In memoriam: Amir Ljubović

(1945–2019)

Neusiljeni autoritet

Dana 26. novembra 2019. preminuo je prof. dr. Amir Ljubović. Profesor je – neka mi bude dopušteno da ga u nastavku ovog zapisa oslovljavam tako – rođen 1945. godine u Sarajevu, gdje je prošao sve faze svoga formalnog obrazovanja. Radio je u Orijentalnom institutu u Sarajevu, a kasnije i na Odsjeku za orijentalistiku (danas Odsjek za orijentalnu filologiju) Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tokom svoje nastavne karijere Profesor je biran u zvanje vanrednog, a potom i redovnog profesora. Držao je nastavu na predmetima Orijentalno-islamska civilizacija, Historija arapskog jezika s uvodom u semitistiku, Stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Uvod u orijentalnu filologiju i Uvod u iranistiku na matičnom odsjeku te nastavu na predmetu Historija filozofije istočnih naroda na Odsjeku za filozofiju. Također je izvodio nastavu na postdiplomskom studiju Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Gostujući na Odsjeku za turkologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Profesor je držao predavanja na predmetu Islamska civilizacija.

Iz Profesorovog je pera proisteklo pet autorskih knjiga, objavljenih na tri jezika. Četiri knjige drugih autora Profesor je priredio i(li) izvršio redakturu njihovog teksta. Osim knjiga, Profesor je u domaćoj i stranoj periodici objavio desetke naučnih i stručnih radova, ocjena i prikaza. Tokom angažmana u Orijentalnom institutu radio je na više istraživačkih projekata i bio saradnik na izradi nekoliko enciklopedija.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Profesor je obavljao dužnost predsjednika Vijeća Odsjeka za orijentalnu filologiju (u više navrata), predsjednika Upravnog odbora, prodekana i dekana Fakulteta. U jednom mandatu bio je član Upravnog odbora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Prethodno navedene činjenice zabilježene su, i to mnogo preciznije i potpunije, u različitim prigodnim izdanjima (naprimjer, u više izdanja Spomenice Filozofskog fakulteta), te tekstovima objavljenim tragom vijesti o Profesorovom odlasku; zbog toga sam, u ovome kratkom slovu, odustao od navođenja godina (osim kad je riječ o godinama njegova rođenja i povlačenja s ovoga svijeta), razdobljā, bibliografskih podataka... Međutim, znatno važniji razlog za odustajanje od faktografskog pristupa Profesorovoj naučno-nastavnoj i, prije svega, ljudskoj ostavštini jeste želja da se izađe iz okvira, ponekad suhoparno činjeničnog; da se ukaže na ono što u pobrajanju faza akademskog napretka, ili bibliografskih jedinica naučnoistraživačkog opusa, nerijetko ostane nezapisano, a time i, prije ili kasnije, neumitno zaboravljeno, budućim generacijama nepoznato. Kad je o Profesoru riječ, toga onog, neizrečenog i nezabilježenog, ima napretek, ponajviše zbog njegovog karaktera i ličnosti.

O vrhunskoj vrijednosti Profesorovog naučnoistraživačkog rada u više je navrata pisano; o njegovim nesvakidašnjim nastavničkim kvalitetima svjedoče sjećanja njegovih studenata, ali i dokumenti internog karaktera, pohranjeni na Fakultetu; no, ovdje, prije svega, želim istaknuti da je Profesor u našoj, regionalnoj i međunarodnoj akademskoj zajednici, kao i među svojim studentima, bio poznat kao čovjek od reda i metode.

Nema nijednog Profesorovog studenta iz starijih generacija koji se ne sjeća njegovih čuvenih roze kartica; koncizno ispisanih teza, od kojih je Profesor polazio i na osnovu njih ispredao uvijek sadržajna, zanimljiva i kristalno jasna i poticajna predavanja, a sve to svojim dubokim, ali toplim i prijatnim glasom (u mladosti je Profesor bio blizu da se okuša kao spiker na Radiju Sarajevo, onom, nekadašnjem...), koji je na slušaoce uvijek ostavljao snažan dojam.

Profesorove knjige i članci zoran su primjer sređenosti i metodološke uzornosti njegovog pristupa naučnom istraživanju. Pridodaju li se tome poslovična akribičnost, istraživačka odgovornost i pouzdanost, pomno osmišljena i koherentna struktura njegovih spisa (sve Profesorove knjige i radovi funkcioniraju kao snažne organske cjeline čiji su sastavni dijelovi logično raspoređeni i međusobno povezani), do tančina razvijen sistem logičkog mišljenja, dotjeran i prefinjen stil (ali nikad suviše kitnjast da bi ugrozio artikulaciju misli i odvratio koncentraciju čitaoca od predmeta istraživanja, ili pitanja o kome se raspravlja) – posve je jasno zbog čega se Profesor ovih dana (nažalost, tužnim povodom) spominje kao jedan od najznačajnijih domaćih i regionalnih arabista i istraživača bosanskohercegovačke kulturne baštine na orijentalnim jezicima.

