Mada se o literarnom nasljeđu bosansko-hercegovačkih muslimana pi salo češće i više, kako je uostalom istaknuto u uvodnom izlaganju Fikreta Karčića, predsjednika Organizacionog odbora ovog naučnog skupa, smatram za potrebno da se ovom prilikom spomene još jedan vid kulturne i naučne djelatnosti koja ima dugu tradiciju među bosansko-hercegovačkom ulemom, a to je tradicija čitanja, prevođenja i tumačenja poezije perzijskih klasika su- fijske orijentacije na posebnim skupovima koji su nazivani i katedre sufijske poezije.
Posebna izlaganja zahtijevaju fenomen pojave sufijskog učenja i su fijske poezije i fenomen interesovanja i naklonosti prema sufizmu i sufijskoj poeziji u našim krajevima. Ovdje se može reći tek toliko da se već krajem
10. vijeka u islamskom svijetu, posebno u Iranu, javlja sve snažnija tendenci ja tesavufskog pristupa i metoda u pjesničkom stvaralaštvu. Tesavufski pris tup se manifestuje u sufijskoj ljubavi prema predmetu pjevanja: Božanstvu, prirodi, čovjeku, a metod u korištenju sufijskih pojmova odnosno izraza i sli ka sa sufijskim smislom. U daljem istorijskom slijedu, početkom 12. i u 13. i
14. vijeku skoro sva perzijska poezija nosi pečat sufijskog učenja. Bez ikak ve sumnje na to su u velikoj mjeri uticali sve veći sjaj i raskoš života na dvo rovima kao i rušilački i krvavi pohodi Mongola u Iran. I sufijska poezija sa svojom višeslojnošću značenja i uvijenom alegoričnošću, gdje nije uvijek jednostavno razabrati da li se radi o alegorijskoj ili realističnoj slici, bila je vrlo pogodan medij da se proturi i poneka slobodoumna, kritička i buntovna misao ili poruka. Tako na primjer Mevlana Dželaluddin Rumi, nastavljajući i razrađujući u svojoj poeziji, posebno u Mesneviji, učenja Halladža, ističe da je sve pojavno i postojeće na ovom svijetu ogledalo u kome se ogleda Božije Biće, dakle sva fenomenalnost ovog svijeta je dio Božanstva, predmeta lju bavi sufija. Znači, usmjeravajući ljubav prema Bogu on je usmjerava prema ovom svijetu i prema svemu što je na njemu. U daljoj analizi to znači da Dželaluddin Rumi u svojoj poeziji zagovara i propovijeda ljubav prema čovjeku, pjeva o njegovoj veličini i ljepoti, protestvuje protiv tiranije i ug njetavanja čovjeka, zagovara jedinstvo među ljudima i uzdiže se iznad ras
nih, konfesionalnih i nacionalnih određenja. Istog takvog su opredjeljenja i njegovi nasljednici veliki perzijski pjesnici Sa'di i Hafiz.
U Sa'dijevo vrijeme, slično kao i u naše, ljudi su bili razjedinjeni i sva ko je u trci za životnim potrebama, bio zabavljen sobom i svojim problemi ma, tako da nije mislio, na druge. Imajući u vidu sufijsko učenje o jedinstve nom porijeklu svih ljudi iz jednog Praizvora - Boga i čvrsto vjerujući da osnova za odnose među ljudima treba da bude njihovo jedinstvo i solidar nost, Sa'di u prvom poglavlju Gulistana, u kome govori o ponašanju vladara, piše:
Sinovi Adema su dijelovijedan drugog, Jer su stvoreni iz jedne supstancije. Drugi članovi mira nemaju.
Ti koga ne rastužujestradanje drugih, Ne dolikuje čovjekom da se zoveš.
Kažu da su ovi stihovi napisani na zidu zgrade Lige naroda u Ženevi.
I Hafizov sufizam je duboko human. To je sufizam slobodne poetske misli i poetske riječi, ovosvjetski, stvaralački koji je u neku ruku sinteza raz nih učenja i ljudskih poruka. U Hafizovom poetskom sufizmu, da parafrazi ramo jednog sovjetskog kritičara, osjeća se neustrašivost Halladža, psiholog- izam Nizamija, racionalizam i skepsa Hajjama, ekstaza Rumija i majstorstvo riječi Sa'dija. I Hafiz podučava da sav svijet proizilazi iz Voljenog, iz Apsolutne ljepote, odnosno da je dio Apsolutne ljepote. Zato zaljubljeni u Apsolutnu ljepotu treba da voli sav svijet. Hafizov zaljubljeni sufija ne smije imati drugog opredjeljenja osim ljubavi za sve i svakoga. Mržnja, netrpelji vost, neprijateljstvo i ratovi ne smiju naći mjesta kod zaljubljenog sufije, koji mora zastupati poštovanje ljudskog dostojanstva i razvijati optimističke životne nazore kod ljudi. To su duboko humani pogledi Hafiza koji izviru iz zajedničke ljubavi svih prema Voljenom, prema jednoj Istini, prema jednoj Ljepoti koja se ispoljava bilo gdje. Hafiz to u jednom gazelu ističe na sljedeći način:
Svako žudi za Voljenim, bio trijezan ili pijan, Svugdje je dom ljubavi, bilo džamija ili crkva.
