UDK: 28-747:347.2(497.6)“1617/2017“ Ismail-aga
HASO POPARA Izvorni naučni rad
Gazi Husrev-begova biblioteka
Iako je vakuf Ismail-age, dizdara tvrđave Bočac, iz 1026/1617. godine nekada bio jedan od najvećih agrarnih vakufa u Bosni i Hercegovini, o njemu do danas nije objavljen ni jedan zaseban rad. U ovome radu autor, na osnovu relevantnih izvora i originalnih dokumenata, od kojih se neki po prvi put predstavljuju našoj naučnoj javnosti, donosi nekoliko sasvim novih podataka o Ismail-aginim precima, rođacima i potomcima, među kojima i imena trojice novih dizdara, i kroz četiri stoljeća - u kojima se smijenilo šest vlasti: Osmansko Carstvo, Austrougarsko Carstvo, Kralje- vina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, Socijalistička Jugoslavija i Nezavisna država Bosna i Hercegovina - hronološki prati sudbinu ovoga vakufa od njegova osnivanja do danas. Na osnovu prijepisa Izvoda iz popisa parcela Ismail-agina vakufa br. 506, koji je 11. augusta 1928. godine sačinjen na osnovu evidencije IZ Banja Luka i Zemljišnoknjižnog izvatka br. 160 za Katastarsku opštinu Agino Selo, izdatog od Opštinske uprave za geodetske poslove i Katastra nekretnina - Banja Luka na dan
24. februara 1987. godine, pouzdano se može utvrditi da se ovaj vakuf nalazio na desnoj obali Vrbasa nizvodno od mjesta Džemat u selu Bočac na jugu, do Krmina na sjeveru i od rijeke Vrbasa do obronaka planina Čemernice, Tisovca i Osmače i da je njegova površina bila preko 10.000 dunuma, oranica, livada, voćnjaka, šuma, gajeva i pašnjaka. Prihodi od Ismail-agina vakufa bili su namijenjeni za izdržavanje džamije, mekteba i tekije, koje je on podigao u svome rodnom selu Trifkovina prije 1617. godine, a koje je, kasnije, po njemu dobilo ime Agići. Na prostoru ovog vakufa nastalo je dvadesetak sela i zaselaka, koji se nalaze na širem području današnjeg Aginog Sela i Bočca. Ostaci ovog vakufa, pretežno šuma i nešto oranica, površine preko 8.000 dunuma, sve do rata (1992-95) bili su u zajedničkom vlasništvu porodica Smailagić, od kojih većina danas živi u inostranstvu.
Ključne riječi: Ismail-aga, dizdar, Bočac, Trifkovina, Agići, vakufnama, džamija, mekteb, tekija, Smailagić.
Grad Bočac na lijevoj obali Vrbasa, na pola puta između Banje Luke i Jajca, prvi put se spominje 1446, a kasnije i 1494. godine.1 Osmanlije su ga
Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, „Svjetlost“, Sarajevo, 1957, str.
17; Hamdija Kreševljaković, „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. I, Sarajevo, 1953, str. 21.
zauzele nešto prije 1516. godine i u njega smjestile jaku posadu. Zbog svog strateškog položaja i kontrole nad dolinom Vrbasa, kojom je prolazio drum od Banje Luke do Jajca, Bočac je za vrijeme osmanske uprave punih 320 godina slovio kao tvrdi gad pod zapovjedništvom dizdara.2 U dosadašnjim radovi- ma o gradu Bočcu, kao prvi poznati dizdar, redovno se navodi Ismail-aga, sin Muhamedov, koji je prije 1617. godine, po svoj prilici, u svome rodnom selu Trifkovina na desnoj obali Vrbasa, podigao džamiju, mekteb i tekiju, a u drugoj dekadi mjeseca džumade-l-ulāa 1026. (16. – 25. maja 1617.) godine za njihovo izdržavanje uvakufio trideset hiljada akči u gotovini, mulkovni posjed u Trifkovini i dva čifluka: Ponir i Ponikve.3 U maju ove (2017.) godine navršilo se punih četiri stotine godina od osnivanja ovoga vakufa. Iako je, prema nekim istraživačima,4 Ismail-agin vakuf nekada spadao među tri najve- ća agrarna vakufa u Bosni i Hercegovini, odmah poslije Gazi Husrev-begova vakufa i vakufa Ferhad-paše Sokolovića, koliko je nama poznato, o njemu do danas nije objavljen ni jedan zaseban rad. Istina, prijevod Ismail-agine vakufname objavljen je prije dvadesetak godina pod naslovom Vakuf-nama Sarača Ismaila iz Trijebova, ali u njemu, kako se iz samog naslova vidi, nisu prepoznati ni vakif ni mjesto vakufa.5 Ovim prijevodom služio se i Ismet Bušatlić u knjizi Kraljevski grad pod sultanima : Jajce 1528. – 1878., gdje je tačno i precizno identificirao vakifa (Ismail-agu) i njegovu službu (dizdara tvrđave Bočac), ali ne i mjesto vakufa.6
U nastavku rada, na osnovu relevantnih izvora i originalnih dokumenata, od kojih se neki po prvi put predstavljuju našoj naučnoj javnosti, donosimo nekoliko sasvim novih podataka o Ismail-aginim precima, rođacima i potom- cima, među kojima i imena trojice novih dizdara, i kroz četiri stoljeća - u kojima se smijenilo šest vlasti: Osmansko Carstvo, Austrougarsko Carstvo,
Prvu značajniju ulogu grad Bočac je odigrao svega desetak godina kasnije, u Gazi Husrev-begovom pokušaju 1525. godine da zauzme Jajačku banovinu i njezino najvažnije uporište Jajce. Kako bi spriječio doturanje pomoći opkoljenom Jajcu, Gazi Husrev-beg je pod gradom Bočcem dao podići tvrdi bedem kojim će presijeći glavni put koji je prolazio dolinom Vrbasa. (Vidi opširnije: Dr. Ćiro Truhelka, „Gazi Husrev-beg, njegov život i njegovo doba“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXIV, Sarajevo, 1912, str. 114-117).
Hamdija Kreševljaković, „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, br. I, Sarajevo, 1953, str.
21.
Nenad Filipović, „Kritike - Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790 – 1918 Milorada Ekmečića“, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom /u daljem tekstu: POF...,/ XL, Orijentalni insitut u Sarajevu, Sarajevo, 1990, str. 448.
Behija Zlatar, „Vakuf-nama Sarača Ismaila iz Trijebova“, POF, Vol. 44-45, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996, str. 333-336.
Ismet Bušatlić, „Vakuf Ismail-age, dizdara tvrđave Bočac“ u: Kraljevski grad pod sultanima : Jajce 1528. – 1878., Medžlis Islamske zajednice Jajce, Jajce, 2011, str. 91-93.
Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, Socijalistička Jugosla- vija i Nezavisna država Bosna i Hercegovina - hronološki pratimo sudbinu ovoga vakufa od njegova osnivanja do danas.
Iako su uz Ismail-agino ime u vakufnami navedeni samo: titula (aga), ime oca (Muhamed7) i mjesto stanovanja (selo Trifkovina8) u kadiluku Banja Luka (ﻪﻗﻮﻟ ﺎﻨﺑ ﻲﺒﻏﺍﺭﻭ ﻲﺒﻟﺎﻁ ﯔﺗﺎﻨﺴﺣﻭ ﺕﺍﺮﻴﺧﻭ ﻲﺒﺣﺎﺻ ﯔﻧ ﻪّﻴﻋﺮﺷ ﻪﺤﻴﺤﺻ ءﻪﻗﺭﻭ ﻮﺑ ،ﺪﻌﺑ ﺎﻣﺃ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﺪﻤﺤﻣ ﻦﺑﺍ ﺎﻏﺁ ﻞﻴﻋﺎﻤﺳﺇ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍﻭ ﻞﺛﺎﻣﻷﺍ ﺮﺨﻓ ﻥﺪﻧﺮﻠﻨﻛﺎﺳ ﻪﻳﺮﻗ ﻡﺎﻧ ﻪﻨﻳﻮﻘﺒﻳﺮﺗ ﻊﺑﺎﺗ ﻪﻨﺳﺎﻀﻗ), pouzdano se može utvrditi da je on bio i dizdar tvrđave Bočac. U tom svojstvu lično je išao u Istanbul i isposlovao carski ferman iz prve dekade mjeseca redžeba 1035. (28. marta - 6. aprila 1626.) godine (ﺓﻭﺪﻗ ﻥﺎﻋﺫﻹﺍ ﺐﺟﺍﻭ ﻥﺎﻣﺮﻓ ءﻩﺪﻧﺭﺍﺩ ﺏﻮﻠﻛ ﻪﻤﺗﺩﺎﻌﺳ ءﻩﺪﺳ ﻩﺭﺪﻗ ﺪﻳﺯ ﻞﻴﻋﺎﻤﺳﺇ ﻱﺭﺍﺩﺯﺩ ﻲﺳ ﻪﻌﻠﻗ چﺎﭼﻮﭘ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍﻭ ﻞﺛﺎﻣﻷﺍ), kojim mu je sultan potvrdio vakufnamu9 i u puno vlasništvo dao čifluke Ponir i Ponikve. Ferman je naslovljen na bosanskog valiju Murteza-pašu10 i banjalučkog kadi- ju.11 Njima je zapovijeđeno da se odredbe Ismail-agine vakufname moraju strogo poštovati.12
Muhamed, a ne Mehmed, jer je u prijepisu vakufname ime (ﺪﻤﺤﻣ) pisano s tešdidom na slovu „mīm“.
U Kreševljakovićevu radu selo je navedeno pod imenom Triskovina, s podnožnom napomenom da se „u popisu naseljenih mjesta SR Bosne i Hercegovine pod ovim imenom ne navodi nijedno naselje (v. Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, Sarajevo, 1991, str. 413), u popisu iz 1604. godine kao Mezra Breskovina (v. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine /u daljem tekstu: OPBS 1604...,/ sv. III, obradila Amina Kupusović, Bošnjački institut Zürich – Odjel Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000, str. 458), a u navedenom prijevodu vakufname pod imenom Trijebovo.
Prijepis vakufname: Gazi Husrev-begova biblioteka, Sidžil vakufnama I, str. 339-338.
Bosanac Murteza-paša na položaju bosanskog valije bio je od 1033/1623-24. do 1036/1626. godine (v. Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekkit, Povijest Bosne I, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 269-276).
Prijepis fermana: Gazi Husrev-begova biblioteka, Sidžil vakufnama I, str. 338.
