeg Vakufa, učenik ‘Ismā‘īl-efendīje Ḏihnīja 1812. godine. Rukopis je iznimno lijepo prepisan i ilustriran i predstavlja jedan od ljepših domaćih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke.26
Sulāymān b. Muḥammad, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa s kraja 18. stoljeća. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u rukopisu R-8621, nalaze se dva djela koja je prepisao ovaj prepisivač.
Na prvih 276 stranica prepisano je djelo Haqīq al-haqāʼiq šarḥ Risāla-i ‘ilmiḥāl li al-Birġiwī, komentar Birgivijeva Ilmihala na turskom jeziku, auto- ra Muṣṭafe b. Muḥammada al-Ğuzalẖiṣārīja an-Naqšibandīja al-Ḥanafīja (u. 1800), zatim slijedi nekoliko bilježaka iz fikha pa onda drugo djelo:
- Mağma‘ al-ğawāhir, kratak priručnik na turskom jeziku o islamskom vjerovanju i osnovnim vjerskim dužnostima bosanskog autora Ḥasana b. Naṣūḥa Duvnjaka (živio u 17. stoljeću). Oba rukopisa ispisana su veoma lije- pim, sitnim ta‘līq pismom, crnom tintom. Na kraju rukopisa stoji bilješka u kojoj se kaže da je rukopis prepisao Sulāymān ibn Ibrāhīm Gornjovakufljanin (Vaqfi Bālālī) po rođenju, hanefijskog mezheba, maturidijskog pravca, počet- kom ševvala 1210/1795. godine.27
25 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. I, str. 290-293, knj. II, str. 217
26 Kasim Dobrača, Katalog GHB., sv. I, str. 541
27 Osman Lavić, Katalog GHB, sv. X, str. 201-202.
Muḥammad Rušdī b. Darwīš Ḥusayn Hadžiabulić, kaligraf je i prepisi- vač rukopisa iz Gornjeg Vakufa skraja 19. stoljeća. Muhammed Hadžijahić i Mehmed Mujezinović ovog kaligrafa poistovjećuju s drugim kaligrafom iz Gornjeg Vakufa, Šit-efendijom Ruždićem. Muhammed Rušdi se potpisivao na prepoznatljiv način, najčešće kao: Muḥammad Rušdī b. Darwīš Ḥusayn. Osim toga, on nije ukrašavao svoje rukopise, a Šit-efendija jeste.28 Iz potpisa ḥawāğa, kojeg je ostavio na posljednjem nama poznatom njegovom prijepisu, saznajemo da je bio imam, vjerovatno u Gornjem Vakufu ili okolini. Prepi- sivanjem rukopisa bavio se najmanje 54 godine. Dostupni su nam podaci o osam njegovih prijepisa. Samo se jedan nalazio u Orijentalnom institutu, a ostali se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Prvi Rušdijev prijepis, koji nam je dostupan, jeste rukopis Kur’āna koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-9944. Njegovo prepisivanje Muḥammad Rušdī dovršio je 1845. godine. Prepisan je sitnijim nasẖi pismom na 606 stranica srednje veličine, crnom tintom, samo su nazivi sura, neki zna- kovi i tačke pisani crvenom. Tekst na prve dvije stranice obrubljen je s više crvenih linija i ukrašen jednostavnim unvanom, a tekst na ostalim stranicama uokviren je crvenim linijama. Papir je bijel i tanak, a povez kožni s utisnutim rozetama na sredini, s unutrašnje strane obložen ebro-papirom.29
Sljedeći nama poznati prijepis Muḥammada Rušdīja nastao je 1866. godine. To je 29 džuz Kur’āna koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblio- teci, R-6100. Ispisan je lijepim nasẖi pismom na 30 stranica manjeg formata. Znakovi tedžvida i tačke između ajeta pisani su crvenom tintom, a osnovni tekst crnom. Potpisao se ovako: Rušd Darwīš Ḥusayn Ḥāğābūla.30
Naredne godine prepisao je djelo o odgoju i obrazovanju učenika Ta‘līm al-muta‘allim, autora Burhānuddīna az-Zarnūğīja (u. 1203), na arapskom jeziku. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (R-871), prepisan lijepim nasẖi pismom na 68 stranica manjeg formata, crnom tintom, a naslovi i istaknute riječi smeđom i crvenom. Sada mu potpis glasi: Rušd Muḥammad ibn Darwīš, bez prezimena Hadžibula, ali je, po rukopisu, sasvim očito da je riječ o istom prepisivaču.31
Godine 1880. Muḥammad Rušdī prepisao je djelo iz hanefijskog fikha Al-Mutanabbihāt ‘ala al-umūri al-wāğibāt, koje neki autori pripisuju Abū Ḥanīfi, a neki našem Pruščaku. Ispisan je na 42 stranice, srednjeg formata,
M. Hadžijahić-M. Mujezinović, Uloga džamije ... op. cit. str. 33.
Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XV, str. 40.
30 Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 79.
