Mehmed HandžiĆ (1906-1944), poznati teoretičar islamske teološke misli i jedan od prvih istraživača bošnjačke kulturne baštine u Bosni i Her cegovini, posljednji je među Bošnjacima koji su pisali na orijentalnim jezic ima čiji se rukopisi djela nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci.
Njegovo nedovršeno djelo Magma'al-bihar fi tarih a l- asfdr1) na arapskom jeziku, trebalo je prema zamisli autora biti cjelovito dje
lo o historiji znanosti kojima su se bavili muslimani od pojave islama pa do vremena u kome je živio autor. Djelo se prema uvodnom dijelu trebalo sasto jati od dva toma. Tema prvoga toma je historija nauka i bibliografije pozna tih naučnika, a drugog bibliografska obrada djela u koji bi, kako autor ističe, uz neophodne ispravke i dopune, uglavnom ušla djela koja je obradio Hagi Halifa (1607-1656) u djelu Kašfaz-zu n un. Nažalost, iznenadna smrt spriječila je autora da dovrši započeto djelo. Tako danas imamo samo prvi nedovršeni tom i prvi svezak drugog toma. U prvom tomu, koji je tema ovoga referata, napisani su uvodni dio i dva od predviđenih osam poglavlja.
Uvodni dio je općeg karaktera i govori o pojmu i definiciji nauke među muslimanskim autorima, zatim o velikim historijskim narodima (Hindusima, Perzijancima, Kaldejcima, Grcima, Starim Egipćanima i Arapima) i njihovu doprinosu razvoju nauke sa posebnim osvrtom na musli manske narode (Arape, Perzijance i Turke), te o udjelu poznatih škola i sekti u razvoju islamske nauke, i, na kraju, vrstama knjiga i raznim klasifikacija ma nauka.
1) Gazi Husrev-begova biblioteka, T -95. Rukopis se sastoji od 58 lista formata 34,5 x 22 cm. Pisan je nash pism om i autograf je. Papir je deblji, svijetlije smeđe boje u kožnom povezu. Godina nastanka djela
nije poznata ali je, kako ističe K. Dobroea (Katalog arapskih, tuskih i perzijskih rukopisa I, str. 9), najvjer-
ovatnije napisan oko 1930. godine, posto je autor slijedeće godine završio prvi svezak drugog toma.
Među muslimanskim teoretičarima, kako navodi Handžić, postoje tri shvatanja pojma nauke. Prema prvome koje zastupa Fahruddin ar-Radi 2) nauka je nužna pa se prema tome i ne određuje, dok al-Gazali3) i al- Guwayni4) kao zastupnici drugog mišljenja, smatraju da je nauka teorijski pojam čije je definiranje teško. Prema trećem mišljenju sa kojim se slaže većina teoretičara, nauka je, takođe, teorijski pojam čije je definiranje, međutim, moguće. Među ovima trećim postoje mnogobrojne definicije nauke (Hagi Halifa spominje petnaest definicija) od kojih je za Handžića naj prihvatljivija ona koja kaže da je nauka „način kojim se otkriva zadati prob lem do krajnjih granica".
Kada govori o nosiocima znanosti među muslimanskim narodima, ističući da su svi islamski narodi dali određenog doprinosa razvoju islamske nauke, autor prvo navodi Arape, tvrdeći istovremeno da su mnogi islamski učenjaci bih nearapi, a da su razvoju islamske nauke veliki doprinos dali Turci i Perzijanci, posebno ovi posljednji koji su u mnogim naukama imali veći značaj od samih Arapa.
U razvoju islamske nauke učestvovale su i poznate škole i sekte u isla mu. Tako su hanefijska, šafijska, malikijska, hanbelijska i zahirijska škola ostavile velikog traga u razvoju praktičnih islamskih nauka, dok su hava- ridžije, mutezilije, šiije, merdžije i druge sekte dosta uticale na razvoj islams ke nauke u teorijskom pogledu. Određen doprinos razvoju nauke među mus limanima dali su i pripadnici drugih vjera (kršćanstva, jevrejstva i drugih).
Handžić potom daje pregled najpoznatijih pokrajina i centara za razvoj nauke u islamskom svijetu, ističući nauke koje su se posebno razvijale u određenim centrima, učenjake koji su živjeli i radih u tim centrima, kao i vladare koji su pomagali razvoju nauke u njima.
Razvoj islamske nauke počeo je, iz poznatih razloga, na razini usmene komunikacije. Kao konkretan početak nastanka i razvoja islamske nauke pu tem pisane riječi, kako ističe Handžić, smatra se početak registriranja hadisa nakon što je to dozvolio Božiji Poslanik. Po nekima se, međutim, i samo pi sanje Objave smatra takvim početkom. Postoje opet predaje d aje i za života Muhammeda, as., bilo napisanih knjiga. Prema djelu Ibn Nedima5) prvi pre- vod na arapski jezik iz medicine, astronomije i hemije sačinio je Halid b.
2) Gahruddln Abil ‘Abdullah Muhammad b. ‘Omar ar-Radi, um. 606/1209, autor mnogobrojnih djela iz raznih islamskih nauka. Isma‘il-paša al-BagdadI, II, Istanbul 1955, str. 108-8.
3) Muhammad b. Muhammad Abu Hamid al-Gazall, um. 505 -1111, poznati islamski naučnik i m is tik, autor velikog broja izuzetno značajnih djela iz raznih oblasti islamskih nauka. Ibid. str, 79-81.