Integralni tekst fermana s izostavljenom tugrom sultana i nekoliko previda u prijepisu na osmanskom turskom jeziku glasi:
ﻥﺎﻴﻨﺑ ﺪﻬﻤﻣ ﺐﺋﺎﺼﻟﺍ ﻱﺃﺮﻟﺎﺑ ﻡﺎﻧﺃ ﻡﺎﻬﻣ ﻢﻤﺘﻣ ﺐﻗﺎﺜﻟﺍ ﺮﻜﻔﻟﺎﺑ ﺭﻮﻬﻤﺠﻟﺍ ﺭﻮﻣﺍ ﺮّﺑﺪﻣ ﻢﻟﺎﻌﻟﺍ ﻡﺎﻈﻧ ﻢﺨﻔﻣ ﺮﻴﺸﻣ ﻡﺮﻜﻣ ﺭﻮﺘﺳﺩ ﻥﻻﻭﺍ ﻩﺪﻨﺳ ﻪﻈﻓﺎﺤﻣ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻰﻠﻋﻷﺍ ﻚﻠﻤﻟﺍ ﻒﻁﺍﻮﻋ ﻑﻮﻨﺼﺑ ﻑﻮﻔﺤﻤﻟﺍ ﻝﻼﺟﻹﺍﻭ ﺕﺩﺎﻌﺴﻟﺍ ﻥﺎﻛﺭﺍ ﺪّﻴﺸﻣ ﻝﺎﺒﻗﻹﺍﻭ ﻪﻟﻭﺪﻟﺍ ﺰّﻴﻤﻣ ﻡﻼﻜﻟﺍﻭ ﻞﻀﻔﻟﺍ ﻥﺪﻌﻣﻭ (ﻡﺎﻜﺤﻟﺍ) ﻡﺎﻜﺣﻷﺍﻭ (ﺓﺎﻀﻘﻟﺍ) ﺕﺎﻀﻘﻟﺍ ﺓﻭﺪﻗﻭ ﻪﻟﻼﺟﺇ ﻰﻟﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟﺍ ﻡﺍﺩﺃ ﺎﺷﺎﭘ ﻰﻀﺗﺮﻣ ﻡﺮﻳﺯﻭ ءﻩﺪﻧﺭﺍﺩ ﻪﻛ ﻪﻟﻭﺍ ﻡﻮﻠﻌﻣ ﻖﺠﻴﻟﻭﺍ ﻞﺻﺍﻭ ﻥﻮﻳﺎﻤﻫ ﻊﻴﻓﺭ ﻊﻴﻗﻮﺗ ﻪﻠﻀﻓ ﺪﻳﺯ ﻲﺴﻴﺿﺎﻗ ﻪﻗﻮﻟﺎﻨﺑ ﺎﻧﻻﻮﻣ ﻡﺍﺮﺤﻟﺍ ﻦﻋ ﻝﻼﺤﻟﺍ ءﺎﻀﻗ ﺏﻮﻠﻛ ﻪﻤﺗﺩﺎﻌﺳ ءﻩﺪﺳ ﻩﺭﺪﻗ ﺪﻳﺯ ﻞﻴﻋﺎﻤﺳﺇ ﻱﺭﺍﺩﺯﺩ ﻲﺳ ﻪﻌﻠﻗ چﺎﭼﻮﭘ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍﻭ ﻞﺛﺎﻣﻷﺍ ﺓﻭﺪﻗ ﻥﺎﻋﺫﻹﺍ ﺐﺟﺍﻭ ﻥﺎﻣﺮﻓ (ﻪﻨﻨﻴﻐﻴﻳ) ﻪﻨﻧﻮﻐﻳ ﺵﺎﻁ ﻱﺭﺎﻗﻮﻳ ﻚﻳﺩ ﻥﺪﻨﺳﻭﺮﭘﻮﻛ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻊﻗﺍﻭ ﻩﺪﻨﻠﺧﺍﺩ ﻱﺭﻮﻨﺳ ﻪﻳﺮﻗ ﻡﺎﻧ ﻪﻨﻳﻮﻘﺒﻳﺮﺗ ﻥﺪﻨﺗﺎﻓﺎﻀﻣ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻪﻠﻳﺍ ﻱﺭﻮﻨﺳ ﻪﻨﻣﺮﻗ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻳﺮﻳﺎﭼ ﺵﻮﻠﻴﻣ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻳﺮﻳﺎﺑ ﻪﭼﻮﺗﺮﻳﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﺕﺮﺻ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻴﻟﻭﺩ ﻪﻴﺟﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﻪﻏﺭﻮﻛﻭﺍ ﻥﺪﻧﺍﻭ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻪﻨﻳ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻳ ﻩﺭﺩ ﻥﻻﻭﺍ ﻩﺪﻨﺘﻟﺍ ﻱﻭﺍ ﺵﻮﻠﻴﻣ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻴﺳﺮﻘﺳﺍﻭ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻳﺭﻮﻨﺳ ﺵﻭﺭﺍﻭ چﺎﭼﻮﭘ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﺳﺎﺑﺮﻳﻭ ﺮﻬﻧ ﻥﻮﭽﻳﺍ ﻪﻣﻮﻗﺮﻣ ﺩﻭﺪﺣﻭ ﺭﺩ ﻪﺼﺣ ﺯﻮﻴﭼﻭﺍ ﻪﻛ ﻲﺋﺭﺎﻘﻋ ﻚﻠﻣ ﻥﻻﻭﺍ ﺩﻭﺪﺤﻣ ﻪﻠﻳﺍ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﺩﻭﺪﺣ پﻮﻟﻮﺑ ﺖﻳﺎﻬﻧ ﻪﻨﺳﻭﺮﭘﻮﻛ ﻩﺩ ﻪﻳﺮﻗ ﻲﻐﻳﺪﻟﻭﺍ ﻦﻛﺎﺳﻭ ﺝﺍﺮﺧﺍ ﻥﺪﻨﻟﺎﻣ ﻦﺳ ﻪﭽﻗﺍ ﺪﻘﻧ ﯔﻴﺑ ﺯﻮﺗﻭﺍﻭ ﻦﻜﻠﺘﻔﭼ ﻡﺎﻧ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻊﻣ ﻩﻮﻘﻴﻧﻮﺑﻭ ﻦﻳﺮﻳ ﻰﻋﺮﻣ ﺭﺍﺪﻘﻣﺮﺑ
ﻪﻴﻜﺗ ﻲﻛﻭﺪﺘﻳﺍ ﺎﻨﺑ ﻩﺩ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻪﻳﺮﻗﻭﺮﻴﻛﻭ ﻪﻨﺳ ﻲّﻟﻮﺘﻣﻭ ﻪﻨﻤّﻠﻌﻣ ﺐﺘﻜﻣﻭ ﻪﻧﺫﺆﻣﻭ ﻪﺒﻴﻄﺧﻭ ﻡﺎﻣﺍ ﻩﺪﻔﻳﺮﺷ ﻊﻣﺎﺟ ﻲﻜﻳﺪﻠﻳﺍ ﺎﻨﺑ
Ismail-agin otac Muhamed-aga, također je vršio službu dizdara tvrđave Bočac.13 Na tom položaju bio je 1604. godine, kada je s drugim suvlasnicima uživao Čifluk mustahfiza tvrđave Bočac, koji su od davnina pa sve do tada bili u posjedu deseterice mustahfiza te tvrđave. Čifluk je pripadao nahiji Jajce14. (ﻩﺪﻧﺮﻠﻓﺮﺼﺗ ﻩﺪﻨﺘﻤﺳ ﻪﻣﻮﻗﺮﻣ ءﻪﻌﻠﻗ ﺍﺬﻫ ﺎﻨﻣﻮﻳ ﻰﻟﺇ ﻥﺪﻤﻳﺪﻗ ﺮﻔﻧ ﻥﻭﺍ ﻪﻛ چﺎﭼﻮﺑ ءﻪﻌﻠﻗ ﻥﺎﻈﻔﺤﺘﺴﻣ ﻚﻠﺘﻔﭼ
ﻪﭽﻳﺎﻳ ﻊﺑﺎﺗ ﺎﻛﺮﺷ ﻲﻗﺎﺑﻭ چﺎﭼﻮﺑ ءﻪﻌﻠﻗ ﺭﺍﺩﺯﺩ ﺎﻏﺁ ﺪﻤﺤﻣ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﺎﻴﻟﺎﺣ ﺭﺩﺮﻟﺮﻳ ﻥﻻﻭﺍ)15.
Prije Muhamed-age službu dizdara tvrđave Bočac vršio je njegov otac, a Ismail-agin djed Ali-aga16. On je kao dizdar uživao jednu polovinu mezre17 Ponir koja je pripadala nahiji Vrhovine. Za njegova života drugu polovinu uživali su njegovi sinovi Muhamed, Ibrahim i Osman, a 1604. godine cijelu su mezru uživali spomenuti Muhamed, Ibrahim i Osman.18
(ﺪﻤﺤﻣ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﻱﺮﺧﺁ ﻒﺼﻧﻭ چﺎﭼﻮﻳ ءﻪﻌﻠﻗ ﺭﺍﺩﺯﺩ ﻲﻠﻋ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻪﻋﺭﺰﻣ ﻪﻨﻳﻮﻫﺮﻳﻭ ﻊﺑﺎﺗ ﻥﻭﺭﻮﺑﺰﻤﻟﺍ ﻥﺎﻤﺜﻋﻭ ﻢﻴﻫﺍﺮﺑﺇ ﺪﻤﺤﻣ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﺎﻴﻟﺎﺣ ﺵﺩﻻﻭﺃ ﻥﺎﻤﺜﻋﻭ ﻢﻴﻫﺍﺮﺑﺇﻭ).
چﻭﺍ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣ ﻱﻮﻨﺳ ﻲﻐﻳﺪﻟﺍ ﻩﺭﺎﺟﺍ ﻪﭽﻗﺍ ﺮﻧﻭﺍ ﻥﺪﻨﺳ ﻪﺼﺣﺮﻫ ڭﺭﻮﺑﺰﻣ ﺭﺎﻘﻋﻭ ﻒﻗﻭ ﻪﻨﺗﺎﻤﻬﻣ ﺮﺋﺎﺳﻭ ﻡﺎﻌﻁ ﯔﻨﺳ ﻲﺳ ﻪﭽﻗﺍ ﺯﻮﻴﺗﺭﺩ ﯔﻴﺑ ﻲﻜﻳﺍ ﻥﻼﻗ ﻲﻗﺎﺑ ﻪﻠﻳﺮﻳﻭ ﻲﺳ ﻪﭽﻗﺍ ﺯﻮﻳ ﻲﺘﻟﺍ ﻥﺎﻨﻟﻭﺍ ﻦﻴﻴﻌﺗ ﻥﺪﻴﻫﺎﺷﺩﺎﭘ ﺮﺘﻓﺩ ﻪﻴﻫﺎﭙﺳ ﻥﺩ ﻪﭽﻗﺍ ﯔﻴﺑ ﺏﻭﺪﻳﺍ ﻪﻁﻭﺮﺸﻣ ﻥﺮﻗ ﺪﻌﺑ ﺎﻧﺮﻗﻭ ﻦﻄﺑ ﺪﻌﺑ ﺎﻨﻄﺑ ﻥﻭﺭﻮﻛﺫ ﺩﻻﻭﺍ ﻪﺴﻳﺍ ﻪﻧﺮﻫ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣ ﻩﺪﻨﻜﻠﺘﻔﭼ ﻡﺎﻧ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻊﻣ ﻩﻮﻘﻴﻧﻮﺑﻭ ﺭﺪﺸﻤﻟﻭﺍ ﻡﺮﻣﺍ ﻖﻤﻨﻟﻭﺍ ﻞﻤﻋ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻲﺳ ﺎﻬﺑ ﻝﻮﻤﻌﻣ ءﻪّﻴﻔﻗﻭ ﺪﻌﺑ ﻦﻣ ﻪﻠﻜﻤﻠﻳﺍ ﻁﺮﺷ ﻪﻨﺳﺎﺑﺮﻗﺍ ﺢﻠﺻﺍ ﺽﺍﺮﻘﻧﻺﻟﺍ ﺪﻌﺑﻭ ﻒﻗﻭ ڭﺮﻠﺻﻮﺼﺧ ﻲﻛﻭﺪﻠﻳﺍ ﻦﻴﻴﻌﺗﻭ ﻁﺮﺷ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺡﻭﺮﺸﻣ ﻪﺟﻭ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻡﺮﻣﺍ ﻩﺪﻗﺪﻟﻮﺑ ﻝﻮﺻﻭ ﻢﻔﻳﺮﺷ ﻢﻜﺣ ﻪﻛ ﻡﺩﺭﻮﻴﺑ ﻱﺩﺮﻓ ﺮﺑ ﻥﺪﺟﺭﺎﺧ ﺮﻳﺎﻐﻣ ﻪﻔﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷﻭ ﻒﻳﺮﺸﻋﺮﺷ پﻮﻴﻣﺮﺘﺳﻮﻛﺯﺍﻮﺟ ﻪﻨﻓﻼﺧ ﺪﻌﺑ ﻦﻣ پﻭﺪﻳﺍ ﻞﻤﻋ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻲﺳ ﻪﻣﺎﻧ ﻪﻠﻴﺑ ﻪﻠﻳﻮﺷ ﺰﺳ ﻪﻴﻠﻳﺍ ﺽﺮﻋ پﻭﺯﺎﻳ ﻱﺪﻨﻟﻭﺍ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺖﻔﻟﺎﺨﻣﻭ ﺩﺎﻨﻋ ﻩﺪﺑﺎﺑﻮﺑ ﺰﺳ ﻪﻴﻠﻳﺍ ﻊﻓﺩﻭ ﻊﻨﻣ ﺏﻮﻴﻣﺭﺪﺘﻳﺍ ﺽﺮﻌﺗﻭ ﻞﺧﺩ
.ﻒﻟﺍﻭ ﻦﻴﺜﻠﺛﻭ ﺲﻤﺧ ﻪﻨﺳ ﺐﺟﺮﻤﻟﺍ ﺐﺟﺭ ﺮﻬﺷ ﻞﺋﺍﻭﺍ ﻲﻓ ﺍﺮﻳﺮﺤﺗ .ﺰﺳ ﻪﻠﻗ ﺩﺎﻤﺘﻋﺍ ﻪﻤﻔﻳﺮﺷ ﺖﻣﻼﻋ ﺰﺳ
OPBS 1604..., sv. I/2, Obradio: Adem Handžić, str. 434.
Ovaj Čifluk je i po Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1562. godine „ od ranije bio u posjedu deseterice mustahfiza tvrđave Bočac“, dok je mezra Surjan (današnje selo Surjan kod Jajca) bilo u posjedu Husejna, kethode (ćehaje) tvrđave Bočac (v. Medžida Selmanović, „Jajačka nahija u Opširnom popisu za Bosanski sandžak iz 1562. godine“, POF, Vol. 44-45, Sarajevo, 1996, str. 246-247). Godine 1604. Husejn-ćehaja uživao je jedan čifluk i mezru Ada polje u blizini tvrđave Bočac. I čifluk i mezra pripadali su nahiji Vrhovine (v. OPBS 1604, str. 457).
Tekst u zagradi je autorovo čitanje, a ispod njega faksimil originala.
Po ovome Ali-agi (sinu Mustafinu) i Husejn-ćehaji (sinu Idrisovu) zvao se i jedan čifluk u blizini Bočca, koji su prije 1604. godine, zajedno s jajlacima Grlići i Bili Potok i otlakom Bila Poljana u blizini jajlaka Čemernica u nahiji Vrhovine, koristili: Rajica, sin Dragaša, Obrad, sin Pavla i Vuk, sin Petra, a 1604. godine Dragaševi sinovi Radisav i Petar (v. OPBS 1604, str. 456-457).
Mezra – doslovno znači ziratno zemljište, sijalište, polje, a kao turski agrarno-pravni termin znači staro selište, napušteno ili raseljeno selo. Da bi se jedno selo moglo proglasiti mezrom, ono je moralo imati svoju teritoriju, svoje granice, odnosno manje ili više jasne tragove ranijeg naselja: groblje, bunar, česma, voćnjaci i sl. (Terminološki komentar Hazima Šabanovića).
18 OPBS 1604, str. 458.
Dizdar Ali-aga, također je uživao jednu polovinu mezre Ponikve u nahiji Vrhovine. Za njegova života drugu polovinu uživali su njegovi sinovi Muha- med, Ibrahim i Osman, a 1604. godine cijelu mezru uživala su braća Muha- med i Bajezid.19
(ﻥﺎﻤﺜﻋﻭ ﻢﻴﻫﺍﺮﺑﺇﻭ ﺪﻤﺤﻣ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﺮﺧﺁ ﻒﺼﻧﻭ ﻲﻠﻋ ﺭﺍﺩﺯﺩ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﻒﺼﻧ ﻩﻮﻘﻴﻧﻮﭘ ﻪﻋﺭﺰﻣ ﻪﻨﻳﻮﻫﺮﻳﻭ ﻊﺑﺎﺗ ﻥﺍﺭﺩﺍﺮﺑ ﺪﻳﺰﻳﺎﺑﻭ ﺪﻤﺤﻣ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﺎﻴﻟﺎﺣ ﺎﻏﺁ ﻲﻠﻋ ﺩﻻﻭﺃ).