31 Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. III, str. 83.
krupnijim nasẖi pismom, u razmaknutim redovima. Naslovi i neke istaknute riječi pisane su krupnijim ṯuluṯom. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci R-3173.32
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuvaju se 25, 26, 27. i 29. džuz Kur’āna iz 1884. godine, s potpisom prepisivača: Rušd Darwīš Ḥusayn Ḥāğābūla. Džuzovi su srednje veličine, a pisani su lijepim i razgovijetnim nasẖi pismom, bez 'unvana i naročitih ukrasa. Ajeti su rastavljeni sa po jed- nom ili tri crvene tačke a i neki znakovi pisani su crvenom tintom. Papir je bijel, grublji, a povez kožni, originalan, s utisnutim jednostavnim ornamenti- ma na koricama i klapni.33
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se i njegov prijepis ‘Ilmihāla na bosanskom jeziku, nepoznatog autora, ‘Ilmiḥāl Bosnawī, pisan arapskim pismom, R-3294. Rukopis je na 38 stranica srednje veličine, ispisan krupnim, lijepim i razgovijetnim nasẖi pismom, crnom tintom, rečenice su rastavljene sa po jednom ili tri crvene tačke, a naslovi i neki znakovi pisani su također crvenom tintom. Ovaj rukopis je dovršen 1888. godine.34
Godine 1899. Muḥammad Rušdī je prepisao kratku biografiju Poslani- ka Muhammeda, a.s., od nepoznatog autora pod naslovom Qiṣṣa al-mawlid aš-šarīf an-nabawī. Rukopis je prepisan vokaliziranim nasẖi pismom na 40 stranica srednje veličine. Tekst je pisan crnom a naslovi i neke istaknute riječi crvenom tintom. Ovaj rukopis nalazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-2224, ali je u ratu ništen. 35
Iste je godine prepisao djelo Šurūṭ al-islām, autora hadži Muḥammada efendije Ramića, poznatog kao Topal-hodža. Rukopis je na 34 stranice, sred- nje veličine, prepisan lijepim, krupnim i vokaliziranim nasẖi pismom, crnom tintom, samo su neke riječi u crvenoj boji. Povez je kartonski. I ovaj rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-1155.36
Muṣṭafā b. Muṣṭafā al-Uskopyawī, još je jedan odličan kaligraf i prepi- sivač iz Gornjeg Vakufa skraja 18. i iz prve polovine 19. stoljeća. Po bilješci na jednom rukopisu znamo da je 1796. godine pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Čime se bavio nakon završetka medrese nije nam pozna-
Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. III, str. 274.
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 44; Muhamed Ždralović, op. cit.,knj. II, str. 320.
Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 533-534.
35 Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost , Sarajevo 1997, str. 52.
36 Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 188-189.
to. Možda je bio imam u Donjem Vakufu gdje je boravio 1814. godine. Saču- vana su njegova dva prijepisa, jedan na arapskom, a drugi na turskom jeziku.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se rukopis djela Aš-Šifāʼ bi ta‘rīf ḥuqūq al-Muṣṭafā, prepisan rukom ovog prepisivača i kaligrafa, R-1231. Riječ je o hadiskom djelu, pisanom na arapskom jeziku, lijepim, nevokalizi- ranim nasẖi pismom. Rukopis ima 562 stranice srednje veličine. Na početku se nalazi lijep 'unvan u boji. Na zlatnoj podlozi izrađeni su floralni motivi u crvenoj, narandžastoj, zagasito plavoj, sivoj i bijeloj boji. Tekst na prve dvije stranice uokviren je dvjema zlatnim, širokim linijama i jednom zagasito plavom i tankim crnim linijama, ostale stranice uokvirene su tankim crvenim linijama. Na kraju rukopisa stoji bilješka da ga je prepisao Muṣṭafā b. Muṣṭafā al-Uskopyawī u Gazi Husrev-begovoj medresi 1796. godine. Cijeli rukopis djeluje veoma lijepo i dopadljivo.37
Drugi njegov rukopis, Ṭibb (ma ḥaḍar), na turskom jeziku, autora Abū Bakra Nuṣrat-efendīje, bibliotekara biblioteke Nuriosmanijje u Istanbulu, čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R-3749). Riječ je o farmakološ- kom djelu koje sadrži opis isprobanih lijekova. Ovo djelo Muṣṭafā je prepisao u Donjem Vakufu 1814. godine.38
‘Alī b. Muḥammad iz Gornjeg Vakufa spada u istaknutije kaligrafe.39 O njemu nemamo puno podataka. Iz bilješke sa jednog njegovog rukopisa razu- mije se da je 1720. godine boravio u Sohtegan medresi, ali nije naveo mjesto u kojem se ta medresa nalazi.
Iz iste bilješke se vidi da je kasnije obavljao dužnost mujezina u rodnom gradu, Gornjem Vakufu. Sačuvani njegovi prijepisi su na arapskom jeziku. Za sada znamo za dva njegova rukopisa, od kojih je jedan uništen u Orijentalnom institutu u Sarajevu tokom posljednjeg rata.
