Srednja i istočna Slavonija potpale su pod osmansku vlast u prvoj po lovici XVI stoljeća. Na tom je području već početkom 1537. godine osno van Požeški sandžak, nova osmanska vojno-politička i administrativna je dinica.1Teritorij sandžaka se širio novim osvajanjima sve do 1552. godine, do osvajanja Virovitice, koja je ušla u sastav ovog sandžaka. Cijela oblast je ostala pod osmanskom dominacijom između 150 i 160 godina, a za Os- manlije bila definitivno izgubljena Karlovačkim mirom iz 1699. godine.
Dolazak Osmanlija je prouzrokovao promjene na svim planovima ž ivota - uporedo sa političkim promjenama nastale su promjene i u oblasti privrede, kulture, društvenih odnosa. Osim doseljenih Osmanlija, različitog etničkog porijekla, i veliki broj domaćeg stanovništva je tada prihvatio is lam. Islamizacija je bila najjača pedesetih i šezdesetih godina XVI stoljeća, a jače je zahvatila grad nego selo, što je samo još jedna potvrda činjenice o gradu kao snažnoj poluzi islamizacije. Krajem XVI stoljeća odnos musli mana i kršćana u gradu na ovom području bio je 58,4:41,6% u korist mus limana, pa se i dalje kretao u tom pravcu; na selu je dotle bilo 10,9 musli manskih kuća, naspram 89,1% kršćanskih. Što se tiče odnosa unutar muslimanske skupine, 65% ih je bilo u gradu, a 35% na selu.2 To su rela cije dobijene globalnim posmatranjem; još se može utvrditi i to da su musli mani bili koncentrisani u južnom dijelu sandžaka, dok ih u sjevernom dijelu nalazimo samo u gradskim naseljima i u utvrdama, kao posadu. Nahije koje su se prostirale prema rijeci Dravi, sjevernoj granici sandžaka, kao granične su bile naseljavane vlaško-stočarskim stanovništvom.
Kontinuiranim povećanjem broj muslimanskog stanovništva došlo je do podizanja određenih građevina, potrebnih jednoj takvoj sredini. Te građevine sakralnog i utilitarnog karaktera, kao što su mesdžidi, džamije, tekije, mektebi, zatim hanovi, karavan-saraji, hamami, mostovi, česme, i tome slično, podizani su najčešće u gradskim naseljima, ali ih je bivalo i na
1. H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1959, 60.
2. Podaci iz magistarskog rada N. Moačanina, Administrativna podjela i st anovništvo Požeškog sandžaka, odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1983. godine.
drugim mjestima, već prema tome šta je određena situacija tražila. Podizali su ih pripadnici različitih slojeva unutar muslimanske skupine, naravno prema svojoj ekonomskoj moći. Sandžakbezi i ostali viši funkcioneri imali su čak i neslužbenu obavezu da u mjestima u kojima dotad nije bilo takvih objekata obezbijede njihovo podizanje. Oni su to činili obično u mjestima svoga službovanja, zatim u krajevima odakle su potjecali ili su na bilo koji drugi način bili vezani za njih. Osim podizanja samih objekata, oni su obezbjeđivali i njihovo dalje održavanje osnivanjem vakufa, odnosno zav- ještavanjem svoga imetka na način koji bi trebalo da osigura trajnost os novnoj zadužbini.
Što se tiče građevina te kategorije, na teritoriji Požeškog sandžaka nije sačuvana niti jedna od njih, pa čak ni kao ruševina. Međutim, u katastars kim popisima ovog sandžaka iz 16. stoljeća nailazimo na spomen brojnim građevinama i još brojnijim vakufima pa zahvaljujući tim dragocjenim iz vorima možemo iz mraka zaborava izvući tragove plemenitih nastojanja lju di da koriste jedni drugima.
