Ocjene i prikazi

mijevali povijesnu tranziciju kao neminovnost, ali i priliku da se potvrđuju i afirmišu u novonastalim okolnostima, ukazujući da je Azabagić naprosto bio neophodan za upotpunjavanje cjeline na tri plana: povijesnom, kulturnom i religijskom. Ono što je Bašagić predstavljao i popunjavao na povijesnom, Kapetanović na kulturnom, to je Azabagić nadomjestio na religijskom planu.

Kroz Azabagićevo djelo ,,Risala o Hidžri“ autor nas analitički i kritički provodi kroz pojedina poglavlja, obimom ne tako velikog djela, ali kapitalnog povijesnog značaja, djela koje je trebalo ne samo umiriti nego i otrijezniti zbunjeno muslimansko stanovništvo te utjecati na racionalniji pristup i racio- nalniji odabir između odlaska (hidžre) i ostanka. U konačnom, u postojećim okolnostima Hidžra se ocjenjuje kao čisti ,,avanturizam“. Danas, sa ove vre- menske distance, mnogo je lakše sagledavati dalekovidnost takvog jednog stajališta.

Na istovjetan način kroz analizu Azabagićeva mandata reisu-l-uleme autor vrednuje sve aktivnosti u kojima je kao reisu-l-ulema izravno djelovao ili pak svojim autoritetom presudno utjecao na pokretanje listova i osnivanje udruženja, komparirajući te učinke sa učincima savremenika ili onih koji su u kasnijim razdobljima igrali značajnu ulogu na vjerskom ili kulturnom planu.

U bosanskom kontekstu Mustafa Spahić u povijesnoj vertikali analizira ne samo državno-pravne i povijesne nego i civilizacijske okvire i mijene kroz koje je Bosna prolazila kako bi razumijevanje pojave Azabagića bilo potpu- nije. U svome kritičkom propitivanju i kompariranju sveukupnih rezultata i učinaka u petom odjeljku prvog dijela knjige on se simbolički izražava i tim simboličkim izražajem odražava povijesnu zbilju pred kojom su se Bošnjaci

– muslimani našli: ,,zebnja, strah i nesnalaženja“. Argumentirano, na primje- ru školstva, Spahić pokazuje kako neadaptibilnost u suštini ima dugoročno pogubne učinke: ukratko od najpismenijeg dijela bosanskog stanovništva Bošnjaci - muslimani su za kratko vrijeme i za nove prilike postali najnepi- smeniji dio stanovništva.

Ocjenjujući i vrednujući Azabagića autor ga poredi sa velikim islamskim misliocima njegovog doba (Afgani, Abduhu i Ikbal), kao vrsnog poznavaoca vjere, ,,čovjek vizije dalekih vidika i širokih pogleda“, ,,enciklopedijskog znanja“ i ,,velikog iskustva“. Ako je bio neshvaćen od pojedinaca i grupa u svome vremenu, danas, sa ove vremenske distance nemoguće se ne složiti s iznijetim ocjenama i opravdanosti stava Azabagića.

Ličnost i djelo Azabagića Osman Lavić predstavlja na dva načina i u dva osnovna tematska dijela. Prvi nastao kao rezultat istraživačkog rada klasič- nom historijskom metodom, radom na nepubliciranoj arhivskoj građi, dok se u drugom dijelu prezentira njegovo djelo ,,Risala o Hidžri“, u vlastitom Lavićevom prijevodu s arapskog jezika, zatim rad nastao kao rezultat višede- cenijskog autorovog interesa za Azabagića i njegove stavove u pogledu pita-

258 ANALI GHB 2013; 42 (34)

Ocjene i prikazi

nja iseljavanja Bošnjaka – muslimana u Tursku te prikupljanje i tumačenje

,,znamenitih izreka“ samoga Azabagića.

U predstavljanju ličnosti Azabagića, Osman Lavić se opredijelio za hronloški princip, prateći njegovo kretanje i napredovanje, od rođenja preko intelektualnog uzdizanja, službi i funkcija koje je obavljao kao i najznačaj- nijih vjerskih i društvenih aktivnosti u kojima je učestvovao. Takav pristup zahtijevao je mukotrpan rad u arhivskim zbirkama i fondovima (Arhiva BiH i Arhiva GHb), iz kojih autor crpi mnoštvo nepoznatih informacija, složenih u skladnu hronološku cjelinu koja na dokumentiran i vrlo argumentiran način predstavlja Azabagića i njegov rad. U tom smislu, Lavić je iscrpio i neke druge dodatne izvore, prvenstveno štampu koja, uz arhivsku građu, predstav- lja nezaobilazan i veoma dragocjen izvor informacija o Azabagiću, njegovim aktivnostima, društvenoj angažiranosti nakon penzionisanja, sve ono što, zapravo, izlazi izvan okvira ,,administrativnog službenog dokumentiranja“. To, svakako, upotpunjuje i zaokružuje cjelokupnost slike o Azabagiću, ali omogućuje i jednu potpuno novu perspektivu promatranja, izvan službenih klišetiziranih arhivskih dokumenata. Izostanak te perspektive sasvim sigurno predstavu o Azabagiću učinio bi manjkavom, posebno sa stanovišta kritičkog odnosa, reakcija pojedinaca ili grupa na djelatnost, rad, stavove i opredije- ljenost Azabagića. Najzad, sud javnosti, koliko god u pojedinim slučajevima bio opravdan ili neopravdan značajan je i nezaobilazan segment za vredno- vanje jedne ličnosti. Time je Lavić omogućio uvid i u drugačiju recepciju Azabagića i njegovih stavova u vremenu u kojem je živio.

Ako bi se isticale i neke druge karakteristike i vrijednosti Lavićevog doprinosa onda je neophodno naglasiti jezičku slojevitost, korištenje pojedi- nih izvora na osmanskoturskom ili arapskom jeziku, bilo da je riječ o doku- mentima koji se tiču pojedinih segmenata djelovanja ili rezultata Azabagićeva rada. Za svako područje koje tretira, autor u cijelosti donosi dokumente u reproduciranoj formi, prijepisu ili u formi faksimila, što u konačnom dopri- nosi kvaliteti rukopisa.

Sumarno promatrano ovo predstavlja prvu cjelovitu i opširnu valorizaci- ju značaja reisa Azabagića, sa vremenske distance koja omogućuje realnije vrednovanje njegove uloge. Pored toga što je to djelo o jednoj ličnosti, ono je istovremeno i vrijedan doprinos u sagledavaju institucije reisu-l-uleme općenito, ličnosti koje su obnašale najvišu funkciju u Islamskoj zajednici, ali i doprinos sveukupnoj povijesti Bosne na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Može se konstatovati da je nakon stoljetnog očekivanja Azabagićevo djelo napokon doživjelo znanstvenu valorizaciju kakvu je već odavno zasluživalo.

Aladin Husić