ima sekundarnu realizaciju količina koja staje u tu posudu (npr. popio je čašu mlijeka, korpa jabuka, kašika brašna) i sl. Jedna takva leksičko-semantička grupa u kojoj se, po ovoj autorici, javlja metonimijski odnos jesu pridjevi sa osnovnim značenjem koji ima kakvu osobinu i sekundarnim koji odražava, pokazuje takvu osobinu:

• veseo = koji osjeća radost i koji to jasno ispoljava, radostan, raspolo- žen → koji odaje, pokazuje nečije zadovoljstvo, nečiju sreću, razdraganost (vesela djevojka → vesele oči, veseo razgovor),

• glup = koji je umno ograničen, nesposoban da dobro shvaća i rasuđuje

→ koji odaje umnu ograničenost (glup čovjek → glup pogled, glup postupak),

• ljubazan = predusretljiv, srdačan, prijatan u ophođenju → koji oda- je, odražava usrdnost, predusretljivost (ljubazan čovjek → ljubazan pozdrav) (Gortan-Premk 1997:74).

Ovo metodološko usmjerenje odražava strukturalističku koncepciju jezika kao sistema među čijim elementima vladaju jasni odnosi. Vrijednost svakog jezičkog elementa, samim time i značenje nekog jezičkog izraza, pro- izilazi iz relacija koje taj element uspostavlja s drugim elementima. Zbog toga je u ovakvom pristupu akcenat stavljen na lingvističku strukturu semantičkih relacija među leksemama. Relacije koje se mogu uspostaviti između jezičkih izraza su neosporno važne za opis značenja i one se moraju uzimati u obzir u semantičkim istraživanjima, ali, kao što primjećuje Taylor (2002:192), pro- blem je ako se značenje poistovijeti s takvom mrežom odnosa. Takav opis ne govori ništa o načinu na koji govornici nekog jezika poimaju svijet. Taylor naglašava da je struktura semantičkih relacija među leksemama simptomatič- na za značenje ali da se ne smije poistovijetiti sa samim značenjem.

Tema ovog rada jesu upravo semantičke transformacije uočljive u kombi- nacijama pridjeva i imenica koje navodi Gortan-Premk. Rad će biti fokusiran na pridjeve koji označavaju emocije i psihofizička stanja upotrijebljene u kombinaciji sa imenicama koje označavaju dijelove tijela. Postavke kogni- tivne semantike predstavljaju dovoljno širok teorijsko-metodološki okvir za ovu analizu. Stoga će u nastavku biti predstavljene neke od temeljnih postavki kognitivne semantike.

Značenje u kognitivnoj semantici

Za razliku od teorijsko-metodološkog okvira razvijenog na principima komponencijalne analize koji insistira na minimalnim definicijama značenja i pri tome uzima u obzir samo relevantne elemente realizacije, kognitivna semantika traga za potpunim definicijama značenja. Iako je još de Saussure značenjski pol jezičkog znaka odredio kao predstavu o nekom segmentu spo-

ljašnje stvarnosti, ova ideja nije bilo dovoljno rasvijetljena u strukturalističkoj semantici. Polazeći od ove ideje, kognitivna semantika značenje određuje kao pojam ili koncept smješten u umu onoga ko govori određenim jezikom (Taylor 2002:42-43).

Pošto značenje izjednačava s konceptualizacijom i smatra relevantnim sve što pridonosi usvajanju i primjeni znanja o nekom konceptu, kognitivna semantika potire dihotomiju između semantike i pragmatike i poseban zna- čaj pridaje jeziku u stvarnoj upotrebi. Izbjegava se apstrakcija u leksičkom sistemu, a naglašava se enciklopedijski karakter značenja koji sa sobom nosi proces kategorizacije, tj. konceptualizacije. To znači da se ni jedan koncept ne može pojmiti i adekvatno objasniti bez šire konfiguracije znanja i pojmovne strukture vezane za koncept o kojem je riječ. Šira pojmovna struktura bez koje nije moguće razumjeti neki pojam ili koncept u kognitivnoj semantici se uglavnom naziva konceptualni domen ili samo domen. (Langacker 2002:3) Da bi naglasio odnos pojma i šire pojmovne strukture spram koje se taj pojam konstituira i razumije, Langacker (2002:5) koristi termine profil i baza. Svaki jezički izraz profilira neki pojam spram neke baze, dakle šire pojmovne struk- ture. Odnos profila i baze može se jednostavno pokazati na primjeru riječi hipotenuza. Hipotenuza je najduža stranica pravougaonog trougla. Riječ hipo- tenuza profilira ili naglašava jednu pravu liniju u okviru pravougaonog trou- gla koji predstavlja bazu za njeno razumijevanje. Izdvojena iz pravougaonog trougla, hipotenuza bi bila samo jedna prava linija. Izrazi hipotenuza i prava linija profiliraju, dakle, isti dio stvarnosti ali to ipak nisu sinonimi jer se hi- potenuza profilira spram specifične baze. Značenje riječi hipotenuza ne može biti poistovijećeno s onim što ona profilira, već njeno značenje proizilazi iz odnosa koji postoji između profila i baze. Važnost ovog pojmovnog instru- mentarija Rasulić (2004:23) ovako sumira: „Profilisanje je jedan od osnovnih deskriptivnih konstrukata za postizanje adekvatnog semantičkog opisa. Ono odgovara fokusiranju pažnje kao jednoj od osnovnih kognitivnih sposobno- sti. Značenje nekog jezičkog izraza podrazumeva određeni pojmovni sadržaj, mada se ne može poistovetiti sa tim pojmovnim sadržajem kao celinom.“