4) ‘Abdulmalik b. Muhammad al-Guwayni Imam al-Haramayn, um. 478/1085-6, autor nekoliko značajnih djela iz islamskih nauka.
5) Abu al-Farg Muhammad b. Ishaq Ibn an-Nadlm, (um. 385/995) Ibid. H, str. 55; H.H. II, str. 1303-4.
Yazid b. Mu‘awiya b. Abu Sufyan 75/694-5 g. Međutim, do pravoga procva ta nauke među muslimanima dolazi tek u vrijeme vladavine Abasida pa bi se ovaj period mogao smatrati i pravim početkom razvoja mnogih nauka u is lamskom svijetu. Neposredno potom počinje pisanje i na drugim jezicima, prije svega perzijskom a kasnije turskom, hindu i drugim.
Kao rezultat takvih aktivnosti nastaju razne vrste knjiga koje se bave naučnim temama kao i knjige u kojima se bilježe historijski događaji (razne historije i hronike) i pišu zbirke poezije (divani).
U poglavlju o klasifikaciji knjiga sa naučnim temama na osnovu fizičkog obima, Handžić navodi tri vrste ovakvih knjiga. Kompendiji, kao prva vrsta, su najmanja djela a sadrže najvažnija pitanja iz određene oblasti nauke. Ovakvim knjigama mogle su se služiti osobe različitog nivoa obrazo vanja s obzirom da su sadržavale uglavnom kratke, sažete i precizne naučne formulacije. Međutim, tokom vremena počinju se pisati ovakva djela i kao rezimei većih i obimnijih djela radi lakšeg učenja ili čak njihova memorisa- nja, što dovodi do teškoća u razumijevanju naučne materije a time i proble ma u obrazovanju. Obimnija djela kao druga vrsta služila su za ozbiljnije učenje i studiranje, dok su djela srednjeg obima, kao treća vrsta, bila od ko risti za sve nivoe obrazovanja, od početnog do najvišeg.
Za razliku od posljednje dvije vrste, na kompendije su pisani komenta ri raznih vrsta i to iz više razloga od kojih Handžić navodi četiri:
- Sažeti iskazi su u sebi često sadržavali i skrivena značenja koja je trebalo eksplicite iznijeti i objasniti.
- Često su izostavljane stvari koje je bilo neophodno spomenuti.
- Nužno je bilo objasniti i sva druga značenja ukoliko ih u sebi sadrži tekst.
- Trebalo je ukazati i na eventualne propuste i greške autora kompen- dija.
S obzirom na formu pisanja postojale su tri vrste komentara:
1) kada se navodi cjelovit tekst osnovnog djela sa qala a komentar sa
’aqfilu
2)kada se sa qawluhu navodi samo dio osnovnog teksta koji se želi ko mentirati,
3) kada se komentar interpolira u osnovni tekst tako da zajedno čine jedinstvenu misaonu cjelinu, s tim što se osnovni tekst stavlja u zagradu, podvlači linijom, piše tintom druge boje, ili na bilo koji drugi način ističe. Kasnije dolazi do pisanja i komentara na komentare, tzv. glose (hašiya ) a ponekad i komentara na glose, tzv. superglose od kojih je, kako Handžić
ističe, rijetko bilo neke koristi. Kao posebna vrsta djela postoje i krade ras prave (risala), manja djela u kojima autor obično obrađuje određeno naučno pitanje.
Kao posebna vrsta djela su i zbirke predavanja profesora koja su slušaoci revnosno bilježili i od njih pravili cjelovita djela iz određene naučne oblasti. Smatra se da su as-Suyutijeva predavanja iz hadisa i jezika
f i al-hadit wa al-luga posljednja djela ove vrste. Na kraju, postoje i djela pi
sana u stihu i to obično redžez metru što je omogućavalo lakše memorisanje takvih djela. Pisana su iz svih vrsta nauka a nedostatak im je što su im radi potpunijeg razumijevanja u većini slučajeva neophodna dodatna objašnjenja i komentari. Primjetno je da su starija djela ove vrste dosta tečnija. Pisana su obično u hilj adu stihova pa se zato i nazivaju alfiyya.
U daljem tekstu ovoga djela Handžić govori o podjelama islamskih znanosti sa više aspekata. Tako podjela ovih nauka po mjestu nastanka pod razumijeva znanosti nastale među muslimanima i znanosti preuzete pre vođenjem od nemuslimanskih autora. Za Handžića su, prema tome, sve nauke koje se izučavaju među muslimanima islamskog karaktera, bez obzira da li su nastale među njima ih su preuzete od drugih naroda. U prvu grupu spadaju teološko-pravne nauke, zatim nauke o arapskom jezikoslovlju i his torijske nauke. Osim što su nastale među muslimanima one se razlikuju od preuzetih i po tome što im je predmet proučavanja vjera ili su neposrednije u službi vjere, odnosno vjerskih nauka. U drugu grupu spadaju filozofija, logi ka, astronomija i druge slične nauke. Preuzete su većinom od Grka, Sirijaca, Kopta, Hindusa, Nabatejaca i Perzijanaca. Od Grka je preuzeta filozofija, bilo direktnim prevođenjem sa grčkog ih posredno preko sirijskog jezika. Od Kopta je preuzeta hernija, Hindusa astronomija, medicina i filozofija, od Na batejaca zemljoradnja, a Perzijanaca astronomske tablice (kalendari), poli tičke nauke i historija kraljeva. U daljem tekstu autor navodi neka značajnija prevedena djela iz spomenutih oblasti i njihove autore i prevodioce. Sa vjers kog aspekta nauke mogu biti korisne i beskorisne. Korisne nauke u smislu obaveze mogu biti lična obaveza svakog pojedinca (fardu ‘ayn ), obaveza da se neko iz određene sredine, društva ih zajednice mora njima baviti (fardu kifdya) i nauke kojima se preporučljivo baviti (mandub).U prvu grupu spada ju vjerske nauke, u drugu svjetovne a u treću nauke od kojih postoji neka korist. Beskorisne nauke mogu biti zabranjene (muharram), pokuđene ( makruh) i dopuštene (mubah) (nauke od kojih nema niti koristi niti štete).
