M r E n e s K a r ić
IM A L I N E A R A PS K IH RIJECI U K U R 'A N U *
I
Klasična pr o pedeu tička d jela tafsira gotovo red o vito sadrže po duže rasprave o stranim riječim a Kur'ana, n jih o vo j etim ološkoj srod nosti sa riječim a i teološkim term inološkim instrum entarijem s pod ručja drugih m onoteističkih tradicija Bliskog istoka, te razlogu n ji hova postojanja u Kur'anu. Očito je da klasični tefsirski autoriteti nisu bili om etani onim što se danas naziva fenom enom lingvističkog nacionalizma i smatrali su da je legitim no proučavati i utvrđivati strane, n e a r a p s k e riječ i u Kur'an u. Iz te perspektive ponikla su i posebna tum ačenja kur'an skih ajeta u ko jim a se tvrd i da je
Kur'an ob javljen u »jasnom arapskom jeziku « , tj.
da je ikur'anski >>term inološki instrum entarij« u g l a v n o m razum ljiv Arapim a iz doba njegova objavljivanja. Ibn Haldun u Mugaddim i tvrdi čak da su Arapi iz doba revelacije (objave) Kur'ana kur'anski jezik potpuno razgovijetn o shvaćali,1 iz čega se uočava da je slavni autor
Muqaddime zanem ario tradicije u ko jim a se govori da
su Poslanikovi D rugovi često tražili objašnjenje, b ilo od samog njega ili od nekog ranog autoriteta između sebe, o izvjesnim riječim a Kur'ana. Iz tog ranog doba, u kom e se form irao prvobitni, prim ordi jalni tafsir, našem vremenu prispjelo je d osta predaja o najranijim pitanjim a o Kur'anu. Poslanikova tradicija, zatim tra d icija Ashaba i monoteistička trad icija Jevreja (Kabala, Talmiud itd.), kršćana (sinop tička evanđelja, ali i neobično brojna heretička i gnostička evanđe- listička tradicija), Sabejaca, zoroastrejaca i njih ove Aveste — te mno go toga bliskoistočnog što je do ranih islamskih vi jek ova dospjelo
živo iz ponora i dubina vremena — bilo je u potrijebljen o kao i
* Ovu temu ne kanimo samo teološki elaborirati budući da se ne bi mogla na taj način zahvatiti koliko-toliko u svojoj cjelini. Jer tvrdnja da u Kur'anu ne postoji niti jedna strana riječ graniči s neopravdanim ignori sanjem velikog broja studija, kako islamske tako i orijentalističke filolo gije, i ona se više ne može prihvatiti.
Naravno, pogrešno bi bilo da se ova tema obrađuje isključivo sa sta novišta orijentalističkih studija budući da je i to često jednostran i jedno obrazan pristup ovoj složenoj problematici.
1 Ibn Haldun, Muqaddima, Kairo (bez godine izdanja), str. 438. (Ibn Haldun kaže: Treba takođe navesti i mišljenje da riječi
bi lisanin arabiyyin mubin i drugi slični ajeti ukazuju »da je Kur'an objav
ljen na jeziku koji je tada bio u upotrebi«. Vidi: Jusuf Ramić,Kiraeti i škole čitanja Kur'ana, »Glasnik VIS-a« br. 5, Sarajevo, 1976, str. 466.
(tj . poopćavanje i konkretiziranje, »dedu kcija« i »in d u k cija «) velikog broja kur’anskih rije č i2, odnosno kao nezaobilazni organem u tumačenju K u r’ana.
Da je veliki broj pitanja o Kur'anu postavljen i s obzirom na strane r ije č i k o je on sadrži, argumentovano govo ri pisac monumentalnog propedeutičko-t efsirskog djela Al-Burhan f i rulum al-Kur’an, Az-Zarkaši (umno 794/1391). U Kur'anu p ostoje iriječi, tvr di ovaj klasik, k o je su nerazum ljive ne samo stanovnicim a H idžaza već i drugim Arapima. Dakako, m ože biti da je poneka rije č k o ja je n erazgovijetna stanovni cim a Hidžaza razgovijetna i razum ljiva drugim Arapima, međutim, Az-Zairkaši stavlja akcenat na rije č i K u r’ana ko je su na Arabijskom poluotoku potpuno nerazum ljive.3 On p rito m donosi m išljen ja svojih znamenitih prethodnika u tafsiru koja problem atiziraju tezu o kur’an skom jeziku kao jeziku plem ena Kurayš. Pitanje je, naime, da li jezik jednog plemena, koje je hiljadu i više godina prakticiralo politeizam , m ože biti djelotvoran m edij božanske p oruke, odnosno da li se saop ćavanje te poruke ograničilo samo u jeziku tog plemena.
U prvih šest stoljeća, sudeći prem a Az-Zarkašiju, znanstvenici i specijalisti s područja jezika Kur'ana (kur’anski lingua sacra — sveti jezik ) p o d ijelili su se u dva žestoko suprotstavljena »serk la «: zago
vornike ideje da u Kur'anu postoje strane riječi
i njene protivnike. Ovi p osljed n ji su »svoje teze tem eljili na Kur'anu (kao, uostalom, i oni prvi, postupajući u znaku maksime Petera Weren- felisa, biblijskog teologa: Jedermann sucht seine Dogmen in diesem heiligen Buche, Jedermann findet žurnal was er gesuchet darin),4 — tvrdeći da je Kur'an samo onda Kur'an kada je u svom originalu, u arapskom jeziku, je r se u jednom ajetu (X L I, 44) izričito tvrdi da
Kur'an n ije »u stranom jezik u «, (pa sljed
stveno tome u njemu, tvrde araboidni mufessiri, ne m ože ni biti stra nih riječi. Nadalje, u Kur'anu ima dosta sintagmi k o je aludiraju na
»K u r'an u arapskom jezik u « , pa takvi i slični a jeti
ne bi imali svoj raison d’etre ukoliko bi u nijemu bilo stranih riječi.5
Prem a Az-Zarkešiju, šafijski madhaib, a i autoriteti kao Abu 'Ubayida, Muhammad ibn Garir at-Tabari, Qadi Abu Bakr ibn at-Tayyib te drugi, tvrde da između d v ije kur'anske korice ne p o stoji bilo šta na stranom jeziku. Šafi čak traži oprašta svim a ko ji su tvrdili da u Kur'anu ima stranih riječi, dok je Abu Obaydin argument čisto racio nalistički: »Da u Kur'anu ima nešto osim arapskog jezika, netko bi
2 0 hadithu u ulozi »dedukcije« ili »indukcije« za neku kur'ansku riječ vidi djelo Mansura 'Ali N asifa At-Tag, IV , Istambul, 1962.
3 Vidi: Az-Zarkaši, Al-Burhan fi ’ulum al-Qur'an, I, Kairo, 1975. str. 283 i dalje, te 287 i dalje.
4 »Svako traži svoje dogme u ovoj svetoj Kn jizi, i svatko i nalazi to što je tražio« — ova maksima poslužila je kao jedna od odredišnih i te m eljnih stvari Ignazu Goidziheru u n jegovom djelu posvećenom tafsiru: Die Richtungen der islamischen Koranauslegung, Leiden, 1920.
