Ocjene i prikazi
Zahvaljujući jedinstvenoj upotrebi jezika i lingvističkoj kombinatori- ci kur’anskoga teksta, drugačijoj od konvencionalnih sintaksičkih obrazaca arapskoga jezika, jezik Kur’ana sve do danas predstavlja predmet izučavanja gramatike, stilistike i svih drugih arapskih lingvističkih disciplina. Osim što je bio glavni izvor jezičkog materijala u procesu normiranja arapskog jezika, te formiranja i razvoja njegove gramatike, arapski su gramatičari i stilističari u kasnijim lingvističkim istraživanjima kur’anskoga teksta nastojali sa grama- tičkog aspekta utvrditi i objasniti stilske odlike kur’anskoga teksta. O ovome aspektu kurʼanaskog teksta pisali su i bosanski autori, kako na arapskom je- ziku u vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, tako i na bosanskom jeziku u kasnijem periodu, sve do savremenih autora.
Značajno cjelovito djelo koje se bavi gramatičkim i stilskim osobenostima kurʼanskog teksta jeste i Gramatička stilistika Kur’ana : sintaksički i seman- tički aspekti kur’anskoga iskaza, autora Mustafe Jahića, objavljenja 2015. go- dine u izdanju Kulturnog centra Kralj Fahd u Sarajevu..
S obzirom na to da je primarno zanimanje gramatičara studiranje funk- cije pojedinačnih riječi u rečenici, a stilističara značenje rečenice i njen utje- caj na recipijenta poruke, stilističari se u svojim analizama arapskoga teksta, uključujuči i tekst Kurʼana, drže vlastitog plana analize rečenice. Zbog toga rečenica i njeni dijelovi predstavljaju glavni predmet gramatičko-stilističke analize kurʼanskog iskaza i u ovoj knjizi. U tom smislu i autor ovoga djela u prvome dijelu knjige govori o performativnim rečenicama (ğumal inšā’iyya) kojima govorno lice kao emitent poruke, zavisno od načina iskazivanja njiho- vog sadržaja, izriče razne vrste zapovijedi, zabrana, molbi, pitanja, čuđenja, zaklinjanja, hvaljenja i kuđenja izražavajući istovremeno i lična osjećanja us- hićenosti, radosti, uzbuđenosti, ogorčenja, ljutnje i sl. i na takav način utječe na recipijenta poruke radi ostvarivanja određenih pragmatičkih ciljeva.
Tako se u prvom dijelu knjige govori o zahtjevnim performativnim rečeni- cama (ğumal inšāʼiyya ṭalabiyya) kao posebnoj vrsti performativnih rečenica kojima se izriče značenje zahtjeva ili molbe i nezahtjevnim performativnim rečenicama (ğumal inšāʼiyya ġayr ṭalabiyya) u kojima nema značenja zahtje- va ili molbe.
U prvu vrstu performativnih rečenica spadaju:
imperativne rečenice (ğumal amriyya) koje uključuju i prohibitivne reče- nice (ğumal al-nahy) kojima se izražava naredba, zahtjev, zabrana, molba ili dozvola da se nešto radi ili izvrši;
ANALI GHB 2016; 45 (37)
245
Ocjene i prikazi
interogativne rečenicame (ğumal istifhāmiyya) kojima se zahtijeva odgo- vor koji može biti potvrdan iskazan sa “da” ili negacijski sa “ne” a može biti iskazan i u obliku obavijesti;
vokativne rečenicame (ğumal al-nidā’) koje služe za dozivanje, skre- tanje pažnje i upozoravanje sagovornika na značaj i važnost činjenice koja se navodi u rečenici koja slijedi iza vokativa, čime se postiže i izvjesna doza koroborativnosti (ta’kīd) i inteziteta (mubālaġa) značenja;
optativne irealne i optativne realne rečenice (ğumal al-tamannī wa al- tarağğī) kojima se izražava želja da se nešto ostvari, koja može biti neostvar- ljiva, odnosno irealna ili ostvarljiva, odnosno realna, čime se određuje govor- nikov stav prema onome što bi želio ili volio da se dogodi i, na kraju,
poticajne rečenice (ğumal al-taḥḍīḍ) kojima se sagovornik podstiče na vršenje ili nevršenje radnje iskazane u značenju zahtjeva, pozivanja ili molbe da se nešto učini ili ne učini.
U drugu vrstu performativnih rečenica spadaju rečenice kojima se izraža- vaju iznenadna i jaka unutarnja osjećanja govornog lica prema onome o kome ili čemu se govori, koja mogu biti lijepa ili ružna, ili emocionalni odnosi između govornog lica i sagovornika, koji mogu biti iskazani kao divljenje, čuđenje, iznenađenje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo i sl. U ovu vrstu per- formativnih rečenica spadaju:
eksklamativne rečenice hvaljenja i kuđenja (ğumal al-madḥ wa al-
ḏamm);
eksklamativne rečenice čuđenja (ğumal taʻağğubiyya) i
eksklamativne rečenice zaklinjanja (ğumal qasamiyya).
Osim performativnih iskaza, u djelu se na kraju govori i o posebnim gra- matičko-stilskim sredstvima u koja spadaju inverzija (taqdīm wa ta’ẖīr), eli- diranje (ḥaḏf) i koroboracija (ta’kīd), koje kao univerzalne lingvističke pojave predstavljaju stilska obilježja i jezika Kur’ana, a kojima se postiže snažna emotivnost, ekspresivnost i emfatičnost kur’anskoga iskaza i otkrivaju naj- skrivenija značenja kur’anskoga teksta.
Da bi istakao ekspresivno-emotivnu vrijednost navedenih sintaksičkih je- dinica u Kur’anu, koja doprinosi estetskim vrijednostima kur’anskoga teksta, autor pored osnovnog značenja koje izriču navedene sintaksičke jedinice, po- sebnu pažnju poklanja njihovoj pragmatičkoj analizi, kada u određenom kon- tekstu izriču i drugačija značenja koja se označavaju kao sekundarna (maʻānī farʻiyya) ili metaforička (maʻānī mağāziyya). Otkrivanje ovih značenja po- sebno je značajno za razumijevanje i interpretiranje Kur’ana.
I, na kraju, možemo zaključiti da će zbog temeljite obrade navedene teme, čemu doprinosi i konsultiranje velikog broja izvora i literature, navedeno djelo biti od koristi svima koje interesira gramatičko-stilistički aspekt kurʼanskoga
246 ANALI GHB 2016; 45 (37)
Ocjene i prikazi
iskaza, posebno onim koji se bave jezikom Kurʼana, prije svega studentima islamskih nauka i arapske filologije.
Hamza Lavić
ANALI GHB 2016; 45 (37)
247