Prvi vakuf na ovom području uopšte bio je vakuf Mehmedbcga Jahja- pašića, koji je u vrijeme osvajanja Slavonije bio smederevski sandžakbeg i serasker tog čitavog pohoda.3 Mehmed-beg se na visokim položajima na- layio već na samom početku XVI stoljeća, jer je prije 1528. godine bio sandžakbcg Mosula i Vidina, a od te godine smederevski sandžakbeg. A. Gevaz navodi d a je na tom položaju već od marta 1527. godine.4 Po istom autoru, u aprilu 1534. postaje sandžakbeg Moreje, a 1536. ponovo je imen ovan smederevskim sandžakbegom. Krajem 1542. godine postavljenje za beglerbega Anadolije, pa je time stekao i titulu paše. H. Šabanović navodi daje na taj položaj došao 1541. godine.5 U maju 1543. postao je beglerbeg bez budimskog ejaleta i na tom položaju je i umro u avgustu 1548. godine.
S obzirom na njegovu vezanost za smederevski sandžak i, kroz to, po sebno za Beograd, jasno je što se najveći kompleks njegovih zadužbina i nalazio u samom Beogradu. Na Dorćolu je on prije 1548. godine dao podići džamiju, medresu, imare, karavan-saraj, sebilj i česmu. Oko tih njeg
3. Mehmed-beg je bio sin Jahja-paše, osmanskog vojskovođe s kraja XV i početka XVI stoljeća, koji je vjerovatno bio našeg porijekla, jer mu se, kako kaže G. Elezović, po rodična matica veže za Skoplje; vid. G. Elezović, Turski spomenici I, str. 208 prim. 5. Sam Jahja-paša zasnovao je veliki i bogati vakuf u Skoplju, a takođe je ostavio zadužbine u Sofiji, Plovdivu, Nikopolju, Carigradu i Sarajevu. Jahja-pašin stariji sin, Bali-beg, takođe istaknuti vojskovođa, isto je tako poznati vakif Smedereva; vid. D. Bojanić, Požarevac u XVI veku i Balibeg Jahjapašić, Istorijski časopis, knj. XXXII, 1985., Beograd 1986.
4. A. Gevaz, Versuch eincs chronologischen Verzeichisses der turkischen Statthalter von Ofen. Der Osterreichische geschichtsforschcr, II, Wien 1841, 57.
5. H. Šabanović, Istorija Beograd I, Beograd
ovih zadužbina formirana je Mahala Mehmed-bega Jahja-pašića, koja se u izvorima susreće prvi put 1560. godine, ali je sigurno nastala ranije, jer je i džamija, centar mahale, nastala 1548. godine.6 Njegova medresa je imala rang visoke škole, a između profesora ove medrese redovno je biran beo- gradskimuftija.7 Vakufnama za ove zadužbine nije sačuvana, iako o samim Jahjapašićima, koji su godinama bili u centru političkih zbivanja u Osmans kom Carstvu, postoji mnoštvo objavljenih i neobjavljenih podataka.8
Na osnovu popisa Požeškog sandžaka, između ostalog, saznajemo kakve je i kolike posjede na ovom području imao Mehmed-beg Jahjapašić, jedan od osvajača ovih krajeva. Te posjede on je uvakufio za održavanje svojih zadužbina u Beogradu.9
U samoj kasabi Požega Mehmed-beg je posjedovao 92 dućana, na tzv.
,,Bijelojzemlji“,10 zatim čifluk, koji se sastojao iz različitih dobara,11zatim više mlinova u samoj Požegi, te po jedan u varošima Kaptol, Vetovo, Kut- jevo, selima Pletemik i Dimitrovci i jedan na spomenutim vakufskim livad ama,12Prihodi spomenutih dobara, namijenjenih ,,vakf-i hazrat-i Beligrad“ , iznosili su 350 akči godišnje. Osim ovih dobara, u posjedu Mehmed-paše su se na teritoriji ovog sandžaka nalazila još dva čifluka. Čifluk u kadiluku Brod sačinjavale su hassa-parcele i mlin, poznati kao „Despotove zeml-
je“. 13 „Despotove zemlje" je redovno upotrebljavana oznaka za dobra koja je posjedovao titularni srpski despot Stjepan Berislavić, a koja su, dolas kom Osmanlija, prešla u ruke pojedinih osmanskih velikaša. Taj je čifluk i ranije pripadao vakufu, pa se u ovaj popis jednostavno prenosi iz prethod noga, a donosio je prihod od 150 akči godišnje u gotovom novcu, umjesto