5 Vidi: Az-Zarkaši, Ibid., str. 287—288.
pom islio da su Arapa nesposobni da dm on dođe ovakav, jeo: je došao na jezicim a k o je oni ne ra zu m iju .. .«6
»O tac tefsira«, kako za Ibn Abbasa kaže Ignaz Golidziher,7 tvrdio je da u Kur'anu ipak postoje strane, tj. nearapske riječ i i n ije smat rao grijeh om da se one proučavaju. I rani autoritet Ikrim a u ovom pogledu slije d io je Iibn Abbasa.8 Az-Zarkaši donosi podužu raspravu utemeljenu na tekstualnoj evidenciji Kur'ana o stranim riječim a koje revelacija sadržava, a za koje je Ibn Abbas ustanovio da su strane ili su kasniji znalci tefsira, posluživši se samo n jego vim imenom kao garancijom da je m išljen je valjano, u tvrdili da su dotične riječi stra nog porijekla. Izm eđu ostalog izdvajam o ove r ije č i i sintak sičke cje line:
— si rska (brdo),
— grčka (pravda),
— perzijska (knjiga),
— u biti hebrejska sintaksička cjelina (a napose ri ječ koja se na arapski m ože prevesti rije čim a »kajem o t i se «),
— grčka (ploča),
— hindska (fina svila, taft), itd.9
Az-Zarkaši navodi i druge riječi, grčke i nabatejske, hebrejske i abesinske, poziva se i na m išljenje Az-Zamahšarija da su (
Tora i Evanđelje) strane rije č i u O bjavi.10 Konsultirajući Ibn Atiyya, on m isli da su Arapi p rije revelacije Kur'ana ostvarivali značajne kontakte sa narodima iz drugih jezičkih porodica ili pak sa narodima k o ji su govorili neki semitski jezik, što se prvenstveno ostvarivalo posredstvom trgovine. Arapi su stoljećim a prim ali strane riječi, a ra b iz ra li ih, a tokom vremena zaboravljali na njih ovo strano porijeklo. Iz dubina vremena Kur'an je oživio neke strane riječi, a dobar dio n jih bio je u potrijebljen i u pređašnjim revelac ijama, te se usljed toga u hermeneutic i Kur'ana aktuelizirala specifična (pra vovjerju ne tako draga) disciplina koja se bavi njih ovim izučavanjem, etim ologijskim fiksiranjem i komparativnim u tvrđivanjem njihova po rijekla. Zan im ljivo je pratiti klasike tefsira kako o riječim a K u r'an a stranog po rijek la i m onoteističkog duha i značenja raspravljaju pra teći ih kroz historiju, ali i kroz različite religijsk e i kulturne krugo ve, fiksirajući na taj način precizno ono što je data riječ dobila npr. u h eb rejsk om , a izgu b ila u arapskom i obratn o. P r a titi od ređ en i p o jam, term in, sin taksičku cjelin u , tem e ljn i j e zad atak te fs ira klasičnog razdoblja.
6 Ibid, str. 288.
7Ignaz Goldziher u svome djelu Die Richtungen.., o Ibn Abbasu go vori kao »Vater des Tafsir« — Ocu tefsira. (Vidi p. 70.).
8 Az-Zarkaši, Ibid., str. 288.
9 Ibid., str. 288—289.
10Ibid., str. 289.
Po griješite bi se, međutim, ukoliko bi se interes ku r’an skih eg zegeta sveo na puko leksikografsko i šire shvaćeno lek sikološko pro pitivanje stranih riječi Kur'ana. Kao što će se pokušati pokazati malo kasniije, mufessiri o stranim riječim a Kur'ana raspravljaju kao o vlastitoj, islamskoj tradiciji, budući da islam shvataju u smislu reli gio perennis (tj. vječne religije) tradicije, a ne u konfesionalnom
smislu. Kur'anski ajeti kao što su i, kao
i te , u njim a prib avljaju re
ligijsku argumentaciju da u Kur'anu postoje strane riječi. B og nije ni jednom narodu (u ovom smislu ni jednoj zajednici ko ja ima j e z i k kao svoj zajednički im enitelj) uskratio revelaciju na tom datom kon kretnom jeziku.11 Tu je jedan od značajnih razloga zašto Ibn Abbas, Az-Zark aši, As-Suy uti i mnogi drugi hermeneutičari Kur'ana legitim no proučavaju ove strane rije č i kao Vlastitu tradiciju, kao jedinstveni supstrat religio p e r e n is koji se očituje i u kur'anskoj maksimi:
11 Kada Az-Zamahšam raspravlja o prevodivosti Kur'ana, on ima u vidu •teološko-metafizičko polazište koje glasi da »Bog ne objavljuje na nepoznatom jeziku, već, naprotiv, jezikom koji je bitno ljudski«, ili kako će sarkastično kazati Erich Rothacker: »A ako (bogovi) hoće da se posluže nekim jezikom koji razumiju ljudi, oni mora da se posluže jezikom jed nog konkretnog, individualnog, živog naroda koji je taj jezik duhovno iz borio u određenim prirodnim i istorijskim konstelacijama i u dugom slijedu moralnih i duhovnih djela stvaralačkih genija koji su otkrivali, razjašnja vali i osvajali« (E. Rothacker, Filozofska antropologija, Sarajevo, 1985., str. 207.). Az-Zamahšari u Al-Kašafu upravo i polazi s ovakvog stanovišta, naravno ukoliko izuzmemo Rothackerov politeistički akcenat dat u nave denom citatu. Podvrgavajući skalpelu svoga racija kur'anski stavak iz sure
Pjesnici (X X V I, 196.) tj. »On (Kur'an) je u knjigama poslanika prijašnjih«, Az-Zamahšari tvrdi da to znači dvoje:
a) da je »Kur'an spomenut u knjigama poslanika prijašnjih«,
b) da su »značenja Kur’ana u njima te d a j e Abu Hani fi to poslužilo argumentom da dozvoli recitiranje Kur’ana na perzijskom . . . «
Az-Zamahšari dobro zna zašto želi istaknuti »činjenicu« da je Kur'an
spomenut »u knjigama poslanika prijašnjih«, tj. da se značenja Kur'ana u
njima nalaze, budući da ima na umu teološko-metafizičku tezu »da je Bog govorio Jevrejima na hebrejskom šaljući im Toru«, kao što je govorio i na aramejskom »šaljući« Evanđelje ili pak na arapskom »šaljući« Kur'an. Bog uvijek daje jedinstven smisao svojoj poruci koji je iskaziv i izraziv na svim jezicima za koje On odluči da ih učini lingua sacra. Bog se tu javlja, implicitno kaže Az-Zamahšari, preobražavateljem monoteističkih poruka iz
jednog jezika u drugi, jer samo se tako može shvatiti sintagma iz poglavlja Grom (X III, 37) u kojo j se govori o »Kur'anu kao mudrosti objavljenoj na arapskom jeziku« a koja Az-Zamahšariju pruža mogućnost
da deducira racionalistički zaključak koji glasi: « Kur'an je mudrost na
arapskom jeziku prevedena jezikom Arapa«
Ako je dakle »Bog po naravi sličnu poruku monoteističkog nauka slao na
različitim jezicima«, onda iz toga slijedi da je legitimno i Kur'an prevoditi
na drugi jezik. Razlika je samo u tome što se uloga prevođenja od Boga
pomjera k čovjeku i njemu povjerava. Zamahšari čak prevođenjem Kur'ana
opravdava neke filozofsko-teološke postavke islama o poslaniku Muhamme
du, kao posljednjem profetu, i kaže: »Revelacija je mogla biti poslana kako
na svim jezicima tako i na jednom od njih. Međutim, nije bilo potrebe da
se objava šalje na svim jezicima budući da je prevod može nadoknaditi...« (Navodi u originalu citirani su prema Al-Kaššaf, II, Kairo, 1972, posljednji navod citiran je prema tekstu A.L. Tibawija, Is The Qur’an translatable?
