Pisanje o svjetovnim, duhovnim, obrazovno-kulturnim institucijama s pravom izaziva pažnju šire naučne javnosti i čitalačke publike. Upoznavanje o značaju i ulozi koje jedna ili više institucija imaju u historijskom razvoju društva i životu pojedinca, zajednice, države je i pisanje o vremenu u kome one postoje. Jedna od takvih institucija koja je imala i ima veliki značaj, kako za pripadnike islama, tako i za širu društvenu zajednicu je vakuf. Na ovu temu piše se u svim sredinama gdje su vakufi prisutni . Vakuf i njegova društvena uloga predmet je interesovanja i u sredinama u kojima ova institucija nikada nije postojala. Razlog za to je u univerzalnoj ulozi vakufa.
U zemljama jugoistočne Evrope, pa time i Bosni i Hercegovini, vakuf s pravom zauzima značajno mjesto kako u historiji, tako i u savremenom dobu. Poslije izvjesne stagnacije iz objektivnih i subjektivnih razloga, uloga i mje- sto vakufa kao da ponovo doživljava renesansu. To ne iznenađuje jer vakuf sadrži sve što je plemenito na svim poljima ljudske djelatnosti. O vakufu, njegovom značaju i ulozi do sada je s teološkog, historijskog, pravnog, druš- tvenog, privrednog, te obrazovno-kulturnog života pisalo više kompetentnih autora. Za one koji manje znaju, vakuf je davanje imovine oporukom za vjer- ske potrebe ili potrebe javnih dobara. Ime je nastalo od arapske riječi waqf ili habs u značenju „spriječiti“, „zadržati“ U islamskoj pravnoj terminologiji vakuf znači prvenstveno, „zaštititi stvar“, „spriječiti je da postane vlasništvo treće osobe (tamlik).“
Knjiga Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017 napisana je na ukupno 280 stranica. Sastoji se od dvije osnovne cjeline koje su podijeljene u više poglavlja i odjeljaka. Sa naslovom Šta je vakuf i koja je njegova svrha? autor ovog djela Ahmed Mehmedović tematski i hronološki piše općenito o vakufu i njegovoj ulozi u islamskom svijetu, sa posebnim osvrtom na prostore Bosne i Hercegovine. Zatim sa više naslova i podnaslova čitaoca upoznaje sa ovom institucijom, kao i činom uvakufljenja. U posebnim dijelovima: Vakufna- ma i čin uvakufljenja, Podjela vakufa prema cilju zavještenja, autor donosi osnovne podatke kako se vršilo uvakufljenje nepokretne i pokretne imovine, te kakva je podjela uvakufljenja sa podizanjem brojnih medresa, mekteba, hanikaha, visokih učilišta, tekija, musafirhana, bezistana i drugih objekata sve do sahat-kula i muvekithana.
Tek poslije navedenog slijedi pisanje o vakufu u vrijeme osmanske uprave na tlu Bosne i Hercegovine pod naslovom Vakufi u vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Od uspostavljanje sultanove vlasti na prostorima Bosne sredinom 15. stoljeća, a posebno kada dolazi do osnivanja Bosanskog ( 1463.), Hercegovačkog (1470.) i Zvorničkog (1481.), te drugih sandžaka,
pa sve do uspostavljanja posebne osmanske pokrajine poznate pod imenom Bosanski ejalet (5. 09. 1580.) zajedno sa osmanskom upravom uspostavljaju se i vakufi u brojnim mjestima. Tokom 15. i 16. stoljeća nastaju na desetine i stotine vakufa. U narednom periodu u 17, 18. i 19. stoljeću do 1878. godine vakufi su prekrili cijelu teritoriju današnje Bosne i Hercegovine i dijelove susjednih zemalja koji su bili u sastavu Bosanskog ejaleta/vilajeta. Ahmed Mehmedović upoznaje čitaoca o desetinama vakufa tokom 415 godina nepo- sredne osmanske vladavine. Posebnu pažnju posvećuje istaknutijim vakifima. Takvih je 54 navedeno u knjizi. Oni su svojim vakufskim dobrima utjecali na razvoj postojećih i izgradnju potpuno novih gradova. Pored vakifa koji su bili iz svih društvenih slojeva, upoznaje nas i sa vakufskim zadužbinama vakifa iz reda uleme. Po mome mišljenju, posebno su interesantni podaci koji se odno- se na vakufe čiji vakifi su žene. Ovaj dio rada naslovljen je sa „Žene vakifi“. Takvih vakufa i njihovih vakifa u knjizi je ukupno navedeno 18. Autor se potrudio da nas upozna sa njihovim imenima i mjestima gdje su vakufi formi- rani. Uporedo sa tim doneseni su kratko i pregledno osnovni podaci o ženama vakifima, ko su, odakle su i šta su uvakufile. Time se razbijaju stereotipne predstave o ženama i njihovom položaju u osmanskom društvu, pa time i u osmanskoj Bosni. Njihov položaj i uloga u društvu bio je daleko povoljniji u odnosu na stereotipnu predstavu da su cio život provodile u „četiri zida.“
Trudeći se da donese što više informacija o vakufima i njihovom edika- tivno-obrazovnom značaj u dijelu knjige pod naslovom Vakufljenje knjiga donosi informaciju i o tome šta su sve pojedinci ili cijele porodice uvakuflja- vali. Pod naslovom Neobični vakufi autor piše i o zakladama koje su imale svoje specifičnosti. Za historičare je posebno važna informacija koju donosi Ahmed Mehmedović, na osnovu podataka iz sidžila, da je među vakifima bilo i nemuslimana. O tome piše jasno i konkretno. U sidžilu sarajevskog kadije br. 22 zapisana je vakufnama ćurčije Ivana, sina Neškova iz Franačke mahale u Sarajevu. On je 3. džumade-l-ahira 1192. (29.juna 1778.) napisao prvu vakufnamu, a kasnije je dopunio pred sarajevskim kadijom Sejjidom Muhammedom Lubbijem (Lubo). Kako autor navodi stav islamskih pravnika je da nemusliman može uvakufiti svoja dobra samo za potrebe humanitarnih i socijalnih ustanova, ali ne za džamije i druge isključivo vjerske objekte.Time negira tvrdnje nekih ranijih autora da nemusliman nije mogao biti vakif. Na donešenom primjeru to jasno pokazuje da može. Na 86. strani donosi i kopiju te vakufname.