(80. gazel Divana, izdanje Muhammeda Qazvinija Teheran, s.a.)
Slična je poruka i u sljedećem stihu:
U ljubavi nema razlike između tekije i krčme, Gdje godje ljubav, tamoje sjaj lica Voljenog.
(63. gazel Divana).
Zahvaljujući ovakvim opredjeljenjima i porukama perzijskih sufijskih pjesnika, njihova djela predstavljaju značajan doprinos svjetskoj humanis tičkoj tradiciji.
Istoričari orijentalnih književnosti na Balkanu iznenađeni su izuzetnim interesovanjem za perzijsku književnost, posebno sufijsku, i pojavom knji ževnosti pisane na perzijskom jeziku u Bosni i Hercegovini. Međutim, ne treba zaboraviti da su teren i putevi za uticaj iranske kulturne baštine u ovim krajevima bili dosta pripremljeni i utrti i prije dolaska Turaka i islama u Bos nu i Hercegovinu. Naime, uticaji i odjeci iranske civilizacije na Balkanu mogu se pratiti još od vremena prvih naseljavanja Slavena u ove krajeve. Vrlo je teško pratiti i odrediti tačne puteve i posrednike kojima su ti uticaji dolazili i zračili na Balkan. Ono što se zna jeste da su dio zajedničkog arij skog nasljeđa donijeli na Balkan stari Slaveni iz zajedničke arijske pradomo vine. Ne treba zaboraviti ni posredničku ulogu Vizantije. Ali, ipak, najveći dio iranskih kulturnih uticaja i tradicije stigao je na Balkan posredstvom učenja neomanihejaca, a posebno neomanihejske sekte bogumila ili bosans kih krstjana. Ti će uticaji zračiti i kasnije, poslije ulaska Bosne i Hercegovine u sastav Osmanskog carstva, posredstvom islamiziranih osmanskih Turaka.
Kao što je poznato iz istorije, Turci su islamsku vjeru prihvatili od Ira- naca, Iranci su unijeli u nju dosta elemenata svoje predislamske civilizacije, jer je islam bio tolerantan prema lokalnim civilizacijama. „Islam se koristio iranskom tradicijom i preuzimao iz nje, možda više indirektno, posredstvom jevrejske vjere, manihejstva i misticizma", piše Holanđanin Žak Dišesn Gilj- man (Jak Duchesne Guilleman) u knjizi La Religio de l'Iran Antique, a eng leski orijentalista Edvard Braun (Edvar Browne) u predgovora svojoj knjizi Istorija iranske revolucije piše: „Na planu vjere Iran je čovječanstvu dao Zo- roastra, iz čije su vjere s različitim intenzitetom vršene komplikacije od strane judaizma, kršćanstva i islama. Zatim je dao Manija, čijom je zaslugom Iran postao centar neobične vjere koja je stoljećima prodirala i vršila uticaj u svijetu kršćanstva i islama". Znači, iranska tradicija je nastavila svoj život u našim krajevima i poslije, dolaska Turaka i prihvatanja islama. Nas posebno interesuje kako se ta tradicija reflektovala i sačuvala na području knji ževnosti u Bosni i Hercegovini.
Premda su Turci u praktičnom životu slijedili vlastite uzore, u nauci, filozofiji, a posebno u književnosti, bili su pod jakim utjecajem Iranaca i per
zijske književnosti. Može se slobodno reći da je klasična turska književnost, zbog svoje imitativne i kompilatorske dimenzije u odnosu prema perzijskoj književnosti, tako reći njeno čedo. Uticaji perzijske književnosti na tursku zračili su i van metropola turske imperije, pa i u našim krajevima, posebno u Bosni i Hercegovini. Tako se može objasniti fenomen da naši ljudi pišu poe ziju, na turskom, arapskom i na perzijskom jeziku.