6. Isto, str. 400.
7. Isto, str. 414.
8. Vid. bilj. 3.
9. TD No. 672, O(rijentalni) I(nstitut) br. 10, fo. 37.
10. Erz-i Beyza, posjed koji je na njegovo ime bio upisan u najranijem defteru ovog sandžaka iz 1540. godine. Prema istom popisu u njegovom posjedu nalazila su se dva mlina i dvije kuće u selu Nivna. godine 1579. tu je upisan na ime umrlog Mehmed-paše cijeli čifluk, za koji je naznačeno daje u sastavu vakufa.
11. TD No. 672, OI 10, fo. 37: čifluk na ime spomenutog u kadiluku Požega, (koji sačinjavaju) hassa-zemlje, poznate kao (zemlja Markuša Petrijevog i Vukca Ištvanogov, voćnjak sa kestenima, hassa-zemljište po imenu Vrboski, dvije livade na području tvrđave Blatička, livada Kavak ispred požeške tvrđave, livade koje se prostiru između rijeke Orl jave i gaja Mihalovci i oronula vodenica na tom lokalitetu, te zemljište poznato po nazivu Štrkavica...itd.)
12. TD No. 672, OI No. 10/37.
13.01 No. 10/66.
desetine. U kadiluku Gorjan Mehmed-paša je takođe posjedovao čifluk, kojeg su sačinjavali nekoliko vinograda, livada i jedan mlin. Njegov je pri hod isplaćivan odsjekom, a iznosio je takođe 150 akči godišnje.14
Sve je ovo, dakako, bilo uvakufljeno prije 1548., godine Mehmed- pašine smrti, ali se podaci 0 vakufima redovno prenose iz popisa u popis. Ovo je, naravno, bio samo dio prihoda, obezbijeđenih za zadužbinu u Beo gradu, a ostalo je zabilježeno u popisima sandžaka na čijoj su se teritoriji
dotična dobra i nalazila.15
Drugi veći vakuf na teritoriji ovog sandžaka jeste vakuf Sulejman- kapetana za džamiju koju je dao podići u kasabi Dubočac na Savi. Najraniji podatak 0 Sulejman-kapetanu i njegovoj zadužbini potječe iz 1565. godine, kada se on spominje kao Sulejman-emin, povjerenik za prihode od skele, najvjerovatnije baš u samom Dubočcu16. U opširnom katastarskom popisu iz te godine upisana je glavnica od 2000 akči, koju je on uvakufio, uz mu- rabehu, za potrebe plaće imama i muezzina svog mesdžida. Osim toga, on je uvakufio i jednu kuću na sprat, sa štalom i bostanom, s tim da se od onih koji tu budu stanovali uzima po jedna akča najamnine dnevno, što bi se ko ristilo za osvjetljenje, prostirku, i neke, vjerovatno sitnije popravke spo menutog mesdžida.17 Već 1569. godine u sumarnom popisu Požeškog sandžaka susrećemo Sulejmanakao kapetana rijeke Drave, sa zeametom od
35.000 akči, petim po vrijednosti u tom području.18 U opširnom popisu iz 1579. godine kadiluku Brod su upisani vakufi Sulejman-kapetana u kasabi
14. Isto.
15. Vid. npr. H. Šabanović, Turski izvori za istoriju Beograda I, Beograd 964, str. 395 i 529; zatim, opširni popis vilajeta Temišvar iz 1566-7. god, TD No 364, OI No 17/111, 112; zatim: Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Basmuhasebe No. 76, 979-985 (1571/2- 1577/8) godine, str. 13. U ovom defteru, koji sadrži popise hasova i zeameta u našim kra jevima i bilješke koje se odnose na vakufe, upisan je i vakuf merhum Mehmed-paše, sina Jahja-pašinog, te prihodi vakufa u nahiji Beograd, u iznosu od 114. 991 akče. Ono što je posebno zanimljivo jeste raspored rashoda na sljedeći način:
- za potrebe plaće muderrisu i učenicima, godišnje 27.360 akči,
- za potrebe plaće poslužitelja u časnoj džamiji i turbetu, te posluge u kuhinji, godišnje
49.000 akči,
- troškovi za hranu i druge kuhinjske potrepštine, godišnje 66.000 akči, i
- za potrebe popravka i uređivanja karavansaraja i česme, te drugih različitih troškova, godišnje 12.000 akči.