U (islamsko) vjerskom smislu nauke mogu biti (islamsko) vjerske i one oprečne (islamsko) vjerskom učenju, odnosno hvale vrijedne nauke i pokuđene nauke.
(Islamsko) vjerske nauke se dijele na temeljne (usul) u koje spadaju Kur’an, hadis, idžma i tradicija ashaba (as-sahaba); zatim nauke nas
tale ili razvijene iz prethodnih ()furu;potom nauke koje su pre razumijevanje i studiranje drugih nauka (muqaddimat) kao što su npr. grama
tika i druge nauke o jeziku; i, na kraju, nauke kojima se upotpunjuju druge nauke (mutammimat)kao što su kiraet, fonetika, biografije muhadisa i slične. U drugu grupu spadaju pokuđene nauke kao što je bogoslovlje (al-’ilahiyyat) u filozofiji koje zagovara čisto nevjerstvo ih u prirodnim naukama sve što je oprečno vjeri i vjerskim propisima. Sa aspekta tematike među muslimanskim teoretičarima postoji više vrsta podjela nauke. Međutim, preovladavajuća je podjela na racionalne znanosti i tradicionalne znanosti kao dvije osnovne grupe nauka. Nauke iz obje ove grupe se dijele na visoke nauke i
instrumentalne nauke ( an-naqliyya.)Od racionalnih znanosti u visoke nauke spadaju teorijska filozofija (al-hikma annazariyya) i praktična filozofija (
hikma a l-‘amaliyya),a u instrumentalne, logika (al-mantiq) sa pripadajućim disciplinama. Od tradicionalnih znanosti u visoke nauke spadaju teološko- pravne nauke, a u instrumentalne: nauke o pismu i pravopisu (u lu m al- kitdba), nauke o prostim jezičkim jedinicama (‘ulurn al-mufradat), nauke o složenim jezičkim jedinicama ( ‘ulum at-tarkib) i nauke o historijskim događajima ( ‘ulumal-ahbar).
Na kraju ovoga poglavlja autor ističe da su sve nauke u izvjesnom smislu instrumentalnog karaktera s obzirom da su rezultati njihova učenja u službi čovjeka. Međutim, neke nauke služe kao pomoćne drugim naukama, kao što su, naprimjer, sintaksa i morfologija koje služe teološko-pravnim naukama pri tumačenju vjerskih i drugih tekstova.
Bavljenje instrumentalnim naukama je, kako ističe Handžić, poziva jući se na Ibn Halduna, potrebno samo toliko da bi se ostvario određeni cilj, nasuprot visokim naukama koje nemaju takva ograničenja. Handžić u tom smislu posebno kritikuje gramatičare, logičare i pravnike što su se vreme nom počeli baviti instrumentalnim naukama i više nego je bilo potrebno, što je, kako ističe autor završavajući ovo poglavlje, u stvari gubljenje dragocje nog vremena i onako kratkog života.
Pismo, kako navodi Handžić na početku ovoga poglavlja, predstavlja ju grafički znaci koji kao dijelovi jednoga iskaza (riječi) izražavaju određeno značenje. Čovjek kao društveno biće, kako ističe dalje Handžić, u cilju ostvarivanja svoje društvenosti u raznim oblicima ljudske djelatnosti nužno je upućen, između ostalog, i na prakticiranje komunikacijske prakse sa vrstom kojoj pripada. Komunikacijska praksa se tako može realizirati na
tri načina: sistemom znakova, govorom kao oblikom usmene komunikacije i pismom kao oblikom pisane komunikacije. Prvi oblik, s obzirom na svoju prirodu, je ograničenog dometa, dok se kod druga dva radi praktično o istoj vrsti komunikacijske djelatnosti koja se samo ostvaruje na dva različita načina. Pisanje se zbog toga, kako ističe autor, često naziva „govorom ruke“ ili „sestrom govora". Handžić, kao što vidimo, pismo tretira kao sistem gra fičkih znakova a komunikacijsku praksu kao poseban oblik društvene prakse koja obuhvata i jezičku djelatnost što je u potpunosti u skladu sa modemom lingvističkom naukom. U daljnjem nastavku ovoga poglavlja Handžić navo di razne teorije, u stvari više legende, o nastanku pisma koje po nekima dati ra čak od prvog čovjeka na Zemlji. Ovdje se nameće i dilema da l i je pismo nastalo Božijim nadahnućem ili g a je čovjek kao društveno biće, upućen na jezičku djelatnost radi ostvarenja svoje društvenosti, bio prisiljen stvoriti. Potom se navode razne teorije o nastanku arapskog pisma a jedna od njih kaže da je arapsko pismo egipatskog porijekla a da su ga Arapi preuzeli od Feničana i prilagodili svome jeziku.