Osim ove dvije, dizdar Ali-aga uživao je i treću mezru Tribkovinu (Trifko- vinu) u nahiji Vrhovine. Godine 1604. mezru Tribkovinu (Trifkovinu) uživali su njegovi sinovi Muhamed, Ibrahim i Osman.20
(ﻊﺑﺎﺗ ﻲﻠﻋ ﺩﻻﻭﺃ ﻥﺎﻤﺜﻋﻭ ﻢﻴﻫﺍﺮﺑﺇﻭ ﺪﻤﺤﻣ ﺪﻳ ﺭﺩ ﺎﻴﻟﺎﺣ ﺎﻏﺁ ﻲﻠﻋ ﺭﺍﺩﺯﺩ ﻑﺮﺼﺗ ﺭﺩ ﻪﻨﻳﻮﻘﻴﺒﻳﺮﺗ ﻪﻋﺭﺰﻣ ﻪﻨﻳﻮﻫﺮﻳﻭ).
Iz gore navedenog vidi se da je Muhamed-aga imao dvojicu braće (Isma- il-aginih amidža) Ibrahima i Osmana, a možda i trećeg (Bajezida), za kojega izričito ne stoji da je Ali-agin sin. Ismail-aga je imao sina Aliju kojega je u vakufnami odredio za mutevelliju vakufa (ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻡﺎﻧ ﻲﻠﻋ ﻡﻮﻠﻏﻭﺍ ﻲﺒﻠﺻ ﻞﻴﺠﺴﺘﻟﺍ ﻞﺟﻷﻭ ﻡﺪﻠﻳﺃ ﺐﺼﻧ ﻲّﻟﻮﺘﻣ).
U bilješci banjalučkog kadije u zastupništvu Hanifi Husejna21, kojom je
19 OPBS 1604, str. 458.
20 OPBS 1604, str. 458/38.
Hanifi Husejn bio je na položaju banjalučkog kadije u zastupništvu 1762. ili 1763. godine. To se vidi iz dva originalna dokumenta s njegovim bilješkama i ličnim pečatom na kojem je čitljivo: O Ti koji znaš moje stanje! Na Tebe se oslanjam. Njegov (Božiji) rob Husejn Hanifi (ﻲﻔﻴﻨﺣ ﻦﻴﺴﺣ ﻩﺪﺒﻋ ،ﻲﻟﺎﻜّﺗﺇ ﻚﻴﻠﻋ ﻲﻟﺎﺤﺑ ﺎﻤﻟﺎﻋ ﺎﻳ). U prvom dokumentu od 8. safera 1176. (28. augusta 1762.) godine on izvještava imama mahale Careve džamije u Gradišci da nema smetnji da, uz dozvolu staratelja i u prisustvu dvojice pravednih svjedoka, zaključi brak između punodobne djevojke Zejnebe, kćerke Ebu Bekr-efendije i Jašara, sina Hasana Čelebije, uz vjenčani dar (mehr-i muedždžel) od 8.000 akči. U drugom dokumentu iz prve dekade mjeseca šabana 1176. (14. – 23. februara 1763.) godine navodi se da se šerijatskom sudu u Banjoj Luci obratila Aiša-hatun, kćerka hadži Redžepova iz Sofi Mehmed-pašine mahale s molbom da joj se odredi alimentacija za
ovjerena Ismail-agina vakufnama, navedena su imena trojice Ismail-aginih potomaka: Muhameda, Muharema i Osmana.22
Posljednji dizdar tvrđave Bočac bio je Mustafa-aga.23 Na njegov prijedlog valija Davud-paša24 dodijelio je 2. zu-l-kadea 1250. (1. marta 1835.) godine berat na mezru Hazić u nahiji Zmijanje, kao gedik timar, Abdulahu, sinu Hasanovu, za službu mustahfiza tvrđave Bočac. Abdulahu je timar dodijeljen nakon smrti njegova brata Ismaila25, koji je umro bez potomaka, s tim da je kao mustahfiz bio dužan stanovati, ili u samoj tvrđavi, ili u blizini tvrđave.
(ﻖﻤﻟﻭﺍ ﻢﻴﻘﻣ ﻩﺩ ﻪﻈﻓﺎﺤﻣ ﺖﻣﺪﺧ پﻮﻟﻭﺍ ﻦﻛﺎﺳ ﻩﺪﻧﺭﺍﻮﺟ ﺎﻳ ﻩﺩ ﻪﻌﻠﻗ ﻥﻭﺭﺩ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺮﻣﺃ ﻥﻻﻭﺍ ﺭﺩﺎﺻ ﻲﺴﻴﻟﺍﻭ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﺖﻟﺎﻳﺍ ﻻﺎﺣ ﻥﺪﻧﻮﻛ ﻲﺠﻨﻜﻳﺍ ﯔﻧ ﻩﺪﻌﻘﻟﺍ ﻱﺫ ﻩﺎﻣ ﻒﻟﺃﻭ ﻦﻴﺘﺋﺎﻣﻭ ﻦﻴﺴﻤﺧ ﻪﻨﺳ ﻪﻠﻴﻁﺮﺷ
ﺮﻛﺫ ﻥﺪﻨﻓﺮﻁ ﻪﻟﻼﺟﺇ ﻰﻟﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟﺍ ﻡﺍﺩﺃ ﺎﺷﺎﭘ ﺩﻭﺍﺩ ﻥﺎﺸﻟﺍ ﻞﻴﻠﺟ ﺮﻳﺯﻭ ﻢﻟﺎﻌﻟﺍ ﻡﺎﻈﻧ ﻢﺨﻔﻣ ﺮﻴﺸﻣ ﻡﺮﻜﻣ ﺭﻮﺘﺳﺩ ﺪﻟﻭ ﻼﺑ ﯔﻠﻴﻋﺎﻤﺳﺇ ﺎﻓﻮﺘﻣ ﻪﻠﻴﻜﻳﺪﻛ ﻲﻐﻠﻈﻔﺤﺘﺴﻣ ﯔﻧ ﻪﻣﻮﻗﺮﻣ ءﻪﻌﻠﻗ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺡﻭﺮﺸﻣ ﻪﺟﻭ ﺭﺎﻤﻴﺗ ﻥﺎﻨﻟﻭﺍ پﻮﻨﻟﻭﺍ ﻪﻴﺟﻮﺗ ﻦﺴﺣ ﺪﻟﻭ ﻪﻠﻟﺍ ﺪﺒﻋ ﻡﻮﻗﺮﻣ ﺵﺍﺪﻧﺮﻗ ﺢﻴﺤﺻ ﻥﺪﻨﺗﻮﻓ).26
Po dizdaru Ismail-agi selo Trifkovina kasnije je dobilo ime Agići, a šire područje s dvadesetak sela i zaselaka Agino Selo. U izvještajima Zemaljske vakufske komisije iz austrougarskog perioda Ismail-agin vakuf često se navo- di pod imenom Ismail-agin vakuf u Islam Agići i Reaja Agići selima, a u popi- su iz 1910. godine sela su navedena pod imenima Agići srpski i Agići turski, a Agino Selo kao mj. s. opć.27 Po Ismail-aginoj tituli aga njegovi potomci
izdržavanje malodobnog Zulfikara, sina spahije Ibrahima, sina Ahmedova, i da joj je kadija u zastupništvu Hanifi Husejn dozvolio da na ime Zulfikarova izdržavanja (hrane i odjeće) može dnevno trošiti 16 akči. (Vidi dokumente br. A-565 i A-59 u Đumišića zbirci u Arhivu GH biblioteke).
O njima će kasnije biti više riječi.
Prije njega na položaju dizdara tvrđave Bočac bili su: Mustafa-aga (1660), Mehmed-aga, sin Ali-agin (1704), Mehmed-aga, sin Mustafin (um. 1783), Derviš Abdulah (1783), Mustafa (1784-1815) i Mehmed (1815-1830). (v. H. Kreševljaković, Izabrana djela II, str. 413; Turski dokumenti 10, u Arhivu GH biblioteke, str. 70 i 139-140; Originalni berati br. A-10, A-263, A-265, A-274 i A-320 u Đumišića zbirci u Arhivu GH biblioteke).
Davud-paša je bio na položaju bosanskog valije od 5. safera 1249. (24. juna 1833.) do
17. rebiu-l-evvela 1251. (13. augusta 1835.) godine (v. Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekkit, Povijest Bosne II, El-Kalem, Sarajevo, 1999, str. 951 – 963).
Berat na navedeni gedik-timar Ismail je dobio 1210/1795. godine nakon smrti svoga oca Hasana, sina hadži Omerova. Prijedlog za obnovu Ismailova berata na ovaj gedik-timar
17. rebiu-l-ahira 1215. (6. septembra 1800.) godine podnio je Mustafa, dizdar tvrđave Bočac (v. originale pod br. A-263 i A-320 u Đumišića zbirci u Arhivu GH biblioteke).
Vidi: originalni berat br. A-274 u Đumišića zbirci u Arhivu GH biblioteke.
Agići srpski mj. s. opć. Agino Selo, s. k. Banja Luka, 700 sp.: Baralići 9 (kuća) – 41 (stanovnik), Bare 7 (kuća) – 53 (stanovnika), Doline 4 (kuće) – 33 (stanovnika), Grlić 13
(kuća) – 113 (stanovnika), Pavice-Han 1 (kuća) – 5 (stanovnika), Rastik 17 (kuća) - 99
(stanovnika), Redak 5 (kuća) – 34 (stanovnika), Rogoznik 6 (kuća) – 43 (stanovnika),
Sijena 6 (kuća) – 30 (stanovnika), Škrbido 16 (kuća) – 150 (stanovnika), Vujičići 6 (kuća)
– 50 (stanovnika) i Zeljkovići 4 (kuće) – 43 (stanovnika).
prozvani su prvo Agići, a kasnije Smailagići.28 Ovdje treba napomenuti da su potomci nekog dizdara tvrđave Bočac s prezimenom Dizdar29 sve do počet- ka aprila 1942. godine živjeli u zeseoku Grad u Bočcu, gdje su sve članove porodīca Dizdar i Kapetanović30, među kojima novorođenče od sedam dana (njih 41), osim jedanaestogodišnjeg dječaka Džemala (Džemka) Dizdara31 koji je uspio pobjeći i sakriti se u obližnjem žbunju, 2. aprila 1942. godine u svom krvavom piru poklali četnici vojvode Lazara (Laze) Tešanovića.32
Po dojavi komšija pravoslavaca da im četnici spremaju pokolj, spašava- jući živu glavu, svi Smailagići koji su živjeli u Agićima (njih oko trideset porodica) izbjegli su u Banju Luku u jesen 1941. godine. Za vrijeme rata njihove kuće su opljačkane i popaljenje, a poslije rata odlukom Sreske agrar- ne komisije u Banjoj Luci pod oznakom Arik br. 116/51 od 28. jula 1952. godine i dopunskom odlukom isti broj od 12. aprila 1954. godine, znatan dio
Agići turski mj. s. opć. Agino selo, s. k. Banja Luka, 220 m.: Agići turski 22 (kuće) – 159 (stanovnika) i Krčevine 10 (kuća) – 61 (stanovnik), s oznakom da je u Agićima srpskim bila crkva (podignuta 1886. godine), a u Agićima turskim džamija (podignuta prije 1617. godine) i sjedište vak. maer. džem. medž. (v. Repertorij naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini po popisu 1910. god. / u daljem tekstu: Repertorij.../, Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1914. str. 1).
Genealogiju Smailagića (Ismail-aginih potomaka) do 1962. godine izradio je Smailagić (Nedžiba) Aziz iz Bugojna i dao je štampati u Zenici 1979. godine. Uvidom u Genealogiju, štampanu na hamer papiru, može se uočiti dosta previda. U njoj se kao dizdari uopće ne navode Ismail-agin otac Muhamed-aga, niti njegov djed Ali-aga, kao ni posljednji dizdar Mustafa-aga iz 1835. godine. Također, u Genealogiji se nigdje ne navodi ni porodica Dizdar, za koju se pouzdano zna da vodi porijeklo od nekog dizdara tvrđave Bočac.
Iz nama dostupnih izvora nismo mogli pouzdano utvrditi od kojega dizdara oni vode porijeklo niti da li je rodočelnik porodice Dizdara bio direktni Ismail-agin potomak ili potomak nekog od njegovih amidža (Ibrahima, Osmana ili Bajezida).
Bočački Kapetanovići su potomci Derviš Abdulah-bega, sina Mehmed-begova koji 1197/1783. godine bio na položaju dizdara tvrđave Bočac, a prije toga kapetana jajačke kapetanije.
Džemal Dizdar kasnije se skrasio kod svojih rođaka Zulića u Jajcu, a poslije rata je živio u Varcar Vakufu, gdje je ponovo preživio ratne strahote 1992. – 1995. godine. Potresnu priču o njegovoj sudbini 1. maja 2012. godine objavio je Ibrahim Halilović (v. https:// ihalilovic.wordpress.com/2012/05/01/dzemko/, dostupno 4. novembra 2017.).
Prijeratni učitelj i rezervni poručnik Lazar Tešanović početkom rata osnovao je odred Obilić koji je djelovao između rijeka Vrbasa i Vrbanje i na jugu sve do Vlašića. Tešanović je 23. maja 1942. godine sklopio sporazum s NDH i u borbi protiv partizana otvoreno sarađivao s Nijemcima. Osim ovoga, počinio je i mnoge druge zločine. Njegovi četnici su u jednoj zasjedi teško ranili i dr. Mladena Stojanovića. Poginuo je u potjeri 1946. godine. Ove godine (2. juna 2017.), na planini Čemernici, nadomak Bočca, četnici Ravnogorskog pokreta podigli su mu spomenik (v. http://www.6yka.com/novost/125786/, dostupno 4. novembra 2017.).
njihove zemlje u Aginom Selu oduzet je i dodijeljen doseljenicima33, tako de se u Agiće nikada više nisu vratili da žive.34 Poslije rata trideset i tri porodice Smailagića iz Agića naselilo se u Mahovljanima kod Laktaša, gdje su im vla- sti dodijelile po tridesetak dunuma zemlje.
