Književni život bosanskohercegovačkih Muslimana osmanskog perio da odvijao se u tri paralelna (ali ne i sasvim izdvojena) toka: na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i perzijskom) , na narodnom jeziku a arapskom grafijom - alhamijado literatura, te narodna usmena poezija, epska i lirska. Alhamijado praksa, koja ovdje traje nešto više od tri i po vijeka dala je, koli ko se dosad zna, preko dvjesto pjesničkih i proznih ostvarenja. Kada se go vori o kvantitetu tih tekstova, veoma je teško utvrditi pravu mjeru iz dva raz loga. Prvi je što su ti tekstovi, posebno poezija, bili veoma bliski najširem krugu žiteljstva, pa su u svom hodu od autora do recipijenta doživljavali mi jene - dopune ili kraćenja. Drugi je u činjenici da se sve do druge polovine XIX stoljeća to rukopisno štivo, mnogo prepisivalo, a kazivači i prepisivači su također unosili nešto svoje. Tako je gotovo nemoguće danas naći dvije is tovjetne verzije jednog teksta, jer su rijetki pouzdani autografi. To je, međutim, tema za sebe kojom se ovdje nećemo baviti. Dva granična termina trajanja alhamijado prakse u Bosni i Hercegovini su 1588/89. godina, vri jeme nastanka pjesme Hirvat turkisi Mehmeda Erdeljca i 1941. godina štampanja posljednjeg izvornog teksta - zbirke šerijatskih propisa Fik- hul’ibadat Muhameda Seida Serdarevića. Između ova dva datuma stvarana je alhamijado literatura žanrovski vrlo razuđena. Javlja se u poeziji - lirskoj, lirsko-epskoj , didaktičnoj, pobožnoj (ilahije i kaside), a u prozi su to kratka priča, vjerska pouka, udžbenik, ljekaruša, te na kraju perioda časopisi i ka lendar.
Ne upuštajući se, ovom prilikom, u analizu fenomena alhamijado, koji dakako nije specifikum Bosne i Hercegovine, u našim uslovima, nezavisno od književnoestetskih dometa, ova pojava izuzetno je značajna u književ- nohistorijskom i kulturnohistorijskom smislu kao svjedočanstvo istrajnog na pora da se artikuliranjem autentičnih duhovnih stanja i književnih ideja, ne odvojivih od supstance i ritma vlastitog jezika, prevlada inojezično posred ništvo i da se sačuva svoj jezični izraz.
Iz naznačene globalne žanrovske podjele (mnoge alhamijado vrste ne moguće je strogo klasificirati) ovdje ćemo posmatrati didaktiku, ili kako je naslovom rečeno - pojam mudraca, njihovu misao pretočenu u pouku.
Didaktika se u alhamijado tekstovima najčešće direktno označava kao nasihati (savjeti), obuhvata cjelinu čovjekova bića, dakle sve ono što ga čini mislećim i odgovornim u sferi ideje-vjere, ali i u najkonkretnijoj svakodnev nici. U nasihatima su ugrađene univerzalne ideje dobra i zla, a mi ćemo ih ovdje konkretizirati na principe islamskog mišljenja i prakse - od kućanskih naloga do preporuka iz hadisa, a to su: vjerovanje, bogobojaznost, ispunja vanje vjerskih obaveza, težnja za moralnom čistotom, skromnost, trpeljivost, tolerancija, radinost, i tako dalje i tako dalje. Vrlo uočljiva tema ovog seg menta alhamijado literature jeste zahtjev za sricanje. znanja, kome se pridaje veoma visoka cijena. Gotovo da nema teksta koji znanje i saznavanje ne stavlja među Bogu najdraža djela. Iz primjera koji slijede vidjećemo kako al hamijado pjesnik savjetuje:
Hajde, sinak, te uči!
K oje džahil ineznan
Onje po se nesretan A kod Boga grehotan A kod ljudi sramotan Uči, sinak, i piši.
U ovoj pjesmi Abdulvehaba Ilhamije iz XVIII/XIX stoljeća, naslovlje noj kao itahisaN,polazi se od onog izvornog islamskog zahtjeva, od onoga čime je počela Objava Božijem Poslaniku: Uči (i poučavaj drugoga). Nez nanje i odbijanje znanja doslovno znači sopstvenu nesreću, grijeh kod Boga i sramotu pred ljudima. Zar se može zamisliti gora pokuda i teža osuda za nez nana i neučena?!