S obzirom da je pismo, kako ističe Handžić, na izvjestan način vrsta zanata, razvijenija društva su imala svoje pismo mnogo prije Arapa kod ko jih je bila izuzetno razvijena usmena poezija kojom su čuvali svoj jezik. Međutim, nesporno je da su u Hidžazu mnogi ljudi i prije pojave islama bih pismeni kao što su ‘Omar ibn Hattab, ‘Otman ibn ‘Affan, ‘Ali ibn Abi Talib, Talha, Abu ‘Ubayda, Mu‘awiya Ibn Abl Sufyan i još neki. U Medini je, međutim, bilo veoma malo pismenih, osim nekoliko koji su naučili pisati od Jevreja. Poznat je slučaj opismenjavanja muslimana poslije bitke na Bedru. Jedan od onih koji se na taj način opismenio bio je i Zayd ibn Tabit, kasniji Poslanikov pisar Objave. Među poznatim pismenim ženama Handžić navodi i neke žene Muhameda a.s., (Hafsa, Rukija i Aiša).
U vrijeme prije početka Objave postojale su dvije vrste arapskog pis ma; udubljeno oblo, nashi, sa dugim vokalima, zavijeno naniže koje je bilo više u upotrebi; i drugo, ukočeno uglasto, ispruženo sa širokim zavojima. Upotrebljavalo se samo kod uklesavanja i kasnije pisanja velikih mushafa a ostalo je poznato pod imenom kuf i. Da je arapsko pismo i u vrijeme ashaba bilo neusavršeno, svjedoče razlike koje su postojale između Osmanovog Mu shafa i drugih mushafa. Uvođenjem tačaka a kasnije kružića za označavanje vokala, dosta se usavršilo, a velikog doprinosa početnom razvoju arapskog pisma dah su Abu al-Aswad al-Du’ali, um 67/686. i kasnije Halil b. Ahmad al-Farahidi, um. 175/791.
S obzirom da u početku nisu postojale distinkcije između sličnih slova koje se danas označavaju tačkama, prema Ibn Nedimu je, kako navodi Handžić, ‘Amir b. Gadra prvi uveo u upotrebu dijakritičke tačke, dok je pre
ma drugim predajama to nešto kasnije prvi uradio Abu al-Aswadov učenik Nasr b. ‘Asim al-Layti. Prema Handžiču su, međutim, dijakritičke tačke post ojale od samog nastanka arapskog pisma, samo što su ih ljudi vremenom izostavljali razumijevajući tekst i bez njih. Nasr b. ‘Asim ili, po drugima, Yahya b. Ya‘mur su ih samo vratili u upotrebu.6)
Širenjem islama u Aziji, Africi i Evropi (Španija i Balkansko poluo- strvo) i arapsko pismo se razvija i oblikuje u svoje posebne vrste.
Handžić potom u daljem tekstu ovoga poglavlja navodi nekoliko ime na značajnih za razvoj arapskog pisma kao i neke poznate kaligrafe.
U historiji arapskog pisma postoje tri redoslijeda arapskog alfabeta od kojih najstariji odgovara rasporedu većine pisama a naročito sirijskom i he brejskom alfabetu. Razlika je samo u slovima za specifične arapske glasove.
Ovaj se alfabet obično navodi u obliku: abgad hawwaz huttl kalaman
qarašat (qurišat) tahad daza[i]gs tim što postoji i druga varijan razlikuju peti, šesti i osmi vox: sa dafqarasat (qurisat)
Prema ovome redoslijedu sva slova su dobila i numeričku vrijednost tako da ih pjesnici i astronomi često upotrebljavaju u svojim tekstovima, najčešće u obliku stiha za izražavanje određenih datuma. Prvih devet slova po redu označavaju jedinice, drugih devet desetice, slijedećih devet stotice i posljednje slovo hiljadu. Međutim, u pogledu numeričke vrijednosti nekih slova postojale su i određene razlike među učenjacima koje i Handžić navo di.
Drugi redoslijed arapskog alfabeta utvrđen je prema mjestu artikula cije glasova i to počevši od pluća prema usnama, alif w y hamza h ‘ h g h q k g š y d 1r n t d t s s z z d t f b m w
Ovakav redoslijed usvojih su Halil, Sibawayhi i još neki gramatičari.
Treći redoslijed su utvrdili Nasr b. ‘Asim al-Layti i Yahya b. Ya’mur da bi ga kasnije prihvatila većina gramatičara i tako ostao do danas u upotre bi. Utvrđenje prema međusobnoj sličnosti slova.
Handžić navodi i pokušaje uvođenja posebnih grafičkih znakova (slova) za arapske samoglasnike (vokale) po uzoru na nearapska pisma, na vodeći i primjere takvih znakova kao i tekst sa takvim znakovima. Međutim, i sam ističe da bi se primjenom ovih ili sličnih znakova u arapskom alfabetu izgubila brzina pisanja a samo pismo iskompliciralo.
U arapskom svijetu je, kako ističe Handžić, bilo pokušaja da se po uzoru na latiničko pismo za obilježavanje vokala, i u arapsko pismo uvedu
6) O ovoj temi kao i drugim vezanim za razvoj arapskog pisma pogledati: Dr Teufik Muftič, Arapsko pismo, (razvoj, karakteristike, problematika), Sarajevo 1982.
posebni znaci. Tako je prema ovakvome modelu štampano i nekoliko kraćih rasprava.
Handžić potom govori o širenju arapskog pisma i njegovoj upotrebi u nearapskim jezičkim područjima kao što su Iran, Indijska ostrva i Turska.