Poslije Drugog svjetskog rata Smailagići iz Mahovljana, Banje Luke i drugih mjesta širom Bosne i Hercegovine i iz inostranstva okupljali su se samo jedanput godišnje na mezarju svojih predaka u Agićima35 na Dan borca
4. jula. Tokom rata 1993. godine Smailagića mezarju u Agićima, kao jedini svjedok njihovog vijekovnog života u ovom kraju, potpuno je devastirano (ograda porušena, nišani polupani i uklonjeni), a dio zemljišta na kojem je bilo mezarje, uzurpiran. Poslije rata nekoliko članova porodice Smailagić,
Kako su po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH Smailagići ostajali bez svoje zemlje, vidi se iz prijepisa slijedećeg dokumenta:
FEDERATIVNA NARODNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA SAVEZNO IZVRŠNO VIJEĆE
BIRO ZA PREDSTAVKE I PRITUŽBE Br. 04-21736/57 BEOGRAD21.X.1958.GOD.
DS/LM VRAČAR ĐORĐE AGINO SELO
Srez Banja Luka U vezi Vaše predstavke, upućene Saveznom izvršnom veću, izveštavamo Vas da smo Vaše navode proverili preko NO sreza – Banja Luka, koji nas je obavestio svojim aktom br. 21-6616 od 5. XI. ove godine da je prilikom rada ekipe na sređivanju nepokretne opštenarodne imovine u Aginom selu ustanovljeno, da je Vama kao agrarnom interesantu dodeljeno u posed 51 dunum i 670 m2 zemlje bivše vlasništvo Smailagić Zaima i dr. (i) da Vam je tek sada razrezan porez na navedeno zemljište. Isto tako smo obavešteni da ste podneli zahtev NOO Krupa n/V da Vam se navedeno zemljište prenese u vlasništvo. Obzirom na izneto ovaj Biro nema osnova za dalje preduzimanje mera po ovoj stvari. Za sva dalja obaveštenja možete se obratiti NOO Krupa i NO sreza Banja Luka, pozivom na ovaj dopis.
M. P. POMOĆNIK NAČELNIKA
M. Plevljak (svojeručni potpis)
U nostalgiji za rodnim zavičajem svojih predaka, među Smailagićima raseljenim po Australiji, Americi i Evropi i danas se pjeva pjesma:
Ja posadih jednu ružu b’jelu U Gradini u Aginu Selu
Nit’ mi cvjeta, nit’ mi miris pruža Svakog dana vehne moja ruža...
Groblje Smailagića u Agićima proglašeno je zaštićenim nepokretnim dobrom Odlukom Skupštine opštine Banja Luka na sjednicama Vijeća udruženog rada, Vijeća mjesnih zajednica i Društveno-političkih vijeća održanih 31. oktobra 1990. godine, a na osnovu čl. 36 i 39 Zakona o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa (Sl. List SR BiH, br. 20/85) i člana 262 Statuta opštine Banja Luka (Sl. Glasnik, Opštine Banja Luka, br. 5/87, 1/90 i 8/90).
koji danas žive u inostranstvu, ponovo su otkupili uzurpirano groblje, ogradili ga i na njemu 2014. godine podigli jednu betonsku gromadu u vidu stećka, s natpisom na mermernoj ploči „Harem porodice Smailagić.“36
Iz Ismail-agine vakufname vidi se da su u vrijeme registracije vakufa u drugoj dekadi mjeseca džumade-l-ulāa 1026. (16. – 25. maja 1617.) godine njegova džamija i mekteb već bili podignuti, jer u vakufnami stoji odredba:
„Od novca koji se dobije od interesa, određujem dnevnu platu od šest37 akči za službu imama i hatiba u časnoj džamiji38 i muallima u mektebu, koje sam podigao u selu u kojem stanujem.“39
(ﺐﻴﻄﺧﻭ ﻡﺎﻣﺇ ﻩﺪﻔﻳﺮﺷ ﻊﻣﺎﺟ ﻢﻛﻭﺪﺘﻳﺍ ﺎﻨﺑ ﻩﺩ ﻪﻳﺮﻗ ﺰﻤﻐﻳﺪﻟﻭﺍ ﻦﻛﺎﺳ ﻪﭽﻗﺃ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣ ﻥﺪﻨﺤﺑﺭﻭ ﻪﻔﻴﻅﻭ ﻪﭽﻗﺃ ﺮﺸﻴﺘﻟﺍ ﻲﻣﻮﻳ ﻪﻳ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻥﻻﻭﺍ ﻢّﻠﻌﻣ ﻩﺪﺒﺘﻜﻣﻭ).
Činjenica da je Trifkovina u popisu iz 1604. godine navedena kao mezra, (tj. kao staro selište, napušteno ili raseljeno selo), a 1617. godine, kao selo sa džamijom, u kojoj se pored pet dnevnih namaza klanjaju još i džuma i dva bajram-namaza i mektebom,40 u kojem se muslimanska djeca podučavaju vje-
Vidi: Putopisi - Agino Selo Banjaluka najava... (https://www.youtube.com/watch?v=iISu-
bBpIrQ, dostupno 5. novembar 2017.).
U gore navedenom prijevodu vakufname greškom stoji „dvije akče“ umjesto šest akči.
Imam i hatib u Ismail-aginoj džamiji u Trifkovini munlā Muḥarram ibn Muḥammad, inače, porijeklom iz mjesta Izladija u sandžaku Vidin (u današnjoj Bugarskoj) prepisao je iz štampanog primjerka djelo Muḩtaṣar Ġunya al-mutamallī fī šarḥ Munya al-muṣallī o islamskom obredoslovlju, koje je na arapskom jeziku napisao imam sultan Fatihove džamije u Istanbulu, Ibrahīm ibn Muḥammad ibn Ibrahīm al-Ḥalabī (umr. 956/1549.), po kome je djelo poznato i pod skraćenim nazivima Ḥalabī kabīr (puna verzija) i Ḥalabī ṣaġīr (skraćena verzija). Munla Muḥarram je djelo počeo prepisivati 16. muharrema 1264. (23. decembra 1847.) godine, a završio 15. rebiu-l-ahira 1264. (20. marta 1848.) godine. Spomenuti prepisivač munla Muḥarram kasnije je ovaj rukopis čitao ili iz njega predavao u bihaćkoj medresi. Rukopis se čuva o Bošnjačkom institutu u Sarajevu pod inventarskim br. Ms 748. (v. Mustafa Jahić, Katalog arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa Bošnjačkog instituta u Sarajevu, Svezak III, kat. broj 1229 u rukopisu pripremljenom za štampu).
Očito je da je vakufnamom predviđeno da jedna osoba obavlja sve tri navedene službe: imama, hatiba i muallima. To se vidi po tome što je izraz kimesneye (ﻪﻳ ﻪﻨﺴﻤﻛ) upotrijebljen u jednini, a ne množini. Da se radi o više osoba bila bi upotrijebljena množina kimesnelere (ﻩﺮﻟ ﻪﻨﺴﻤﻛ).
Iz popisa iz 1604. godine vidi se da u to vrijeme većina muslimanskih sela u Bosni nije imala ni mesdžid, a kamoli džamiju i mekteb.
Iz Proračuna vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889. sastavljenih po Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu (v. str. 425) vidi se da je Ismail-agin mekteb u Agićima bio u funkciji i da je godišnja plata muallima bila 88 forinti. U dopisu Kotarskog vakufskog povjerenstva u Banjoj Luci br. 138/v. od 15. juna 1907. godine Zemaljskom vakufskom ravnateljstvu u Sarajevu dostavljena je molba Muhamed-ef. Agića, mutevellije Smail-agina vakufa u Agićima, muhtara Abdurahmana Agića i hodže Mustafa-ef.
ronauci, sama po sebi govori da je ovaj period od trinaest godina bio obilježen ubrzanim razvojem ovog muslimanskog sela i formiranjem džemata s dovolj- nim brojem odraslih muškaraca-muslimana koji su bili dužni klanjati džumu i dva bajram-namaza. Budući da je Ismail-agina džamija u Trifkovini od samog početka imala hatiba, ona je pored mihraba imala i minber, a svako ko se peo na minber i s njega držao propovijed (hutbu) bio je dužan, uz ime poslanika Muhammeda, a.s., spominjati i blagosiljati i vladajućeg sultana-halifu, a time i posjedovati odgovarajući dekret (berat) za hatibsku službu.41
Osim Ismail-agine džamije i mekteba u Agićima prije stotinjak godina u bližoj okolini bile su još dvije džamije: džamija s mektebom u Surjan-Boč- cu, na lijevoj obali Vrbasa, i džamija s mektebom u selu Bočac, na desnoj obali Vrbasa. U popisu iz 1910. godine sva tri ova džemata bila su sjedišta vak. mear. džem. medž.42 Danas nema ni traga ovim džamijama.43 Na našim zavičajnim kartama i mapama nema oznaka ni da su tu nekada postojale. Na ruskoj vojnoj mapi44 precizne lokacije nekadašnjih džamija u selima Agići i Bočac označene su kružićem sa polumjesecom.45
Pored džamije i mekteba, Ismail-aga je u svom rodnom selu Trifkovini prije 1617. godine podigao tekiju i odredio da se od godišnjeg prihoda od
Abdagića za novčanu pomoć od 500 kruna za izgradnju mekteba i hodžina stana. U molbi datiranoj 6. juna 1907. godine oni navode: Niže potpisani molimo Visoko vakufsko ravnateljstvo u Sarajevu da bi nam blago izvolilo u ime gradnje Mejtefa u našem selu Agićima podijeliti kao potporu od 500 kruna pošto je naš Mejtef prid njekoliko dana izgorijo koji je prije osam godina napravljen i koji je zajedno i Hodžin stan bio donji boj bio je za djecu a gornji boj kao stan našeg Hodže a ta je zgrada vridila oko jednu hiljadu kruna koju mi danas nismo vridni sagraditi bez podpore pošto je naš džemat vrlo mali. U našem džematu stanuje oko 30 kuča a višeji ima koji nejmaju svoga žita da svoju djecu hrane nego kupuju iz Čaršije pa se hrane kao štoče i vakufska komisija u Banjaluci potvrditi a mi bi radi da malo bolju zgradu napravimo da bi povremeno mogla biti Ibtidaija od iste zgrade naš bi džemat mogao pripraviti Material kao Kreč i Kamen i drvenu Japiju... (Vidi: Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu 1907., br. 3527 od 23. 6. 1907. godine u Arhivu IZ u GH biblioteci).
O kompliciranoj proceduri oko podizanja džamije i hijerarhijskom procesu pri pretvaranju mesdžida u džamiju vidi opširnije u: Nihad Dostović, „Dva dokumenta iz Tuzlanskog sidžila iz 1054-55. h. g./1644-45. godine u Gazi Husrev-begovoj biblioteci“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XXXIII, Sarajevo, 2012, str. 59 – 106).
Vidi: Repertorij, str. 21.
Ismail-aginu džamija u Agićima izgorjela je u Drugom svjetskom ratu i više nikada nije obnovljena. U istom ovom periodu izgorjeli su: mekteb s imamskim stanom, tekija, i nakon što su prethodno opljačkane, i sve kuće Smailagića u Agićima.
44 Vidi: http://load.netmap/en?qq=43.9158%2B18.6644%2 (dostupno 11. 11. 2017.).
Vidi mapu u prilogu.
3.000 akči, dobijenih iznajmljivanjem 300 dijelova46 njegovog mulkovnog posjeda, 600 akči daje za carski defter, a da se ostatak od 2.400 akči troši za hranu u tekiji.
(ﻪﻴﻫﺎﭙﺳ ﻥﺩ ﯔﻴﺒﭼﻭﺍ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣ ﻱﻮﻨﺳ ﺏﻮﻨﻴﻟﺍ ﻩﺭﺎﺟﺍ ﻪﭽﻗﺍ ﺮﻧﻭﺍ ﻥﺪﻨﺳ ﻪﺼﺣ ﺮﻫ ڭﺭﻮﺑﺰﻣ ﺭﺎﻘﻋﻭ ءﻪﻳﺮﻗ ﻪﻨﻳ ﻪﭽﻗﺍ ﺯﻮﻴﺗﺭﺩ ﯔﻴﺑ ﻲﻜﻳﺍ ﻥﻼﻗ ﻲﻗﺎﺑ ﻪﻟﺮﻳﻭ ﻲﺳ ﻪﭽﻗﺍ ﺯﻮﻴﺘﻟﺍ ﻥﺎﻨﻟﻭﺍ ﻦﻴﻴﻌﺗ ﻩﺪﻴﻫﺎﺷﺩﺎﭘ ﺮﺘﻓﺩ ﻪﻨﻟﻭﺍ ﻑﺮﺻ ﻪﻨﻣﺎﻌﻁ ﯔﻧ ﻪّﻴﻜﺗ ﻢﻛﻭﺪﺘﻳﺍ ﺎﻨﺑ ﻩﺩ ﻪﻣﻮﻗﺮﻣ)
Činjenica da je odredio da se 4/5 prihoda sa njegova mulkovnog posjeda troše za hranu u tekiji govori da je i sam vakif Ismail-aga, najvjerovatnije, bio pripadnik tarikata i da je tekija u svome sastavu, pored prostora za obavljane zikra (semahane), imala i musafirhanu sa svim pratećim sadržajima (kuhi- njom i prostorijama za boravak, jelo i spavanje). Iako se iz same vakufname ne vidi kojem je tarikatu Ismail-agina tekija pripadala, ona bi ponajprije mogla biti halvetijskog reda. Ovome ide u prilog činjenica da su u obližnjoj Banjoj Luci, kao sjedištu Bosanskog ejaleta, u to doba snažno djelovale hal- vetijska tekija i medresa šejha Muslihuddina Kninjanina, Musafija, koji je po porijeklu bio, također, sin posadnika tvrđave. Nema sumnje da je u fokusu njenog djelovanja bilo propagiranje islama među domaćim ljudima i njiho- vo uključivanje u vojne pohode.47 Može se pretpostaviti da je 1617. godine
Ovi dijelovi nisu bili obične njive i livade nego cijela imanja od 20 do 30 dunuma zemlje, od kojih je mogla živjeti jedna prosječna seoska porodica. Od njih će kasnije nastati kmetovska selišta i na kraju cijela sela. To su ona sela koja se u dokumentima iz austrougarskog perioda često nazivaju imenom Reaja Agići sela, u popisu iz 1910. godine Agićima srpskim, a danas Aginim Selom.