A odakle među bosanskom ulemom i ljudima poseban interes i ljubav prema perzijskoj sufijskoj poeziji. U odgovoru na ovo pitanje moramo se prisjetiti nekih poznatih činjenica. Između ostalih i na činjenicu da se sufi- zam sastoji iz asketizma, misticizma i panteizma. Asketska dimenzija sufiz ma je najraniji vid sufizma i asketizma praktikovali su vjerovjesnik Mu hamed a.s. i prvi muslimani, a kasnije su posebni društveno-politički uslovi pogodovali poplavi asketskih učenja, a vidjeli smo da je to u Iranu bilo doba sjaja i raskoši na dvorovima i doba razarajućih i krvavih pohoda Mongola. Asketizam je u stvari bio vrsta pasivnog protesta protiv teškog i nesnosnog stanja u društvu.
Panteističko učenje je u sufijskoj književnosti uočljivije kasnije, mož da kao zahtjev u novonastalim prilikama da svi ljudi bez obzira na porijeklo, vjeru i naciju, budu ravnopravni. Bez sumnje, to se moglo dešavati u vrijeme kada se islamska zajednica proširila izvan Arapskog poluostrva i kada su u njen sastav ušle regije naseljene različitim narodima i religijama.
Ako prihvatimo pretpostavku da određeni društveni uslovi iziskuju slične reakcije u raznim dijelovima svijeta, onda bi činjenica o posebnoj nak lonosti i interesovanju bosanske uleme i slušalaca za perzijsku sufijsku poe ziju i za njene poruke, mogla da govori o razlazu vlasti i njenih i njenih pok lonika s jedne, i uleme i naroda, s druge strane, o kritičkom odnosu uleme i poklonika sufijske poezije prema nosiocima vlasti i stanju u društvu, što znači da je u prvi plan izbijala asketska dimenzija sufizma. Pored toga, u Bosni i Hercegovini je u novonastalim prilikama sastav stanovništva, poseb no sa aspekta konfesije, bio vrlo heterogen. I želja da svi međusobno budu ravnopravni išla je na ruku prihvatanju panteističke dimenzije sufizma, od nosno posebnog interesovanja i ljubavi prema sufijskoj poeziji sa naglašenim penteističkim notama (Rumi, Sa'di, Hafiz) . Moglo bi se reći da se u tome na ziru ideje ravnopravnosti, zajedništva i tolerancije i da te ideje u Bosni, dakle, imaju vrlo dugu tradiciju.
Odmah po dolasku Turaka u Bosnu i Hercegovinu, pa čak i prije toga, po nekim gradovima se otvaraju tekije, a u tekijama i na derviškim skupovi ma izvan tekija, po džamijama, medresama i u privatnim kućama viđenijih prvaka, čitaju se i tumače djela perzijskih klasika sufijske orijentacije, a po sebno Mesnevija Dželaluddina Rumija, Đulistan i Bustan od Šejh Muslihud-
dina Sa’dija, Divan Hafiza Širazija, Baharistan od Abdurrahmana Džamija, Pendnama Feriduddina Atara i druga. U Mostaru, poznati pjesnik i državnik Derviš-paća Bajezidagić (16. vijek), nakon povratka iz Istanbula, uz ostale zadužbine osnovao je posebnu katedru za izučavanje Rumijeve Mesnevije.
Kao rezultat posebnog interesovanja za perzijsku književnost, a poseb no za poeziju perzijskih klasika sufijske orijentacije, kako u metropolama turske imperije kao što su Istanbul, Bagdad, Damask, tako i u udaljenim pro vincijama kao što je Bosna i Hercegovina, pisana su djela po uzoru na per zijske klasike i rađeni vrijedni komentari njihovih djela. Među komentatori ma najpoznatiji je naš zemljak Ahmed-efendija Sudi, iz sela Sudića kod Čajniča, koji je živio i stvarao u 16. vijeku. Iznijećemo samo neke podatke i činjenice o ovom glasovitom komentatoru.
Poslije školovanja u Sarajevu, Sudi odlazi u Istanbul i Dijarbekir. Radi naukovanja našao se u Damasku i Bagdadu, a radi hadža posjetio je Meku. Perzijski jezik usavršio je kod poznatog učenjaka i muftije Muslihuddina La- rija u Dijarbekiru. Dobro je poznavao sva tri orijentalna jezika. Obavljao je jedno vrijeme dužnost učitelja u dvorcu Atmejdan u Istanbulu, gdje je preda vao odabranim mladićima koji su se spremali i obrazovali za visoka državna zvanja. Među tim mladićima bilo ih je i iz naših krajeva, kao npr. spomenuti državnik i pjesnik Derviš-paša Bajezidagić iz Mostara. Sudi je napisao na turskom jeziku, koliko se do sada zna, devet prevoda i komentara djela sa perzij skog i arapskog j ezika. Ono po čemu je postao poznat i kod nas i u svi jetu jesu izvanredni komentatori djela klasičnih perzijskih pjesnika sufijske orijentacije prema kojima je ponio naklonost i ljubav iz svoje rodne Bosne. Na osnovu podataka kojima se raspolaže, napisao je komentare na Hafizov Divan lirskih gazela, na Sa'dijeva djela Bustan i Đulistan i na Rumijevu Mesneviju.
