RUSMIR MAHMUTČEHAJIĆ

ZAPIS O MUZICI IZ 1767. GODINE IZ KODEKSA GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE U SVJETLU NEKIH KARAKTERISTIKA MUZIČKOG FOLKLORA

BOSNE I HERCEGOVINE

Uza sve bogatstvo muzičkog folklora Bosanskih Muslimana vrlo rijetko se mo­gu naći rukopisi - nastali u prošlim stoljećima - u kojima bi se govorilo o muzici.

Samo u jednom rukopisu iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu - koli­ko se to može tvrditi na osnovu prvog sveska Kataloga ... ¹ - govori se o muzici; to je u kodeksu 380 ² koji predstavlja zbirku od sedam različitih knjiga iz oblasti Tumače­nje Kur'ana.

Sedma knjiga iz ove zbirke je ilmihal na turskom jeziku od nepoznatog pisca. "Pored dogmatike u djelu se govori i o drugim vjerskim pitanjima, kao o zabrani duha­na, kahve, glazbe, o vampirima itd."³

Cijelu zbirku je prepisao Hadži Sulejman, sin Muhamedov, 23. ševvala 1180. godine (24. marta 1767.) u tvrđavi Gradačac.

S obzirom na rijetko spominjanje muzike u islamskim rukopisima koji su nasta­li u Bosni i Hercegovini, donosimo ulomak iz spomenutog ilmihala kao historijski zna­čajan i kao ilustraciju negativističkog stava prema muzici, koji je dugo širen medu muslimanima i utjecao na nerazvijenost teorije muzike kod muslimana.

Prijevod ulomka:

"Meleki ne ulaze u kuću gdje se nalaze razna sredstva za igru - kao što su tavla i šah - a isto tako u kuću gdje se nalaze instrumenti za sviranje - tambura, saz, naj, duduk - ukratko, instrumenti na koje se svira ustima ili rukom; jer sve to spada u zabra­njene stvari. U kuću gdje se oni nalaze ne ulaze ni blagoslov ni meleki i ona je puna šejtana i džina.

Dragi brate vjerniče, sve štetne posljedice koje smo naveli odnose se na ovoze­maljski život, ali mnogo je štetnih posljedica od svega toga, koje će utjecati na onosvjetski život. Da napomenemo samo nešto od toga: Čovjek koji je na ovome svijetu upotreb­ljavao neku vrstu saza, na Sudnjem danu biće poživljen s tim istim sazom i na njemu će svirati; na samrtnom času to (muzika) će mu biti u mislima, zato prijeti opasnost da u tome času izgubi iman. Hoće li tada moći da misli o Bogu - ili će umrijeti misleći na saz?! Da li će tada moći pažljivo slušati učenje Kelimei-šehadeta koje će prisutni po­red njega u tom času učiti?! Bojati se da ga tada šejtan i saz ne opsjednu pa da preseli na Drugi svijet bez imana!" ⁴

Ovakav negativan stav prema muzici pripisuje se i našem znamenitom piscu Hasan-Kafiji Pruščaku (1547-1616). U ovom smislu ostalo je zapisano jedno predanje - prvi put zabilježeno u "Bosna-salnamesi" za godinu 1302. (1884-1885). To preda­nje, prema Dru Safvet-begu Bašagiću, glasi:

"U ulici, koja je išla ravno od Kafijine kuće do medrese, bila je kafana, gdje se sviralo i pjevalo. Strogi asketa nije trpio ni pjesme ni svirke bojeći se da mu ne naruše živce; zato je obilazio naokolo kroz više ulica samo da ne čuje muziku."⁵

Stavovi iz navedenih ulomaka postaju razumljiviji ako su poznate, bar djelo­mično, rasprave o semu⁶, devranu⁷ zikru⁸ koje su otpočele u 16. a dobile vrlo široke razmjere u 17. stoljeću. Pitanja o ovome bila su samo dio oštrih rasprava i suko­ba unutar raznih sljedbi i pravaca što su se razvili u okrilju islama.

U tim raspravama i sukobima vrlo često se izlazilo iz okvira učenja ortodoks­nog islama, a ponekada su iznošeni stavovi koji su bili u suprotnosti s islamom.

Takav, dekadentan i neosnovan odnos prema muzici, u prošlim stoljećima je među muslimanima širen kao stav islama. Međutim, kod svih muslimanskih naroda u svi­jetu narodna muzika se vrlo bujno razvijala i ona se danas u svjetskoj zajednici muzičkih folklora izdvaja po svom bogatstvu i svojoj osebujnosti. To vrijedi i za muzički folklor Bosne i Hercegovine; osebujan i bogat, razvijen u vrlo specifičnim uvjetima bosanske povijesti, on je danas jedinstvena pojava u svijetu i značajna vrijednost u općejugoslavenskoj zajednici kulturnih nasljeđa.