Poznato je, naime, da su sa svojim dervišima na isti način djelovoli šejhovi i drugih tekija onoga vremena. Tako se zna da se Hasan Kafi Pruščak 1596. godine sa borcima iz Prusca zaputio u Jegar i pridružio sultanu Mehmedu III koji se stavio na čelo pohoda protiv Ugarske, da se Ali-dede Bošnjak, šejh hanikaha i čuvar turbeta Sulejmana Zakonodavca u Sigetvaru, 1598. godine nalazio u pratnji Saturdži Mehmed-paše u neuspješnom pohodu na Arad i da je šejh Muslihuddin Kninjanin, Musafi, 1603. godine na bojnom polju saznao da je na Visokoj Porti u Carigradu ustoličen sultan Ahmed I. Uloga ondašnjih šejhova i njihovih derviša nazire se i iz poeme pjesnika Aga-dedea iz Dobor-grada o pogibiji sultana Osmana II u pobuni janjičara u Istanbulu 1622. godine, iz koje se vidi da su šejhovi, poput Hasan-ef. iz Požege, preko zime u tekijama u unutrašnjosti podučavali svoje derviše načelima vjere i tarikata, a s dolaskom proljeća odlazili u vojne pohode (v. Haso Popara, „Šejh Muslihuddin Kninjanin : Prilog izučavanju kulturne historije Banje Luke“, POF, Vol. 63, Sarajevo, 2014, str. 240-241; Tatjana Paić-Vukić – Linda Al-Dujaily: „Pedagoški i moralno-didaktički zbornik Muslihuddina Kninjanina iz 1609, godine : rukopis arapskog izvornika i osmanskog prijevoda“, Zbornik Odsijeka za povijesne znananosti Zavoda za povijesne i društvene znananosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 33 (Prosinac 2015.), str. 133-162; Fazileta Hafizović,
„Slavonija – Pitanje uloge derviša u širenju islama“, Mjesto i uloga derviških redova u Bosni i Hercegovini : Zbornik radova povodom obilježavanja 800 godina od rođenja Dželaluddina Rumija, Orijentalni institut u Sarajevu – Naučno istraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2011, str. 282-283.).
njenim radom rukovodio šejh Muhamed-ef.48, čiji je ime navedeno među 15 svjedoka pred kojima je banjalučki kadija Hizr, sin Musaov, registrirao Isma- il-agin vakuf. Tekija je bila aktivna 1889. godine, kada su godišnji troškovi za alimentaciju putnika iznosili 200 forinti.49
Već je ranije rečeno da je Ismail-aga za izdržavanje svojih zadužbina u selu Trifkovina (džamije, mekteba i tekije) uvakufio 30.000 akči u gotovini, svoj milkovni posjed u Trifkovini i dva čifluka Ponir i Ponikve koji su mul- kizirani fermanom iz 1626. godine.50 Iako su u vakufnami i fermanu granice milkovnog posjeda u Trifkovini i čifluka Ponir i Ponikve detaljno opisane:
Milkovni posjed koji se prostire u spomenutom selu, omeđen granicom naviše od mosta Ponir51 do Kamena52, odatle do Okurge53 i Vučije Doline, odatle kosom54 Vrtoča55, odatle Miloševim čairom56 do granice Krmina i rije- ke Vrbasa, te odatle do granice Varoši Bočac, odatle do Raskrstja, odatle do potoka koji protiče ispod Miloševe kuće, odatle opet do mosta Ponir, gdje se završava; posjed koji se nalazi u spomenutim granicama ima 300 dijelova, te na označenoj granici jedno ispasište i čifluke zvane Ponir i Ponikve57 one se
Budući da mu nije navedeno ime oca, teško se može identificirati. Možda je on sin šejha Sejdije, koji je ranije uživao mezru Goricu u blizini tvrđave Bočac, a koju su 1604. godine uživali njegovi sinovi Mehmed i Ahmed? (v. OPBS 1604, str. 456).
Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889. sastavljeni po Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu. Sarajevo, Štamparija „Bosanske pošte“, str. 245.
Vidi bilješku pod br. 12.
U navedenom prijevodu vakufname „Pojna.“
Velikim slovom zato što se i danas tako zove (vidi na priloženoj mapi u blizini Ponira).
U prijevodu vakufname „Okruga“.
U originalu je upotrijebljen izraz sɪrt (ﺕﺮﺻ) koji se pored osnovnog značenja: leđa, grbina, hrbat; koristi i u značenju grebena, kose, odnosno, vijenca (planine). Budući da se ovo odnosi na planinu, najbolje bi ga bilo ostaviti u originalu s velikim slovom Srt, tim prije što širom Bosne ima mnogo planinskih toponima pod nazivom Srt. S ovim u vezi, treba napomenuti da bi i izraz Okurga → Onurga → Omurga (← ﻪﻏﺭﻮﻛﻭﺍ ﻪﻏﺭﻮﻣﻭﺍ ← ﻪﻏﺭﻮﯕﻭﺍ), (tur. omurga=kičma, osnova, suština, kobilica) možda, najbolje bilo prevesti kao Kobilica, tj. podnožje na koje se naslanja kosa, odnosno vijenac planine (u konkretnom slučaju planine Tisovac). Otuda su i nastala imena mnogih mjesta u Bosni poput: Kobilići, Kobilja Glava, Kobilja Ravan, Kobiljača, Kobiljak, Kobiljdo itd. (vidi: Repertorij, str. 128). U istom smislu je i kobilica broda ili čamca na koju se naslanja konstrukcija ili kobilica gusala ili violine na koju se naslanjaju strune.
U prijevodu vakufname izostavljeno.
U prijevodu vakufname izostavljeno.
Tekst u prijepisu vakufname (s nekoliko manjih previda sravnjenih s tekstom fermana) na osmanskom turskom jeziku glasi:
ﻪﻏﺭﻮﻛﻭﺍ ﻥﺪﻧﺍﻭ (ﻪﻨﻐﻴﻳ) ﻪﻨﻧﻮﻔﺑ ﺵﺎﻁ ﻱﺭﺎﻗﻮﻳ ﻚﻳﺩ ﻥﺪﻨﺳﻭﺮﭙﻛ (ﺮﻴﻧﻮﭘ) ﻪﻨﻳﻭﭘ ﻪﻛ ﻲﻣﺭﺎﻘﻋ ﻚﻠﻣ ﻊﻗﺍﻭ ﻩﺩ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ﻪﻳﺮﻗ
danas sasvim pouzdano ne mogu prepoznati, jer su se tokom vremena nazivi pojedinih toponima, uključujući i ime sela Trifkovina, potpuno promijenili i jer je na prostoru ovoga vakufa, u međuvremenu, nastalo blizu dvadesetak sela i zaselaka. Uvidom u priloženu mapu i Izvod iz popisa parcela Ismail- agina vakufa iz Zemljišnih knjiga (Gruntovnice) sastavljene 1889. godine, pouzdano se može utvrditi da se njegov vakuf prostirao na desnoj obali Vrba- sa nizvodno od mjesta Džemat u selu Bočac na jugu, do Krmina na sjeveru i od rijeke Vrbasa do obronaka planina Čemernice, Tisovca i Osmače. Evo pri- jepisa toga izvoda, sačinjenog prema evidenciji IZ u Banjoj Luci, ovjerenog od strane Kotarskog suda u Banjoj Luci 11. augusta 1928 godine:
„Izvod iz popisa Vakufa red. br. 506 koji se n alazi u evidenciji I.Z. Banja Luka
Vakuf Smail age Mehmedovog sina u Aginom selu K.O. Agići
Redni broj | Katastarska čestica broj | Naziv | Površina (u metarima - m2) |
1 | 58/2 | Gradilište sa džamijom | 120 |
2 | 58/1 | Groblje sa voćkama | 930 |
3 | 74/1 | Šljivik kod škole | 2 350 |
4 | 119 | Šikara „Brdo“ | 1 930 |
5 | 120 | Oranica „Brdo“ | 24 210 |
6 | 421 | Šikara „Kosa“ | 246 800 |
6 | 430/1 * | Šuma „Osoja“ | 267 080 |
8 | 430/1 * | Šuma „Vesela stijena“ | 266 900 |
9 | 555 | Šuma „Lipik“ | 70 150 |
10 | 1005/1 | Šikara „Zidine“ | 42 860 |
11 | 1192 | Šuma „Vučića brdo“ | 132 090 |
12 | 1350 | Šuma „Gaj“ | 177 560 |
13 | 1351/1 | Šuma „Plandište“ | 317 500 |
14 | 1354 | Pašnjak „Javori“ | 9 380 |
15 | 1356/1 | Šuma „Milin bunar“ | 195 000 |
16 | 1363/ | Šuma „Vesela stijena“ | 10 700 |
17 | 1339 | Pašnjak sa mliništem | 2 100 |
18 | 1346/3 | Mlinište | 30 |
19 | 1346/4 | Mlinište | 110 |
ﻥﺪﻧﺍ ﻪﺳﺎﺑﺮﻳﻭ ﺮﻬﻧ ﻪﻠﻳﺍ ﻱﺭﻮﻨﺳ ﻪﻨﻣﺮﻗ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻳﺮﻳﺎﭼ ﺵﻮﻠﻴﻣ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻳﺮﻳﺎﺑ ﻪﭼﻮﺗﺮﻳﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﺕﺮﺻ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻴﻟﻭﺩ ﻪﻴﭼﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﺏﻮﻟﻮﺑ ﺖﻳﺎﻬﻧ ﻪﻨﺳﻭﺮﭘﻮﻛ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻪﻨﻳ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻳﻭﺭﺩ ﻥﻻﻭﺍ ﻩﺪﻨﺘﻟﺍ ﻱﻭﺍ ﺵﻮﻠﻴﻣ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﺳﻮﻘﺳﺍﺭ ﻪﻨﻳﺭﻮﻨﺳ ﺵﻭﺭﺍﻭ چﺎﭼﻮﺑ ﻦﻳﺮﻳ ﻰﻋﺮﻣ ﺭﺍﺪﻘﻣ ﺮﺑ ﻩﺪﻨﭽﻳﺍ ﻪﻣﻮﻗﺮﻣ ﺩﻭﺪﺣﻭ ﺭﺩ ﻪﺼﺣ ﺯﻮﻴﭼﻭﺍ ﻪﻛ ﻲﻣﺭﺎﻘﻋ ﻚﻠﻣ ﻥﻻﻭﺍ ﺩﻭﺪﺤﻣ ﻪﻠﻳﺍ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﺩﻭﺪﺣ
...ﻲﻜﻠﺘﻔﭼ ﻡﺎﻧ ﺮﻴﻧﻮﭘ ﻊﻣ ﻩﻮﻘﻴﻧﻮﭘﻭ
20 | 1346/5 | Mlinište | 10 |
21 | 1346/6 | Mlinište | 10 |
22 | 1371/8 | Šuma „Tisovac“ | 310 800 |
23 | 337/5 | Oranica | 510 |
24 | 1007/1 | Šuma u Breziku | 126 730 |
25 | 1007/5 | Oranica | 1 470 |
26 | 1006/5 | Šuma u Ponikvama | 141 770 |
27 | 1006/3 | Oranica u Ponikvama | 1 200 |
28 | 1006/4 | Oranica u Ponikvama | 2 500 |
29 | 1346/7 | Oranica „Medjaš“ | 13 100 |
30 | 337/1 | Šuma „Lipik i Vršeljak“ | * 660 000 |
31 | 337/6 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 2 960 |
32 | 337/7 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 3160 |
33 | 337/8 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 6790 |
34 | 328/1 | Šuma „Begovac“ | 149 300 |
35 | 328/2 | Oranica „Begovac“ | 2 000 |
36 | 344/1 | Šuma „Usjeline“ | 83 700 |
37 | 344/2 | Oranica „Usjeline“ | 1 350 |
38 | 1352 | Šuma „Jalovi Vrh“ | 846 310 |
39 | 1346/1 | Šuma „Medjaš gaj“ | * 348 630 |
40 | 1353/1 | Šuma „Javorani“ | 473 460 |
41 | 1353/2 | Šuma „Javorani“ | 2 710 |
42 | 1353/3 | Šuma „Javorani“ | 4 330 |
43 | 1355/1 | Oranica „Duga njiva“ | 5 400 |
44 | 1352/2 | Oranica „Duga njiva“ | 18 200 |
45 | 328/3 | Oranica „Begovac“ | 20 000 |
46 | 328/4 | Kućište sa dvorištem i kućom | 500 |
47 | 328/5 | Oranica „Begovac“ | 3820 |
48 | 320/6 | Oranica „Begovac“ | 4 140 |
49 | 328/7 | Oranica „Begovac“ | 1 720 |
50 | 328/8 | Oranica „Begovac“ | 370 |
51 | 337/9 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 2 360 |
52 | 337/10 | Oranica „Lipik i Vrseljak“ | 1 850 |
53 | 337/11 | Pašnjak „Lipik i Vršeljak“ | 1 200 |
54 | 337/12 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 1 860 |
55 | 337/13 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 4 150 |
56 | 337/14 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 2 670 |
57 | 337/15 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 1 461 |
58 | 430/2 | Kućište sa dvorištem i kućom | 1 080 |
59 | 430/3 | Oranica „Osoja“ | 9 450 |
60 | 458/4 | Oranica „Vesela Stina“ | 5 770 |
61 | 1005/2 | Kućište sa dvorištem i kućom | 40 |
62 | 1005/3 | Oranica „Zidine“ | 2 100 |
63 | 1005/4 | Oranica „Zidine“ | 800 |
64 | 1006/5 | Oranica u Ponikvama | 870 |
65 | 1006/6 | Oranica u Ponikvama | 850 |
66 | 1006/7 | Oranica u Ponikvama | 1 200 |
67 | 1006/8 | Oranica u Ponikvama | 2 200 |
68 | 1006/9 | Oranica u Ponikvama | 1 840 |
69 | 1006/10 | Oranica u Ponikvama | 2 900 |
70 | 1007/6 | Pašnjak u Breziku | 1 550 |
71 | 1007/7 | Oranica u Breziku | 2 630 |
72 | 1007/8 | Oranica u Breziku | 6 140 |
73 | 1008/8 | Oranica u Breziku | 6 140 |
74 | 1007/9 | Oranica u Breziku | 2 170 |
75 | 1007/10 | Oranica u Breziku | 1 500 |
76 | 1007/11 | Oranica u Breziku | 500 |
77 | 1007/12 | Oranica u Breziku | 1 650 |
78 | 1007/13 | Oranica u Breziku | 4 650 |
79 | 1007/14 | Oranica u Breziku | 2 750 |
80 | 1346/8 | Oranica „Medjaš“ | 4 420 |
81 | 1346/9 | Kuća sa dvorištem i kućom | 390 |
82 | 1362/2 | Oranica „Vesela stijena“ | 1950 |
83 | 1363/2 | Oranica „Vesela stijena“ | 400 |
84 | 328/9 | Oranica „Bregovi“ | 6 900 |
85 | 328/10 | Oranica „Bregovi“ | 6 300 |
86 | 328/11 | Oranica „Bregovi“ | 4 900 |
87 | 337/16 | Oranica „Lipik i Vršeljak“ | 2 000 |
88 | 337/17 | Kućište | 40 |
89 | 1355/3 | Oranica „Duga njiva“ | 4 500 |
90 | 1355/4 | Oranica „Duga njiva“ | 25 700 |
91 | 1356//2 | Oranica „Milin bunar“ | 3 100 |
92 | 1346/11 | Oranica „Medjaš gaj“ | 2 200 |
93 | 1346/12 | Oranica „Medjaš gaj“ | 11 200 |
94 | 1346/13 | Oranica „Medjas gaj“ | 18 700 |
95 | 1346/16 | Kućište | 48 |
96 | 1346/17 | Kućište | 140 |
97 | 328/12 | Oranica „Begovac“ | 1 000 |
98 | 328/13 | Oranica „Begovac“ | 7 600 |
99 | 328/14 | Bašta | 1 000 |
100 | 328/15 | Oranica „Begovac“ | 1 500 |
101 | 328/16 | Šuma „Begovac“ | 6 000 |
102 | 328/17 | Bašča | 600 |
103 | 1346/18 | Oranica „Krečana“ | 5 000 |
104 | 1346/19 | Oranica „Krečana“ | 6 200 |
105 | 1346/20 | Oranica „Babin greba“ | 10 000 |
Potvrđuje se da ovaj iskaz gruntovnom stanju potpuno odgovara. Kotarski sud u Banja Luci 11. augusta 1928. godine.