Prvi rukopis čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8005.40 Riječ je o djelu Munya al-muṣallī wa ġunya al-mubtadī. Prepisan je lijepim nasẖi pismom, krupnim harfovima sa velikim proredom. Tekst je pisan crnom, a naslovi, linija oko teksta i linija koja obilježava značajnije riječi crvenom tintom. Povez je polukožni, oštećen i nevješto restauriran. Djelo se završava kolofonom u kome se kaže da je prepisano 1720. godine
37 Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 299.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 238.
Muhammed Hadžijahić-Mehmed Mujezinović, Uloga džamije... op. cit. str. 34.
40 Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 188-189.
u Sohtegan medresi, a prepisivač se bilježi kao mujezin u Gornjem Vakufu. Na 86 listu nalazi se izvod iz nekog fikhskog djela naslovljen sa Bāb šaraʼiṭ al-muʼaḏḏin, gdje se obrazlažu uvjeti koje treba ispunjavati svaki mujezin. I po ovome se vidi koliko je ovaj kaligraf volio svoj mujezinski poziv. Da li je ‘Alī ibn Muḥammad eventualno obavljao i imamsku dužnost nije nam poznato.
Drugi rukopis prepisan 1724. Godine, predstavlja djelo Qaṣīda al-Bur- da, slavni spjev u slavu Muhammeda, a.s., autora Šarafuddīna ‘Abdullāha Muḥammada ibn Sayyida al-Buṣirīja (u. 1294). Rukopis je zauzimao prvo djelo u kodeksu Orijentalnog instituta (1136-1).41 Sastojao se od četrdesetak stranica srednje veličine, a prepisan je lijepim, vokaliziranim ta‘līq pismom.
Ṯābit b. Murāt Uskopyawī, gornjovakufski je prepisivač orijentalnih rukopisa iz druge polovine 18. i spočetka 19 stoljeća. Iz njegove biografije poznato nam je jedino da je boravio u Gazi Husrev-begove medresi 1748. i 1808. godine. Poznavao je arapski i turski jezik, a najviše ga je zanimala sintaksa arapskog jezika. Iz ove oblasti je prepisao dva djela, a zanimao se i za šerijatsko pravo. Poznata su nam četiri njegova rukopisa koja su tokom posljednjeg rata uništena u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-1809, R-4795/1-2, R-1838.42
Prvi rukopis, na turskom jeziku, Ṯābit je prepisao u Gazi Husrev- begovoj medresi u Sarajevu 1748. godine. U pitanju je djelo iz dogmatike (Komentar Birgivijeve Vasiyyetname) Šarḥ-i waṣiyyatnāma-i Birġiwī, autora ‘Alī Ṣadrī al-Qonyawīja, na turskom jeziku. Sljedeća dva djela su iz sintak- se arapskog jezika, na arapskom jeziku, a Ṯābit ih je prepisao dvije godine kasnije, 1750. godine:
Izhār al-asrār, autora Muḥammada ibn Pīra al-Birġiwīja, na arapskom jeziku i
Al-‘Awāmil al-ğadīda fī an-naḥw, od istog autora, također na arapskom jeziku.
- Četvrti Ṯābitov rukopis je djelo Tabyīn al-marām, autora šejha Muṣṭafe Ṭarīqatğīja, komentar rasprave o trgovini i kamatama, na turskom jeziku, a prepisao ga je 1808. godine također u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 114; Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta ... op. cit., str. 31.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 160, 256.
Jūsuf b. Murāt-hodža Ḥāzim-zāde, prepisivač je orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa iz druge polovine 18. stoljeća. O njemu jedino znamo da je bio sin Murat-hodže i da je 1763. godine boravio u tvrđavi Prozor, tridesetak kilometara daleko od Gornjeg Vakufa. Kakvu je dužnost obavljao u Prozoru nije poznato. Potječe iz ulemanske porodice jer mu je otac Murat-hodža bio imam. U Orijentalnom institutu u Sarajevu postojao je jedan kodeks na arap- skom jeziku od dva djela iz sintakse arapskog jezika koji je Jūsuf prepisao u prozorskoj tvrđavi 1763. godine, R-1981/1-2.43 Riječ je o djelima:
Šarḥ Tasrīf az-Zunğānī iz gramatike arapskog jezika, autora Mas‘ūda ibn ‘Umara at-Taftāzānīja, i
Šarḥ al-Maqṣūd iz gramatike arapskog jezika, autora izvjesnog Aḥmada ibn Muḥammada, oba na arapskom jeziku.
Muḥammad b. Aḥmad prepisivač je orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa iz druge polovine 18. stoljeća. Iz njegovih prijepisa bi se moglo zaključiti da se zanimao za filozofiju pošto su sva tri njegova rukopisa iz te oblasti. Vjerovatno je završio neku od naših medresa.
Muḥammad je 1769. godine prepisao djelo Šarḥ risāla fī al-ḥikma, komentar rasprave o filozofiji, autora Ḥusayna ibn Mu‘īnuddīna al-Maybūdīja, na arapskom jeziku.
Drugo djelo, također na arapskom jeziku, nosi naslov Šarḥ ḥikma al-‘ayn, komentar filozofsko-teološkog djela), autora Muḥammada ibn Mubārakšāha al-Buẖārīja. Ovo djelo Muḥammad je prepisao 1773. godine, lijepim nasẖi pismom.