Na kraju ovoga poglavlja autor govori i o dvije nužne discipline ve zane za arapsko pismo. To su nauka o principima pisanja { ‘i i q w a n i n al- kitaba) koja se odnosi na oblik slova u raznim položajima u riječi i pribor za
pisanje, i pravopis ( ‘ilm al- 'imla ’).Neovisno o ovim discipl i kur’ansko pismo i metričko pismo.
Osim navedenog Handžić u ovome poglavlju govori još o prednostima pisma, odnosno pisane riječi, zatim razvoju arapskog pisma kroz određene periode sa posebnim osvrtom na širenje arapskog alfabeta u Hidžazu prije i u početku pojave islama, zatim pisanju Božije objave i učenju arapskog pisma. Handžić između ostalog posebno govori i o tome da li je Božiji Poslanik poznavao pisanje, kao i o predmetima na kojima se pisalo sve do pronalaska papira. Autor govori i o vrstama pisma u početku objave islama i periodu života drugova Muhammeda (a.s.) sve do uvođenje tačaka kao i promjena ma u vezi sa pismom nastalim uvođenjem industrijskog papira i štamparije.
U ovome poglavlju se govori o prostim jezičkim jedinicama kao auto nomnim iskazima koji mogu biti istovremeno i dijelovi jezičkih jedinica više razine. Sve ove jedinice se mogu izučavati sa više aspekata tako da svaki od tih pristupa označava istovremeno i posebnu naučnu disciplinu iz ove grupe nauka.
Fonetika kao jezička disciplina, koja se bavi proučavanjem mjesta i načina artikulacije glasova i opisivanjem njihovih osobina, ima za cilj obezb- jeđivanje pravilne artikulacije glasova radi omogućavanja interpersonalne komunikacije i što je posebno važno, ispravnog razumijevanja kur’anskog teksta.7) U tom kontekstu autor dalje govori o specifičnostima u glasovnim sistemima pojedinih jezika a potom o broju mjesta artikulacije arapskih gla sova, u čemu se klasični arapski gramatičari u potpunosti ne slažu. Najčešće se spominje šesnaest, četrnaest i sedamnaest takvih mjesta. Posljednji broj sa kojim se i Handžić slaže utvrdio je Abu ‘Ali b. Sina što su prije njega isticali još neki gramatičari.8) S obzirom daje ova disciplina dosta značajna za kiraet
7) Kada govori o ovim temama Handžić, koristeći termin harf (slovo) ne pravi razliku, kao uostalom ni klasični arapski gramatičari, izm eđu slova kao alfabetskog znaka određene fonem e i glasa, artikulira nog znaka u govoru kao materijalne realizacije te foneme.
8) U današnjoj fonetici arapskog jezika govori se uglavnom o deset mjesta artikulacije arapskih gla sova. PogL Dr Teufik Muftić, Infinitivi trilitere u arapskom jeziku, Sarajevo 1966, str. 13; Dr Srđan Janko- vić, Arapski izgovor s osnovama arapskog pisma, Sarajevo 1987, str. 69 i dalje.
(čitanje Kur’ana) o njoj su pisali uglavnom ljudi koji su se bavili ovom dis ciplinom kao što su Abu Muhammad al-Qasim b. Firru Aš-Šatibi i Muhammad b. Muhammad al-Gazari.
Morfologija je veoma stara naučna disciplina u arabistici, a bavi se izučavanjem građe i gramatičke strukture riječi i njenim promjenama prili kom spajanja sa drugim riječima. Prvi je o njoj zasebno pisao Abu ‘Otman al-Mazini 9) a kao posebnu naučnu disciplinu postavio Mu‘az b. Muslim al- Harra’, um. 187 ili 190/803. ili 805-6.10)Handžić u ovome poglavlju posebno osporava tezu da je Abu Hanlfa autor djela Al-Maqsud iz arapske morfolo
gije. Na al-Mazinijevo djelo Kitab izmat-tasrif eđu ostalih ko sao i Ibn Ginnim.11)
Handžić zatim navodi najznačajnija klasična djela iz oblasti morfolo
gije kao što je At-Tasrlfal-mulukl koje je napisao Abu al-Fath ‘Otman Ginni, um. 392/1001-02, koje se smatra najboljim klasičnim djelom iz ove
oblasti. Poznata su još At-Tasričijif je autor Gamaluddin Abu Muhammad ‘Abdullah, Ibn Malik, um. 672/1273-4,Al-Mumti ‘ koje je napi
sao Abu al-Hasan ‘Ali b. Mu’min b. Muhammad b. ‘Ali b. ‘Asfur, um. 669/1270-1, od Ibn Hagiba, um. 646/1248-9Aš-Šafija, zatim spomenuto dje lo Al-Maqsud od nepoznatog autora, Al- ‘Izzi koje je napisao ‘Izuddin az-
Zingani, um. oko 660/1262, zatim Bina’al- i A l ’amti
nepoznatih autora, kao i nekoliko poznatih komentara na neka od nabrojenih djela.