Razlika je namirivana iz prihoda drugih uvakufljenih debara, kakva su i ova u Pož eškom sandžaku.
16. TD No. 351, IO No. 105, fo. 105.
17. Isto
18. TD No. 106, OI No. 486, fo. 8.
Dubočac, a sastojali su se iz 25 dućana, mlinova, stupa, vinograda, i dru gog zemljišta, što znači daje vakuf značajno proširen. Izričito je navedeno daje spomenute dućane, mlin i ostalo, spomenuti (kapetan) uvakufio za džamiju u navedenoj kasabi, to je uvakufljeno i koristi se kao vakuf".19
Toliko o Sulejman-kapetanu govore popisi Požeškog sandžaka. Međutim, tek na osnovu opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine možemo pobliže pretpostaviti nešto o ličnosti ovog vakifa. On je ovdje najednom mjestu tituliran kao Sulejman-beg, sin Ferhad-paše.20 S obzirom na relevantne podatke, smatramo da bi se ovdje moglo raditi o Ferhad-paši Sokoloviću i njegovom sinu Sulejmanu, koji se ne spominje u dosad poznatim izvorima.21 Sulejman je najprije bio emin skele u Dubočcu, a zatim je postavljen za kapetana rijeke Drave, sa sjedištem u Os ijeku ili Virovitici, jer su kapetanije i registrovane u ta dva grada.22 Međutim, s obzirom na to da se njegov zeamet najvećim dijelom nalazio na teritoriji Brodskog kadiluka u Požeškom sandžaku i Banjalučkog kadiluka u Bosanskom sandžaku, te njegovu vjerovatno prvu značajniju funkciju emina skele u Dubočcu, jasno je d a je on tu uspostavio vakuf sa željom da se naselje razvije u kasabu. Dubočac je u popisu iz 1545. godine zabilježen kao varoš sa 11 kuća, dok je već 1565. godine kasaba sa mahalom musli mana i mahalom kršćana. Međutim, kako se kasaba prostirala s obje strane Save, postavlja se pitanje u kojem se dijelu nalazila Sulejman-begova dž amija. Mišljenja smo da se ona nalazila u bosanskom dijelu Dubočca, i to upravo na osnovu bilješke u spomenutom popisu iz 1604. godine, kojom se opisuju granice parcela koje je uvakufio Sulejman-beg i na kojima je dao izgraditi časnu džamiju, jednu kuću i dućane.23 Osim toga, u ovom je popi su navedena i Mahala Sulejman-begove džamije, dok je u slavonskom dije lu Dubočca zabilježena Mahala časne džamije. I Atanasije Grgičević, u svom opisu Dubočca s početka SVII stoljeća, navodi da se veći dio Dubočca nalazio s druge (tj. bosanske) strane Save.24
Najmanje podataka, ipak, postoji o trećem vakifu sa ovog područja, Zai- mu Behramu. Defter osim u jednom slučaju ne pruža podatke ni o tome na
19. Njegov zeamet čine sela, mezre i čifluci u nahijama Po žega, Kutjevo, Vrhovine, Podgorač i Podlužje, te prihodi od nomada koji su se zatekli na toj tritoriji, izuzevši filuri- ju, koja je spadala u državnu blagajnu; vid. TD 01 No. 486, 8.
20. TD OI No. 205/163-165.
21. Npr. u vakufn ami za zadužbine koje je dao podiči u Banjaluci.
22. H. Kreševljaković, Kapetanije u BiH, Sarajevo 1954, str. 17. 23. TD OI No. 205/165.
24. M. Batinić, Nekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine JAZU, knj.
XVB, str. 135, Zagreb 1885.