Treći Muḥammadov rukopis nije datiran, a riječ je o djelu Risāla fī al-ḥikma, autora Aṯīruddīna ibn ‘Umara al-Abharīja, na arapskom jeziku. I ono je prepisano dopadljivim nasẖi pismom. Rukopisi se nalaze u privatnoj zbirci, a fotokopije u HAZU u Zagrebu, R-1/1-3.44
‘Abdullāh b. Ṣāliḥ, kaligraf je i prepisivač rukopisa iz Gornjeg Vakufa iz druge plovine 18. stoljeća. Na njegovim rukopisima zabilježeno je samo njegovo ime, ime njegovog oca mjesto i vrijeme prijepisa. Ostali smo uskra-
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 191.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 198.
ćeni za bilo kakve druge podatke iz njegovog života. Znamo za pet njegovih prijepisa, neke od njih ćemo samo spomenuti, a one iz Gazi Husrev-begove biblioteke i opisati.
Prvi njegov prijepis je iz 1773. godine. To je arapsko-turski rječnik, Luġat-i ‘arabī-turkī, od neutvrđenog autora. Prepisan je u Gornjem Vakufu, a čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu, R-1229/2.45
Iste godine prepisao je Pandnāmu (Pand-i ‘Aṭṭār), spjev moralno-didak- tičkog sadržaja Perzijanca Farīduddīna ‘Aṭṭāra, na perzijskom jeziku. Ruko- pis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-5595.46
U istom kodeksu je i drugi njegov prepisivački rad Tuḥfa-i Šāhidī, per- zijsko-turski rječnik Ibrāhīma Šāhidīja, kojeg je ‘Abdullāh Gornjovakufljanin prepisao 1778. godine. Rukopis u oba djela je lijep, pisan nasẖi pismom, u prvom djelu vokiliziran, a sastoji se od 132 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom, a istaknute riječi crvenom tintom. Tekst drugog djela obrubljen je tankom crvenom linijom.
Godine 1777. ‘Abdullāh je prepisao dva djela čiji se rukopisi čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Bratislavi, u kolekciji Safvet-bega Bašagića, R-406, R-496.47 Prvi rukopis predstavlja djelo o nasljednom pravu Aḥmada Mostar- ca, Kitāb al-farāʼiḍ, na turskom jeziku, pisan nasẖi pismom. Drugo djelo je komentar poznate vjersko-didaktičke kaside an-Nūniyya, Kitāb-i Nūniyya-i šarḥī, autora Dāwūda ibn Muḥammada al-Qarsīja, na turskom jeziku. Ovaj je rukopis Abdullah prepisao ta‘līq pismom.
Dvije godine kasnije, 1779. godine u Gornjem Vakufu, ‘Abdullāh ibn Ṣāliḥ prepisao je priručnik o islamskom vjerovanju, s posebnim osvr- tom na namaz, Fawāʼid al-amālī wa farāʼid al-laʼālī (Kitāb al-Usṭuwānī ili Usṭuwānī), autora jednog od učenika Muḥammad-efendīje ibn Ahmāda Usṭuwānīja. Rukopis je prepisan na 198 stranica srednje veličine, pisan lijepim vokaliziranim nasẖi pismom, oštrim perom, vještom rukom isku- snog prepisivača. Tekst je pisan crnom, a naslovi poglavlja i istaknute riječi crvenom tintom. Tekst na prve dvije stranice uokviren je debljom i tanjom zlatnom te s tri tanje crne linije, a na ostalim stranicama crvenom linijom. Na početku se nalazi jednostavan 'unvan u zlatnoj boji, bez ukrasa, u kojem je trebao biti ispisan naslov djela. Na koricama rukopisa utisnute su lijepe rozete u obliku baklave. I on se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-5914.48
45 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 203.
46 Haso Popara-Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. VII, 431-432.
47 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 203.