Njegovi nezavisni, samouvjereni i originalni komentatori perzijskih klasika, posebno Hafizova Divana, skrenuli su pažnju turskih, evropskih i naših orijentalista, a u novije vrijeme i iranski književni krugovi saznali su za Sudija i njegove prevode i komentare. Biće interesantno istaći kako su Su- dijevi komentari, nastali u 16. vijeku, prihvaćeni i ocijenjeni u naše vrijeme među naučnicima i u književnim krugovima matične zemlje velikih pjesnika, čija je djela Sudi komentarisao. Sama činjenica da su Sudijevi komentari Hafizova Divana i Sa'dijeva Đulistana prevedeni u Teheranu sa turskog jezi ka na perzijski jezik svjedoči o poklanjanju izuzetne pažnje i dobrom prije mu ovih komentara među iranskim naučnicima i književnicima. Istaknuti iranski književni istoričar i pisac rahm. prof. dr Seid Nefisi, da bi ukazao na vrijednost Sudijeva komentara Hafizova Divana, prvo se osvrće na teškoće u poimanju Hafiza i njegove poezije i za same Irance, a zatim veli: „Hafiz je
jedini pjesnik kod koga većina stihova sadrži na hiljade alegorija i sarkas tičnih primjedbi o vjerovanjima i razmišljanjima specifičnim i karakteris tičnim za Irance i upravo zbog toga njegov specifični način interpretacije nije moguće prevesti ni na jedan jezik. .. U mnogim pjesmama postoje metafore, aluzije i drugi pjesnički tropi za čije poimanje je potrebno poznavanje tradi cije i načina mišljenja Iranaca i onima koji su lišeni takvog poznavanja po trebni su komentari i objašnjenja. Upravo u tu svrhu je napisano nekoliko komentara Hafizove poezije na perzijskom, na urdu i na turskom jeziku. .. On (Sudi) je napisao kraći komentar Hafizova Divana, a zatim ovaj opširni ko mentar čiji prevod prezentiramo čitaocima. Nema sumnje da je Sudijev ko mentar najznačajnija knjiga koja je do danas napisana o poeziji Hafizovoj. Za ovo vrijeme od blizu 350 godina otkako je napisana, ova knjiga se smatra najznačajnijim djelom za predstavljanje jednog istaknutog perioda u iranskoj književnosti i sasvim zaslužuje da ga posjeduju i Iranci."1)
Uz sva pretjerivanja koja su moguća i razumljiva kod izricanja pohva la o nekom djelu, ipak mnogo znači da jedan Iranac daje ovako laskavu ocje nu komentara našeg Sudija na jedno značajno iransko djelo na perzijskom je ziku kao što je Hafizov Divan. A Sudi je napisao komentar djela sa perzijskog jezika i to na turskom jeziku. Znači, dao je izvrstan komentar dje la napisanog na jeziku kojeg je i sam morao naučiti, a komentar je napisao na drugom jeziku, turskom, koji mu također nije bio maternji. I taj i takav komentar poslije tri i po vijeka, nakon brojnih prevoda i komentara Hafizova Divana i njegove poezije, biva proglašen, i to od strane iranskog pisca i knji ževnog kritičara, kao „najznačajnija knjiga koja je do danas napisana o Ha fizovoj poeziji."