Muzika se prema tome razvijala kod svih islamskih naroda, pa je očito, da negativistički stav iz ilmihala u Gazi Husrev-begovoj biblioteci - koji je uostalom bio dosta rasprostranjen u islamskoj doktrini - nije nikada bio općenito prihvaćen. Za raz­liku od ovakvog izrazito puritanističkog shvaćanja, u islamskoj doktrini prevladavao je stav da su muzika i igra dozvoljeni - ukoliko ne izazivaju požudu, strast i raspuštenost. Navodi se da je sam Božji poslanik Muhammed prisustvovao jednom izvođenju plesno-muzičkog programa abesinskih umjetnika, a već iz literarnog kruga Ihvanus-safa po­stoje izvješća o njegovanju muzike. Konačno ni za orgulje, harmonij, glasovire i pjevač­ke zborove i ako nema potvrde o novozavjetnim tekstovima, ipak ih je praksa sankcio­nirala.

Da negativistički stavovi o muzici, koje je izrekao autor našeg ilmihala i, na­vodno, Kafija, nisu našli jače uporište, već da su, naprotiv, islam i njegova civilizacija, izvršili snažan utjecaj na razvoj muzike, pokazuje i slučaj s našim narodima, posebno s bosanskohercegovačkim Muslimanima.

Historija naše usmene poezije i književnosti, u evropskim okvirima počinje objavljivanjem balade o Hasanaginici u Fortisovu "Putovanju po Dalmaciji".⁹ Kao autentičan zvuk naše usmene poezije balada o Hasanaginici duboko i široko je odjeknu­la, oglašavajući tako jedan sretan i slavan početak.

Međutim, historija naše muzikologije, u evropskim okvirima, počinje znatno kasnije. Češki slikar i melograf LUDVIK KUBA u svom opsežnom životnom djelu "SLAVENSTVO VE SVICH ZPEVECH"¹⁰ sabrao je veliki broj putničkih popjevki slavenskih naroda. Obrađivao je i muzički folklor Bosne i Hercegovine¹¹ u kojoj je boravio 1893. godine.

Življi interes stranih stručnjaka za naš muzički folklor datira iz 1909. godine kada je na međunarodnom kongresu muzikologa u Beču, melograf, obrađivač i izdavač pučkih popjevki svih slavenskih naroda, Ludvik Kuba u svom referatu "EINIGES UBER DAS ISTRO-DALMATINISCHE VOLKSLIED" ukazao na neke značajke muzičkog folklora iz naših krajeva. Dijelove ovog referata Ludvika Kube iskoristili su u svojim ra­dovima ugledni bečki učenjaci, GUIDO ADLER (u radu "DER STIL IN DER MUSIK") i ROBERT LACH (u radu "GESCHICHTE DER ORNAMENTALEN IN DER MELOPOIE"). Radovi ove dvojice poznatih muzikologa skrenuli su pažnju šire javnosti na naš muzički folklor. Počinje intenzivnije istraživanje i proučavanje naše narodne muzi­ke i slijedi objavljivanje niza studija o njoj u mnogim publikacijama širom Evrope.

Još je Ludvik Kuba u svojim radovima ukazao na značajan i vrlo osebujan utjecaj istočne muzike na balkanski muzički folklor. Utjecaj je vršen prvo preko srpskih manastira koji su održavali žive duhovne veze s Bliskim istokom, dugovremenim gravitiranjem naših istočnih krajeva prema Biznatu i njegovoj kulturi, a poslije, širenjem islama na Balkanski poluotok, on postaje intenzivniji i svestraniji. On se različito manifestirao i u pojedinim regionima Bosne i Hercegovine, a osobito je vidna razlika u intenzitetu i karakteru utjecaja na gradska i seoska područja. Razlika između rustikalnog i urbanog dijela bosanskohercegovačkog muzičkog folklora je izrazita i bitna. Mada je i Ludvik Kuba u svojim melografskim zapisima mogao uočiti postojanje većeg broja ljestvičkih obrazaca (jedanaest), nije uspio odrediti granice između seoske i gradske popijevke. U gradovima, gdje je utjecaj islamske kulture bio značajniji, i u kojima je živio pretežno muslimanski živalj, utjecaj muzike Istoka je vrlo snažan i manifestira se u vrlo čestoj upotrebi povećane sekunde. Osobito je izražen u već slavnoj i po svojim vrijednostima široko cijenjenoj gradskoj popjevci Muslimana - sevdalinci. Ta pjesma ima jako razvije­nu melodiku, za razliku od seoske. Ima vrlo veliki raspon ambitusa, odaje čak četverotonske vibracije što za evropskog slušaoca najčešće nije primjetljivo, te je i najveći broj melografa zapisujući ovu popijevku griješio (i spomenuti Ludvik Kuba).