Gruntovni direktor
M. P. (potpis nečitak) Prepisao iz evidencije Islamske zajednice Odbora Banja Luka na dan 20. oktobra 1977. god.
Potomak Smailage sina Mehmedova (svojeručni potpis) Edhem Smailagić“
Međutim, pouzdano se može tvrditi da je Ismail-agin vakuf u početku bio još veći i da su do uspostavljanja Zemljišnih knjiga u doba austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, neki njegovi dijelovi bili otuđeni. To se vidi po tome što su se već krajem 17. stoljeća Ismail-agini potomci počeli između sebe sporiti oko prava na službu mutevellije i redoslijeda u podjeli vakufskih prihoda. Na pritužbe mutevellije da pojedini potomci vakifa idu preko reda i bespravno ubiraju prihode, bosanskom valiji i banjalučkom kadiji upućen je carski ferman od 17. ševvala 1110. (17. aprila 1699.) godine da se odredbe vakifa moraju strogo poštivati58. Godine 1197. (između 6. decembra 1782. i
Prijepis fermana: Gazi Husrev-begova biblioteka, Sidžil vakufnama I, str. 338. Integralni tekst fermana s izostavljenom tugrom sultana u prijepisu na osmanskom turskom jeziku glasi:
ﻥﺎﻴﻨﺑ ﺪﻬﻤﻣ ﺐﺋﺎﺼﻟﺍ ﻱﺃﺮﻟﺎﺑ ﻡﺎﻧﻷﺍ ﻡﺎﻬﻣ ﻢﻤﺘﻣ ﺐﻗﺎﺜﻟﺍ ﺮﻜﻔﻟﺎﺑ ﺭﻮﻬﻤﺠﻟﺍ ﺭﻮﻣﺍ ﺮّﺑﺪﻣ ﻢﻟﺎﻌﻟﺍ ﻡﺎﻈﻧ ﻢﺨﻔﻣ ﺮﻴﺸﻣ ﻡﺮﻜﻣ ﺭﻮﺘﺳﺩ ﻲﺴﻴﻟﺍﻭ ﻪﻈﻓﺎﺤﻣ ﻪﻨﺳﻮﺑ ﻰﻠﻋﻷﺍ ﻚﻠﻤﻟﺍ ﻒﻁﺍﻮﻋ ﻑﻮﻨﺼﺑ ﻑﻮﻔﺤﻤﻟﺍ ﻝﻼﺟﻹﺍﻭ ﺕﺩﺎﻌﺴﻟﺍ ﻥﺎﻛﺭﺍ ﺪّﻴﺸﻣ ﻝﺎﺒﻗﻹﺍﻭ ﻪﻟﻭﺪﻟﺍ ﻪﻗﻮﻟ ﺎﻨﺑ ﺎﻧﻻﻮﻣ ﻡﻼﻜﻟﺍﻭ ﻞﻀﻔﻟﺍ ﻥﺪﻌﻣﻭ (ﻡﺎﻜﺤﻟﺍ) ﻡﺎﻜﺣﻷﺍﻭ (ﺓﺎﻀﻘﻟﺍ) ﺕﺎﻀﻘﻟﺍ ﺓﻭﺪﻗﻭ ﻪﻟﻼﺟﺇ ﻰﻟﺎﻌﺗ ﻪﻠﻟﺍ ﻡﺍﺩﺃ ﺎﺷﺎﭘ ...ﻡﺮﻳﺯﻭ ﻞﻴﻋﺎﻤﺳﺍ ﻲﻓﻮﺘﻣ ﻱﺭﺍﺩﺯﺩ ﻲﺳ ﻪﻌﻠﻗ چﺎﭼﻮﺑ :ﻪﻛ ﻪﻟﻭﺍ ﻡﻮﻠﻌﻣ ﻖﺠﻴﻟﻭﺍ ﻞﺻﺍﻭ ﻥﻮﻳﺎﻤﻫ ﻊﻴﻓﺭ ﻊﻴﻗﻮﺗ ﻪﻠﻀﻓ ﺪﻳﺯ ﻲﺴﻴﺿﺎﻗ ﻥﺍﺮﻗﻷﺍﻭ ﻞﺛﺎﻣﻷﺍ ﺓﻭﺪﻗ ﻥﻻﻭﺍ ﻲﺴﻴّﻟﻮﺘﻣ ﯔﻨﻓﺎﻗﻭﺍ ﻲﻔﻳﺮﺷ ﻊﻣﺎﺟ ﻲﻜﻳﺪﻠﻳﺍ ﺎﻨﺑ ﻩﺩ ﻪﻳﺮﻗ ﻡﺎﻧ ﻪﻨﻳﻮﻘﺒﻳﺮﺗ ﻊﺑﺎﺗ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﺎﻀﻗ ﺵﺎﻁ ﻱﺭﺎﻗﻮﻳ ﻚﻳﺩ ﻥﺪﻨﺳﻭﺮﭘﻮﻛﺮﻴﻧﻮﭘ ﻊﻗﺍﻭ ﻩﺪﻧﺭﻮﻨﺳ ءﻪﻳﺮﻗ ﻞﻴﻋﺎﻤﺳﺍﺭﻮﻛﺬﻣ پﻭﺪﻳﺍ ﻝﺎﺤﺿﺮﻋ ﻪﻣﻼﻌﻣ ﻩﺎﻛﺭﺩ ﻩﺭﺪﻗ ﺪﻳﺯ ﻱﺭﻮﻨﺳ ﻪﻨﻣﺮﻗﻭ ﻪﻨﻳﺮﻳﺎﭼ ﺵﻮﻠﻴﻣﻭ ﻪﻨﻳﺮﻳﺎﺑ ﻪﭼﻮﺗﺮﻳﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﺕﺮﺻ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﻴﻟﻭﺩ ﻪﻴﺟﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﻪﻏﺭﻮﻛﻭﺍﻭ (ﻪﻨﻨﻐﻴﻳ) ﻪﻨﻧﻮﻐﻳ ﻪﻨﺳﻭﺮﭘﻮﻛ ﺮﺒﻧﻮﭘ ﻥﺩ ﻩﺭﺩ ﻥﺩﺍﺭﻭﺍ ﻩﺪﻨﺘﻟﺍ ﻱﻭﺍ ﺵﻮﻠﻴﻣ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﻨﺳﺮﻘﺳﺍﻭ ﻪﻨﻳﺭﻮﻨﺳ ﺵﻭﺭﺍﻭ چﺎﭼﻮﭘ ﻥﺪﻧﺍ ﻪﺳﺎﺑﺮﻳﻭ ﺮﻬﻧ ﻪﻠﻳﺍ ﯔﻴﺑ ﺯﻮﺗﻭﺍ... ﻪﻠﻳﺍ ﻲﻟﻼﻣﺍ ﻑﻭﺮﻌﻣ ﻪﻠﻜﻤﻳﺩ ﻲﻜﻠﺘﻔﭼﺮﺒﻧﻮﭘ ﻊﻣ ﻩﻮﻘﻴﻧﻮﺑﻭ ﺭﺎﻘﻋ ﻥﻻﻭﺍ ﺩﻭﺪﺤﻣ ﻪﻠﻳﺍ ﻥﺩﺭﻮﺑﺰﻣ ﺩﻭﺪﺣ ﻪﺠﻧﺭﺍﻭ ﻡﺎﻣﺍ ﻪﻠﻳﺍ ﻥﺎﺸﻴﻟﺎﻋ ﺕﺍﺮﺑ ﻩﺪﻣﻮﻗﺮﻣ ﻊﻣﺎﺟ ﻦﺳ ﻪّﻠﻏ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣﻭ ﻒﻗﻭ ﻪﻠﻳﺍ ﻲّﻟﻮﺘﻤﻟﺍ ﻰﻟﺍ ﻢﻴﻠﺴﺗﻭ ﻲﻋﺮﺷ ﻞﻴﺠﺴﺗ ﻦﺳ ﻪﭽﻗﺍ ﻪﻨﺗﺎﻤﻬﻣ ﺮﺋﺎﺳﻭ ﻪﻴﻣﺎﻌﻁ ﯔﻧ ﻪﻴﻜﺗ ﻲﻛﻭﺪﺘﻳﺍ ﺎﻴﺣﺍ ﻩﺩ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ﻪﻳﺮﻗﻭ ﻪﻨﺳ ﻪﻔﻴﻅﻭ ﻲّﻟﻮﺘﻣﻭ ﯔﺒﺘﻜﻣ ﻢّﻠﻌﻣﻭ ﻥﺫﺆﻣﻭ ﻲﺒﻴﻄﺧﻭ ﺢﻠﺻﺍ ﺽﺍﺮﻘﻧﻹﺍ ﺪﻌﺑﻭ ﻪﻧﺩﻻﻭﺍ ﺩﻻﻭﺍﻭ ﻪﻧﺭﻮﻛﺫ ﺩﻻﻭﺍ ﻦﻛﺎﺳ ﻩﺪﻗﺎﺟﻭﺍ ﻥﺮﻗ ﺪﻌﺑ ﺎﻧﺮﻗﻭ ﻦﻄﺑ ﺪﻌﺑ ﺎﻨﻄﺑ ﻲﺧﺪﺑ ﺭﺍﺪﻘﻣ ﺮﺑﻭ ﺪّﻴﻘﻣﻭﺭﻮﻄﺴﻣ ﻩﺪﻨﺳﺎﻬﺑ ﻝﻮﻤﻌﻣ ءﻪﻴﻔﻗﻭ ﻲﺘﻴﻔﻗﻭ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺡﻭﺮﺸﻣ ﻪﺟﻭ ﺏﻭﺪﻳﺍ ﻁﺮﺷ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻚﻤﻟﺮﻳﻭ ﻥﺪﻧﺪﻳ ﻲّﻟﻮﺘﻣ ﻪﻨﺳﺎﺑﺮﻗﺍ ﻁﺮﺷ ﻑﻼﺧ ﻱﺮﻠﻴﻀﻌﺑ ﻥﺩﺩﻻﻭﺍ ﻦﻜﺸﻤﻟﺮﻳﻭ ﻲﺧﺩ ﻒﻳﺮﺷ ﺮﻣﺍ ﻮﻳﺩ ﻪﻨﻟﻭﺍ ﻞﻤﻋ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻒﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷ ﻡﺪﻗﺍ ﻥﺪﻧﻮﺑﻭ
novembra 1783.) kapetan Salih, kapetan tvrđave Gradiška, pisao je banja- lučkom kadiji da ima zemlju i livadu u selu Ponikve u banjalučkom kadiluku, koje je njegov otac Ibrahim kapetan kupio od ranijih vlasnika Muhameda i Osmana i od njih dobio temesukiju59. Nakon očeve smrti, zemlja je prešla na njega i njegovu braću, pa su je oni nesmetano uživali. Sada se, nakon toliko godina, pojavio neki Muharem60 iz toga sela koji se bespravno miješa tvrdeći da je ta zemlja i livada bila ranije njegova. Budući da mu nisu pomogli ni sud- ski hudždžet ni ilam, on moli banjalučkog kadiju da u tom smislu poduzme postupak za dobijanje emr-i šerifa.61
U Arhivu Islamske zajednice u Gazi Husrev-begovoj biblioteci iz austro- ugarskog perioda čuvaju se slijedeći dokumenti koji se odnose na Ismail-agin vakuf u Agićima (Aginu Selu), a koje donosimo u prijepisu:
Dokumenat br. 696 od 2. 3. 1890. godine
Predmet: Uredovna opomena
Kot. vak. Komisiju u Banjaluci obavijestiti, da mutevelliju Smailaga vakufa opomene, da se rok za uplatu prvog obroka račun. i pisaru pristojba za 1878-1888 godine u iznosu 250. for. približuje.
