Dojakošnja izlaganja, podnesena na ovome skupu, odnosila su se na meta odnosno hijeropovijest islama. Moje saopćenje ima za predmet one činjenice koje spadaju na njegovu eshatologiju. Radi se zapravo o silasku Isa, a.s,, na zemlju i njegovoj prirodnoj smrti. Naznačena pitanja imaju svoju dugu povijest. Podjednako su prisutna u kršćanskoj i muslimanskoj teologiji; i kao takva veoma su značajna za definiranje naravi krščanske odnosno mus limanske eshatologije.
U sklopu muslimanskoga teološkog mišljenja, gledom na ta pitanja, pojavit će se raznoliki interpretativni smjerovi. Počev od onih koji su Isaov, a.s., silazak na zemlju i njegovu prirodnu smrt prihvaćali sastavnim dijelom islamskoga vjerovanja, preko onih koji su takvu mogućnost apriori odbaciva li, smatrajući takvo što ničim drugim doli stanovitim mitologemama i teolo- gemama, koje su preuzete iz bliskoistočnoga paganskog odnosno kršćanskoga duhovnog miljea, do onih koji sve to skupa pod utjecajem ilu- minizma, ekspresionizma i kubizma (umjetničkih pravaca, koji će s kraja 19. odnosno početkom 20. st. odrediti jedan cijeli tok evropskoga mišljenja), simbolički prikazuju. Tako će, primjerice, naš glasoviti teolog rah. Husein ef. Đozo ta pitanja reflektirati u smislu definitivne pobjede Isaovog, a.s. nau- ka.1)
S tim u vezi biće, vjerojatno, zanimljivo čuti što o tome misli naš veli ki alim i teolog rahm. Mehmed ef. Handžić.
U svom kratkom spisateljskom životu Handžić se, između ostaloga, bavio pitanjem povijesnoga razvoja muslimanskoga kelama (uvjetno kazano islamske dogmatike). U tom kontekstu on je sasvim posebno obrađivao nje gove pojedine traktate. Riječju, problemski je izučavao određene temate iz područja islamskoga vjerovanja, koji su svojom sadržinom omogućavali sve opće izražavanje muslimanskoga duha.
1) Vidi, Prevod Kur’ana s komentarom, III džuz, Sarajevo 1967., str. 244.
Za vrijeme svoga boravka u Kairu on piše dvije kraće risale, u kojima se osvrće na pitanje Isaovog, a.s., š iljk a na zemlju i njegove smrti, dajući time stanoviti doprinos traktatu o eshatologiji u našim prostorima. Risale su pohranjene u rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu pod reg. br. 3557.
Razmišljao sam o tome koji metodički postupak primijeniti da bi se u najkraćemu izložila bit problematike, kojom se autor u svom rukopisu bavi. Na kraju sam se ipak odlučio, dobrano se koristeći sholastičkom teološkom metodom, sadržaj pomenutoga rukopisa izložiti kroz sljedeću istraživačku shemu: na prvome mjestu naznačit ćemo autorov Status quaestionis (temeljna pitanja), potom ćemo izložiti njegove teze, osobito nove teze ukoliko se u sadržaju uspostavljaju. Nakon toga ćemo iznijeti njegov argumentatio, od nosno argumente kojima on svoje teze potkrepljuje, i na koncu dati vrlo kra tak zaključak.
Počet ćemo od samoga raspoređaja pomenutoga rukopisa. Apostrofirajući činjenicu, da sva pitanja koja se odnose na posljednje događaje iz života Isa, a.s,, spadaju na sadržaj islamskoga vjerovanja, koji se ne može epistemološki posredovati, autor će, protiv svake logike stvorenoga razuma, u prvome dijelu svoga rukopisa govoriti o Isaovom, a.s., povratku na zemlju, da bi tek u drugome dijelu govorio o njegovoj prirodnoj smrti. Ovakav raspored se zacijelo protivi logici filozofsko-teološkoga razumije vanja kršćanskog Vazma (jedna od temeljnih istina kršćanskoga vjerovanja, koja obuhvaća Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće), koji podrazumijeva posvema drugačiji tok događaja iz života Isusa Krista.2) Otuda i ne čudi da recimo jedan Anawati, poznati kršćanski ekspert za islam, pišući natuknicu o Isau, a.s., za Enciklopediju islama,3) donosi takav raspored koji je korespon- dentan kršćanskome razumijevanju tih događaja, iako u samome sadržaju vrlo lijepo naglašava islamski način njegova tumačenja. Stoga se takvim i sličnim tekstovima mora pristupati posve kritički i sa velikim oprezom.