No, u svim formama naslijeđenog muzičkog folklora u Bosni i Hercegovini, radi se samo o utjecaju, nekada znatnom, a nekada jedva primjetnom ali svaki oblik je jedinstvena sinteza starog i novog, nastala na našem tlu osebujna i autentična.

Utjecaj istočne muzike na naš muzički folklor, najsnažnije odražavan kod is­lamskog stanovništva, ostvarivan je preko više medija, preko institucija i običaja koji su bili sastavni dijelovi novog vjerskog života, odnosno kulture islama:

- vrlo rano u našim krajevima razni derviški tarikati¹² podižu tekije¹³ i pjevajući svakodnevno u njima ilahije¹⁴ i kaside¹⁵ nastale na Istoku, uvjetuju šire­nje muzičkih elemenata iz njih u postojeći muzički folklor;

- u mektebima,¹⁶ osnivanim na našem tlu od prvih dana Islama u ovim kraje­vima, učile su se razne didaktične i pobožne pjesme sa Istoka ili pisane ovdje po uzoru na istočne;

- ezan¹⁷ kao svojevrsna vokalna arija, postaje dio svakidašnjice Bosne i Hercegovine, prvo u gradovima a poslije i u selima;

- kiraet¹⁸ njegovan među svim slojevima muslimanskog naroda u sebi je uk­ljučivao i elemente muzike;

- postojale su putujuće čoček-grupe;¹⁹

- vojnici iz raznih krajeva prostranog Osmanskog carstva, pripadnici raznih na­roda, služili su u našim krajevima i pjevali svoje narodne i askerske pjesme. Naši ljudi, trgovci, vojnici, hadžije, đaci, avanturisti, donose također sa Istoka u naš muzički folklor elemente stranih muzičkih tradicija.

- Sastavni dio našeg muzičkog folklora postaje čitav niz istočnih instrumenata: TAMBURA, SAZ, ŠARGIJA, KARADUZEN, BUGARIJA, ŽURNA, ŽILE, BORIJA, NAJ, DEF, (BIN-BIR HALKA), TALAMBAS, ČAMPARETA, i drugi.²⁰⁾ Razumljivo, s novim instrumentima nastaju i novi tonalni odnosi, a neki od starih neprilagodljivih nestaju.

- Na tlu Bosne i Hercegovine, odnosno na cijelom Balkanskom poluotoku, koji se našao pod izravnim utjecajem islamske kulture, rađaju se brojni novi običaji koji u sebi uključuju i muziku. Značajni su svadbeni običaji s vrlo raznovrsnim svadbenim pjeva­njima, kakvih do dolaska islama nije bilo u našim krajevima.

- Muzika je bila sastavni dio života u utvrđenim gradovima s posadom i domo­vima aristokracije. U gradovima - tvrđavama, s vojnom posadom, postojale su i specijal­ne muzičke grupe. U njihov sastav najčešće su ulazili slijedeći instrumenti: TALAMBASI, SVIRALE, ŽURNE, ŽILE i BORIJE, a rjeđe TREMPE i ČAMPARE. ²⁰

Najznačajniji i najbrojniji instrumenti u Bosni i Hercegovini, a i na cijelom Balkanu, preneseni u okviru utjecaja, su bez sumnje tambure.²¹ Možemo ih podijeliti u dvije grupe:

- PIVAČKE TAMBURE, njima se prate muslimanske epske pjesme (krajišnice);

- ŠARGIJE²² se javljaju u više oblika i razlikuju se po veličini korpusa i drška i po broju žica. Imaju zasebna imena čija upotreba nije jasno izdiferencirana u smislu specifičnosti pojedinih tambura iz grupe šargija. To su: saz, karaduzen (ili baglama), bugarija, čiftelija i druge.

SAZ²³ se susreće u Makedoniji, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini (s pouzda­nošću se može tvrditi da je ovaj instrument bio proširen i među bugarskim muslimanima - Pomacima, te mađarskim, rumunskim i grčkim muslimanima).