Metonimija u kognitivnoj lingvistici

Kognitivna teorija metafore i metonimije inicirana je djelom Metaphors we live by autora Georgea Lakoffa i Marka Johnsona (2003). Autori u ovom djelu razvijaju novu teoriju metafore i metonimije koja ove dvije figure ne po- smatra samo kao stilske figure koje su povlastica kreativnih umjetnika već kao veoma važan spoznajni mehanizam pomoću kojeg mi u velikoj mjeri poimamo svijet i konceptualiziramo svoja iskustva. Kad govore o metonimiji, ovi autori ističu nekoliko karakteristika metonimije (Lakoff, Johnson 2003:36-39):

• U slučaju metonimije koristimo jedan entitet da uputimo na neki drugi koji je s njim na neki način povezan.

• Metonimija uključuje i ono što se tradicionalno označavalo kao sinegdo- ha.

• Za razliku od metafore koja predstavlja način poimanja neke stvari u ter- minima neke druge i čija ja primarna funkcija da nam omogući razumi- jevanje, metonimija ima primarno referencijalnu funkciju, što znači da metonimija omogućava da jedan entitet stoji umjesto drugog.

• Funkcija metonimije je i da pridonosi razumijevanju.

• Metonimija kao i metafora nije samo stilska figura i stvar jezika već i dio običnog, svakodnevnog načina razmišljanja i ponašanja.

• Metonimija kao i metafora nije slučajna ili arbitrarna, već sistematska po- java koja se može predstaviti metonimijskim konceptima. Neki od meto- nimijskih koncepata jesu¹:

DIO UMJESTO CJELINE, PROIZVOĐAČ UMJESTO PROIZVODA, PREDMET KOJI SE KORISTI UMJESTO KORISNIKA, MJESTO UMJESTO INSTITUCIJE idr.

I pridjevi koji označavaju emocije i psihofizička stanja u kombinaciji s imenicama koje označavaju dijelove tijela predstavljaju primjer konceptualne metonimije koja je preslika kognitivnih procesa u ljudskom mozgu. To ćemo nastojati pokazati u nastavku rada.

Metonimija kao referentna tačka

Odgovor na pitanje pod koju se konceptualnu metonimiju mogu podvesti primjeri pridjeva koji označavaju emocije i psihofizička stanja u kombinaciji s imenicama koje označavaju dijelove tijela, može se dobiti iz Langackerove teorije o utemeljenosti jezičkih struktura u kognitivnim sposobnostima. Za Langackera jezičke strukture su odraz iskustveno izvedenih kognitivnih obra- zaca, a jedan od takvih obrazaca su i kognitivne referentne tačke na kojima se zasniva metonimija. Langacker referentne tačke definira kao "sposobnost prizivanja koncepcije jednog entiteta da bi se uspostavio mentalni kontakt s drugim entitetom tj. odabire ga se za jedno određeno shvatanje." (Navedeno prema: Krišković 2005:442)

1 U kongitivno-lingvističkoj literaturi praksa je da se metaforički i metonimijski koncepti navode velikim slovima pa se i u ovom radu zadržava ta praksa.

Entitet s kojim se uspostavlja mentalni kontakt zove se cilj. Da bi neki entitet bio izabran kao referentna tačka, mora biti kognitivno istaknut. Šta to znači, možemo vidjeti na sljedećem primjeru:

That car doesn’t know where he’s going. (Onaj auto ne zna kuda ide.)

U ovom primjeru auto je izabran kao referentna tačka jer je auto vizuelno istaknutije od vozača koji je cilj ovog izraza. Da je cilj ove referentne tačke vozač automobila vidi se iz klauze where he’s going (kuda ide) u kojoj se su- bjekat odnosi na vozača, a ne na automobil (Ibid. 423).

Langackerova definicija metonimije ističe njen značaj u analizi ljudskih kognitivnih procesa i načina na koji ljudi konceptualiziraju svoja iskustva i poimaju svijet. Ovaj aspekt metonimije potvrđen je i istraživanjima o nači- nima na koji ljudi konceptualiziraju emocije. Zbog svoje apstraktne naravi i specifičnih načina konceptualizacije emocije su važna tema u kognitivnoj semantici. Polazna osnova za istraživanje načina konceptualizacije emocija u kognitivnoj semantici bili su rezultati koje je psihologija ostvarila u istraživa- nju emocija. Rezultati ovih istraživanja pokazivali su da ispitanici u psiholo- gijskim testovima na pitanje o tome šta osjećaju kada su ljuti, tužni, radosni i sl., odgovaraju opisujući fiziološka iskustva koja su povezana s ovim emoci- jama, kao što su povećana tjelesna temperatura, ubrzani puls, povišeni priti- sak, ubrzani rad srca, znojenje i sl. Ovakva povezanost emocija sa fiziološkim simptomima potvrđena je i obiljem jezičkog materijala što je prepoznato kao specifičan vid metonimijskog preslikavanja. Ovi rezultati su naveli dvojicu autora, Kövecsesa i Lakoffa da ustanove generalni metonimijski princip FI- ZIOLOŠKI EFEKTI EMOCIONALNOG STANJA UMJESTO EMOCIJA.