Raspoređaj Handžićeva rukopisa će determinirati i njegov Status quaestionis. Stoga on na samome početku svojega rukopisa postavlja pitanje da li je moguć Isaov, a.s., povratak, i ako jeste, koja je njegova bitna znako- vitost?
2) Vidi, Xavier Leon-Dufour, R ječnik biblijske teologije, KS, Zagreb 1980., str, 1402.
3) Encyclopaedia o f Islam, IV, Leiden 1978,, str. 81-86.
U drugome dijelu, koji se tiče Isaove, a.s„ smrti postavlja sljedeća pi tanja: da li je Isa, a.s., raspet i da li je kao takav umro na križu, i ako nije, da li je umro prirodnom smrću?
Handžićevo polazište je kućanski princip „daje islam jedinstvena vje ra svih Božjih poslanika",4) čija se metapovijesna, hijero-povijesna i eshato- loška dimenzija dovršava u Muhammedovom, a.s., Šeri'atu. S tim u vezi Kur’an i Poslanikov Hadis ističu osobito mjesto i važnost Isa, a.s., u kontek stu ukupnoga nebeskoga objavljenja.5) Prema normativnim vrelima islama, važnost Isaove, a.s„ osobe ne leži u principu primogeniture, kako to naučava kršćanska teologija, već u njegovome izuzetnome poslaničkome liku, koji svojim silaskom na zemlju povijesnu dimenziju Poslanikova Šeri'ata uvodi u puninu eshatološke nade, kao najvišu tačku duhovne dozrelosti svega što je stvoreno. Kratko, kroz Isa, a.s„ ostvaruje se povijesna punina sve tri pome- nute dimenzije Šeri'ata, usmjeravajući na taj način povijest ka činu „dana us- tajanja" (yawm-ul-qijama)na neprolazno.6)
Znači Isa, a.s„ je uzdignut i dušom i tijelom, njegova zemaljska misija pripada nadolazećim eshatološkim vremenima, koja će biti sva u znaku Isaove obnoviteljske misije Muhammedova, a.s„ Šeri'ata. Stoga njegov pov ratak na zemlju spada u bitno eshatološko predznakovlje.7)
Radi se zapravo o tome da Isa, a.s., obnavlja i u punini izvršava, daka ko u eshatološkoj viziji, kraljevstvo mira (memleket-ul-islami), koje je još od samih početaka ljudskoga življenja bilo najavljivano. Zapravo, ono se pos tupno događalo i ostvarivalo kroz riječi i djela svih Božjih poslanika, kao i Božjim zahvatima koja se neprestance događaju u povijesti. No, sa drugim Isaovim dolaskom kraljevstvo mira dobiva svoju puninu kako u njegovoj pri rodnoj jednako tako i u njegovoj povijesnoj odnosno društvenoj razini, tj. da i pojedinac i društvo svršavaju u punini svojega duhovnoga razvoja.
Drugim riječima, njegov povratak na zemlju znak je skore eshatološke punine i realizacije Poslanikove vizije vremena, koje će biti u znaku
„savršene čudorednosti svega stvorenoga", koje je neposredni uvod
savršenoga kraljevstva mira na zemlji. Isa, a.s., će tada zastupati Muhamme- da, a.s., kod njegova naroda, kada bude ponovno došao „razotkrit će mit o križu, razlučit će čisto od nečistoga, umnožiti blagostanje i uvoditi ljude u
4) Usp. XLIII, 45; X, 94; XXI, 7.