Etimologija. O etimologiji se u početku uglavnom pisalo u okviru morfoloških studija, mada je izvjestan broj gramatičara o ovoj oblasti pisao i zasebno. U svojim etimološkim istraživanjima gramatičari su razlikovali tri
vrste etimologije: malave, lika i najveća. Kod prve vrste etimologije podra zumijeva se dovođenje u etimološki odnos riječi istog korijena i osnovnog
značenja, kao npr. riječi natiqinutq od kojih je prva izvedena iz drug lika etimologija se odnosi na traženje etimoloških odnosa kod riječi istog
sastava radikala korijena ali različitog rasporeda, kao npr. gabd i gadb. Kod treće vrste etimologje istražuju se etimološki odnosi u korijenima u kojima
svi radikali nisu isti, kao npr. t l mit b. Neki gramatiča
podjelu etimologije samo sa drugačijim nazivima (najmanja, mala i ili najmanja, srednja i najveća), dok drugi priznaju samo dvije vrste nazivajući ih malai velika.
9) Abu ‘Otman Bakr b. Muhammad al-Mazini, (um.248/862) , Pogl. H.H. I, str. 412.
10) Pogl. Dr C. Brockelmann, Geschichte der Arabischen Litteratur, Erster supplementband. Leiden E J. Brill 1937, str. 155 i 177.
11) A bu al-Fath ‘Otman b. čin n i, (um. 393/1002-3), Pogl. H.H. I, str. 412.
Etimološkim istraživanjima se posebno bavio Ibn Ginni nastojeći pro drijeti u etimologiju arapskog korijena, naročito sistemom metateza radikala korijena kao npr. radikali q w l u raznim varijantama ili metateze radikala lk m.
O etimologiji se, osim u posebnim djelima, dosta govori i u literaturi iz morfologije. Na literaturu iz ove oblasti autor upućuje na drugi tom ovoga djela koji je, kao što je već rečeno, ostao nedovršen.
Semasiologija(‘ ilmal-wad‘) se bavi proučavanjem leksičkih jedinica. U početku je o ovoj disciplini pisano uglavnom u literaturi
iz drugih oblasti jezičkih nauka kao što su stilistika i sintaksa pa i logika, da bi relativno kasno postala predmetom posebnih naučnih studija. Smatra se da je ‘Aduddln b. Ahmad al-Igl, um. 756/1355 prvi ovoj nauci posvetio cjelovi to djelo. U značajne teme ove nauke spada istraživanje međusobnog odnosa riječi kao iskaza i njome označenog izvanjezičkog fenomena sto je bilo preo kupacija najznačajnijih imena među arapskim gramatičarima.12) O ovome je u posebnom poglavlju djela Al-Hasa ’is pisao i ’lbn Ginni, a i Sibawayhi je dokazivao različite vrste ovoga odnosa. Tako se, između ostalog, tvrdi da sami glasovi, uključujući i vokale, s obzirom na svoje akustičke vrijednosti otkrivaju značenje određene riječi.
Leksikografija. U uvodnom dijelu poglavlja o ovoj jezičkoj nauci Handžić prvo razmatra opća pitanja vezana za jezik kao što su, definicija je zika, vrijeme i način nastanka jezika, zatim pitanje jezika kojim je govorio prvi čovjek na Zemlji i što je posebno interesantno pitanje vrijednosti ili su periornosti arapskog jezika u odnosu na druge jezike. Definirajući jezik kao
„glasove pomoću kojih svaki narod izražava ono što želi", Handžić u stvari određuje pojam govora koji je, kako to moderna lingvistika definira, konk retna materijalna realizacija jezika kao apstraktnog sistema. Autor, dakle, ne pravi distinkciju između ova dva pojma, zbog čega prema njemu u jezik spa da i ,,govor“ životinja, zašto se poziva i na Kur’an. Moguće je da je, između ostaloga, na ovakav stav uticalo i samo osnovno značenje korijena riječi luga (laga ili lagiya - nerazborito govoriti, brbljati) koji Handžić, također navodi. A što se tiče vrijednosti jezika, o ovome pitanju, kako navodi Handžić, u arapskoj nauci o jeziku postoje različita mišljenja, od toga da je arapski jezik vredniji od svih drugih, pa do stava da u ovome pogledu nema razlike među
12) Ovo je, inače, stoljećim a bilo centralno semantičko i uopće lingvističko pitanje među filozofim a logičarima i jezičarima još u staroj grčkoj filozofiji od Aristotela preko srednjeg vijeka do naših dana.
jezicima. Jezici se, kako tvrde ovi posljednji, mogu uspoređivati samo da bi se istražile specifičnosti određenog jezika što, međutim, ne određuje superi ornost jednog jezika nad dragim. Pristalice prvoga mišljenja se pozivaju na jedan u hadiskoj nauci nepotvrđen kao vjerodostojan hadis po kome je arap ski jezik bolji od dru gih jer je jezik Kur’ana, jezik Božijeg Poslanika i jezik dženneta (raja)“. Protivnici ovoga mišljenja, međutim, tvrde da za to nema potvrde čak ni u Kur’anu, nego se, naprotiv, spominje da je svaki poslanik dobijao objavu na jeziku svoga naroda, iz kojih razloga je i Kur’an objavljen na arapskom jeziku. Međutim, i dragi narodi su, takođe, smatrali svoj jezik vrednijim od dragih kao Grci ili Rimljani, na primjer. Završavajući ovo po glavlje, autor, međutim, ističe da u materijalnoj realizaciji jezika u pogledu njegove vrijednosti nema razlike među jezicima, pa se u tome smislu ne može govoriti o prednosti jednog jezika u odnosu na dru gi, ali se može govo riti o vrijednosti nekog jezika na osnovu kriterija njegove geografske raširenosti, brojnosti leksike i njenom semantičkom bogatstvu, zatim mogućnošću metaforičkog i alegorijskog izražavanja, stilističkoj dotjeranosti poezije dotičnog jezika kao i napisanoj literaturi na tome jeziku, na osnovu čega se može govoriti o vrijednosti i prednosti arapskog jezika u odnosu na dru ge jezike. U vezi sa ovim pitanjem, kao što vidimo, Handžić je blizak modernoj lingvističkoj nauci.