U nasihatu koji slijedi osnovna karakteristika znanja jeste njegovo od vajanje od pukog vladanja informacijama - ono je istovremeno jedna vrsta metafizičke veze s Bogom i svakodnevni postupak u svoj njegovoj konkret nosti:
Putem idjuć ne jedi Ništa, sinak, ne kradi O zijanu ne radi Ocu srca ne hladi
Put može biti i obrnut: od uputa za ponašanje u svakodnevnom životu do krajnjeg smisla znanja - do približavanja Bogu:
Nemoj sovatnikoga
Makar bio za toga Morešbiti bez toga
Svak ćedoći pred Boga.
Najpoznatija i najpopularnija pjesma alhamijado književnosti didak tičkog sadržaja je Abdija Jusuf-bega Čengića iz Foče, napisana 1866. godine. U 172 stiha ova pjesma uglavnom je okrenuta vjerskoj pouci, ali ne zapos tavlja ni ovoživotne obaveze:
Budi dobro dok si mlad Jerje starost vel’kija d Nećeš im at’posije kad
ćtajaKeš se, Abdija.
O popularnosti ove pjesme, a samim tim i nasihata, svjedoči i inter vencija Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka koji joj je dopisao 183 strofe. On je tu dodao upute za vladanje u svim životnim situacijama, pa je tako pomirio onaj primami zahtjev pouke: konkretno i Božije. Naravno, i Ljubušak znanje rangira visoko, pa veli:
Neprijatelj pametan Bolji nego brat glupan.
Najplodniji pjesnik didaktike u alhamijadu je Alija Sadiković iz Janje kod Bijeljine. Njegove pjesme karakterističnih naslova: pismo, Očin savjet i Dječinje dužnosti, zaokružuju sve sadržaje koji treba da čine život da bi bio smislen, častan i lijep, te da bi se neko ko ga takvog prakticira prepo ručio Bogu. I ovdje je znanje bitan činilac života a ne puko vladanje određenim fondom informacija:
Ilum je imetak nepotrošivi
A i pravo plemstvo, nekti na
Sadiković je u svojim savjetima čvrsto na zemlji, on svom sinu pre dočava i moguće susrete s opakim ljudima:
Današnje je bratstvo, ljubav, laživo
Za interes to nje, ek ti na um pane.
Kada nejma interesa odtebe
tabahreMi neće slatko da rekne.
Radinost spada među bitne zahtjeve u islamskom učenju, pa se i ova tema nalazi kod više alhamijado pjesnika. Muhamed Velihodžić Razi, Tre- binjac iz XVIII vijeka, u pjesmi Čujte djeco svikoli, pomiluje, vjerske i sva kodnevne obaveze kroz trud i marljivost:
Dobro klanjaj i uči
I napososve trči.
Sličnu tematiku iznosi i Mostarac Omer Humo iz XIX stoljeća u svo jim pjesmama Savjeti i Pohvala knjiga u njoj strofa. U prvoj pjesmi Humo preporučuje častan i radin ali i ugodan život koji, ako je takav, vodi do raja. A da bi bio uvjerljiviji u svojoj pouci, u podužem dijelu pjesme opisuje lje pote tog konačnog staništa ako se ono, naravno, zasluži. O vezi hadisa i al hamijado nasihata svjedoči i tema o dužnostima udate žene. O tome se često govori u hadisima, pa i u jednoj alhamijado pjesmi - Nasihati nisai. Ovdje viđena obaveza žene je potpuna pokornost mužu, njeno ponašanje usmjereno je ka susretljivosti muževljevim zahtjevima i željama, a nagrada za to će doći i od Boga, i obrnuto. Zanimljivo je da se ovdje zagovara i potpuna autonomi ja braka (naravno, u odnosu na ženu), pa ako se u odnose među supruž nicima miješa, remeteći ih, makar bila i ženina majka, „Ne valja je slušati".