Najvjerovatnije zbog toga što je bio tipični gradski instrument i što je najeklatantnije simbolizirao novi muzički život gradova Bosne i Hercegovine koji se u okrilju islama vrlo brzo i snažno razvijao, saz se nije proširio među kršćanskim i hrišćanskim Ti­jelom bosanskohercegovačkog stanovništva. Gotovo isključivo koristili su ga Muslimani, te ga možemo smatrati njihovim nacionalnim instrumentom. Na ovo ukazuje i Fra-Grga Martić.

Upotreba saza bila je proširena na najrazličitije prilike i postala je sastavni nezaobilazni dio gradske tradicije Muslimana. Sijela, svadbe, ašikluci, teferiči i gotovo sve druge manifestacije veselja uključivale su i obavezno prisustvo sazlija.²⁴ I neki derviški tarikati u našim krajevima prilikom svojih obreda upotrebljavali su, pored osta­lih instrumenata, i saz.²⁵

Ni saz, kao ni bilo koji drugi instrument i instrumentalna muzika uopće, nisu nikada upotrebljavani pri čisto vjerskim svečanostima ili manifestiranju žalosti kod Muslimana.

Saz je kordofoni (žičani) instrument iz grupe tambura. Broj žica mu je različit i kreće se od šest do šesnaest. Najčešće je taj broj, kod sazova koje susrećemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset ili dvanaest. Sve su žice ugođene na podjednaku visinu.

Sazom se najčešće prati pjevanje samog svirača. Najprije svirač preludira naro­čitim instrumentalnim motivom a zatim adekvatnom arijom same pjesme. Na dugim notama i pjevačevim pauzama svirač "veze" sitnim motivima da se ritam ne bi umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po žicama.²⁶ Svirač drži terzijan u desnoj ruci, po svim žicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvučnost.

I saz i šargija²⁷ su bili prošireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Šargija ima nešto kraću a saz jako dugačku hvataljku. Dugačka hvataljka saza je razum­ljiva kada se ima u vidu melodijski "vez" u vrlo visokom ambitusu (preko dvije oktave) kakav je karakterističan za naše gradove. Samo ovakvim instrumentom moguće je prati­ti naše najoriginalnije folklorne arije oblika nenadmašne sevdalinke.

Ukrašavanju saza poklanjana je velika pažnja. Peševi²⁸ saza ukrašavani su srebrom, vezeni su po njima, srebrenom žicom, ornamenti, vršena je inkrustacija sede­fom i potkićivani su merdžanom i biserom. Za takav saz se u našim narodnim pjesmama susreće nazivlje: "sedefli tambura", "biserli tambura", "tamburica bisernica","bisernica" i drugi.

Kutlača saza (rezonantna kutija) ima trobridan oblik, poput heljdina sjemena. Ovaj oblik pronađen je najpodesnijim za držanje instrumenta u krilu, budući da sazlija za vrijeme sviranja sjedi poravno, prekriženih nogu. Ovakav položaj mu omogućuje da lijevom rukom slobodno hoda s peša na peš, duž hvataljke saza.

Svaki od graditelja sazova ukrašavao ih je prema mogućnostima i vlastitim es­tetskim nazorima. Promatranjem ornamenata primjećuje se česta improvizacija, ali i re­dovito i želja graditelja da ostane u okvirima stila i tehnike primjenjivanim kao prototi­pova saza donošenih sa istoka.

Interesantno je da su graditelji sazova njihove hvataljke dijelili prema vlastitom sluhu, pa su sazovi od raznih graditelja imali različite "bućune".²⁹

Pitanje da li je saz potakao nastajanje naše najoriginalnije folklorne arije, "PORAVNE" ili "RAVNE", kojoj nema uzora ni u jednom muzičkom folkloru svijeta, ili je pak "PORAVNA" pjesma uvjetovala tako prisno urastanje saza u naš muzički fol­klor, do danas nije riješeno. Studioznije bavljenje našim muzičkim nasljeđem riješiće se ovo, kao i niz drugih vrlo značajnih i vrlo važnih pitanja.

Saz je postao simbol najravnije melodike, najsmišljenijeg i emotivno najprodubljenijeg tonskog filigrana, koji se može smatrati jednim od najljepših bisera u svjetskoj ogrlici nacionalnih muzičkih nasljeđa.

Na hvataljci saza fiksiran je melodijski smisao Istoka. Tonovi su alterirani polutonovima, a ponekada i četvrttonkama.

Na saz se svira po sluhu. Mada je najčešći slučaj, kao što je rečeno, da se sazom prati pjevanje samoga svirača, uz saz se može svirati i kolektivno, i to ne u harmonijskom, već isključivo u melodijskom smislu. Ovim se pojačava instrumentalna unisonost melo­dije. Više sazova zajedno zvuči u paralelnim vokalnim linijama unisono s pjesmom, uz sitnije "šaranje" pri ispunjavanju pjevačevih pauza ili u vrijeme njegovih dugih tonova.