Kada govori o arapskom jeziku, Handžić navodi da je to jezik Arapa, stanovnika određenih dijelova Arapskog poluotoka koji su potomci Semita, naroda koji su nastali od Sama, sina Nuha, (a.s.) i govorili više različitih jezi ka. A što se tiče samoga arapskog jezika on se dijeli na himjerski (jemenski ili južni arapski) i pravi arapski (sjeverni arapski). Autor dalje govori o nas tanku arapskog jezika, navodeći više teško prihvatljivih i dokazivih predaja i legendi.
Kada govori o sakupljanju jezičkog blaga, zatim standardizaciji i nor- miranju arapskog jezika, uz napomenu da je jezik Kur’ana najčistiji arapski jezik kojim je govorilo pleme Kurejš, Handžić ističe da se tom prilikom, osim Meke, Medine i Taifa, služilo i jezikom plemena iz unutrašnjosti Arapskog poluostrva, s obzirom da su ova plemena zahvaljujući svojoj izo liranosti sačuvala čisti arapski jezik od stranih nearapskih uticaja.
U daljem tekstu Handžić se bavi određenjem leksikografije služeći se
djelom Iršad al-qdsid ’ild’asna 1al-maqa3) u kome stoji da su zadaci ove nauke čuvanje, prenošenje i registriranje jezičkog materijala sa semantikom, zatim identificiranje tuđica, registriranje i proučavanje riječi
koje označavaju osobe, događaje, stvari, zatim proučavanje roda, broja i
13) Autor djela je Šemsuđdin Muhammad b. Ibralum S a‘id al-Ansari as-Singan, um. 794/1391-2. Pogl. H.H. I, str. 66.
o
vrste riječi i na kraju registriranje antonima, sinonima i homonima. Od velike pomoći ovoj jezičkoj disciplini su morfologija i sintaksa. Handžić potom na vodi-hitnije. razloge sabiranja jezičkog blaga i standardizacije arapskog jezika među kojima su osnovni, širenje islama među nearapskim narodima i briga za očuvanjem izvornog teksta Kur’ana. Prema većini mišljenja ovome poslu je prvi pristupio Hali l b. Ahmad, um. 170/786. sakupivši ogromno jezičko
blago u djelu Kitab al-‘ayn. Sabiranje i registriranje jezičkog mate
miranje arapskog jezika su pitanja koja u ovome poglavlju najviše zaokuplja ju Handžića, posebno metode i načini registriranja. U historiji arapske leksi kografije poznata su uglavnom dva metoda ovoga rada. Prema prvome metodu išlo se od riječi kao jezičkog znaka prema izvanjezičkom fenomenu koji određuje njegov sadržaj. Prvo se registrirala, dakle, riječ a potom se utvrđivalo njeno značenje i morfološki oblik. Prema drugome metodu išlo se, obrnutim pravcem, od izvanjezičkog fenomena ka njegovom jezičkom zna ku. Prvo bi se, dakle, registrirao predmet ili pojava u izvanjezičkom univer zumu, a onda tražila riječ koja označava dotični podatak, odnosno predmet ili pojavu. U historiji arapske leksikografije mnogo više je knjiga iz ove oblasti napisanih prema prvoj metodi, s tim što se primjenjivala na tri načina.
Način Halil b. Ahmada, kao prvi, sastojao se u tome što se prilikom registriranja riječi autor držao vlastitog redoslijeda alfabeta koji počinje slov om ‘ayn prema kome je i spomenuto djelo dobilo naziv. Osim toga autor na jednom mjestu donosi sve riječi koje u svome korijenu imaju iste radikale i to u svim inverzivnim položajima, što prilikom upotrebe djela predstavlja određene poteškoće, ali mu je prednost kod istraživanja etimologije druge vrste.
Način Gawharija,14) kao drugi, koji se u svome djelu As-Sihah držao današnjeg rasporeda alfabeta, predpostavlja redoslijed riječi prema posljedn jem konsonantu, a odlomke unutar poglavlja određenog slova prema prvome konsonantu riječi. Tako prema ovome autoru svako poglavlje određenog slo va ima dvadeset osam odlomaka, mada, kako ističe i sam Handžić, neka slo va imaju manje od dvadeset osam odlomaka s obzirom da se svi konsonanti ne nalaze na svakom mjestu u korijenu riječi, kao što je na primjer slučaj sa poglavljem konsonanta ta koje ima samo šesnaest takvih odlomaka.
Treći način je danas općeprihvaćeni način redoslijeda riječi u svim modernim rječnicima arapskog jezika po kome su korijeni riječi poredani prema prvome konsonantu, a odlomci unutar određenog poglavlja prema drugom konsonantu dobijene riječi. Prednost ovoga načina je što imamo sve
14) Puno im e autora je Abu Nasr ’lsm a'il b. Hammad a l-čaw h an al-Farabi, um. 393/1002-3. Pogl.
H.H. U, str. 1071-73.
riječi izvedene iz jednog korijena sa svojini izvedenim značenjima na jed nome mjestu i što je samo korištenje rječnika mnogo lakše.