ﻚ ﻠ ﺠ ﺋ ﻦ ﻣ ﻞﺳ٠ﺮﻠﻟ ﻞﻴﻗ ﺪﻗ ﺎﻣ ﻻ ا ﻚ ﻟ ل ﺎ ﻘ ﻳ ﺎﻣ . To što je žarište p o s lj e d n ji velikih objava bila samitska jezička porodica i što je tragove revelacije u drugim jezič kim porodicam a teže naći nije razlog za negiranje odr eđ
enih tipova diskursa za koje su ljudi vjerovali d'a je revelacija koja je objavljena u jezicima izvan sem itske grupe.12 Međutim, to je piita
nje koje prevazilazi okvire ove teme.
I Az-ZarkašiiAs-Suyuti tvrde da se korijeni proučavanja stra nih riječi K ur'ana raspoznaju još u pred ajam a iz Posl anikovog doba. Njegovi Drugovi ne znaju šta znači riječ (sura Ma'arig) i za nje
zino značenje konsultiraju druga m išljenja, a često i Poslanika sa mog.14 Također Ibn Abbas ne zna značenje riječi ضﺎﻓ , ali m u se ono otkrilo kada je prisustvovao sukobu dvojice beduina oko n ekog
b u n ara i prava njegovog korištenja, pri čemu je jedan od njiih tvrdio
da ga je oblikovao ( ﺰ ﺋ ) i da, prem a tom e, njem u pripada.15 Arap sko uho iz VII vijeka zamjećivalo je sličnost izm eđu hebrejske rijeći
pataru i arapskog trilitera ﺰﻠﻘﻧ . Tako je Ib n Abbas ovu riječ, sas
vim sigurno zajedničku hebrejskom i arapskom , protum ačio u smisilu
stvoritelja koji je nebesim a i Zemlji dao i oblik.
Naravno, i u djelu Az-Zarkašija kao i u djelu As-Suyutija nala zimo tragove p opularne lingvistike budući da tra d ira ju pred aje iz kojih se razum ije da u K ur'anu ne postoje strane riječ i: K ur'an je
.u arapiskom jeziku, »jer je arapski n ajra sp ro stra n je n iji jezik«17
, to je čak »jezik sa najviše riječ i < < , pa su drugi narodi preuzeli iz njega mnogo to ga za što se, eto, sada tvrdi da su strane r iječi u njegovom vokabularu! Ovim se obično uz
pom oć lingvističkog apriorizm a i nacionalizm a pokušavalo objasniti i
razložno p r a v d a t i univerzalno poslanstvo M uhamm eda, a.s٠, prem da
on sam nije zat o dao povoda. Poznato je i historijiski utvrđeno da je Salman al-Farisi kao jedan od ashaba prevodio suru Fatihu na
pe r zijiski jezik. 19Oč ito je da to ovaj Per zijanac ne bi učinio da je postojalo opće uvjerenje u medinskoj, zajednici sredinom VII vijeka
12Težnja da se revelacijski tragovi pronađu i u drugim jez ič kim p o rodicam a uo čl j i v a j e naročito u su fijskim djelim a. Tako se povezuju eti mološki Ibrahim i Brahma, Dul-Kifl i Kapilavasta (rodno m jesto Bude), itd. Vidi šire: S e jjid Husein Nasr, Islam and the Encounter of Religions,
»Living Sufism «, London, 1980.
1و U As-Suyutiyevom djelu ن ﺄ ﻘ ﻟ١مﻮ ﻠﻋ ﻲﻓ نﺎﻘﺗﻻا nalazimo više poglavlja o
neobičnim i stranim riječim a Kur'ana. Kada u I I svesku ovoga djela go vori o ličnostim a u K u r'anu, on redovito navodi m išljen ja da li Su neka imena strana, da li su hebrejskog, aram ejskog ili nekog drugog korijena.
14 Vid'i: at-Tag, V I, str. 273. (Poslanik je rekao da rije č znači
15 Ali Hasan al-Arid, Tarih ilmit-tafsir wa manahig al-mufassirin, Ka iro, 1980., str. 23.
16 Ibid., str. 23.
17 Az-Zarkaši, str. 290.
18 Ibid., str. 290.
19 Rudi Paret, J D . Pearson, Translation on The Our'an, »The Encyclo
paedia of Islam «, vol. V, Leiden, 1981. p. 429.
da se K ur'an ne prevodi u strane jezike. Islam se od početka poja vio kao duboko nadnacionalan fenomen u k ome p articip iraju i bijeli i žuti i crni (u Ku r ’an u se govori da je različitost bo ja i jezika
ljudskih b itan Božiji znak (vestigia D ei — . . . ﻢ ﻜ ﺘ ﻨ ﻟ ا ف ﻼ ﺘ ﺧ ا ﻪ ﺗ ﺎ ﻳ ا ﻦ ﻣ و ﻢﻜﻧاﻮﻟاو...). Otuda i stra n e riječi u K ur'anu mnogi m ufessiri prauča- vaju u konteke s tu k u r'anske univerz aln osti.
Anthur Jeffery je problem u stranih riječi u Kurbanu posvetio veliko djelo The Foreign Vocabulary o f The Q u r'an (izdanje O rijen talnog in stitu ta iz Banode, 1938.) u kome navodi da se n a tem elju islam skih klasičnih tefsirskih studija d a fiksirati približan mozaik koga sačinjavaju jezici koji su se razvijali s arapskim i čilja je uloga bila značajna kako u pjesništvu i religiji (perz ijski) tako i u filo zo fi ji (grčki), m istici (hindu), revelaciji (hebrejski), itd. On govori o stra nim riječim a K ur'ana poniklim u ovim jezicima:
1. etiopskiom (. ﺔ ﺸ ﺒ ﺤ ﻟ ا ن ٧ ), 2. perzijskom ( ﺔﻴﺳرﺎﻔﻟا ﺔﻐﻠﻟا ), 3. grčkom ( ب و ر ا ﺔ ﻐ ﻠ ﻟ ا ),
4. h i n d u ؛( ﺔﻳﺪﻨﻬﻟا ﺔﻐﻠﻟا ),
5. sirskom ( ﺔﻴﻧﺎﻳﺮﺴ ﻟا ﺔﻐﻠﻟا ),
6. hebrejskom ( ﺔﻴﻧاﺮﺒﻌﻟا ﺔﻐﻠﻟا ), 7. nabatejskom ( ﺔ ﻴﻄ ﺒﻨﻟا ﺔﻐﻠﻟا ), 8. kiopitskom ( ﺔ ﻴﻄ ﺒﻘﻟا ﺔﻐﻠﻟا ),
9. tu rsk o m ( ﺔﻴﻛﺮﺘﻟا ﺔﻐﻠﻟا ),
10. .»crnačkom« ؛( ﺔﻴﺠﻧﺰﻟا ﺔﻐﻠﻟا ), i 11. berbarsko m ( ة ؛ﺮ ﺑﺮ ﺒﻟاﺔ ﻏ ﻻ ا.)