A prevodilac Sudijeva komentara na Hafizov Divan dr Ismeta Setar- zade, koja ga je prevela sa turskog na perzijski jezik, osvrćući se na Sudija i njegov komentar, piše: „Komentator se zvao Muhamed-efendija Sudi, istak nuti građanin Bosne, jedne od provincija starog Osmanskog Carstva, a dio današnje Jugoslavije. On je dobro poznavao perzijsku i arapsku književnost. Iako je do danas napisano više prevoda Hafizove poezije na engleskom, fran cuskom i turskom jeziku, najpoznatiji i najkorisniji je među njima Sudijev komentar. Poznata su još dva komentara: Sururijev i Šem'ijev komentar, ali Sudijev komentar je najpoznatiji. Prednost ovog komentara nad drugim ko mentarima potvrdiće svaki čitalac.,,2)
Po vrijednosti, poslije komentara Hafizova Divana dolazi Sudijev ko mentar Sa'dijeva Đulistana. Prevodioci ovog komentara na perzijski jezik u predgovoru svoga prevoda pišu: „Do sada je napisano dosta komentara Sa'dijevog Đulistana na raznim jezicima, ali istraživači su jednoglasni u oc jeni daje među njima Sudijev komentar najpoznatiji i najkorisniji."3)
Iz navedenih citata o Sudijevim komentarima proizilazi d aje Sudi na pisao dobre i korisne komentare. A kada se zna da Iranci vole poeziju, da vole svoje pjesnike, među kojima Hafiz i Sa'di zauzimaju čelna mjesta, onda je sigurno da ne bi priznavali vrijednost lošim komentarima, ne bi hvalili ko mentatora koji ne shvata i koji ne komentariše ispravno poeziju njihovih kla sika i najzad ne bi na svoj jezik prevodili loše komentare. A Iranci su upravo našli za potrebno da na svoj jezik prevedu Sudijeve komentare koji su dobro prihvaćeni i visoko ocijenjeni u iranskim naučnim krugovima.
Interes i ljubav prema klasicima sufijske poezije ne ograničava se samo na čitanje i komentarisanje sufijske poezije, nego se u Bosni počinju javljati autori koji i sami nastoje da oponašaju perzijske klasike i da pišu na perzijskom jeziku djela slična njihovim. Od dosada poznatih pisaca ilustrati van je primjer pjesnika Fevzi Mostarca (1670-1747) koji je, oponašajući Đulistan Sa'dija, Baharistan Džamija i Nigaristan turskog pjesnika Ibn Ke- mala (umro 1534), napisao na perzijskom jeziku spjev Bulbulistan, u kome se osjeća snažan utjecaj učenja iranskih sufijskih klasika, posebno Hafiza, Dželaluddina Rumija i derviškog reda mevlevija. I Fevzi Mostarac zna, ma kar i posredstvom turskog pjesnika Hajalija, koji je živio u 16. vijeku, i njeg ovih stihova, da se uzdigne iznad svakodnevnog razlikovanja ljudi po bilo kakvoj osnovi i predmet svoje, sufijske ljubavi, tj. Boga, zna da potraži i u manastiru kao i u džamiji, odnosno u pagodi kao i u Ka'bi:
Časse povlačim u manastir, čas boravim u džamiji, Što znači da Te tražim od kuće do kuće.
To što tražim u Ka'bi i pagodi, to si Ti,
Pravi cilj to si Ti, Ka'ba i psuagoda samo izlik
Hodočasnik ide u Meku, a ja tražim Tebe da vidim, On traži kuću, a ja Vlasnika kuće.4)
Da, Fevzi Mostarac kao pristalica sufizma, ne želi u Meku zbog Meke, on traži Istinu, Praizvor, predmet svoje ljubavi, Boga, a to može naći svug
e
dje, i u crkvi, i u pagodi, i u džamiji. Na taj se način on po idejnoj orijentaciji približava Hafizu, Sa'diju, Rumiju i drugim iranskim pjesnicima sufijskog usmjerenja.
Ljubav prema sofijskoj, poeziji i običaj tumačenja ove poezije u Bosni i Hercegovini, posebno Mesnevije Dželaluddina Rumija, održala se sve do naših dana. U novije vrijeme, tj. krajem 19. i u 20. vijeku, najistaknutiji mes- nevi-hani (čitači Mesnevije) i komentatori sufijske poezije su hadži Mehmed Džemaludin ef. Čauševič,. hadži Mujaga Merhemić i u naše vrijeme Katedra za Mesneviju vodio je i tumačio Mesneviju prof. hadži Fejzullah-efendija Hadžibajrić u dvije aktivne sarajevske tekije, u kadirijskoj Hadži-Sinanovoj tekiji u Sagrdžijama i u tekiji nakšibendijskog reda na Mlinima. U početku su se priredbe čitanja i komentarisanja Mesnevije zvale šeb-i arus, što je kas nije 1970. godine, preraslo u Katedru za Mesneviju. Treba napomenuti da su predavanja o Mesneviji održavana i u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši sve do ratnih godina I svjetskog rata, tačnije do 1915. godine. Ova najstarija tekija je, nakon 500 godina, zatvorena 1952. godine, a ubrzo i srušena zbog sana cije Bendbaše koja ni do danas nije završena.