48 Haso Popara, Katalog GHB, sv. IX, str. 431.
U Gornjem Vakufu je, negdje u isto vrijeme, djelovao i Ṣāliḥ b. ‘Abdullāh. Vjerujemo da je riječ o ocu ‘Abdullāha ibn Ṣāliḥa. On je 1780. godine pre- pisao Waṣiyyatnāmu, djelo o vjerovanju i obredoslovlju, na turskom jeziku, autora Muḥammada ibn Pīra ‘Alīja a-Birġiwīja. Ovaj rukopis se do rata čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu (R- 2505).49
‘Uṯmān b. Uṯmān gornjovakufski je kaligraf i prepisivač orijentalnih rukopisa iz druge polovine 18. stoljeća. Živio je u Gornjem Vakufu gdje su i nastajali njegovi rukopisi.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se jedan njegov rukopis iz 1785. godine, a prepisan je u Gornjem Vakufu. Riječ je o komentaru na Birgivijevu Waṣiyyatnāmu, fikhskom djelu na turskom jeziku Zubda al-ḏaqāʼiq ili Šarḥ Waṣiyya Birġiwī, autora Muṣṭafe ibn Muḥammada al-Ḥanafīja Ġuzelḥiṣārīja Ḫulūṣīja (u. 1800). Djelo je prepisano lijepim i krupnim nasẖi pismom na 303 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom a linije koje označavaju komentirani tekst i okvir oko teksta crvenom tintom. Uṯmānov rukopis čini prvo djelo kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, R-4407.50
Uṯmān Uskopyawī prepisao je 1782. godine gramatičko djelo Šarḥ al-amṯila al-muẖtalifa od nepoznatog autora, ta'liq pismom, na 50 stranica srednje veličine.51
Isti prepisivač je iste godine prepisao poznati perzijsko-turski rječnik Tuḥfa-i Šāhidī, autora Ibrāhīma Šāhidīja. Ovaj se rukopis čuvao u Orijental- nom institutu u Sarajevu, R-2657/1.52
U Gornjem Vakufu 1802. godine prepisao je Uṯmān Uskopyawī još jedno gramatičko djelo na arapskom jeziku Al-Ifṣāḥ ili Mu‘rab al-Kāfiya (Komentar Ibn Ḥāğibove sintakse arapskog jezika). S obzirom na sličnost rukopisa, vrije- me i ime prepisivača, smatramo da je riječ o prepisivaču Uṯmānu ibn Uṯmānu. Rukopis se nalazi u Arhivu Srednje Bosne u Travniku, R-28.53
U Orijentalonom institutu u Sarajevu postojala su dva rukopisa koja je prepisao Uṯmān Bosnawī Uskopyawī, br. 2657/1, i 2940. To su:
49 Muhamed Ždralović, op. cit. knj. II, str. 214
Osman Lavić, Katalog GHB, sv. XIV, str. 113-114.
Mustafa Jahić, Katalog GHB, sv.VIII, str. 305.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 189.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 245.
Tuḥfa-i Šāhidī, perzijsko-turski rječnik (ovo mu je drugi rukopis istog djela), autora Ibrahima Šahidija, prepisan 1782. godine54 i
Aš-Šāfiya, gramatika arapskog jezika, autora Uṯmāna ibn ‘Omara Ibn Ḥāğiba al-Mālikīja, prepisana 1777. godine.55
Ṣādiq b. Ḥamza Gavranović, značajan je prepisivač rukopisa iz Gor- njeg Vakufa skraja 19. stoljeća. Potječe iz ugledne gornjovakufske porodice Gavranovića. Jedan od svojih rukopisa prepisao je u selu Bojske kod Gornjeg Vakufa pa pretpostavljamo da je Ṣādiq tamo bio imam. Sačuvano je njegovih šest rukopisa koji se čuvaju u HAZU u Zagrebu.
Prvi od njih Ṣādiq je prepisao 1883. godine, nasẖi pismom, a riječ je o Zbirci hadisa neutvrđenog skupljača na arapskom jeziku. Možda je on sam sastavljač ove zbirke.
Drugi rukopis je prepisan u Bojskama 1893. godine. U pitanju je fikhsko djelo Muršid al-mutaʼahhilīn (Uputstvo za supružnike), prijevod istoimenog Al-Iznīqījevog djela koje je preveo i adaptirao Ibrāhīm Arzurūmī, na turskom jeziku. Rukopis je prepisan na oko 200 stranica, lijepim nasẖi pismom. Na listu 99 zapisana je bilješka prepisivača u kojoj stoji da je on prepisao, osim ovoga djela, još tri djela: ‘Ilmiḥāl, Luġat, Ayyuha al-walad ovaj posljednji od Al-Gazzālīja.
Iste je godine Ṣādiq prepisao i djelo Fayz al-baḥrayn, na turskom jeziku, nasẖi pismom, a to je komentar djela iz dogmatike i obredoslovlja, autora Muṣṭafe ibn Muḥammada al-Ḫulūṣīja. Ovaj rukopis je prepisan u mahali Ćemaliji u Gornjem Vakufu, gdje je Ṣādiq-efendīja živio ili bio imam Ćami- lije džamije.
Na istom mjestu, ali bez godine prijepisa, nastao je još jedan Ṣādiqov prijepis istog djela, Fayz al-baḥrayn.
Djelo Tuḥfa aṣ-ṣibyān (Kratki katehizis), Ṣādiq je prepisao 1894. godi- ne, na turskom jeziku.
Nije stavio datum prijepisa ni na rukopis Al-Gazzālījevog djela iz etike Ayyuha al-walad, na arapskom jeziku. Sve svoje rukopise ovaj gornjevakuf- ski prepisivač ispisivao je nasẖi pismom, a svi njegovi sačuvani rukopisi nalaze se u zbirci orijentalnih rukopisa HAZU u Zagrebu, R-1821, R-1760, R-1751, R-1742, R-1755, R-1828.56
Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu, Sarajevo, 1986, str. 81-82.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 189.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 319-320.