Blagodat Profesorovog urođenog osjećaja za red, te njegove nesvakidašnje metodološke osviještenosti, osjetila su i djela drugih autora, kako klasična tako i djela Profesorovih savremenika. Klasična je djela uređivao, vršio redakturu prijevodā s arapskog jezika i dovodio ih u stanje potpune semantičke funkcionalnosti i prohodnosti, a djela svojih savremenika (bilo da je riječ o disertacijama ili knjigama), nerijetko mu povjeravana na uvid i procjenu, znao je preokrenuti, transformirati, podariti im novu strukturu, a time i posve novu naučnoistraživačku dimenziju. Na taj je način presudno doprinio kvalitativnom nivou njihovih izdanja; neka bi, i uprkos nesumnjivoj vrijednosti i važnosti, bez Profesorovog ključnog upliva i do danas ostala neupotrebljiva. Sve navedeno Profesor je uvijek činio taktično, obazrivo i s mjerom, ali i učenjački kritično, nespreman da pravi kompromise i podrži bilo šta što bi se kosilo sa standardima kojih se, prije svih, sam pridržavao.

Red i metodičnost bili su Profesorova vodilja i prilikom obavljanja dužnosti dekana Filozofskog fakulteta. Administracija Fakulteta razdoblje njegove uprave pamti kao harmonično, rasterećeno i mirno, ali i stabilno, efikasno i uspješno. U vrijeme kad je Profesor bio na čelu Fakulteta, uposlenici Dekanata nisu bili prinuđeni posezati za sedativima; a pogotovo se nije moglo desiti da redovnim profesorima Fakulteta rješenje o odlasku u mirovinu na njihov radni sto ostavi spremačica, prilikom obilaska profesorskih kabineta.

Nauka i naučna istina bili su Profesorov ideal kome je težio tokom cijele svoje akademske karijere. Profesor se odlučno suprotstavljao svakoj vrsti ideologiziranja i banaliziranja nauke. Nije gajio nimalo razumijevanja za pseudonaučne i mitske naslage na kulturnoj historiji ovoga podneblja, pogotovo nagomilane tokom posljednjih nekoliko decenija. Takve je naslage argumentirano dekonstruirao i nakon odlaska u mirovinu, sve do posljednjih mjeseci života, objavljujući u virtuelnom prostoru niz iznimno vrijednih i značajnih tekstova o kulturnoj historiji Sarajeva. Bilo bi i više nego poželjno i potrebno, ne samo iz pijeteta prema Profesoru nego i radi općega dobra, te tekstove objediniti, urediti i objaviti.

Posao kojim se bavio Profesor nije doživljavao kao priliku i sredstvo za stjecanje društvenog ugleda, slave, moći, utjecaja... Razlog tome je, prije svega, činjenica da je on, po svojoj prirodi, bio skroman i samozatajan čovjek. No, smatram da za takav Profesorov odnos prema blještavim trivijalnostima, kojima teže oni zalutali u svijet nauke, postoji još jedan povod; naime, temeljem ne prečestih, ali uvijek prijatnih i korisnih razgovora koje sam s njim vodio, držim da je Profesor vjerovao kako će, kad jednom prođe suludo vrijeme u kojem živimo (a ono, prije ili kasnije, mora proći, to je naprosto historijska zakonitost), kad se okonča praksa ortačkog akademizma i klijentelizma, kad skribomaniju, bezočno plagijatorstvo i elementarno, bahato neznanje više ne bude moguće smatrati odlikama akademske izvrsnosti, kad se na univerzitet ne bude moglo sletjeti direktno s aerodroma, kad... Morat će uslijediti veliko pospremanje, to jest, proces objektivnog i nepristrasnog vrednovanja ostavštine svakog člana akademske zajednice. Profesorova će ostavština, bez ikakve dvojbe, kroz taj proces proći neokrznuta i neokrnjena, upravo zato što nije nastala da bi se njome priskrbile zvučne nagrade i institucionalna priznanja, nego kao proizvod suverenog znanja i čiste, jedine ispravne želje i poriva – da se ozbiljnim i odgovornim naučnim radom doprinese pomjeranju granica ljudskog saznanja i spoznaje, na korist i dobrobit svakoga čovjeka. Na toj je činjenici, uz sve ostale njegove vrijednosti, izgrađen Profesorov zdravi, neusiljeni autoritet.

Prije i povrh svega, Profesor je bio dostojanstven i plemenit, sposoban da, bez obzira na sve, u ljudima prepoznaje i vidi isključivo dobrotu.

Neka mu je veliki rahmet. Lahka mu bila bosanska zemlja.

Namir Karahalilović