Džemaludin Čauševič, koji je rođen 1870. godine kod Bosanske Krupe, poslije srednješkolskog obrazovanja u Bihaću, otišao je 1887. godine u Istanbul radi visokog obrazovanja. U Istanbulu je ostao preko 15 godina. U domovinu se vratio 1903. godine. Već tokom prvih godina boravka u Istan bulu Čauševič se počeo interesovati za tesavvuf i došao je u dodir sa prista licama mevlevijskog reda pa je i sam stupio u red mevlevija. Šejh mu je bio tadašnji istaknuti poznavalac tesavvufa i perzijskog jezika hadži Mehmed Esad-Dede. Čaušević je pred njim naučio perzijski jezik i upoznao se sa te- savvufom i sa klasičnim perzijskim pjesnicima tesavvufske orijentacije. Po povratku u Bosnu, već 1905. godine, počeo je čitati, prevoditi i komentarisati Rumijevu Mesneviju u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši. U godinama prvog svjetskog rata, silom prilika, prestaje tumačenje Mesnevije u tekiji, ali se nastavlja u kući hadži Mujage Merhemića, na lijevoj strani Miljacke, kod Principovog mosta. Kasnije je ta kuća Merhemića porušena i na njenim te meljima postavljena je trafo-stanica koja se i danas tu nalazi. U kući je bila adaptirana posebna velika prostorija koja je služila kao dershana - preda vaonica. Prema pisanju prof. Fejzullaha Hadžibajrića, iznad vrata ove der- shane bio je napisan stih na perzijskom jeziku, što je inače običaj po tekija ma, koji u prevodu glasi: ,,Ko god ovdje dođe manjkav (u odgoju), ovdje će otkloniti taj nedostatak.5)
Predavanja iz Mesnevije u Merhemića domu Čaušević je držao do sre dine 1928. godine da bi poslije njega taj posao nastavio hadži Mujaga Me- rhemić.
Ta predavanja su bila tradicija Sarajeva. Njihov raspored je bio sljedeći: čitanje originalnog teksta - stihova po pravilima metrike, usmeno prevođenje i tumačenje težih tekstova i tesavvufskih pojmova. Pričali su mi da Čaušević neke stihove nije ni prevodio naglasivši da je to njima teško shvatiti i razumiti.6) Dakle, sredinom 1928. godine Čaušević je prestao sa predavanjima iz Mesnevije i u Merhemića domu, a razlog je, izgleda, razlaz između njega i domaćina Merhemića po pitanju otkrivanja žena muslimanki. Pauza je trajala oko 14 godina, što znači do sredine 1942. godine, kada na zauzimanje i nagovor prijatelja i ljubitelja sufijske poezije, predavanja iz Mesnevije u svom domu obnavlja Mujaga Merhemić.
Pored prevođenja i komentarisanja Mesnevije za širi krug slušalaca, Čaušević je sa ulemom u užem krugu slušalaca i pripadnika sufijskog tarika- ta, raspravljao o problemima tesavvufa.
„Prilikom ustoličenja Čauševića za Reis-ul-ulemu, 1914. godine, mev- levijski šejh Ruhi-efendija Šehović, zajedno sa svojim dervišima, sudjelovao je u programu ustoličenja. To je bilo priznanje Tekije svome mesnevihanu i podsjećanje na čin uvođenja novog turskog cara za halifu od strane glavnog mevlevijskog šejha, Čelebi-efendije iz Konje.“ Čaušević je umro 1938. go dine.
Hadži Mujaga Merhemić je savremenik Čauševića. Rođen je 1877. godine u Sarajevu, u porodici istaknutog sarajevskog trgovca i dobrotvora Osmanage Merhemića. Mekteb i medresu je završio u Sarajevu, a onda je po starom načinu obrazovanja nastavio naukovanje pred Mustafa-agom Hadži- halilovićem. Pred njim se upoznao sa šeriatskim pravom i naučio arapski, turski i perzijski jezik. Godinu dana je proveo u Turskoj .
Kada je naučio perzijski jezik i pošto je mogao da čita u originalu per zijsku poeziju, rodila mu se izuzetna ljubav i naklonost prema djelima per zijskih klasika, a naročito onih sa tesavvufskom orijentacijom. Nakon što je u njegovom domu, sredinom 1928. godine, Čaušević prestao sa predavanji ma iz Mesnevije, taj posao je, nakon 14 godina pauze, nastavio 1942. godine Mujaga Merhemić, a na zauzimanje Numan-efendije Bajraktarevića - Nu- nije. Prevodio je i tumačio Mesneviju i tako završio svih šest svezaka Mes nevije. A pored Mesnevije, Merhemić je u svojoj kući zainteresovanim slušaocima prevodio i tumačio poeziju iz Divana Hafizova, Pendnamu Feri-
duddina Atara, Đulistan Sa’dija i Baharistan Abdurrahmana Džamija. Preda vanja u Merhemića domu održavanja su jednom sedmično, obično srijedom uvečer. U jesen 1958. godine Merhemić je bio počeo drugi širi ciklus preda vanja iz Mesnevije sa željom da se više osvrne na komentarisanje teksta ili ubrzo je, u martu 1959. godine umro, a predavanja iz Mesnevije ostavio je u amanet svom prijatelju i mlađem savremeniku prof. Fejzullah ef. Hadži- bajriću.