A rthur Jeffery ipak ne kazuje n išta novo što već Suyuti nije kazao u Itqanu, pa je zbog toga nužno -nakraftko vratiti se Ovom klasiku i barem sažeto navesti sržni dio njegovog gledanja na stran e riječi u K ur'anu. Tri su poglavlja u Itqa nu u kojim a Suyuti eksplicira svo je stavove o ovoj problem atici: »0 poznavanju čudnih, neobičnih
riječi Kur'ana« ﻪ ﺒ ﻳ > ﺔ ﻓ ﺮ ﻋ ٠ ﻲﻓ : »o tome što je u K ur'anu, a što (nije na jeziku (dijalektu) Hidžaza« — ز ﺎﺠ ﺤ ﻟا ﺔ ﻧ د ﺮ ﺷ ب ح و ي ; »o tom e što je u K ur'anu, a što nije n a arapskom jeziku« — ا.رﺮﻟاﺔﻐﻟﺮﻐﺒﻬﻴﻔﻋإﻮﻳ
Treće poglavlje za nas je, prirodno, najzanim ljivije. Suyuti u njem u
vrlo brzo pobraja imena m ufessira koji negiraju strano porijeklo m a
i najm anjeg dijela k ur'ansk og vokabulara. Suyutijeve s i m p a t i j e
na strani onih kojli potvrđuju postojanje stran ih riječi u K ur'anu. On tra d ira mnoge predaje kao n pr. »da u K ur'anu postoje riječi
iz svakog jezika«21 ( نﺎﺴ ﻟ ﻞ ﻛ ﻦﻣ ن ﺮ ﻘ ﻟا ﻲﻓ ), da je u tom e dokaz »da K ur'an
20 Arthur Jeffery, The Foreign Vocabulary of The Qur'an, Baroda, 1938., p. 12.
21 Suyuti, Al-Itqan fi ulum al-Our'an, Kairo (bez godine izdanja), str. 178.
obuhvata znanja p rija šnjih i potonjih narašta ja « 22 (ن د ر ﻻ او يوﻻا مﻮﻠﻋ ىﻮﺣ ﻪﻧا),
-»da u osoben o sti K ur'ana (u odnosu na dr uge objavljene Božije knj ige, a koje su revelirane na j eziku naroda kojim a su objavlj e ne te u njim a nije ništa objavljeno na drugim jezicim a, spada i to da K u r a n obuhvata sve dijalekte Arapa, i u njem u je objavljeno i na drugim j a c i m a sem arap sk ih dijalekata, n a grčkom, perzijskom , etiopskom .. .«23
و *ﻢﻫﺮﻴﻏ ﺔﻐﻠﺑ ﺀﻲ ﺋ ا٠فلﺰﻨﻳ ﻢﻟ ،ﻢﻬﻠﻋ ﺖ ﻟﺰﻧا ﻦ ﻴﻨﻟا مﻮﺘﻟا ﺔﻐﻠﺑ ﺖ ﻟﺰﻧ ﺎﺠﺗا ﻻﺰﻨﻤﻟا ﻰﻟﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟا ﺐ ﺘ ﻛ ﺮ ﺛ ﺎ ﻣ ل ﺀ 'ن ﻶ ﺘﻟا ﺺ ﺛ ﺎﻤ ﺧ ﻦ ﻣ
...ﺮ ﺜ ﻛ ﺀﻲﻧ ﺔ ﺜﺒﺤ ﻟاو س ﺰ ﻟاو موﺮﻟا ض ﻢﻫﺮﻴﻏ ت ﺎﻔ ﻠﺑ ﻪﻴﻓ ل ز ا و ،ب ﺮﻌﻟا ت ﺎﻔ ﻟ ﺢﺟ ﻞﻋ ىﻮﺘﺣا ن ﺮ ﺘﻟا
»Takođ er, nastavlja Suyuti, Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, stan je svim narodim a«24 ( ب و ﻲ ﻳ ﺎ ﺧ ! ك : ﻎ ﻳ ا د 'ﻷ ﻷ ﺆ ﺳ ا
)im plicite ili izričito spom inje i način kako ’su st r a ne riječi uš le u
arapski vokabular. »Arapi su npr. od jeću od svite upoznali od Per-
zijanaca«25 ( ﺲ ﻣ ض ب ر ا ﻂ ﻓﺮ ﻋ ﺮ ﻳﺮ ﺤ ﻟا ), p a su različite vrste riječi za svi lene tkanine (kao što je npr. svileni brokat - ﻖ ﺳ ) Arapi mogli
vjerovatno dobiti posredstvom svojih znam enitih istočnih susjeda.
Slijedi zatim duga analiza kak0 su Arapi poarabljivali stran e r ijč i i
ﺔ ﺑ ﺮ ﺒ ﻣ ت ﺎ ﻤ ﻠ ﻛ , kakvo dodatno značenje p oprim aju u n u tar kolokacij skih lingvističkih zakonitosti u arapskom i s l. Kada se sve u cje lini sagleda. Sućuti znalački «sistematizira« sve strane rije či K ur'ana
u tri v rste (a što će A r t h u r Jeffery od njega sam o preuzeti i uzglobiti u palografska propitivanja bliskoistočnih i sredozem nih jezika).
1. U K ur'anu postoje ri je či koje su u biti strane i nije moguće ni n a koji način, pa ni posredstvom m a kojih paleografiskih emendac ija, p ro n aći im korijen u arapskom j z i k u. Takve s u npr. riječi svi
leni brokat ( ق ﺮﺒﺘﺳ ا ), đumbir ( - ز ')ﺀ raj ( س ﻮ ﺒ ﺑ )i mnoge
druge. Tonalitet ovih riječi je tuđ i i nije u skladu s arapskim r i j e č ima, one takođe ne «slijede razvoj prem a arapskom korijenu«27 i sl.
2. Druga v rsta riječi koje se mogu o k arak terisati kao strane su sem itske rijč i koje im aju trokonisonantni korijen, m eđutim , njihova u p o treb a i funk cija u kur'anskom disk u rsu potpuno je u duhu i sm islu upotrijebljenom u drugom jeziku, npr. aramejlskom, hebrej skom ili sirskom je r im K ur'an daje konotaciju koja u arapskom jeziku p rije V II vije ka nije bila poznata. Takve r iječi su npr. stvara
22 Ibid.) str. 178-179.
23 Ibid.) str. 179.
24 Ibid., str. 179.
25 Ibid.) str. 179.
26 Zanimljivo je pratita .riječ ﺱ ﻭﺪﺳ (u hebrejskom pardes ﻩ ٦ ٦ ﺓ )
koja je u Kur'anu upotrebl j e n a u značenju raja. Engleska riječ paradise,
francuska paradis, njemačka Paradies istog su korijena. Paleografi se ne
slažu gdje je r odno mjesto o v e riječi, da li od grčkog
ili staroiranskog ﻞ ﻟ 0 ي ﻮ ﺒ ﻟ >د ﻰ ﻧ a što se može transkribovati kao pairida
eza. Sigurno je da je ova riječ, koja je tako česta u mnogim jezicima, po nikl؟ u revela^jskipr tekstovima, a Arapi su je primili od svojih mono teističkih susjeda Jevreja ili je pak ona starosemitska riječ. (Vidi šire
Jeffery, p. 223- - 224.).
telj, oblikovatelj , samostani , proučavati, učiti
, i t d 28
3. Treća vrsta riječi nisu u pravom smislu strane. To su uglav- mom arapske riječi, ali je njihova specifika u tome što se u kuban skom diskursu rabe u funkciji sličnoj ili istovjetnoj kakvu paralelne i odgovarajuće riječi imaju u svetim 'spisima hebrejskog, aramejskog, sirskog i drugih jezika koji su imali funkciju blisku funkciji lingua sacra. Obično se radi o tehničkim i teološkim značenjima dobijenim
pod uticajem drugih jezika. Takav slučaj je sa riječima (svjetlo, svjetlost) kada je upotrijebljena u smislu »vjere«, zatim (duh, napose — Sveti Duh), te U f (riječ, misli se na Isusa).29
Općenito se može ustanoviti na temelju raspoložive literature30 da je stranih riječi u K u r’anu oko tri stotine, da je samo manji dio pripadan vlastitim imenima (većinom jevrejskim), te da su svi ter mini i nazivlje uglavnom imali izvjesnu funkciju u metapovijesti i povijesti monoteizma.