5 ) Vidi, Kur'an: III, 46; Sahihu Muslim, F eddil, 145.
6) Vidi, Dža'fer es-Siđani, M edlim u-n-nubuvefl-l-K ur'dni, Teheran 1393. h., str. 117-120.
7) Šire o tome, el-Kurdi, 'AkTdet-ul-islami> Kairo 1982., str, 140-178.
vjeru mira (islam) sve do onoga časa kada Allah, dž. š., odluči da iščezne svaka jeres“.8) Kako god dakle svijet počinje u prirodnoj vjeri, on jednako tako u njoj na kraju vremena i svršava.
Odgovor na pitanja vezana za Isaovu, a.s., smrt Handžić logički izvodi iz islamskoga stava s obzirom na njegovo uzdignuće i njegov povratak na zemlju. Stoga on ustvrđuje, protiv Jevreja i kršćana, da Isa, a.s., nije raspet na križu, jer se Jevrejima i rimskim vojnicima samo pričinilo (ve lakin šubbihe lehum). Allah, dž. š., ga je uzdigao Sebi dušom i tijelom. Prirodnom smrću će umrijeti tek na kraju vremena, nakon što se ponovno pojavi na zemlji i nakon što će izvršiti ideju islamskoga Šeri'ata.9)
Handžić dakako uočava važnost Isaovog povratka, za definiranje same naravi islamske eshatologije. Ukratko, sva mudrost događaja vezanih za pos lanički lik Isa, a.s., sadržana je u sljedećem: u hijeropovijesti on se, prema is lamu, pojavljuje kao Muhammedov, a.s., navjestitelj, a u nadolazećim esha- tološkim vremenima kao njegov potvrditelj.10) Uporedimo li to sa kršćanskom parusijom (drugi Kristov dolazak, kada će suditi živima i mrtvi ma) sa kojom će se u punini realizirati ideja Nebeskog kraljevstva (ana kefa-
laiosasthai ta panta ento Hristo - kada će sve biti podvedeno po
glavu), razlika je više nego očita. Handžić u prvome Isaovom javljanju ne prepoznaje Sotera spasitelja kao Sina Božjega, niti u njegovom drugom jav ljanju Suca, koji će da sudi žive i mrtve.11)
Slijedeći načela klasične muslimanske teološke epistemologije, Han džić će nastojati dokazati vjersku utemeljenost svojih teza, ponajprije kroz fundamentalne izvore islama (Kur'an i Hadis), a potom kroz kompetentnu klasičnu muslimansku teološku literaturu.
S obzirom na pitanja koja se pojavljuju u prvome dijelu risale, autor za fundamentalno polazište uzima kur'anski ajet iz sure ez-Zuhruf, u kojemu se kaže: „i on je (Isa) predznak za smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put“.12)
8) Muslim, Fiten, 54; usp. A bdel Kadir es-S u fi, The way of Muhammad, London 1975.; usp, Ataurahim, Jesus a Prophet o f Islam (osobito poglavlje Isa u Kur'anu i Isa u Hadisu i muslimanskoj tradi ciji), London 1979., str. 221 -231.
9) Ibni Kesir, Tefsir-ul-Kur'ani, sv. I, str. 547-577.; O pravnicima modernoga tumačenja ovih ajeta vidi, M. Hayek, Le Christ de l'islam, Pariš 1959.
10) Usp. Iv. 14,16.; M. Watt, ,4fis name his Muhammad“, u M uslim W orld, XTTT; 1953.
11) Xavier, op. cit., str. 1230 (natuknicu o kršćanskome spasenju).
12) XLIH, 6 1 usp. Ismall Haki, Ruh-ul-bejan, sv. VIII, Istanbul 1331. h., str. 384-5.