šta se vakuf odnosi, iako je, sudeći po prihodima, bio relativno velik. U su marnom popisu Požeškog sandžaka iz 1569. godine25 naveden je zcamet Zaima Behrama, kojeg sačinjavaju sela na području nahije Slatinić (takođe i sama kasaba Slatinić, današnja Podravska Slatina), zatim nahija Orahovica, Valpovo, Moslavina, Brezovica, Virovitica, Voćin, kao i prihodi od noma da na navedenim teritorijama. Dijelovi zeameta razasuti su po pograničnim nahijama, međutim, sela su poreski tretirana kao i druga u unutrašnjosti sandžaka.
Iz dvije naknadne bilješke vidi se da je zeamet dva puta povećavan
ukupno na 57000 akči, ali iz treće saznajemo da se Zaim odrekao 6000 akči prihoda, koje su kasnije date Aliji, tvrđavskom ćehaji. Ne saznajemo, naž alost, na osnovu čega ili na osnovu koje službe je Behram dobio ovaj zeamet, treći po veličini u Požeškom sandžaku. Mogla bi biti u pitanju neka visoka vojnička služba u samom pograničnom području.
Konkretnije se Zaima Behrema može povezati sa utvrdom Sveti Mikloš (danas M iklo š u blizini Podravske Slatine), gdje je „... za Božje zadovo ljstvo..." uvakufio hassa parcelu da bi na njoj „... siromasi muslimani u samom Svetom Miklošu sagradili kuće u kojima će stanovati."26 Sveti Mikloš 1579. godine ima džema‘at muslimana sa 152 kuće i 17 kršćanskih kuća u varoši. Stanovništvo je pretežno vojničkog staleža. U utvrdi postoji upisan imam, ali se ništa ne govori o samom objektu, jer je to vjerovatno bila tvrđavska džamija. Pisar bi, kako je to činio u cijelom popisu, naglasio da se ovdje radi o džamiji određenog vakifa.
Iz dva uvakufljena čifluka, koji su donosili relativno velik prihod od 500 akči, ne možemo zaključiti čemu su prihodi bili namijenjeni. Podatke bi eventualno trebalo tražiti u vakufskim dokumentima, koji se čuvaju u Va kufskom arhivu u Ankari.
Jedan zaista konkretan podatak daje bilješka iz Muhimme Deftcra, od
10. rebiu-l-ahira 979. (1.9. 1571.) godine, gdje se navodi daje ove godine Zaim Behram bio sakupljač filurijc u Požeškom sandžaku, te mu se naređuje d aje pošalje i preda u sultansku blagajnu.27
Činjenica d a je Slavonija krajem XVII stoljeća bila poprište ogromnih
ratnih razaranja, nakon kojih je i bila izgubljena za Osmansko Carstvo, jas no govori o tome zašto nema sačuvanih pisanih dokumenata pokrajinske administracije. Međutim, činjenica daje sačuvan ogroman broj dokumenata centralne administracije, od kojih najveći dio nije ni obrađen (Basbakanlik Arsivi, Istqanbul) daje nadu da će se svakim novobrađenim dokumentom moći baciti više svjetla na ovakve i slične probleme.
25. TD OI No. 486/7.
26. TD No. 672, OI 10/207.
27. Muhimme Defteri, kuj. 15, br. 638, s. 75.
SUMMARY
ABOUT SOME WAQFS IN SLAVONIA FROM THE XVITH CENTURY
This article presents some, until now, unknown data about three of the significant waqifs (benefactors) in the region of Pozega Sanjak.
The most famous among them was Mehmed-beg Jahjapasic, a sanjak- beg of Smederevo, who was, later, a beglerbeg of Budim. He played a great role in the conquest of Slavonia; but his numerous properties in the region of that Sanjak he bequeathed to his equally numerous endowments in Belgrade. The next waqif was Sulejman, the captain of the river Drava, who was, most probably, son of Ferhad-pasha Sokolovic who constructed a mosque in Dobodac at Sava, for the maintenance of which he bequeathed some of his properties. There is very little data about waqif of Podravska Slatina, zaim Behram. According to some evidence, he was not from these regions by birth, but he bequeathed significant properties in benefit of this region.
This article is based on data from the cadastre registers (defter) of Poz ega Sanjak from the years 1565 (detailed), 1569 (summary) and 1579 (also detailed).