U nastavku djela, sve do njegova kraja, Handžič u bibliografskom smislu navodi najznačajnija djela u kojima je sakupljeno jezičko blago araps kog jezika na opisana tri načina. Na prvi način osim već spomenutog napisa na su i slijedeća djela:
Muhtasaral- ‘ayn
Abu Bakr Muhammad b. al-Hasan az-Zubaydi, um. 379/989-90.
H.H. n, 1 4 4 1-4; Ahlwarđt VI, 6950.
F athal-‘ayn
Abu ćalib Tamani b. ‘Omar b. at-Tayani, um?
H .H . II. 1441-44.
Al-Gamharafial-luga
Abu Bakr b. al-Hasan b Durayd, um. 321/933.
H. H. 1 .605-6.
At-Tahdlb
Abu Mansiir Muhammad b. Ahmad b. Talha al-Azhari, um. 370/980-
1 .
H .H . 1 , 515; Ahhvardt VI, 6 9 4 2 ,
Al-Muhkam wa al-Muhit al-’a ‘zam
Abu al-Hasan b. Isma‘HIbn Sida, um. 458/1065-6.
H .H . n , 1616-7.
Na način Gawharija napisana su slijedeća najpoznatija djela;
Muhtasar as-Sihah
Muhammad b. Abu Bakr b. ‘Abd al-Qadir ar-Razi, um?
H .H . II, 1072-3.
A l-‘ubabaz-Zahir
Hasan b. Muhammad as-Sigani, um. 650/1252-3.
H.H. n, 1122.
Lisanal-'arab
Gamaluddin Abu Fadl Muhammad b. Mukarram al-Ansari, um. 711/1311-2.
H .H . II, 1549-50.
Al-Lami ‘al-mu ‘allim al- ‘uga
Magduddin Abu Tahir Muhammad b, Ya‘qub al-Fayruzabadi, um. 817/1414-5.
H.H.n, 1536.
Al-Qamus al-muhit
Magduddin Abu Tahir Muhammad b. Ya‘qub al-Fayruzabadi, um. 817/1414-5.
Tag al- ‘arus min gawahir al-Qamus
Abu al-Fadl as-Sayid Muhammad b. Muhammad Murtada al-Husaym az-Zabaydi, um. 1205/1790-1.
Na treći, danas općeprihvaćeni način registriranja jezičkog materijala, Handžić navodi slijedeća dva liječnika čime se i završava ovo njegovo, kako smo istakli, nedovršeno djelo.
Al-Mugmal
Abu al-Husayn Ahmad b. Faris al-QazwIn! um. 395/1004-5 H.H.n, str. 1604-5.
Al-Muhlt
Isma‘Il b. ‘Ibad b. Idris at-Taliqam, um. 385/995.
H .H . 11,1621.
Prema odjeljku o klasifikaciji nauka sa aspekta predmeta, od pred viđenih osam poglavlja koja obuhvataju osam grupa nauka, ostale su tako neobrađene; nauke koje se bave složenim jezičkim jedinicama, historijske nauke, teološko-šerijatske nauke, racionalne instrumentalne nauke, teorijska filozofija i praktična filozofija. Nema sumnje, da iznenadna smrt nije spriječila autora da dovrši započeti posao, kulturna bašina Bošnjaka na ori jentalnim jezicima bila bi bogatija zajedno izuzetno vrijedno djelo o historiji islamskih znanosti i knjiga.
Mehmed Handžić (1906-1944), the author of several books in the field of Islamic studies and cultural heritage of Bosnian Muslims, has written the
work Magma ‘al-bihar f i tarih al- ’ulum wa al-asfdr in Arabic. This work is kept in Gazi Husrev-bey’ s Library (T-95). According to the author’s plan,
this work was to be a complete work on the history of Sciences from the be-
gining of Islam to his time. Unfortunately, sudden death prevented the com- pletion of the work, and there is only the first unfinished volume and the first part of the second volume. In the first volume, and it is the subject of this pa- per, the intorduction and two of the eight planned chapters were written.
The introduetion is of general character and it diseusses the concept and definition of Science in the works of Muslim authors. It also diseusses important historical nations and their contribution to the development of Science and in the end speaks about types of books and different classifica- tions of Science.
The subject of the first chapter are the studies of writing, in which the author diseusses the necessity of introducing writing. He discusses the sys- tem of graphic signs which enable written communication, as one of the forms of interpersonal communication.
This chapter also deals with the origin of writing - whether it is the re- sult of God’s inspiration or the creation of man as a social being wanting to express his sociality. The author also diseusses the introduetion of writing among Arabs, as well as the development and expansion of Arabic script outside the Arabic language area.
The author in this chapter diseusses the characteristics of Arabic script, such as the numerical value of letters, then several types of sequence of the Arabic alphabet, as well as the attempt of introducing notation of vow- els with specific signs following the model of Latin writing.
The second chapter diseusses a group of scientific disciplines whose object of interest are simple linguistic units as autonomous statements, which can at the same time he parts of linguistic units of a higher level. All these units could be studied from various aspects, so that each of these approaches at the same time designates a separate scientific discipline within this group of sciences,
According to the author’s classification there are the following disci- plines: fonetics, morphology, etimology, semasiology and lexicology. The author diseusses each of these scientific disciplines, emphasizing their origin, definition, development and the most important authors and their works. Thus he concludes this otherwise unfinished work.
According to the chapter on classification of Sciences in respect to their subject, the author planned to write eight chapters discussing eight groups of Sciences. The following were not finished: Science dealing with complex linguistic details, historical Sciences, Science of theology and sharia, rational instrumental sciences, theoretical philosophy and practical philoso- phy.