Istovremeno sviranje više sazlija naziva se sviranje (kucanje) u takumu.³⁰ U ovakvim prilikama sazovi se moraju "oduzeniti"³¹ u strogoj unisonosti. Najmanje skretanje jednog od sazlija sa unisone linije jasno je primjetljivo i za slušaoca vilo neu­godno. "Oduzenjeni" sazovi daju vrlo nježne, sjetne i prijatne zvukove.

Sazlijski takumi su svojevrstan audiovizuelni spektakl, čemu doprinosi bogato ukrašena i živopisna bosanska nošnja protagonista.

Diljem Bosne i Hercegovine nekada se puno njegovala i cijenila sazlijska muzika. Brojni su bili virtuozi na ovom instrumentu. Neki od njih su u narodnim pjesmama poimenice opjevani, neke bilježe u svojim hronikama stari hroničari, ali najveći broj imena naših sazlija, u prošlosti, ostaće zauvijek nepoznat.

Prodorom kapele i orkestara u Bosnu i Hercegovinu, poslije 1878. godine, naglo opada interes za saz i vrlo brzo se smanjuje broj sazlija. Iz muzičke stvarnosti Bosne i Hercegovine, čija je tradicija muzičkog folklora jednaka onoj u Italiji i Španjolskoj, do na­ših dana saza je gotovo nestalo. I danas rijetki iz naše sredine znaju, kao što je nekada španjolska obilovala virtuozima gitare, da je tako Hercegbosna imala svoje virtuoze saza i žarku ljubav naroda za njegove zvukove.

Austro-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine zatekla je u njoj vrlo veliki broj sazlija. Za neke se od njih još zna.³²

U naše vrijeme dok na muzičkim pozornicama vlada muzika uglavnom nastala daleko od našeg tla, ili jeftina muzika čija je pseudoinspiracija iz drugih folklornih pod­ručja, i dok smo preplavljeni kičem i komercijalizmom čak i u muzici, još samo pone­gdje oćute se zvukovi saza u rukama nekog "usamljenog trubadura", odjeknu sjetno gotovo kao napomena da je saz naš, da je dio tradicije, našeg povijesnog tijela.

U svijetu postoje slučajevi da je "mrtvi" jezik postao "živi", da su obnovljeni mnogi iščezli vrijedni običaji. On, saz je još uvijek živ, istina možda na umoru.

Posljednji graditelji sazova, kojih je nekada širom Bosne i Hercegovine bilo mnogo, već su starci.³³ Izgleda da će i ovaj zanat ostati bez nasljednika i možda zauvi­jek postati samo dio naše historije.

U posljednje vrijeme se može na radiju čuti, a na televiziji čuti i vidjeti, neki od trojice sazlija koji još javno nastupaju³⁴ kako prati poravnu pjesmu koja je tek uz saz potpuno ono što jeste. Začudimo se sazu kao nečemu davno nestalom ili odnekuda iz daleka donesenom.

Kao što nam gusle čuvaju višestoljetnu tradiciju naše epike i sazovi treba da nam čuvaju tradiciju našeg dubokog lirizma i emotivnosti - sevdaha - utkanih u brojne vrijedne lirske pjesme po kojima je Bosna i Hercegovina na daleko znana.

Što je za Ruse balalajka, za Ukrajince dambura, za Talijane mandolina, za Španjolce gitara, to je za nas "Bošnjake" saz.

Sigurno saz i drugi slični instrumenti, kao i ostali elementi orijentalne - islam­ske muzičke kulture, pokazuju da ovdje nije riječ o "zabranjenim stvarima", kako bi to proizlazilo iz inače zanimljivog protumuzičkog zapisa u našem ilmihalu. Životna stvar­nost pa i drugačije doktrinarna tumačenja učinili su da ljudi, makar i "svirali uza saz" ujedno misle i na čistoću duše.

SUMMARY

NOTE ABOUT MUSIC FROM THE CODEX OF GAZI HUSREV-BEY'S LIBRARY IN THE LIGHT OF SOME CHARACTERISTICS OF MUSICAL FOLKLORE

IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

The author publishes the translation of quotations from one codex in which, allegedly, Islam has negative attitude toward music and he gives doctrinal justification. Opposing this conception the author considers that Islam is gracious toward music if it does not provoke lust, passion and immorality. Folklore of Bosnian Moslems shows that music has attained a very high degree in Islamic civilization. The author pays attention in particular to "saz" and "saz" music.