Darwīš Trnić gornjovakufski je prepisivač za koga ne znamo ni vrijeme u kojem je živio. Zna se jedino da je pohađao Lončaricu medresu u Travniku. On je, ne znamo kada, u Lončarici medresi u Travniku, prepisao dva djela iz fikha na arapskom jeziku, a oba su se čuvala u Orijentalnom institutu u Sara- jevu, R-1126/1-2. To se djela:
Munya al-muṣallī wa ġunya al-mubtadī, priručnik o namazu, autora Sa‘duddīna al-Kašġārīja i:
Muršid al-mutaʼahhilīn, (Uputstvo za supružnike), autora Muḥammada al-Iznīqīja. Ovo drugo djelo prepisano je nasẖi pismom.57
Muḥammad b. ‘Abdullāh Uskopyawī (Gornjovakufljanin), još je jedan prepisivač orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa. Živio je i djelovao u 18. stoljeću. Rođen je oko 1735. godine. Znamo da je pohađao Gazi Husrev- begovu medresu 1753. godine. Na prvom mjestu navodimo dva njegova ruko- pisa koja čine kodeks Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, R- 6538.58
Prvi rukopis predstavlja popularno djelo Ḥasana Kāfīja Pruščaka (u. 1616) Rawḍāt al-Ǧannāt fī uṣūl al-i‘tiqādāt (Džennetske bašče o osnovama islamskog vjerovanja).
Drugo djelo je o pobožnosti i moralu, Ǧilāʼ al-qulūb, autora Muḥammada ibn Pīra ‘Alī al-Birġiwīja (u. 1573). Muḥammad je oba djela prepisao u Gazi Husrev-begovoj medresi 1753. godine. Rukopis se sastoji od 156 stranica srednje veličine, prepisan nasẖi pismom. Poglavlja su u prvom djelu pisana crvenom tintom, a tekst crnom. Na rubovima ima komentara u vezi sa sadr- žajem djela i bilježaka iz fikha, dova i drugog.
U Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu čuva se pod brojem R-1279 još jedan njegov rukopis, prepisan također 1753. godine, što znači da je i on, vjerovatno, prepisan u Gazi Husrev-begovoj medresi iako on to u bilješci na kraju rukopisa ne navodi. Riječ je o zbirci molitvi Al-Ḥizb al-a‘ẓam wa al- wird al-afham, autora ‘Alīja ibn Sulṭāna Muḥammada al-Qarīja al-Harawīja. Rukopis je ispisan vokaliziranim nasẖi pismom.59
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 333.
Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. XI, str. 482.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 168.
Ibrāhīm b. ‘Alī al-Uskopyawī, gornjovakufski prepisivač iz 18. stoljeća, djelovao je oko 1740. godine. Poznato nam je pet njegovih prijepisa djela u sastavu dva kodeksa Gazi Husrev-begove biblioteke, R-271660 i R-252361.
Godine 1740. Ibrāhīm je prepisao tri sljedeća djela:
Ar-Risāla al-Andalusiyya fī ‘ilm al-‘arūḍ wa al-awzan aš-ši‘riyya, auto- ra Muḥammada ibn Abū al-Ġayš al-Anṣārīja al-Andalusija (u. 1154);
Az-zubda ar-rāʼiqa fī šarḥ al-Burda al-fāʼiqa, komenatar poznatoj Būṣirījevoj kasidi, autora Muḥammada ibn Aḥmada Ḏakariyya al-Anṣārīja Abū Yaḥyāa (u. 1520);
Šarḥ-i Pandnāma-i ‘Aṭṭār – Sa‘ādat-nāma, komentar poznate poeme Farīduddīna ‘Aṭṭāra, autora Mawlānā Muṣṭafe ibn Muḥammada Šami‘īja iz Prizrena (u. 1591/92). Rukopis je prepisan na arapskom jeziku, ta‘līq pismom na 254 stranice srednje veličine. Tekst je pisan crnom a naslovi i linije koje označavaju komentirani tekst crvenom tintom. Rukopis je vakuf hadži-Ebu Bekr-bega, sina Osman-kapetana Gradaščevića.
Druga dva rukopisa Ibrāhīma ibn ‘Alīja al-Uskopyāwīja sačinjavaju kodeks R-2716 Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, prepisana iste godine.
- Prvi rukopis predstavlja djelo Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn fī šarḥ ‘Aqāʼid aṭ-Ṭaḥāwī (Svjetlo istinske spoznaje o temeljima islamske vjere u komentaru Tahawijevog ‘Aqāʼida), bosanskog autora Ḥasana Kāfīje Pruščaka. Djelo je na arapskom jeziku, prepisano na 96 stranica srednje veličine, lijepim ta‘līq pismom. Tekst je pisan crnom tintom a komentirani tekst nadvučen crvenom linijom. Na početku se nalaze krupno ispisani stihovi na turskom jeziku u pohvalu pisca, a drugi na arapskom u pohvalu djela. Drugo djelo predstavlja još jedan Ibrāhīmov prijepis spomenutog komentara popularne Busirijeve kaside istog naslova i od istog autora kao i u prvom kodeksu.
I ovaj rukopis je na arapskom jeziku, pisan istim samo krupnijim pismom, na 66 stranica istog formata. Početni stihovi kaside ispisani su crvenom tintom a kasnije samo podvučeni crvenom linijom. Prepisivač je na kraju unio i bilješku autora u kojoj stoji da je djelo završeno 1508. godine. I ovaj Ibrāhīmov prijepis je iz 1740. godine.