Sadržaj mnogih vakufnama je slojevit i izuzetno interesantan ne samo za historičare, nego i sociologe, te naučnike iz drugih društvenih i humanističkih nauka. To se prije svega odnosi na one dijelove u kojima je izražena briga za siromašne. O tome više saznajemo u dijelu koji je naslovljen sa Posebna briga vakufa za siromašne. Ništa manje nisu korisni i podaci o ulozi vakufa
u privrednom životu sredine u kojima vakuf egzistira, kao i o funkciji vakufa u odbrani zemlje. Ovom segmentu vakufa autor s pravom posvećuje posebnu pažnju u dijelu studije pod naslovom Vakufi u funkciji odbrane zemlje. Uka- zivanje na ovu ulogu vakufa otvara prostor za dalja naučna istraživanja gdje ćemo o ulozi vakufa u odbrani zemlje dobiti veliki broj odgovora na pitanja na koja dosadašnji radovi nisu dali puni odgovor. Sa naslovima Zloupotreba vakufa, Koliko je bilo vakufa u Bosni i Hercegovini? i Centralizacija vakufa i prva vakufska tijela krajem osmanske uprav Mehmedović završava pisanje o vakufima na tlu Bosne i Hercegovine tokom višestoljetne osmanske vlasti.
Držeći se tematskog i hronološkog pisanja na narednim stranicama knjige čitamo interesantne podatke o vakufima u BiH tokom austrougarske uprave, te u Kraljevini SHS, kako se službeno nazivala od 1. 12. 1918. do 6. 01. 1929. godine, a od tada Kraljevina Jugoslavije do aprila 1941. godine. Pisanje za navedeni period od 1878. do 1941. godine je popraćeno sa više naslova koji se odnose na određena historijska dešavanja, na mjesto i ulogu vakufa u navedenom periodu. Dalje kratko i pregledno piše o stanju i prilikama koje se odnose na vakufe u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata i položaju vakufa u ustaškoj NDH. S pravom, daleko više informacija donosi u narednom vremenskom periodu do zadnje decenije 20. stoljeća u doba FNRJ i SFRJ. Nezaobilazno je pisanje i o rušenju džamija i svih drugih islamskih objekata tokom agresije od 1992. do 1995. godine. To je prikazano pod naslo- vom Rušenje džamija i drugih islamskih objekata tokom agresije od 1992. do 1995. godine. Iza toga slijedi poglavlje: Vakufska direkcija od 1996. do 2016. godine. Sa više naslova od stranice 92. do 178. vrlo detaljno i pregledno upo- znajemo se sa svim vrstama rada i djelatnosti vakufske direkcije za navedeni vremenski period. Time su u potpunosti zaokružuju sve relevantne informa- cije ne samo o vakufima i njihovoj djelatnosti i ulozi, nego i o brojnim lično- stima koje su navedene i za koje su date osnovne informacije. Na kraju knjige
g. Ahmed Mehmedović donosi spisak izvora i literature. Osim pisanog dijela, knjiga Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017. obogaćena je sa više desetina slika sakralnih i profanih objekata, znamenitih ličnosti, te kopija vakufnama.
Gledajući u cjelini knjiga Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017. pred- stavlja pregled vakufa kao institucije i posebno njegovog mjesta u višestoljet- noj historiji Bosne i Hercegovine. Autor nije slučajno naveo vrijeme od 1847. do 2017. godine. Iako o vakufima i vakifima piše od prvih godina njihovog nastanka u Bosni i Hercegovini od druge polovine 15. stoljeća, namjerno navodi 1847. godinu kada u Travnik iz Istanbula 4. maja 1847. godine dolazi Hasan Ševki efendija, činovnik sa zvanjem upravitelj vakufa. Sve do tada u Bosanskom ejaletu nije bilo posebne ličnosti sa dužnošću za nadzor nad svim vakufima. O tome u svojoj Povijesti Bosne piše Salih Sidki Hadžihuseinović
– Mukkit. Punih 170 godina autor tematski i hronološki prati sudbinu vakufa
u Bosni i Hercegovini. Sa brojnim podacima upotpunjuje naša dosadašnja znanja o vakufu, i donosi nove koji svakog naučnog radnika i čitaoca obo- gaćuju.
Enes Pelidija