Kot. vakufskoj komisiji u Banjaluci
Mutevelija vakufa Smail aga u Agićima imade zaostatak za računarsko i pisarničke pristojbe od 1878 do 1888 god. počam od 1890 god. u godišnjimi obrocima po 250 for. i to u vremenu od 1. Januara do 31. Marta svake godine plaćati. Budući da se rok za uplatu I. obroka izmaku približuje, nalaže se toj Komisiji da mutevelliju gornjeg vakufa Hifziju Smailagića radi plateža svote od 250 for. opomene.62
Dokumenat br. 2033 od 7. 5. 1893. godine
ءﻲّﻟﻮﺘﻣ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻒﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷ ﻪّﻠﻏﻭ ﻩﺭﺎﺟﺍ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣ ﻥﺪﻨﺗﺍﺭﺎﻘﻋ ﯔﻣﻮﻗﺮﻣ ﻒﻗﻭ ﺏﻭﺮﻳﺪﻠﺑ ﻦﻳﺮﻠﻛﺪﻠﻳﺍ ﺽﺮﻌﺗ ﻒﻗﺍﻭ ﻪﻌﻓﺩﺮﺑ ﺎﻣﺪﻘﻣ ﻲﺧﺩ ﺏﻮﻨﻟﻭﺍ ﺮﻣﺍ ﻖﻤﻨﻟﻭﺍ ﻞﻤﻋ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻒﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷ ﻦﻴﻜﻤﺗﺍ ﺎﺟﺭ ﻢﻔﻳﺮﺷ ﺮﻣﺍ ﻩﺪﻨﺑﺎﺑ ﻚﻤﻟﺮﻳﻮﻴﻟﺍ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ﻦﺳ ﻩﺭﻮﻛ ﺏﻭﺪﻳﺍ ﺮﻈﻧ ﻪﻳﺎﻬﺑ ﻝﻮﻤﻌﻣ ءﻪﻴﻔﻗﻭ ﺮﺒﺘﻌﻣ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻝﺪﻋﻭ ﻖﺣ ﻡﺎﺗ ﻲﺻﻮﺼﺧ ﻥﺎﻴﻤﻨﻟﻭﺍ ﻞﺼﻓ ﺏﻮﻠﻳﺭﻮﻛ ﻪﻠﻋﺮﺷ ﻩﺪﻣﻮﻗﺮﻣ ﻒﻗﻭ ﻲﺧﺩ ﺏﻭﺪﻳﺍ ﻞﻤﻋ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻒﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷﻭ ﻢﻳﻮﻗ ﻉﺮﺷ ﻱﺎﻀﺘﻘﻣ ﻩﺪﺑﺎﺒﻟﻭﺍ ﻪﺴﻳﺍ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﻲﻐﻳﺪﻨﻟﻭﺍ ﻡﻼﻋﺍ ﻪﻔﻗﺍﻭ ﻁﺮﺷﻭ ﻪﻔﻳﺮﺷ ﻉﺮﺷ ﺪﻌﺑ ﻦﻣ ﺏﻭﺭﺪﺘﻳﺍ ﺍﺮﺟﺍ ﻲﻔﻗﺍﻭ ﻁﻭﺮﺷﻭ ﺾﺒﻗﻭ ﺬﺧﺍ ﻩﺭﻮﺑﺰﻣ ءﻲّﻟﻮﺘﻣ ﻥﻻﻭﺍ ﻞﺻﺎﺣ ﻥﺪﻨﺗﺍﺭﺎﻘﻋ ﺏﻭﺯﺎﻳ ﻲﺗﺎﻤﻴﻠﺴﺗ ﺏﻮﻴﻣﺭﺪﺘﻳﺍ ﻉﺍﺰﻧﻭ ﻱﺪﻌﺗ ﻪﻳ ﻪﻨﺴﻤﻛ ﻒﻟﺎﺨﻣ ﻪﻤﻧﻮﻳﺎﻤﻫﺮﻣﺍ ﻥﻼﻳﺮﻳﻭ ﻻﺎﺣﻭ ﺎﻣﺪﻘﻣﻭ ﺎﻬﺑ ﻝﻮﻤﻌﻣ ءﻪﻴﻔﻗﻭﻭ ﻦﻴﻜﻤﻟﺮﻳﻭ ﻢﻔﻳﺮﺷ ﺮﻣﺍ ﻥﺪﻨﻓﺮﻁ ﻢﻧﻮﻳﺎﻤﻫ ﻥﺍﻮﻳﺩ ﻮﻳﺩ ﻦﺳ ﻪﻴﻠﻳﺍ ﻮﻠﻣﺭﺍﻭ ﻪﻣﺮﻣﺍ ﻲﺧﺩﺮﺑ ﻥﻮﭽﻳﺍ ﺭﻮﺑﺰﻣ ﻲﺻﻮﺼﺧ ﺏﻭﺭﺪﻠﺑ ﻪﻴﻟﺎﻣﻭ ﻢﻧﻮﻳﺎﻤﻫ ﻥﺍﻮﻳﺩ ﻩﺭﺯﻭﺍ ﺭﻮﻄﺴﻣ ﻥﻮﻤﻀﻣ ﻩﺪﺑﺎﺑﻮﺑ ﻪﻛ ﻡﺩﺭﻮﻴﺑ ﻦﻴﻜﻤﺘﻳﺍ ﺎﺟﺭ ﻢﻧﺎﺸﻴﻟﺎﻋ ﺮﻣﺍ ﻲﺧﺩ ﻥﺩ ﻪﻴﻟﺎﻣ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﺖﻣﻼﻋ ﺰﺳ ﻪﻠﺑ ﻪﻠﻳﻮﺷ ﻦﺳ ﻪﻴﻣﺮﺘﺳﻮﻛ ﺯﺍﻮﺟﻭ ﺎﺿﺭ ﺎﻌﻄﻗ ﻪﻨﻓﻼﺧ ﺏﻭﺪﻳﺍ ﻞﻤﻋ ﻪﺠﻨﺒﺟﻮﻣ ﻢﻔﻳﺮﺷ ﺮﻣﺍ ﻥﻼﻳﺮﻳﻭ ﻥﺪﻨﻓﺮﻁ
.ﻒﻟﺍﻭ ﻪﺋﺎﻣ (ﻭ) ﺮﺸﻋ ﻪﻨﺳ ﻡﺮﻜﻣ ﻝﺍﻮﺷ ﺮﺸﻋ ﻊﺑﺎﺴﻟﺍ ﻡﻮﻴﻟﺍ ﻲﻓ ﺍﺮﻳﺮﺤﺗ .ﺰﺳ ﻪﻠﻗ ﺩﺎﻤﺘﻋﺍ ﻪﻔﻳﺮﺷ
Temessuk, temessukija - pismena potvrda.
Očito je riječ o braći Muhamedu, Osmanu i Muharemu, Ismail-aginim potomcima, čija je imena u svojoj bilješci o ovjeri Ismail-agine vakufname (1762-63. godine), naveo banjalučki kadija u zastupništvu Hanifi Husejn (v. bilješke br. 21-22) i zemlji čifluka u Ponikvama koja je prema vakufnami i fermanu bila vakufska.
Vidi: Turski dokumenti 10, u Arhivu GH biblioteke, str. 95-96 (u prijevodu Abdulaha Polimca).
Vidi: ZVP-4-696/90 u Arhivu IZ u GH biblioteci.
Zemaljsko Vakufsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu
Predmet: Vakuf. Kom. Banjaluka br. 446 datum 30/4. 1893. glede računa Smail age Agića vakufa u Banjaluci
Visokoj zem. vladi za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu Podastire račun Smail agina vakufa u Banjaluci
Naknadno na ovostrano izvješće od 22/8 1892 broj 1711 slobodi se ovo povjerenstvo podastrijeti izvješće Kot. vakuf. kom. u Banjaluci i račun polo- žen po Hifzi Agiću za Smail agin vakuf od 1892 godine. Ovaj račun nije istinit niti odgovara odredbama zakladnika koja se u prepisu podastire. Nu da bi ovo što jasnije bilo, opisaće se pređašnje kao i današnje stanje ovoga vakufa, kao što slijedi:
Polog vakufname od džumazil evvela 1026 zapisao je Smail aga u vakuf i to:
30000 akči gotovine
Akarat – emlać u selu Trifkovini
Čifluk u Ponikvi i Poniru
Isti je odredio da se upotrebljavaju prihodi:
od 1.) Za plaću imama, hatiba i mualima u Trifkovini dnevno 6 akči, za plaću muezina dnevno 2 akče, za plaću mutevellije dnevno 1 akča
od 2.) Za spahijsku daću – nešto kao državne daće – 600 akči, a ostatak od 2400 akči za hranu u tekiji
od 3.) Cijeli prihod čifluka Ponir i Ponikva određen je njegovim nasljed- nicima, koji stanuju u odžaku.
Ovo je stanje po vakufnami, ali se je promijenilo i danas je ovakvo. Glavnica od 30000 akči upropašćena je i nema od nje danas ni traga. Emlak u Trifkovini i čifluk u Ponikvi i Poniru razdijelila je obitelj Agići –
potomci zakladnika – među sobom i svaki od njih sjedi u jenoj kući i obrađuje kao težak neki dio zemlje. Među sobom sakupe oni te plaćaju imamu, hatibu i mualimu u ime vazife 172 for. i mujezinu 12 for. Ako neko dodje u tekiju onda starješine iz pojedinih kuća donašaju redom hranu. Džamiju tekiju i kuće u kojima stanuju popravljaju među sobom. Ovo su svi troškovi koje oni danas za svrhe određene u vakufnami troše. Potpisato povjerenstvo kazalo je u proračunu i Agićima dozvolilo da mogu kao trošak u račun staviti sljedeće: 1) Plaća imama, hatiba i mualima ............................................. 172 for. 2) Plaća muezina .......................................................................... 12 for.
3) Rasvjeta džamije ....................................................................... 12 for.
4) Alimentacija ........................................................................... 200 for.
5) Porez ....................................................................................... 150 for.
Svega: ...................-........................................................................ 546 for.
Ovo su svi troškovi koji su u vakfiji određeni a u količini kako su isplaći- vani po starom običaju, prvo to se danas nemože vrijednost akče znati i koji
se ni u ovolikom iznosu faktično ne troše za svrhe u vakfiji određene, dočim se ostatak po odbitku gornje svote od cijelog vakufskog prihoda uvakufljenih nekretnina mora smatrati suviškom koji evladu pripada i od kojeg se računar- ska i pisarnička pristojba sa 25%, po smislu zakona od 19. dumaze-l-ahira 1280. (30. novembra 1863) godine, član 17, odmjeriti mora. Obitelj Agići nijesu za vrijeme osmanske vlade podnosili račun od vakufa niti su računar- ske i pisarske pristojbe kada plaćali nego su vakufska dobra kao svoja vlasti- ta smatrali i sa toga gledišta ih isključivo za vlastitu korist upotrebljavali, oni ne mogu još nikako pojmiti da moraju po smislu zakona platiti u ime hardži muhasebe 25% od suviška prihoda, stoga su i sastavili predloženi račun u kojem iskazuju prihod od 3400 f. a na prema njemu troškove isto tako od 3400 f. Od navedenih troškova može se smatrati kao istinito potrošeno najviše 550-600 f. dočim su ostali po mišljenju ovog povjerenstva gole cifre bez imalo istine, navedene samo da se izbjegne od pristojbe. Potpisato povjerenstvo ne teži nipošto za tim da obitelj Agića preoptereti sa pristojbama i da im oteža njihovo stanje, ali ne može ni to učiniti da dotični vakuf protiv zakonskim propisima nadzora isključi. Da se odnošaj Smail agina vakufa uredi i dovede u redovito stanje, kako bi mutevellija i ostali potomci zakladnika udovoljili zakonskim propisima bez da se njihovo životno stanje poremeti slobodi se ponizno potpisato povjerenstvo Visoku zem. vladu smjerno zamoliti da uređe- nje ovog predmeta okružnoj oblasti u Banjaluci ustupiti blagoizvoli.63
Prikom uspostavljanja Zemljišnih knjiga (Gruntovnice) 1889. godine, Ismail-agini potomci uknjižili su ovaj porodični (evladijet) vakuf na svoje ime i nastavili plaćati vakufnamom predviđene službe (imama, hatiba i mua- lima), ali ne i računsko pisarničke pristojbe u iznosu od 25%, prihoda kako je propisano članom 17 Zakona o upravi vakufa od 19. džumade-l-ahira 1280. (30. novembra 1863.) godine. To se vidi iz Zapisnika o saslušanju kod Kotar- skog vakufskog povjerenstva u Banjoj Luci na dan 2. septembra 1899. godine. Zapisnik su potpisali Hivzaga Agić (Smailagić), mutevellija Ismail-agina vakufa u Agićima i Džumhur Hadžiomerović64. U Zapisniku stoji:
Usljed dopisa zemaljskog vakufskog ravnateljstva u Sarajevu od 17 jula 1899 broj 2841 pozvan da pristupi pred ovo vakufsko povjerenstvo Muteveli- ja Smailagina vakufa u selu Agići Hivzaga Agić te (o) postavljenom pitanju očituje sljedeče:
Ja traženi ekvivalent Smailagina vakufa nisam dosad platio zato pošto nekretnine rečenog vakufa nisu u mene u rukama nego je cijela vakufska
Vidi: ZVP-22-2033/93 u Arhivu IZ u GH biblioteci.