On će u tom sklopu navesti nekoliko predaja prema kojima postoji nekoliko varijanti čitanja odnosno tumačenja početnog dijela pomenutoga
ajeta (veinehule'ilmun lis-saah).Prema nekim predajama umje javljuje se recimo le'alemun,zatim le zikrun itd. S druge strane, kod pitanja tumačenja spojene lične zamjenice hu,postoje tumače ona odnosi na Kur'an odnosno na Muhammeda, a.s. Ovakva tumačenja su
opredijelila prevodioca Kur'ana u mnoge svjetske jezike, da različito prevedu
ovaj dio kur’anskoga teksta.13) Uza sve to Handžić će ipak naglasiti, da je sta novište ogromne većine muslimanskih učenjaka, da se to ima razumijevati u smislu Isaovoga, a.s., povratka na zemlju.
U prilog svojoj tezi da Isa, a.s., nije umro prirodnom smrću, odnosno da nije raspet na križu, jer ga je Allah, dž. š., Sebi uzdigao, navodi 156, 7 i 8 ajet sure en-Nisa', u kojima se kaže: ,,i zbog riječi njihovih: „Mi smo ubih Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika"... A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bih; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je silan i mudar.
I nema ni jednoga sljedbenika knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti":14)
Svoje teze Handžić potom naslanja na mnogobrojne hadise Allahova Poslanika. Premda su oni različiti po znakovima koji prate Isaov, a.s. , povra tak na zemlju (neki od njih se moraju neizostavno simbolički razumijevati), mogu se ipak sublimirati u onome što smo već istakli, a to je: Isa, a.s., će po novno doći, kao potvrditelj Muhammeda, a.s., i kao član njegove zajednice. Ovdje ćemo navesti jedan hadis, koji s obzirom na postavljeno pitanje, pred stavlja locus clasicusu kanonskoj hadiskoj literaturi:15)
Ovaj i slični hadisi nalaze se kod Muslimana u knjizi o vjerovanju
( Kitab-ul-imani242-247; zatim u Kitab-u34, 110; k
Kitab-ul-buyW 102, Kitab-ul-enbiya 49; kod Tirmizija u Kitab-ul-fitan 54; kod Ibni Madža u Kitab-ul-fitan 33 itd. Prema ocjenama hadiskih kritičara i ko-
13) Tako će primjerice Pandža i Čaušević u s vojemu prijevodu Kur'ana (Kur'an časni, Stvarnost, Za- greb 1969.) zam jenicu „on“ na početku pomenutoga ajeta iz sure ez-Zuhruf, protumačiti u sm islu da se radi o Kur'anu koji, više nego li ikoja druga knjiga objavljuje i govori o predznacima Smaka svijeta. Su protno gledište će recimo iznijeti Abdullah Jusuf A li u svojemu prijevodu Kur'ana na engleski jezik (The Glorious Kur'an (translation and commentary), Bejrut 1934.
14) Kur'an: II, 105-9; usp. Muhammad D in, The Crucifbcion in the K oran, u M uslim World, XIV/1924., str. 23-9.
15) Muslim, K itab-ul-im ani, 242.
atentatora određene predaje, koje Handžić u rukopisu navodi (kao što je primjerice ona koja govori o ubijanju Dedžala), imaju stupanj vjerodostoj nosti i kao takve u domeni islamskoga vjerovanja imaju ne samo smjerodav- ni nego i mjerodavni karakter.16)
Tokom vremena oko ovih hadisa razviće se osebujna teološka građa. Stoga se on naposlijetku naslanja na validne i kompetentne kur'anske i ha- diske komentare, koje on istina izrijekom ne navodi, što je i razumljivo s ob zirom na narav samoga nadržaja, ali se ipak, implicite, njihov sadržaj u nje mu da vrlo lahko prepoznati. To su, primjerice, sljedeći komentari: Tefslr-ul-
Kur'ani bilKur'ani od Ibni 'Abbasa, Tefslr-ul-Kur'ani od Ibni Kesira, TefsT ul-Kur'ani od Ibni Hazina, Ruhul bejani od Ismaila Hakija i dr. Što se tiče ha- diskih komentara koristio je Sahihu Mubi
bi š er h S a h T h - u l - B u h a n , i dr.
