UDK: 28-25

Pregledni naučni rad

Dževad Šošić

Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu

NAUKA O ARGUMENTACIJI QIRĀ’ĀTA (حجة القراءات)

Sažetak

U sklopu tumačenja Kurʼana nastala je i razvijala se zasebna kurʼanska disciplina koja se bavi analizom, eksplanacijom i argumentacijom qirāʼata. Pitanje qirāʼata bilo je oduvijek u žiži interesovanja arapskih jezikoslovaca kako u svrhu razumijevanja tog kurʼanskog fenomena tako i u svrhu razvoja lingvističkih teorija, budući da su qirāʼāti važili kao glavni izvor argumentacije kod ustanovljavanja normi arapske gramatike i stilistike. Ovaj rad nudi kratak presjek povijesnog razvoja nauke o argumentaciji qirāʼata od ranih tefsirskih doticaja s tom tematikom, preko nastanka prvih zasebnih djela iz te oblasti pa sve do savremenih specijalističkih studija i istraživačkih radova.

Ključne riječi: qirāʼāt, argumentacija, tafsīr, mutawātir, šāḏḏ.

Uvod

U okviru tumačenja kur’anskog teksta od vremena njegovog objavljivanja pa sve do naših dana nastajale su i razvijale se brojne tefsirske discipline. Neke su se bavile historijskim, neke pravnim, neke društvenim kontekstom Objave, ali najviše interesovanja privlačile su lingvističke discipline, poput gramatike, morfologije, sintakse, semantike itd., budući da razumijevanje kur’anske poruke počiva, prije svega, na razumijevanju jezika i stila Kur’ana, tako da je svaka rečenica, sintagma ili riječ bila predmet detaljne jezičke analize koja je trebala da otkrije „željeno“ značenje i intenciju Božijeg govora. S obzirom na prisustvo višeslojnosti u značenju kur’anskih riječi i izraza, zatim bogatstvo morfoloških oblika te upotrebu različitih gramatičkih konstrukcija, nije bilo moguće doći do jednog tumačenja, a da se pri tome ne otvori mogućnost drugog tumačenja. U tome se posebno i ogleda nadnaravnost Kur’ana. Njegov govor, jezik i stil bili su i ostat će vrelo duhovne inspiracije i predmet naučnog interesovanja do Sudnjeg dana. Pošto su qirā’āti, kao različiti fonetski, morfološki i sintaksički vidovi čitanja kur’anskog teksta, sastavni dio Kur’ana, sasvim je prirodno da su i oni bili predmet lingvističkih analiza i tumačenja pa, sukladno tome, i razlog nastanka zasebne discipline koja se naziva „ḥuǧǧat al-qirā’āt“ (حجة القراءات) – nauka o lingvističkoj argumentaciji qirā’ata.1 Za tu disciplinu upotrebljavaju se još i nazivi: „wuǧūh al-qirā’āt“ (وجوه القراءات), „maʻānī al-qirā’āt“ (معانى القراءات), „iʻrāb al-qirā’āt“ (إعراب القراءات) i „ʻilal al-qirā’āt“ (علل القراءات). Glavni zadatak spomenute nauke jeste otkriti jezičku pozadinu bilo koje kiraetske varijante te njezinu funkciju i značenje u kur’anskoj rečenici.

Početak lingvističkih tumačenja qirā’ata

Aktivnosti oko tumačenja qirā’āta počinju još s generacijom ashaba, r. a. Oni su imali svoja viđenja u vezi sa značenjem pojedinih kiraetskih varijanti i ta viđenja su nam, uglavnom, prenesena u sklopu tradicionalnih tefsira, zatim djela iz oblasti kur’anskih nauka. Najviše kiraetskih tumačenja dolazi nam od Ibn ʻAbbāsa, r. a., koji se u brojnim evidentiranim predajama nije zadovoljavao samo prenošenjem qirā’āta od Poslanika, s. a. v. s., već je ulazio i u razviđanje njihove jezičke naravi. Naprimjer, Ibn ʻAbbās je čitao riječ وَكُتُبِهِ u 285. ajetu sure al-Baqara: كُلٌّ آمَنَ بِاللهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ – Svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove – u jednini وَكِتَابِهِ. Kada je upitan zašto čita na taj način, odgovorio je: „Kitāb je brojniji od kutub jer upućuje na vrstu, kao što se čuje u govoru: ‘Mnogi je dirhem i dinar kod ljudi’“ (كَثُرَ الدِّرْهَمُ وَالدِّينَار فِى أَيْدِي النَّاسِ).2

U dosta slučajeva Ibn ʻAbbās i drugi komentatori Kur’ana među ashabima vršili su argumentaciju jednog qirā’ata drugim qirā’atom koji je jednoglasno prihvaćen kod svih qārīja. Tako je, npr., Ibn ʻAbbās čitao rečenicu قَالَ أَعْلَمُ u 259. ajetu sure al-Baqara: فَلَمَّا تَبَيَّنَ لَهُ قَالَ أَعْلَمُ أَنَّ اللهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ – I kad njemu bi jasno, on povika: „Ja znam da Allah sve može!“ – s nestalnim hamzatom قَالَ اعْلَمْ, čime rečenica dobija značenje imperativa: „Znaj da Allah sve može!“ – što je prokomentirao riječima: „Da li je on (Uzejr) vrjedniji od Ibrāhīma, a. s., kada mu je kazano: وَاعْلَمْ أَنَّ اللهَ عَزِيزٌ حَكِيمٌ – „Znaj da je Allah silan i mudar! “3