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. I, str. 488-489; Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 142.
61 Haso Popara-Zejnil Fajić, Katalog GHB, sv. VII, str. 227-228.
Ibrāhīm b. Ibrāhīm Uskopyawī gornjovakufski je prepisivač rukopisa iz druge polovine 18. stoljeća. Znamo pouzdano da je pohađao Gazi Husrev- begovu medresu i Gazi Husrev-begov hanikah u Sarajevu jer je o tome osta- vio zabilješke na svojim rukopisima.
U Hanikahu je boravio 1780. godine kada je prepisao djelo:
- Multaqā al-abḥur, priručnik iz šerijatskog prava, autora Ibrāhīma al-Ḥalabīja. Rukopis je prepisan lijepim nasta‘līq pismom na 292 stranice srednje veličine, na arapskom jeziku. Prve dvije stranice uokvirene su dvje- ma, a ostale jednom crvenom linijom. Po marginama ima komentara pisanih sitno i lijepo rukom ovog prepisivača. Na početku je sadržaj i bilješka o uva- kufljenju rukopisa od Mustafa-bega Dženetića. Na kraju je na sedam-osam stranica ispisana Risala o diobi nasljedstva, na turskom jeziku, od nepoznatog autora. Rukopis se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, R-1094.62
Druga dva Ibrāhīmova rukopisa nalazila su se u Orijentalnom institutu u Sarajevu.
- Prvi rukopis predstavlja fikhsko djelo Farāʼiḍ al-wuḍūʼ od neutvrđenog autora, na arapskom jeziku, a drugo
- Al-Muqaddima fī at-tasrīf, djelo iz gramatike arapskog jezika, autora ‘Izuddīna az-Zunğānīja, na arapskom jeziku. Oba su rukopisa prepisana lije- pim ta‘līq pismom, prvi 1782. godine, a drugi u Gazi Husrev-begovoj medresi nepoznate godine.63
Sulaymān, imam i hatib džamije Mehmed-bega Stočanina u Gornjem Vakufu, kaligraf je i prepisivač orijentalnih rukopisa s početka 19. stoljeća. Ove podatke Sulaymān je ostavio o sebi na kraju rukopisa prepisanog 1812. godine, a koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, R-8176.
- Riječ je o zborniku fetvi Al-fatāwā al-Aḥmadiyya al-Mostāriyya, autora Aḥmada Mostarca (u. 1776). Rukopis je prepisan lijepim i sitnim naṣta‘līq pismom na 468 stranica srednje veličine. Osnovni tekst pisan je crnom, a neki naslovi i istaknute riječi crvenom tintom. Tekst je uokviren tankom crvenom linijom. Prve dvije stranice uokvirene su dvjema zlatnim linijama i s pet crnih linija, a na samom početku je jednostavan 'unvan u zlatnoj boji u kojem je trebao biti upisan naslov djela. Na ovim stranicama rečenice su rastavljene
Kasim Dobrača, Katalog GHB, sv. II, str. 487-488.
Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 213.
zlatnim tačkama. Ispred djela je lijepo ispisan sadržaj pisan crnom i crvenom tintom.64
Sulaymān je, očito, bio učen čovjek. Uostalom, bio je imam glavne dža- mije u Gornjem Vakufu. Možda je ovaj Sulaymān identičan s jednim od dvo- jice Sulejmana (Sulaymān Hağīabūlā ili Sulaymān ibn Muḥammad) o kojima smo naprijed pisali, jer se njihovo djelovanje vremenski poklapa, što bi se moglo utvrditi uspoređivanjem rukopisa.
Muḥammad b. ‘Omar Uskopyawī, prepisivač je orijentalnih rukopisa iz Gornjeg Vakufa koji je prepisao četiri djela, ali nije naveo vrijeme prijepisa.
Četiri njegova prijepisa sačinjavala su jedan kodeks Orijentalnog instituta u Sarajevu (R-886/1-4) koji je izgorio 1992. godine. Evo tih djela:
Daqāʼiq al-muwaḥḥidīn wa al-wāṣilīn, djelo iz tesavvufa od neutvrđe- nog autora, na turskom jeziku;
Kitāb Tawaṣṣul, prijevod i komentar Būṣirījeve Burde, autora Muḥammada al-Makkīja, na turskom jeziku;
Arba‘ūn ḥadīṯ, zbirka četrdeset hadisa, neutvrđenog sakupljača, na arap- skom jeziku;
Al-Munīra, poučno dogmatičko djelo, autora Aḥmada ibn Sulaymāna ibn Kamāl-paše, na arapskom jeziku.65
Izvjesni Muḥammad Uskopjawī je 1783. godine prepisao djelo iz gra- matike Ta‘līq al-fawāḍil ‘alā i‘rāb al-‘awāmil, autora Ḥusayna ibn Aḥmada Zaynīzādea, na arapskom jeziku.66
Ostaje nam da spomenemo još i one gornjovakufske prepisivače rukopisa iza kojih je ostao po jedan ili dva rukopisa. To su: Muḥammad Ramaḍān, mujezin; Ibrāhīm b. Ḥusayn (pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1745); Ṣāliḥ b. ‘Abdullāh; Muṣṭafā b. ‘Alī; Yaḥyā b. Muḥammad; Muḥammad b. Ibrāhīm, kurra; Ḥusayn b. ‘Alī Uskopyawī (boravio u Kuršu- mliji medresi u Sarajevu 1816.); Ibrāhīm b. kurra Muṣṭafā (prepisao je naj- manje dva djela, nije imao pretjerano lijep rukopis); Ḥasan-hodža Uskopyawī (prijepis djela Maḥmūda Ḫalīla Damāda Mostarca iz 1763.); Ḥasan Uskopyawī (Pohađao Lončaricu medresu u Travniku 1844.); Muḥammad b. hadži Yūsuf
Rukopis Gazi Husrev-begove biblioteke, R-8176; Osman Lavić, Katalog GHB, sv. X, str.