II
Kada su, pak, po srijedi jezici koje smo naveli, a iz kojih po tiču riječi stranog porijekla u Kur'anu, značajno je istaknuti da je arapski iz starog vijeka njihov značajan geografski i historijski sus jed. Postoji, međutim, uz tu formalnu pretpostavku, jedna daleko značajnija činjenica — Bliski istok i većina njegovih jezika u nama najpoznatijem i najbližem dijelu povijesti i u dijelu svijeta najobi lježenijeg čovjekom, bili su kolijevka monoteizma koji je s Kur'anom dobio svoje završno obličje. Nijekati vezu između Kur'ana (osnih tema
njegova diskursa) i svetih spisa (scriptura sacra) nasta
lih ili reveliranih u hebrejskom ili aramejskom, znači, prvo, ne poštovati
tekstualnu evidenciju Kur'ana
zatim T ra d icije 31, monumentalnih tefsirskih djela i
z n a č a jn ih o r ije n ta lis tič k ih is tra ž iv a n ja o b a v lje n ih n a ovom p o d ru č ju ;
drugo, slijed iti savremene arapske lingvističke nacionaliste32 k oji ara-
28 Vidi Itqan, str. 179— 181. i dalje, također A.T. Welch, Ibid., p. 419_420.
29 Vidi A. T. Welch, Ibid., p. 419 -4 2 0 .
30 Evropska o rijen talističk a literatura, o stranim rije čim a u Kur'anu je izuzetno bogata i raznovrsna, a uz to i izuzetno vrijedna s lingvističkog as pekta. Osim A. Jefferijev og d jela The Foreign vocabulary o j The Qur’an (Baroda, 1938). o stranim riječim a Kur'ana pisali su R. Dvorak (Uber die Fremdworter im Koran, Wien, 1885.), J. Horovitz (Jewish Proper Names and Derivatives in the Koran, »Hebrew Union College Annual«, II, Cincinnati, 1925.), A. Siddiqi (Studien uber die persischen Frenidworter im klassischen Arabisch, Gottingen, 1919.), i drugi.
31 Az-Zarkaši navodi ovu Tradiciju (al-Burhan, I, str. 244.):
32 Vidi S.H. Nasr, The Quran — the Word of God, the source of knowledge and action, »Ideals and Realities of Islam «, London, 1979., p. 41. i dalje.
boidnim m išljenjem Jevreje spomenute u K u r’anu »p retvaraju « u Arape, islam reduciraju na isključivo arapsku »nacionalnu« vjeru, arapskom jeziku pripisuju mesijansku ulogu, itd.,33 i treće, zanemari vati bilo kakav značaj teološke teze islama o Muhamedu kao univer zalnom navjestitelju vjere. Činjenica je da K u r ’an govori više o Jev rejim a nego Arapim a ili Bizantincima. Također je činjenica da se is lam vijekovim a participirao i preko drugih jezika kao svojih medija, a prema tekstualnoj evidenciji K u r 'ana da se ustanoviti da je m edij islama bio i hebrejski (Musaova revetacija), aram ejski (Isaova reve lacija), i sl . Naravno, ovdje je riječ o islamu kao religio perennis, (vječnoj religiji), a ne o islamu u »konfesion alnom « smislu, ili o is lamu u značenju koga su mu dali veliki teološki sistemi »teologizira ju ći« ga. To je, međutim, tema koja izlazi iz okvira našeg razmatra nja.
Jezici o kojim a se u literaturi govori, a k o ji su zastupljeni u stranom rječnik u K u r ’ana bili su, kako se ističe, s arapskim u blis koj geografskoj i historijskoj vezi. Abesinijski, ko ji je, kako tvrdi
A. Jeffery, filološki etiopski,34 drevni je jezik Abesinije »i najčvršće
povezan s arapskim od svih semitskih jezik a «.35 Također, etiopski i arapski nalaze se zajedno u južno-sem itskoj grupi jezika naspram sjeverno-semitske grupe. Čak i m oderni jezici Abesinije odaju ovu sličnost. Argument da je ljudstvo k oje je govo rilo jezike Abesinije im alo značajne 'i permanentne veze s Arabijskiim poluotokom još p rije Muhammada, a.s. filolozi nalaze u sam om K u r’anu, u suri Fil (»S lo n «) u ko jo j se spom inje invazija na Hidžaz (čiji je cilj bio m ož da zauzeće Mekke). Izvori također govore da su abesinijski robovi bili česta pojava u Mekki i šire (legendarni Bilal poznat je kao spona abesinskog elementa i islama). Ovi i drugi faktori uslovili su pojavu abesinijsk o-etiopskih riječi u arapskom jeziku i obratno. Perzijski jezik podario je veliki broj riječi arapskom jeziku posredstvom tr govačkih veza, ali i kroz višestoljetnu dom inaciju ili barem uticaj Perzijske im perije, napose u doba Sasanida, na istočne dijelove Ara bijskog poluotoka. Perzijanci su, nesumnjivo, bili kulturno i civili zacijski sulperiorniji u odnosu na Arape k o ji su za njih važili kao nomadi. Smatra se da je kulturni uticaj na Arape Perzija vršila preko kraljevine Hire, ali i preko trgovačkih centara južne Arabije. R iječi perzijskog porijekla u Kur'anu poglavito potiču iz najvažnijeg i his torijski najafirm iranijeg jezika Sasanidske im perije, pahlavijiskog je zika. Sinonimi za ovaj jezik u literaturi (Suyuti, Zark aši i drugi) su luga farisiyya ili luga agamiyya.
Kada Suyuti ili Zarkaši govore o grčkom jeziku i njegovim ri ječim a u K u r’anu, obično ga imenuju riječim a luga rumiyya ili yunaniyya. Pod tim sintagmama redovito se m isli na klasični grčki
33 Arapski lingvistički nacionalizam izaziva slične odgovore s perzijske, turske ili pak urdu strane. Islam je, međutim, odlučujući faktor koji čuva arapski jezik kao lingua sacra, a ne sam arapski jezik po svojoj biti, »pred nosti« nad drugim jezicima i sl. Vidi šire S.H. Nasr, The Quran. . . , p. 41. i dalje.
34 A. Jeffery, Ibid., 12.
33 Ibid., p. 13.
veze su prvi uzrok susreta ovog i arapskog jezika. Kada Suyuti tvrdi da Šaydala, AI-Wa'siti i drugi govore o pet-šest pozajm ljenih riječ i kopft skog jezika, on pritom ne spom inje i mogućnost da li su to grčke riječi (lugatur-Rum, luga yunaniyya), budući da je u Egip tu dugo vremena grčki bio govorni jezik. Ostaje ipak uvjerenje da je veza Arapa i Kopta bila jaka, što se argum entira i činjenicom da je Poslanik oženio M iriam (Miaryam) ko ja mu je rodila i sina.50
Kad je po srijedi » crnački« jezik, sam Jeffery im plicitno govori o teškoćama da sa sigurnošću odredim o šta znači ova riječ, preciz nije, na ko ji narod se misli. Ovaj paleograf je sklon m išljenju da se radi o izvjesnom jeziku iz Zanzibara,51 međutim, rječnici arap skog jezika, npr. Al-Mugam al-wasi t, pružaju evidenciju da riječ
zang znači gil minas-Sudan, »p le me, narod iz Suda na«.52 N e treba ni spominjati teškoće s ko jim a se filo lo zi susreću da bi jasn ije fiksirali značenje tih riječi.