Fejzullah Hadžibajrić. rođen je u Sarajevu 1913. godine. Sav ciklus formalnog školovanja i obrazovanja završio je u Sarajevu, a to je osnovna škola, Gazi Husrev-begova medresa, viši stupanj Šeriatsko-teološke škole u Sarajevu, koji je završio 1944. godine i Filozofski fakultet u Sarajevu, grupu orijentalistike, gdje je diplomirao 1955. godine. Radni vijek je završio kao službenik biblioteke na Katedri za istoriju, na Filozofskom fakultetu u Sara jevu. Umirovljen je 1973. godine, ali time nije prestala njegova aktivnost naučnog radnika, rukovodioca i nazora Katedre za Mesneviju u Sarajevu. Naprotiv, moglo bi se reći d aje tek tada počela „punom parom".
Perzijski jezik, čija će mu poezija i književnost, posebno sufijska, biti glavna preokupacija u zrelim godinama, počeo je učiti još u Medresi pred Numan-efendijom Bajraktarevićem, koji je neko vrijeme, poslije 1933. go dine obavljao dužnost zastupnika šejha mevlevijskog tarikata u Hadži- Alijinom mektebu na Hridu, a perzijski jezik, zajedno sa Mujagom Merhe- mićem, naučio pred već spominjanim hodžom Hadžihalilovićem. Hadži- bajrić je zajedno sa svojim starijim prijateljem MujagomMerhemićem počeo pred muderrisom Bajraktarevićem čitati i tumačiti Mesneviju. Kao mladi slušalac bio je zadužen da obradi pitanje stida i obraza u Mesneviji (ruj-i haja).
Nakon smrti Mujage Merhemića, predavanja iz Mesnevije nastavio je Fejzullah Hadžibajrić. No, prije početka predavanja boravio je u Turskoj, u centru mevlevijskog tarikata u Konji, u dva navrata, 1965. i 1966. godine. Prilikom tih boravaka upoznao se i sastajao sa profesorom Abdulbakijem Golpinarlijem, poznatim turskim učenjakom i poznavaocem mevlevizma i Mesnevije. I on ga je molio i hrabrio da pristupi predavanju iz Mesnevije oduševljen činjenicom da tako nešto postoji u Sarajevu. U skladu sa mevle- vijskim učenjem i tradicijom prof. Golpinarli, kao ovlašteno lice mevlevizma u Turskoj, dao je ovlaštenje i blagoslov prof. Fejzullahu Hadžibajriću da pre vodi i tumači Mesneviju u Sarajevu, što je za Hadžibajrića bila posebna čast, ali i ozbiljna obaveza. Jer, po povratku u Sarajevo poznanici i poklonici su- fizma i Mesnevije molili su ga da što prije počne sa predavanjima. I ubrzo,
15. septembra 1966., održao je prvo predavanje u svojoj kući. Nešto kasnije, ljubitelj sufijske poezije Ahmedaga Fočak molio je Hadžibajrića da preda
vanja održava u njegovom domu što je Hadžibajrić i prihvatio. Krajem 1969. godine za predavanja Mesnevije dobijena je jedna prostorija u Hadži- Sinanovoj tekiji, da bi 1970. predavanja iz Mesnevije ili ,,šeb-i arus“ prerasla u Katedru za Mesneviju. Odmah od početka, sva predavanja, tj. čitanje i pre vođenje Mesnevije snimao je na magnetofon Ahmedagin sin Abdulah Fočak. Poslije toga, prekucavao ih je na papir. Kasnije je prekucane tekstove Hadži bajrić autorizovao, uvažavajući određene sugestije univerzitetskih profesora, poznavalaca perzijske i sufijske književnosti (B. Džaka, N. Smailagić). Tako je 1971. g. nastao prvi svezak Mesnevije koji je ponuđen za štampanje 1973. godine, a iz štampe je izašao tek 1985. godine. Prvi svezak od 4000 distiho- na-bejtova opremljen je bilješkama i komentarima, indeksom imena i pojmo va registrom stihova iz Mesnevije i kur'anskih ajeta.