318-319.
65 Muhamed Ždralović, op. cit. knj. II, str. 340-341.
66 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 219.
Uskopyawī (dva puta prepisao popularni perzijsko-turski rječnik Tuḥfa-i Šāhidī, 1808. godine; Muḥammad Uskopyawī, Adam Sirri al-Uskūpī, ‘Umar
b. ḥāğği Muslī Uskopyawī; Murād b. Maḥmūd Uskopyawī (pohađao Gazi Husrev-begov hanikah u Sarajevu 1723.); Aḥmad b. Maḥmūd iz Gornjeg Vakufa, prepisao 1711. godine jedan rukopis Kur’āna. 67
S ovim imenima nisu iscrpljeni svi kaligrafi i prepisivači iz Gornjeg Vakufa.
U gornjovakufske kaligrafe i prepisivače spada i naš poznati pjesnik i kadija Muṣṭafā Muẖliṣī Bosnawī, predak sarajevskih Hadžijahića. Rukopis njegovog putopisa na hadž u stihovima, prepisan 1748. godine čuva se u OZ HAZU u Zagrebu, R-4968 a riječ je, vjerovatno, o autografu. Nema sumnje da je Muṣṭafā Muẖliṣī prepisivao i druga djela za svoje potrebe.
TRANSCRIBERS OF ORIENTAL MANUSCRIPTS FROM GORNJI VAKUF
During the Ottoman period (1463 – 1878) several hundred Oriental manuscripts transcribers were active in Bosnia. Some of them can be descri- bed as calligraphers. Most of them worked in urban centres such as Sarajevo, Banja Luka, Mostar and Travnik, but small towns also produced significant contributors to the field including Gornji Vakuf (Uskopje, Uskoplje). Con- sidering the number of transcribers and the quality of their manuscripts one could even speak of the Gornji Vakuf school of manuscript copying.
This article presents transcribers from Gornji Vakuf, lists and describes their manuscripts available to the author, especially those from the Gazi Husrev Beg Library in Sarajevo.
Gornji Vakuf had more than 50 manuscript transcribers. Here twenty one of them have been selected for their importance while others have only been mentioned. Some of the transcribers had exquisite handwriting so that they may be ranked among calligraphers. These were: Sulejman ibn Ibrahim Had- žiabulić Uskopjevi, Sulejman ibn Muhammed, Muhammed Rušdi ibn Derviš Husejn Hadžiabulić, Abdullah ibn Salih, Šit-efendija Ruždić, et al.
67 O ovim prepisivačima vidi: Salih Trako, Katalog perzijskih rukopisa Orijentalnog instituta, Sarajevo, 1986., str. 84; Ždralović, knj. II, str: 37, 99, 110, 122, 153, 159; 175;
190, 214, 219, 232, 236, 252, 255, 294, 319, 451; Katalog GHB, sv. 5, str. 244; sv. 7, str.
228, 357, 451; sv. 11, str. 146, sv. 15, str. 20.
68 Muhamed Ždralović, op. cit. , knj. II, str. 159.
Sulejman ibn Ibrahim Hadžiabulić was a certified calligrapher. In calli- graphy he was a student of Ismail Zihni Konjičanin, who had been a student of Hasan al-Vefai al-Misri, an Egyptian who died in Sarajevo.
The earliest known transcribers from Gornji Vakuf was Husejn, a mu'allim, who copied Hasan Kafi Pruščak’s Hadiqa as-salat in 1605. Some Gornji Vakuf transcribers were active during the 19th century, too.
GHB, R-4363, jedna stranica iz An'ama, prepisao Sulejman, sin Ibrahimov, Hadžiabulić
GHB, R-5595, prijepis Abdullaha, sina Salihovog
GHB, R-8005, prijepis Alija, sina Muhammedovog
GHB, R-8176, rukopis Zbornika fetvi Ahmeda Mostarca, prijepis Sulej- mana, imama i hatiba iz Gornjeg Vakufa
GHB, R-8621,
prijepis Sulejmana, sina Muhammedovog
ANALI
GHB
2011;
40
(32)