Jezik Berbera Suyuti u Itqanu naziva ili
Općenito se smatra da veliki kur'anolog p rito m m isli na jezik Berbera
, a ponegdje u literaturi susrećemo legendam a kazivanja o hamitiskom karakteru tog jezika (što lingvistika prihvata), o nje govoj drevnoj povezanosti s arapskim (budući da su »H am i Sam«
b ili »b ra ća «), te o »ulasku berber skog vokabulara u arapski jezik
još u predislam sko vrijem e ili p rije ku r’anskog perioda«.53
U koliko se sve predaje o stranim riječim a K u r’an a eksplicirane u ltqanu, Burhanu i u tefsirim a kritički razm otre, uočava se da je u m nogo n jih upregnuta mašta, popularna lingvistika i legendarni sadržaj. Ignaz Goldziher je to imao u vidu kad je rekao da »poku šavati objasniti sve to što su izložili (tefsirski) autoriteti kao heb rejlski, sirski, nabatejski, itd. . . . jeste besplodan zadatak« budući da ti »je zic i kao i narodi koji su ih govo rili pripadaju tamnoj drev nosti« . . . a i same riječi predstavljaju nešto »m isteriozno, ezoteričko i n erazu m ljivo«.54
Zan im ljivo je konstatirati da b o lji rječn ici K u r’ana kakav je, po našem m išljenju, A Dictionary and glossary of The Koran (pisac John Penrice, London, 1976.) skoro redovito donose podatke o po r ije k lu izvjesnih riječi te knjige. Čitaoca je također korisno uputiti i na izvanrednu gramatiku arapskog jezika W . Wirigihta (A Grammar of the Arabic Language, London, 1979.) koja daje uporedna objaš n jen ja (s hebrejskim , aramejskim, sirskim, etiopskim, itd. riječim a
50 Hiti, op. cit., str. 96.
51 Jeffery, op. cit., p. 30.
52 Vidi Al-Mugam al-Wasit, I, Kairo, 1960., str. 404.
53 Jeffery, op. cit., p. 31.
54 Ignaz Goldziher, Linguistischees aus der Literatur der muhamme-
danischen Mystik, »Zeitschrift der deutschen Morgenlandischen Gesellschaft«,
X X V I, p. 766.
i sintakisičkim cjelinama) za m noge arapske riječi. Mnoga objašnje nja odnose se izravno na kur’anski vokabular.
I I I
'Proučavanje stranih rijeci K u r’ana m ože se iskoristiti na više načina glede samoga islama. O rijentalisti, napose njihovi najradikal n iji krugovi, k o ji po svaku cijenu islam reduciraju na ne tako »us pješnu« kopiju kršćanstva (vidi npr. R ichard Bell, Origin of Islam in its Christian Environment, London, 1926.) ili islam predstavljaju kao
»pupoljak na stablu judaizm a« (vidi npr. A. Geiger, Was hat Maham
med aus dem Judenthume aufgenom m en, Bann, 1833.) rije č i stra nog porijekla u K u r’anu koriste kao tek stu alnu evidenciju u argu m entaciji teze da islam nije vjera po sebi i za sebe, da je on blijeda sinteza kršćanskih, jevrejiskih i grčkih tradicija, te da ga kao takvog treba proučavati tek kao reviziju prethodnih tradicija prilagođenih arapskom puritanizmu. Orijentalisti koji drugačije misle, k o ji islam proučavaju »iznutra« njega samog, svoje studije obično krunišu kon vertiranjem u njega (Martin Lings, Toshihiko Izutsu, Titus B urckhardt, itd.). Konventiranje u islam, naravno, nije i garancija da se posje duje »konačno znanje« ove problem atike.
•Ipak, ukoliko apstrahujemo emocionalni pristup orijen talistič kim studijima, dugujemo im mnogo za ono što su sa stanovišta pa leografije, uporedne lingvistike, komparativne religije i sl. učinili u rasvjetljavanju teološkog nazivlja u Islamu. Smatramo da se rezul tati njihova proučavanja mogu drugačije tumačiti od načina kako do sama radikalna struja orijentalista čin i. Problem je dakle čisto her meneutički, sadržan ije u načinu tumačenja rezultata do kojih se došlo.
O vdje ćemo koncizno ponuditi Jef feryjeva pal eografska prouča vanja riječi i pritom naznačiti da Kur'an n jedri sržna učenja religio perennis koju su, prema islamskoj doktrini, svi vjero vjesn ici u jeziku svoga naroda priopćavali. Nezam islivo je da jedan Bog šalje poruke politeističke sadržine. (M ircea Eliade će u svojim djelim a pokazati da se iz politeizm a ne evoluira u monoteizam, proces je u vijek bio obratan, iz m onoteizm a' ljudstvo je često »evolu iralo« u pol iteizam, što Kur'an u svim svojim »qasas-ima/kazivanjima« eks plic itno potvrđuje).
R iječ, prema predajam a koje donosi Razi u Mafatih al- Gaybu55 kao i Abu Hayyan u Bahr al - ulumu,56 mnogi su rani musli manski autoriteti smatrali sirskom ili hebrejskom, tačnije da jo j
je porijeklo sirsko ili hebrejsko. Oni pritom uglavnom nude tri m išljenja:
a) da riječ nema derivacije ili,
b) gramatičari Kufe, pak, sm atraju da ova riječ ima derivaciju, izvedena je iz riječi ,
55 Vidi Razi, Mafatihal-Gayb, I, str. 84. (Vidi i tom bilo kojeg izdanja Ibn Kathirovog tafsira, kao i tafsira Mawardija, Zamahšarija i druge.).
56 Vidi Abu Hayyan, Bahral-ulum, I, str. 15.
c) gramatičari Basire također potvrđuju da je ova riječ izve dena, ali osporavaju tačnost kuranske teze i govore o slijedećoj derivaciji: riječ derivirana je iz riječ i , gdje se riječ
uzima kao glagolska imenica od , sto znači biti velik, ili pak
biti skriven.
Iz ovih potonjih m išljenja uočavam o da je ključna riječ. Problem se dalje ja vlja u tome da se fik sira tiriliter iz koga je ta r i j e č izvedena. Obično se mufessiri op red jelju ju za 4 (obožavati)
4 (h iti /pred nekim/ zbunjen), 4 (ob raćati se nekom za zaš titu), ili za 4(biti /pred nekim/ zbunjen).
R ije č ilah obično se prevodi rije č ju božanstvo (engl. deity, njem . Gottheit, firanc. divinite, itd.), dok se riječ Allah prevodi ri ječ ju Bog (budući da odgovara imenima za Nužnobivajuće Biće u njem ačkom Gott, engleskom God, francuskom Dieu, itd.). Mnogi je sm atraju i neprevodivom (Kiraokovski, Korkut, itd., smatrajući da neprovođenjem ove riječi postižu b o lji efekat prevoda i n jegov is lamski duh), a i mufessiri su podijeljen a m išljen ja da li se ta ri je č prevod i ili ne.
U semitskom području riječ bila je općenito prihvaćena u značenju božanstvo. U hebrejskom se ona piše ovako, ara m ejskom , sirskom, sabejskom i u a r a p s k o m ) .
R i j e č bila je poznata Arapim a i p rije Muhammeda, a.s. Zamahšari je uvjeren da su Arapi osim Muhammeda, a.s., na svom jeziku revelac ije prim ali i od Huda, Šu y b a, Saliha i
Ism ai la ,57 pa su odatle i m ogli poznavati tu riječ u značenju imena
za Nužnobivajuće Biće. Sličnost te r ije č i sa hebrejskim, aram ej skim, sirskim i si. nazivima za to B iće dolazi nesumnjivo iz jedin stvene tradicije, iz religio perennis. Različita imena za Nužnobiva juće B iće dospijevaju u prvom redu iz različitih jezika za koje, teološki gledano, Kur'an tvrdi da su Božiji znak.
Evropska i američka orijentalistika dale su nesumnjivo veliki doprinos izučavanju odnosa predislamskih Arapa prema ovoj riječi.