Didaktika kao bitan sadržaj alhamijada ima mnoge predstavnike u poeziji. Osnovna karakteristika tih tvorevina je da su obimne (na primjer, Nasihati Arifa Sarajlije imaju blizu hiljadu stihova, Savjeti Omera Hume 322...) i da se izravno obraćaju mladom čovjeku svojim iskustvom i naukom. U proznim sastavima, koji se u alhamijado literaturi javljaju kasnije nego poezija, tek sredinom XVIII stoljeća, didaktika je vrlo prisutna. Generalno, ona ide od vjerske pouke kao primarnog zahtjeva, ali se dotiče i najkonkret- nijih svakodnevnih situacija. Ni ovdje se, dakle, ne može lučiti apstraktno i konkretno, ideja i život. Abdulvehab Ilhamija, Žepčak u priručniku Ćitab od Zepčevije tematizira uzuse islamskog vjerovanja ali se ne ograničava samo na taj aspekat života. U predstavi raja, na primjer, veli da su njegova tri zna ka: vjerovanje, posao znanog i lijepa ćud. Dakle, put u džennet utire i znanje kao vrlo bitna preporuka.
Pored navedenog, čisto didaktičkog štiva, elemente pouke nalazimo i u drugim vrstama ove književnosti - u ilahijama i kasidama. Iako je u njima interes pjesnika pomaknut ka višim ciljevima, nije uvijek isključen ni sva kodnevni život. Dapače. Tako, na primjer, Ilhamija u jednoj svojoj kasidi ističe jedinstvo ovozemaljskog i zagrobnog života.
Gledaj dušu i Boga Ovaj svijet neka ga.
Iz ovih, ne po naročitom sistemu biranih ilustracija, a moglo bi ih se navesti još mnogo, da se zaključiti: bitna karakteristika didaktike u alhamija du jeste da je njome obuhvaćen čovjek u svojoj cjelovitosti. To je inače ne zaobilazna odlika islamskog kulturnog sistema u kome duhovno i tjelesno nisu u opoziciji, nisu suprotstavljeni jedno drugome, štaviše, oni su komple mentarni. Ovdje se, dakle, znanje ne razumijeva kao apstraktni zbir pojmova, ono nije i ne može biti shvaćeno, razumijevano izvan i iznad najkonkretnijih životnih činjenica. A to upućuje na zaključak da se u islamskoj kulturi znanje stiče na konkretnim životnim manifestacijama i da istovremeno služi oplemenjivanju svakodnevnice, postizanju višeg kvaliteta života. Nema, dakle, dualiteta duh - tijelo, ono što je netjelesno, apstraktno, nije znanje, ono se stiče tek komunikacijom ukupnog bića čovjekovog sa konkretnim svijetom. U islamskom kulturnom sistemu nema osnove za međusobno su protstavljanje apstraktnog pojma i elemenata materijalne stvarnosti kao rav nopravnih oblika postojanja, dakle kao odvojenih a jednako vrijednih stvar nosti. Otuda nema mogućnosti za uvođenje dualiteta duh - tijelo kao saznajnog instrumenta. Najapstraktniji pojam i najkonkretnija materijalna pojedinost samo su dijelovi jedne jedinstvene stvarnosti. U nasihatima, tako, jedno uz drugo stoje upute o najvišim stupnjevima apstrakcija i najkonkretni- jim detaljima života. Ilhamija bi to, prizovimo ga ponovo, rekao ovako:
Gledaj dušu iBoga
Ovaj svijet neka ga.
Literary work of Muslims from Bosnia and Herzegovina written in the vernacular, but in Arabic script, is known as alhamijado literature. This liter ature is most often compared to the literature of Bosnian Muslims in Oriental languages, both in Science and in everyday life, by opposing their values. It is often thought that the works of alhamijado literature were written by less educated or even uneducated men, and the literature in Oriental languages by the highly-educated. This trite statement is partly true, but such a view is simplified and inadequate for both these literatures of Muslims from Bosnia and Herzegovina in the Ottoman period.
Alhamijado literature was present even after the Ottoman ru le ended in Bosnia. There are two important reasons for this. The first reason, purely pragmatic, is that alhamijado texts were written in an alphabet known by the majority of the population which accepted Islam. The other reason was that alhamijado texts represented a possibility for preserving one own’s spirituali- ty, and the possibility of expression in one’s native language.
This general definition of alhamijado literature indicates a need for a different approach to alhamijado literature, as well as the change of attitude that regards it as inferior. The aim of this paper was to show that even those highly educated, those who wrote in Oriental languages, also gave their con- tribution to alhamijado literature, and not only those uneducated.