Što na kraju reći o ovome Handžićevom rukopisu? U prvome redu to da autor u njemu ne poduzima nikakvu širu elaboraciju postavljenih pitanja, a još manje kritičku valorizaciju koja bi pretpostavljala paralelno proučavanje mesijansko-profetološke i spasenjsko-eshatološke dimenzije ju- deo-kršćanske ekonomije spasenja. Za to, predmnijevamo, postoje mnogo brojni razlozi povijesne, kulturološke pa i teološke naravi, o kojima ovaj put nećemo govoriti.
S druge pak strane, ostaje kao neosporna činjenica da je Handžić jedan od rijetkih naših učenjaka, koji se sasvim izdvojeno bavio ovom zanimlji vom temom iz oblasti islamske dogmatike, u odnosu na koju nije imao ni kakvih predrasuda. Valjalo bi, naime, ispitati razloge zbog kojih se ovaj te- mat posve neopravdano zapostavljao u našim dojakošnjim istraživanjima. S tim u vezi usuđujem se kazati da je tome u dobroj mjeri doprinijela činjenica što Isaov povratak asocira na kršćansku dogmu o parusiji (drugome Kristo vome dolasku). Tako će Abdurrahman ef. Čokić u svojoj knjizi Islam,17) samo zbog toga što se radi o, kako to on navodi, „kršćanskoj dogmi“, kazati da takvo što islam ne poznaje i ne naučava. To što se ovo pitanje pojavljuje u kontekstu kršćanstva i islama, držimo, može biti samo veliki poticaj da se ova tema još dublje istražuje u svim njenim aspektima, imajući u vidu bo gatstvo raznolikih predaja i interpretativnih smjerova. Naprosto zbog toga što nam Kur'an i Hadis, kada govore o određenim pitanjima koja se paralelno susreću u Svetome pismu Staroga i Novoga zavjeta, s jedne strane otkrivaju jedinstveni nebeski arhetip svih objavljenih religija (na ovoj razini Kur'an Jevreje i kršćane časti pravovjernima, što čini i osnovicu muslimansko-
16) Vidi, Askalani, F ath-ul-ban. .., V. Kairo 1950., str. 191; o modernim tumačenjima pogledati, E. J. Jenkinson, „Jesus in M oslem tradition“, u Muslim World, XVIII/1928., str. 263-9.
17) A. Čokić. Islam , Sarajevo 1924.
kršćanskoga dijaloga), dok nam se, s druge strane, predstavljaju validnim povijesnim kritičkim izvorima povijesno-teološko-filozofski moduliranih dogmata judeo-kršćanstva, što je jedan od temeljnih razloga Muhammedova,
a.s. poslanstva, odnosno Isaovog dolaska, a.s. u eshatološkim vremenima.
Pored ovog komparativnega proučavanja, u odnosu na jude- okršćanstvo, držimo da bi bilo jako korisno, s obzirom na ovu temu, usposta viti i antropološki istraživački diskurs, jer bi se na taj način bilo u trendu modernih istraživanja svijeta i čovjeka.
This paper discusses Handžić’s understanding of Isa’s a.s. second com-
ing to Earth and his natural death. These two questions have a long history of their own. They are present both in Christian and Muslim theology, and as such are important for defining the nature of both the Chrisitian and the Muslim esehatology.
Answering these two questions the author States that Isa’s a.s. both body and soul ascended. His earthly mission belongs to the Corning esehato- logical times, where everything will be in the sign of Isa’s restoration mission
- Muhammed’s a.s. Sharia.
The answer to the question regarding Isa’s a.s. death, Handžić logically deduces from the Islamic attitude regarding his asendance and return to Earth. Therefore he claims, contrary to the Jews and Christians, that Isa a.s. was not crucified, it only seemed that way to the Jews and Roman soldiers. Allah dž.š. ascended both his body and soul. He will die a natural death only at the end of time, after he reappears on the Earth and after the realization of the ides of Islamic Sharia.
Following the principles of classical Muslim theological epistemolo- gy, the author will try to prove the religious basis of his thesis, first of ali re- fering to the fundamental sources of Islam (Qur’an and Hadis), sa well as to the whole competent classical Muslim theological literature.