Arapi su im ali dugu politeističku povijest (M ircea Eliade ih često navodi kao argument svoje teze o Deus otiasus-u) i ime su to kom nje dali jednom od svojih božanstava, a prema m išljenju Al- fonda T. W elcha to im e su dali »vrhovnom božanstvu«.58 U Kur'anu je ono najdominan tnije, a nesumnjivo je najviše spominjano vlas tito im e općenito u Kur'anu, budući da ga je i revelaci ja prihvatila kao ime Nužnobivajućeg Bića u arapskom jeziku. B ilo bi, narav no, bespredmetno da je bilo koji poslanik priopćavao revelaciju upućujući svoje sunarodnjake vjeri u Boga čije im e oni ne razu m iju i k o je u svojoj jezičk oj baštini nisu posjedovali, što potvrđuje i
57 Kaššaf, III, str. 128.
58 Iz analize A.T. Welcha, Allah and other supernatural beings: the emergence of the Qur’anic doctrine of tawhid (»Jaurnal of the American
Academy of Religion«, XLVII/4, 1984). uočava se da je ime Allah u počet-
س ر د ا مد رﺎﺒﺣا ﺲﺠﻟا ﻰﻳﺮﺑا ﻞ ﻴ ﺑ ﺎ ﺑ ا
ﻞ ﻴﺋ ﺍﴎ ﺍ ق ﺎﺤ ﺳ ا ىﺮﺟ سا ﺮ ﻃ ﺎﺳ ا ي
بﺮﻳا .ا ﻞ ﺒﺠ ﻧا ﻦﻣا ج ﺎ ﺸ ﻣ ا ﺮ ﻣ ا ﺩ
ﻞﻌﻳ ﻞﻄﺑ ﻦﺜﺗ جور نﺎﻫﺮﺑ خﺮﺑ ﻞ ﺑﺎﺑ ب ﺎ ﺗ ن ﺎ ﺗ ٣ ن ﺎ ﻴ ﻨ ﺑ ، ﯪ . ل ﺎ ﻐ ﺑ
ع دد:
آد|ﺆﺗ ﺮﻴﺴ ﻔﺗ ﻰ ﻠﺠ ﺗ ؛رﺎﺠﺗ ﻲ ﻧ ت ﻮ ﺑ ﺎﺗ
ﻞﻳ ﺮ ﺑ ﺐ ﺟ ت ﻮ ﻟﺎﺟ ة ٦ ةاﺮﺠﺗ
؛>-٠٠• يدﻮﺟ ﻢﺗ٠ج ﺪﻨﺟ ﺔﺌﺟ . س ﻼ ﺣ ﻢﺗﺎﺧ دﻮﺣ بﻮﺣ نوذراﻮﺣ ﻒ ﻴﻨﺣ نﺎﻨﺣ ﺔ ﻜ ﺣ ﺔﻄﺣ
دؤاد ﺔﻤﻴﺧ ﺮﻳﺰﻨﺧ ز ق ﻼﺧ ﺀ ﺶ ﺣ ﺔﻧاﺰ ﺧ , . ﺎ ﺑ
1 . ﺀ | ٠ ٣١ .دد ﻦ ﻤ ﺑ ؛ةا ب٠د د ﺮ ﻟ سرد ﻖ ﺑ ر س ر ﺮ ﻟ | ﻢﻴﺟر مﺐ ﺟ ر ن ﺮ ﻴ ﺑ ر ﺢ ﺑ .ر - بذ داز مو- را٠ ﻪﺻور ن ﺎ ﺛ ر ﻢ ﺘ ﻧ ﺮ ﻟ ا ٠قر قزر
.ﺀ,ﻲ ﺗﺮ ﻣ ﻻ ا
ﻞﻴﺒﺳ ح ذ ﺖﺒﺳ ﺀﺎﺳ ةﺮﻫﺎﻣ ﺔﻋ ﺎﺳ ﺖ ﻳ ز روز
ﻦ ﻜ ﻣ ﻦ ﻜ ﺗ ﺮ ﻜ ﻣ ةﺮﺒﺳ د ﺮ ﻣ ,.11. ذ
نﺎﻄﻠﻣ م ﻼ ﻣ
ﻞﺒﺌﺳ نﺎﻤﻴﻠﺳ ى د ىا٠
ﻖ ﻳﺪﻣ ﺔﻗﺪﺻ- ﻒ ﺤﺻ ﺔﻌﻴﺛ ن ﺎﻄ ﻴﺛ
ةرﻮﺻ حاﺮﺻ غﻮﺻ تاﻮﻠﺻ ﺐﺌﺻ ﺢ ﺻ طاﺮﺻ
نﺎﻓﻮﻃ ر د ش د ﻦ ﺠ ﻟ ق ﺑ ﻎﺠﻟ ت ﻮ ﻟﺎﻃ ﺖﻣﻮﻏﺎﻃ مﺮﺻ
ﺖ ﻳﺮﻔﻋ ﺮﻳﺰﻋ ر> بوﺮﻋ نﺪﻋ يﺮﻘﺒﻋ ﺪﺒﻋ ﻢﻟﺎﻋ ﻦﻴﻃ
ﺢ ﻓ ﺮﻃﺎﻓ ج ﺎﻓ ﺲﻴﻋ ﺬﺋﻮﺒﻜﻔﻋ ناﺮﺳ ﺍ د ﺎ ﻤ ﻋ ن ﯯ ﺌ ﻋ
نورﺎﻗ ض ﻚ ﻠﻓ ﺶ ﻗ ت ا نﻮﻋﺮﻟ سودﺮﻟ ر ﺎ ﺨ ﻓ
ب ﻮ ﻛ ﺮ ﻌ ﻛ ﻲﺳﺮﻛ ﺐ ﺌﻛ ٠ﺎﻳ ﺮ ﺒﻛ ﻦ ﻫ ﺎ ﻛ ر ﻮ ﻓ ﺎﻛ ص
ل ﺎ ﻘ ﺜ ﻣ ﻲ ﻧ ﺎ ﺜ ﻣ ﻚ ﻟ ﺎ ﻣ نﻮﻋﺎﻣ ةﺪﺋﺎﻧ طﻮﻟ ﺢ ﻟ ثﻵ ﻞ ﻴﻛ
ﻲﻣ دﻼﺘﻣ ذ رﻮﺼﻣ ﺮﻤﻣ ة ﺎﻜ ﺜﻣ ﺢ ﺳ ﻦ ﻴ ﻜ ﻣ ﻚ ﻣ ﻦ ﻤ ﻴ ﻬ ﻣ ﺞﺗ٠ ﻰ ﺛ ﻮ ﻐ ﻨﻣ ن ﻮ ﺘ ﻧ ﺎ ﻨ ﻣ ﻞ ﺗ ت ﻮ ﻜ ﻠ ﻣ ﻚ ﺒ ﺗ رﺬﻧ سﺎﺤﻧ ةﺰ ﺒﻧ ﻲ ﺒ ﻧ ل ﺎ ﻜ ﻴ ﻣ سﺮﻣ ﺔ ﻜ ﻔ ﺗ ﺀ ﺮ ﻣ
نﺎﻣﺎﻫ نورﺎﻫ ت ورﺎﻣو تورﺎﻫ نﻮﻧ ﺞ ﻧ قرﺎﻤﻧ ى ر ﺎﺼ ﻧ
ﻵ إز ﺀ ﺀ إ ٥٥٠٥٥٠! ﺀ س ٤ق € ه٠ئ 11 ﻪ ﻠ ﻠ ﻟ ٠ﺀ1 1 إ11 ( ل > ا ة 111ذﺀ5ﻞﻟز€0 ](أ1
1 ﺯﺯ€ﺍ1| 1ﺍ |ﺓ1ﺍ:ﺝ ﻝ0ﺍ 71ﻩ )
Rijeci kao što su ove (čitaočevu pozornost svraćamo napose na vlastita imena za koje Suyuti često tvrdi da su »arabiziraua« ٠
ﺔ ﺑ ﺮ ﻤ ﻣ ت ﺎﻤﻠﻛ ): ﺃﺭ ل ١ب بﻮﻳا ﺔﻳآ ﻞﻴﺠﻧا ﻦﻣآ ﻊ ﻴ ﻟا
دﻮﻋ ﻢﻠﻳ ﻰﺘﺤﻳ تﻮﻗﺎﻳ ﺝﻮﺟﺃ٠ﻮﺟﻮﺟﺄﻳ
ﺪ ﺠ ﻣ نﺎﺟر ن ر سﺪﺑ١ خذر
nesumnjivo su zajedničke semitskoj jezičkoj porodici. Budući da neka imaju religijisku konotaciju napose u hebrejiskom, arapskom, aramejskom i sl ., pojedini narodi su im različitim vrstama ekstra- polacija ili interpolacija davali značenja 'koja prvotno nisu postojala. Iz jedinstvenog arhetipa, iz religio perennis (za "koju islamski mufe s i ri smatraju :da je u svojim glavnim principima sadržana u Kur'anu) svi recipijenti semitskog oblika monoteizma crpili 'SU kroz ekstra- polac ije ili interpolacije religijsku poruku.