Završetkom I sveska nije se stalo sa predavanjima iz Mesnevije. Kate dra je nastavila rad u jesen 1973. godine u džamiji Čokadži hadži Sulejman (Jediler-džamija, tj. džamija uz koju se nalazi turbe Sedam braće) i prvo pre davanje za drugi svezak održano je 2. novembra 1973. u pomenutoj džamiji, da bi ubrzo, već 7. novembra iste godine, predavanja bila nastavljena u džamiji, Kučuk-Ćatiba (Nadmlini). Nakon tri godine rada, 12. marta 1976. predavanja su nastavljena u Ferhadiji, tj. u džamiji Gazi Ferhat-bega. I ovde se predavanja nisu dugo održavala. 20. oktobra 1978. godine predavanja su nastavljena u Nakšibendijskoj tekiji u Halilbašića ulici, da bi početkom maja 1980. bilo održano i posljednje predavanje drugog sveska Mesnevije. I ovo ga puta, zahvaljujući hadži Abdulahu Fočaku, sva predavanja su snimljena, prekucana i nakon autorizacije izašao je iz štampe i II svezak 1987. godine sa 3810 distihona. Dakako, i ovaj je svezak opremljen vrlo interesantnim bi lješkama i komentatorima, indeksom imena i pojmova i registrom stihova iz Mesnevije i kur'anskih ajeta.
Iako u poodmaklim godinama, profesor Hadžibajrić je vodio i nadzi rao rad Katedre za Mesneviju, bio je šejh u vođenju zikir-medžlisa i šejh iršada - vođenja bosanskih derviša po propisima sejri suluka. Isto tako bio je koordinator svih aktivnosti tarikatskog centra u Sarajevu. Za svog zamjenika u vođenju predavanja iz Mesnevije godinu-dvije prije smrti ovlastio je hafiza Halida ef. Hadžimulića. Kada su mu zdravstvene prilike dozvoljavale Fejzul- lah ef. Hadžibajrić je odlazio u Gazi Husrev-begovu biblioteku i nastavio naučno-istraživački rad. Rezultat toga su referati podnijeti na naučnim sku povima u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu i radovi objavljeni u naučnim časopisima IVZ-a. Za pravilno razumijevanje tesavvufskih tekstova za koje se u posljednje vrijeme pokazuje sve veći interes, pripremio je i objavio u godišnjaku Tarikatskog centra u Sarajevu tesavvufsko-tarikatski rječnik za 1988. godinu.
Na kraju treba još jednom istaći da tradicija prevođenja i tumačenja sufijske, posebno Rumijeve Mesnevije među bosanskom ulemom počinje sa dolaskom Turaka u naše krajeve, da je trajala kroz vijekove i da se nastavlja i u naše vrijeme.
It is a very interesting fact that the Bosnian ulema showed special in-
terest and inclination towards sufi literature and especially towards poetry. Immediately after the Turks came to Bosnia, and even before that, in certain towns in Bosnia and Herzegovina the tekijas were formed. In the tekijas and during the dervish meetings the works of Persian classics were read and in- terpreted. Those were the works:Mesnevi by Dželaludin Rumi, Gulistan and Bustan by Šejh Muslihudin Sa’di, Divan of Gazels by Hafiz Širazi, Behari- stan by Abdurahman Džami, Pendnama by Feridudin Attara and some oth- ers. Not only were the works of Persian authors read and interpreted, but also Bosnian authors wrote works in Persian following the example of the Persian classics. As far as it is known today, the most prominent of these authors were Fevzi Mostarac /1970-1747/. whose work Bulbulistan was discovered and translated, and Derviš-paša Bajezidagić, whose Divan of Persian Poetry has not been yet discovered, but Fevzi Mostarac in Bulbulistan claims that he held it in his own hands and read it.
Among the commentators of the Persian poetry the most famous one was Ahmed efendija Sudi, from the vicinity of Čajniče, who lived and worked in the XVIth century. He has wiitten some very valuable commen- taries of the Hafiz’s. Divan, Sa’di’s Gulistan and Bustan and Rumi’s Mesne- vi.
This tradition and inclination of the Bosnian ulema towards the read- ing and interpreting of sufi poetry, especially of Rumi’s Mesnevi has been preserved in Bosnia and Herzegovina tililthe present day. The most promi nent mesnevi hani and commentators of the sufi poetry at the end of the XI- Xth and the beginning of the XXth century were Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević /1870-1938/. Hadži Mujaga Merhemić /1877-1959/ and Hadži Fejzullah efendija Hadžibajrić /1913-1990/. Hadžibajrić has trans lated and published two volumes of the Mesnevi. The first volurne of 4000 verses was published in 1980, and the second volume of 3810 verses in
1987.