Iz predmeta br. 3527 Zemaljskog vakufskog ravnateljstva za Bosnu i Hercegovinu od
23. juna 1907. godine vidi se da je Džumhur Hadžiomerović bio predsjednik Kotarskog vakufskog povjerenstva u Banjoj Luci, jer se u tom svojstvu potpisao na dokumentu br. 138/v.
nekretnina65 u porodica Omerovića koji su u gruntovnici uvedeni kao kmetovi na vakufskim nekretninama te oni po vakifovom šartu plaćaju imama Hatiba i hodžu u Agićima te vakuf više drugog nikakva prihoda nejma te ja od njiha nemogu naplatiti za ekvivalent ništa.66
Osam godina kasnije (15. juna 1907. godine) Kotarsko vakufsko povje- renstvo u Banjoj Luci dostavilo je Zemaljskom vakufskom ravnateljstvu u Sarajevu molbu Muhamed-ef. Agića, mutevellije vakufa Smail age Agića iz Agića za novčanu potporu od 500 kruna za izgradnju mekteba i imamske kuće koja je izgorjela.67
Izgleda da su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Smailagići iz Agića (Agina Sela) slobodno uživali svoje posjede kao evladijet vakuf i da im se u to pravo nisu miješale ondašnje vlasti. Tako se, barem, navodi u Molbi porodice Smailagić za reviziju agrarnih odluka Arik br.-116/51 i dopunskih odluka isti broj bivše Sreske agrarne komisije u Banjoj Luci, upućene Narodnom Odboru Sreza Banjalučkog /odjeljenje za imov. prav. odnose/ u Banjoj Luci, od 10. II. 1967. godine, u kojoj stoji:
Odlukom Sreske agrarne komisije u Banja Luci Arik br. 116/51 od 28. jula 1952. godine i dopunskom odlukom isti broj od 12. aprila 1954 godine, pogrešno proveden postupak i prva odluka i dopunska odluka donešene su protivno zakonskim i pravnim propisima, te u interesu Fonda opšte narodne imovine i u interesu vlasnika nekretnina, a da bi se jedanput okončao agrarni postupak u pogledu naših nekretnina u Aginom Selu, potrebno je izvršiti revi- ziju agrarne odluke Arik br. 116/51 od 28. VII 1952. i dopunske odluke Arik br. 116/51 od 12 aprila 1954 godine, a iz ovih razloga:
1.- Za vrijeme stare odnosno bivše Jugoslavije nisu se mogle nekretnine vlasništvo Smailagića koje se nalaze u Aginom Selu ni na koji način otuđi- vati, bilo poklonom ili prodajom, jer u zemljišnim knjigama postoji zabrana otuđivanja navedenih nekretnina, kao „Evladijet vakufa“ a ta zabrana kao takva stoji zabilježena u zemljišnim knjigama. Naravno da je to pojava iz starog feudalnog doba i da bi na osnovu tekovina NOB-e trebalo ovu zabranu skinuti, ali ista do danas nije skinuta.68
I pored svih navedenih otuđivanja i uzurpacija ovoga vakufa, prema Zemljišnoknjižnom izvatku od 24. februara 1987. godine, na Ismail-aginim
Gornji navodi ne odražavaju stvarno stanje, budući da se, prema Zemljišnoknjižnom izvatku od 24. februara 1987. godine, 8.030.164 m2 (803 hektra i 164 m2 ) zemlje nekadašnjeg Ismail-agina vakufa u Aginu Selu, vodilo na Smailagićima, a ne na Omerovićima.
Vidi: ZVR-123a-3448/1899 u Arhivu IZ GH biblioteke.
Vidi: ZVR-3527-23-6/1907 u Arhivu IZ GH biblioteke.
Original Molbe, kao i neke druge dokumente korištene u ovome radu ljubazno nam je ustupilo više porodica Smailagića koji danas žive u inostranstvu, na čemu im se zahvaljujemo.
potomcima vodilo se još 803 hektra i 164 m2 zemlje, pretežno šume i nešto oranica, koje oni (Smailagići) među sobom nikada nisu podijelili. Od preko 200 suvlasnika u izvatku su navedena imena samo dvojice, i to pod br. 180. Smailagić Jusufa,69 umrlog Hivze iz Agina Sela, sa dijelom 1/210 i pod br.
Smailagić Edhema umrlog Hivze iz Agina Sela, sa dijelom 1/210, s napomenom da su ostali suvlasnici ispušteni na zahtjev stranke. Donosimo prijepis iz originala:
Nar. br. 951/11
ZEMLJIŠNOKNJIŽNI IZVADAK
Katastarska opština AginoSelo Br. zk. uloška 160
Potpisni list
Odjeljak
Redni broj | Broj zemljišta (parcela) | Oznaka nekretnina | Površina | Površina | ||
ha | a | m2 | ||||
1 | 421/1 | šuma „Kosa“ | 22 | 12 | 20 | |
2 | 430/1 | šuma „Osoje“ | 19 | 97 | 90 | |
3 | 458/1 | šuma „Vesela stijena“ | 26 | 61 | 40 | |
4 | 555 | šuma „Lijsik“ | 7 | 01 | 50 | |
5 | 1005/1 | šuma „Zidine“ | 4 | 28 | 60 | |
6 | 1192 | šuma „Vučića brdo“ | 13 | 20 | 90 | |
7 | 1350/1 | šuma „Gaj“ | 16 | 25 | 60 | |
8 | 1351/1 | šuma „Plandište“ | 31 | 75 | 00 | |
9 | 1354 | pašnjak „Javori“ | 93 | 80 | ||
10 | 1356/1 | šuma „Milin bunar“ | 19 | 50 | 00 | |
11 | 1362/ | šuma „Vesela stijena“ | 6 | 45 | 70 | |
12 | 1363/1 | šuma „Vesela stijena“ | 1 | 07 | 00 | |
13 | 1371/1 | šuma „Tisovac“ | 29 | 64 | 87 | |
14 | 1007/1 | šuma u „Breziku“ | 3 | 32 | 50 | |
15 | 1006/1 | šuma u „Ponikvama“ | 14 | 17 | 70 | |
16 | 337/1 | šuma „Lijsik i Vrseljak“ | 66 | 00 | 00 | |
Jusuf Zijo Smailagić (1890-1937) završio je pravni fakultet u Beču, nakon čega je živio u Skoplju, gdje se bavio advokaturom. Poginuo je u petak 16. jula 1937. godine na čifluku Ljuboš u selu Dračevo (15 km od Skoplja) prilikom komisijske podjele zemlje između potomaka bogatog skopskog bega Ibrahima Galibegovića, gdje je i ukopan. O ovome događaju beogradska Politika objavila je poduži članak u subotu 17. jula 1937. godine na str. 9 pod naslovom „U sukobu oko podele imanja Šefket Galibegović teško je ranio sa šest metaka bivšeg advokata Jusufa Smailagića“. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1953. godine i ukopani u haremu Stupnica u Banjoj Luci.
17 | 328/1 | šuma „Begovac“ | 14 | 93 | 00 | |
18 | 344/1 | šuma „Usjenice“ | 8 | 37 | 70 | |
19 | 1352 | šuma „Johovac Vrh Strane“ | 84 | 63 | 10 | |
20 | 1346/1 | šuma „Vakufana“ | 347 | 04 | 87 | |
21 | 1353/1 | šuma „Javori“ | 47 | 34 | 60 | |
22 | 1353/2 | šuma „Javori“ | 27 | 10 | ||
23 | 1353/3 | šuma „Javori“ | 43 | 30 | ||
24 | 1350/2 | šuma „Gaj“ | 74 | 00 | ||
25 | 1350/3 | šuma „Gaj“ | 76 | 00 | ||
26 | 430/9 | šuma „Ćusin dol“ | 16 | 00 | ||
27 | 430/10 | šuma „Ćusin dol“ | 16 | 00 | ||
28 | 430/11 | oranica „Ćusin dol“ | 55 | 40 | ||
29 | 430/12 | šuma „Šusin dol“ | 19 | 00 | ||
30 | 430/13 | šuma „Ćusin dol“ | 38 | 50 | ||
31 | 430/14 | šuma „Ćusin dol“ | 67 | 80 | ||
32 | 430/15 | oranica „Lokve“ | 1 | 00 | 30 | |
33 | 430/16 | oranica „Lokve“ | 23 | 90 | ||
34 | 421/2 | šuma „Lukovića doline“ | 1 | 05 | 50 | |
35 | 421/3 | šuma „“Lukovića doline“ | 19 | 80 | ||
36 | 421/4 | oranica „Lukovića doline“ | 75 | 70 | ||
37 | 421/5 | šuma „Lukovića doline“ | 31 | 20 | ||
38 | 421/6 | šuma „Lukovića doline“ | 45 | 10 | ||
39 | 1007/15 | oranica „Ponir“ | 26 | 00 | ||
40 | 1007/16 | oranica „Ponir“ | 23 | 40 | ||
41 | 1007/17 | oranica „Ponir“ | 38 | 30 | ||
42 | 1007/18 | šuma u Breziku | 2 | 64 | 30 | |
43 | 1007/19 | oranica „Popova vodica“ | 53 | 20 | ||
44 | 1007/20 | oranica „Popova vodica“ | 22 | 10 | ||
45 | 1007/21 | šuma u Breziku | 2 | 54 | 10 | |
46 | 458/5 | šuma „Glavica“ | 38 | 50 | ||
47 | 1346/23 | potok „Banja“ | 29 | 11 | ||
48 | 1346/24 | potok „Banja“ | 7 | 47 | ||
49 | 1346/25 | šuma „Vakufana“ | 97 | 75 | ||
50 | 1346/26 | šuma „Vakufana“ | 6 | 75 | ||
51 | 1371/42 | šuma „Redak“ | 1 | 11 | 47 | |
52 | 1371/43 | put „Redak“ | 8 | 71 | ||
53 | 1371/44 | put „Redak“ | 1 | 20 | ||
54 | 1371/46 | put „Redak“ | 6 | 05 |
Budući da u listu C (Teretni list) Zemljišnoknjižnog izvatka od 24. febru- ara 1987. godine stoji zabilješka „tereta nema“, sve navedene zemljišne par-
cele bile su u punom vlasništvu Smailagića. Na nekadašnji Ismail-agin vakuf podsjeća još jedino naziv šume „Vakufana“ (v. pod red. br. 20, 49 i 50), koja se prostire na preko 347 hektara površine. Na osnovu gore iznesenih činje- nica, može se zaključiti da ni Ismail-agini potomci (Smailagići) nisu, uvijek, vodili računa o završnoj odredbe vakufname koja glasi: Tako je ovaj vakuf postao punovažan, perfektan i pravosnažan, te nije dopušteno da se mijenja, niti preinačava, a ako ga neko izmijeni, nakon što ovo čuje, pašće grijeh na one koji ga izmijene. Allah sve čuje i sve zna. A nagradu vakifu dobročinitelju garantuje vječno Živi.70
Prostor na kome se nalazio Ismail – agin vakuf. Strijelicama su označene lokacije džamija u Agićima i Bočcu.
U toku rata (1993.) Smailagića posjedi u Aginom Selu proglašeni su, prvo, društvenom, pa potom državnom svojinom Republike Srpske i kao takvi su upisani u gruntovnu/ katastarsku svojinu Republike Srpske. Narodna škupština RS je dana 22. februara 2011. godine razmatrala i usvojila Zakon o katastru, iako su vlasti RS prethodno bile upozorene od strane OHR-a i Vijeća za implementaciju mira (PIC) da to ne čine, jer je Odlukom visokog predstavnika Valentina Inzka od 5. januara 2011. godine suspendovan Zakon RS o statusu državne imovine i zabranjene sve promjene prava vlasništva nad državnom imovinom do konačne odluke Ustavnog suda BiH. Sve ovo vrijeme pojedine porodice Smailagića vode pravnu bitku po sudovima RS oko povrataka svojih posjeda. Iako postoje dobri izgledi da će u tome i uspjeti, teško da će se ikada iko od njih vratiti na ognjište svojih predaka.
Valijski berat iz 1835. godine izdat u Sarajevu na prijedlog dizdara Mustafe
Valijski berat iz 1795. godine izdat u Travniku na prijedlog dizdara Mustafe
Mehmed Vedžihi-pašin prijenos (tahvil) gedik timara mustahfiza tvrđave Bočac na miralaja Mustafu (Babića), zapovjednika rezervnog sastava vojske Bosanskog sandžaka.
Dopis Zemaljske vakufske komisije iz 1886. godine na osmanskom turskom jeziku u vezi izvatka desetine Ismail-agina vakufa u Trifkovini (Agićima)
Although the vakf of Smail-aga, dizdar (fortress commander) of Bočac Fortress of 1026/1617 once was on of the biggest agrarian vakfs in Bosnia and Herzegovina, no separate paper has ever been written on it. Based on the relevant sources and original documents, some of which are presented to the public for the first time, we are herewith revealing a few of completely new information on Ismail-aga’s ancestors, relatives and descendants among whom are the names of three new dizdars, spanning over four centuries that had seen the succession of six governments: Ottoman Empire, Austro-Hunga- rian Empire, Kingdom of Yugoslavia, Independent State of Croatia, Socialist Yugoslavia, and independent Bosnia and Herzegovina. This paper chronolo- gically follows the destiny of the vakf from its founding to the present day. Looking into the transcription of the List of Lots belonging to Ismail-aga’s vakf No, 506 made on August 11, 1928, as compiled by the Islamic Commu- nity of Banja Luka, and into the land register excerpt No. 160 for the Cadaster Municipality Agino Selo issued by Municipal department for geodetic regi-
sters and cadaster of Banja Luka of February 24, 1987, it can with certainty be said that this vakf was located on the right side of the river Vrbas, downstream to Džemat place in the village of Bočac on the south to Krmin in the north, and from river Vrbas to the slopes of Čemernica, Tisovac, and Osmača mou- ntains. Its surface encompassed over 10,000 dunums, arable land, meadows, orchards, forests, boskets, and pastures. The income of the Ismail-aga’s vakf was intended for maintenance of mosque, makatab, and tekke that he had built in his native village of Trifkovina before 1671. This place was named after him- Agici. In the area of this vakf, some twenty villages were created. They all belong to the present-day Agino Selo and Bočac. The remains of this vakf, mainly forests and some arable land, approximately 8,000 dunums, belonged to the Smailagić families all until the war of 1992-1996. They all now live abroad.