N ije arapski Bog naspram jevrejskog؛؛. Allah je, pre
ma islamskoj koncepcijiiji Boga, jedan jedini Bog koji je dopuštao da Ga iz svakog jezika nazovu onim imenom koje se odnosi na n užnobivajuće b iće. To je Bog i istoka i zapada, Bog ponad jezika, Bog i na nebesima i na Zemlji (Kur'an).
Strane riječi u Kur’anu predstavljaju značajan argument o is lamu kao univerzalnoj religiji koja je baštinila izvorna monoteistička učenja priopćavana,prema islamskoj doktrini, od Božijih glasnika tokom povijesti. Kada mufessiri govore o stranim riječima Kur'ana, zapaža sediskurs bliskosti i simpatije — za njih su svi jeizici na kojima je govorio Božiji glasnik božanski jezici, i hebrejski i ara mejiski i drugi, koje zbog vremenskih prostranstava ne možemo pobliže fiksirati. Arapski jezik je samo jezik pored drugih svetih je zika, a ne jezik iznad drugih svetih jezika. To što je arapsk'i jezik medij posljednje Božije objave razlog je, prema Zamahšariju, is
noj fazi revelacije Kur'ana bilo rjeđe upotrebljavano. Preferirani su termini gospodar (rabb), tvoj gospodar (rabbuka), a potom - prema Welchu - Milostivi (Rahman). Tek kasnije dolazi do frekventnije upotrebe imena Allah.
Welchu je, nema sumnja, stalo do toga da pokaže razvoj ideja u K u r 'a n u (što 'je glavna preokupacija orijentalista kada dokazuju Poslani- kovo »uplitanje« u raspored objave) koga oni dovode u vezu s »duhov- nim napredovanjem« samoga Poslanika. Međutim, Kur'an se ne može us- pješno čitati »hronološki« budući da ne slijedi klasični obrazac pripo- vijesti (uvod, razrada, vrhunac i kraj) ne r o m a n iz ir a svoj diskurs i teško ga je proučavat'i kroz standarde kritike koja je evropska teorija književ- nosti sebi postavila.
Suština imena Allah nije u tome koliko se puta spomenulo u Kur'anu
već u 'oživljavanju poruke religio perennis o jednom Bogu.
klju čivo to što je taj jezik u blizini mnogih drugih jezika pa će se p e rm a n e tn im prevođenjem Kur'ana svi narodi s n jim upoznati.59
Strani vokabular K u r’ana pokazuje koliko je islam naslonjen na izvorna m onoteistička učenja koja su mu prethodila. Tu je i argument vitalnosti islama, jedine nepresušne i moćne tenzije, da se u svakoj tra d iciji pronađe onaj sržni, m onoteistički sadržaj, i da se on apsorbira.
K u r’an n ije samo sveta knjiga Arapa muslimana, kako ga žele prikazati neki mu fessiri, niječuć i postojanje stranih rije č i u njem u Kuran pripada čovječanstvu u cjelini pa je jedan od argumenata njego ve univerzalnosti i strani vokabular (Oko tri stotine riječi stra nog porijekla).
Pogrešno je, međutim, ovu tematiku elaborirati jednostrano i bez navođenja valjanih razloga odbacivati argumente bilo mufessira k o ji tvrde da ima nearapsk ih riječi ili onih ko ji misle suprotno, da ih nema. Dokaz da je tako počiva i u obimnim klasičnim studija ma islamskih znanstvenika u kojim a gotovo redovito čitam o i miš ljen ja sa kojim a se oni ne slažu.
S U M M A R Y
A R E T H E R E N O N -A R A B IC WORDS IN T H E H OL Y K U R ’AN?
In this paper (m ore an essay than a scientific study) w e try to point out the essential problems evident in the field o f Islam ic and Oriental exegesis and hermeneutics o f non-Arabic w o r ds in the K u r’an. W e try to cite the arguments o f Abu Ubayde, Muhammad ibn Garir at-Tabari and others who assert that there aren't non- Arabic words in the Kur'an. H ow ever, we have given m ore space to those who uphold the opinion (Ibn Abbas, as-Sayuti, az-Zarkaši and others) that there exist non-Arabic words in the K u r’an. It is natural that w e have developed their opinions in m ore detail. The classical exegesis and hermeneutics o f the K u r’an maintain the predominant attitude that there are non-Arabic w o rds in the K u r’an and that this field isn't blasphemous to study. The K ur'an itself says that nothing was said to Muhammad that hadn't been said to the prophets b efore him; that is, that the basic m onotheistic massages came and w ere proclaim ed also in Hebrew, Aram aic and other languages w hic h God decided to make sacred languages.
59 Zamahšarijeva teza o prevođenju Kur'ana (ukoliko bismo do srži oprostili stvari) glasi: Kur’an se ne može prevesti, Kur’an se mora p r e v o d i t i . Znameniti Perzijanac ovim želi ukazati na široke stilizacije Kur'ana i na neiscipnost kur’anskoga diskursa. Zato svako vrijeme mora pisati komentare i prevode Kur'ana.
In the K ur'an some words from the previous proc lamations w ere revived. This is a great p ro o f o f h ow much the Ku r'an relied on the original monotheistic traditions, the eternal reiligion (reli gio peren nis). On the basic o f this literature it is possible to asceirtain that in the Kur'an there exisit E thiopic , Persian, Greek, Hindu, Syriac, Hebrew, Nabataean, Ćoptic, Turkish, B erber and »N e g ro « words. O f course, numerou s theses m ost be explored and examidied to avoid error. Representing o riental opinions, w e used the w o rks o f A. Jeffery, Rodi Pareit, J.D. Pearson, A.T. Welch, T. Noldeke, Joseph H orovitz an d many others. W e also poin t to the harm done when some w riters tried, by means o f foreign vocabulary in the K ur'an, to make o f Muhammad a great genius w ho » w ith ten hands seized fro m all traditions to com pile the Ku r'an«. lit seems that w e got the basic stimu li fo r thi s essay by reading the situdi es o f S.H. Nasir and F rith jo f Schu on . They, by means o f their assertions that Islam inherited the main flow s o f religio-perenn is, helped muc h to better understand this problem.