Interesantno je kako su ʻAbdullāh b. Masʻūd i Ibn ʻAbbās objasnili svoje opredjeljenje za qirā’at لَقَدْ عَلِمْتَ u 102. ajetu sure al-Isrā’: قَالَ لَقَدْ عَلِمْتَ مَا أَنْزَلَ هَؤُلَاءِ إِلَّا رَبُّ السَّمَوَاتِ وَالْأَرْضِ بَصَائِرَ – pa je odgovorio (Mūsā, a. s., faraonu): „Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja“. Prenosi se da su njih dvojica, pošto su čuli da Alija, r. a., čita glagol عَلِمْتُ s ḍammom, prokomentirali qirā’at s fatḥom عَلِمْتَ riječima: „Uzvišeni Allah je kazao: وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنْفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا – I oni ih (dokaze), nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istiniti, čime se potvrđuje da je faraon bio ubijeđen u istinitost dokaza, ali ih je oholo poricao, zbog čega mu je Mūsā, a. s., kazao: „Ti znaš...“4

Lijep primjer objašnjenja dvaju qirā’ata evidentiran je od Qatāde koji je, komentirajući 15. ajet sure al-Ḥiǧr: لَقَالُوا إنَّمَا سُكِّرَتْ أَبْصَارُنَا بَلْ نَحْنُ قَوْمٌ مَسْحُورُنَ – opet bi oni, zacijelo, rekli: „Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!“ – kazao: „Ko je čitao سُكِّرَتْ s tašdīdom, opredijelio se za značenje ‘oči su nam zatvorene’, a ko je čitao bez tašdīda, opredijelio se za značenje ‘oči su nam opčinjene’. Takva usklađenost dvaju qirā’āta je fascinantna!“5

Navedeni i drugi primjeri uvršteni u tradicionalna djela iz tefsira i kur’anskih nauka govore da je argumentacija qirā’ata išla u korak sa samim objavljivanjem Kur’ana, ali takve predaje od ashaba, kasnije i tabi’ina, nisu bile sistematizirane prema nekom zadanom konceptu ili redoslijedu. Već u drugom stoljeću po Hidžri nalazimo mnogo veći obim jezičkih analiza i tumačenja qirā’ata. Među poznatijim učenjacima koji su dali svoj doprinos razumijevanju fonetskog, morfološkog i sintaksičkog aspekta qirā’ata svakako treba spomenuti Abū ʻAmra b. al-ʻAlā’a al-Baṣrīja, predvodnika basranske lingvističke škole i jednog od imama sedam qirā’āta. Posebno su dragocjeni njegovi osvrti na kiraetske varijante koje je on izabrao i prakticirao. Naprimjer, u 25. ajetu sure Nūḥ: مِمَّا خَطِيئَاتِهِمْ أُغْرِقُوا – Zbog svojih grijeha su potopljeni – riječ خَطِيئَاتِهِمْ čita se na dva qirā’āta: prvi s alifom poslije hamzata i kasrom na harfu tā, kao pravilni oblik množine ženskog roda, a drugi na oblik فَعَالَى, nepravilni oblik množine خَطَايَاهُمْ. Abū ʻAmr se opredijelio za ovaj drugi qirā’at, argumentirajući to sljedećim riječima: „Narod je činio grijehe hiljadu godina, to se ne može opisati pravilnim, već nepravilnim oblikom množine.“ Navedeno objašnjenje upućuje da je Abū ʻAmr smatrao kako pravilna množina ženskog roda znači nekolicinu nečega, dok nepravilna množina označava mnoštvo.6

Osvrnimo se i na jedan primjer argumentacije qirā’ata koju Abū Ḥayyān u svome tefsiru al-Baḥr al-muḥīṭ pripisuje al-Kisā’īju, imamu u qirā’atima i predvodniku kufanske lingvističke škole. U 23. ajetu sure al-Mursalāt: فَقَدَرْنَا فَنِعْمَ الْقَادِرُونَ – Takva je naša moć; a kako smo Mi samo moćni! – riječ فَقَدَرْنَا čita se sa tašdīdom na dālu i bez tašdīda. Upitan zbog čega je izabrao qirā’at s tašdīdom, kada particip aktivni الْقَادِرُونَ nije izveden iz glagola s tašdīdom, odgovorio je: “Ovaj ajet je u rangu ajeta iz sure aṭ-Ṭāriq, gdje Allah, dž. š., kaže: فَمَهِّلِ الْكَافِرِينَ, a zatim kaže: أَمْهِلْهُمْ رُوَيْدًا, a nije kazao: مَهِّلْهُمْ, tako da je omogućeno spajanje dviju dijalekatskih varijanti.7

Naučno bavljenje jezičkom analizom i tumačenjem qirā’ata prošlo je kroz nekoliko faza razvoja. U prvoj fazi qirā‘ati su implicitno tretirani u tefsirskim i jezičkim djelima, u drugoj fazi qirā’ati postaju ciljani predmet izučavanja, u trećoj fazi bivaju tematizirani na stranicama analitičkih tradicionalnih tefsira, a u četvrtoj fazi postaju predmetom specijalističkih istraživanja, što je označeno kao period savremenog razvoja kiraetske nauke.

Implicitno bavljenje semantikom qirā’ata

U prvom stoljeću po Hidžri mišljenja ashaba i starijih tabi’ina o značenju određenih qirā’ata mogla su se tu i tamo pročitati u sklopu tefsirskih predaja. Prvi značajniji iskorak u razviđanju značenja qirā’āta dogodio se tokom drugog i trećeg stoljeća po Hidžri, kada su nastala prva djela posvećena tumačenju qirā’āta. Među djelima koja se spominju iz tog perioda su: Fī wuǧūh al-qirā’āt autora Hārūna b. Mūsāa al-Aʻwara (umro 170. h. g.). O njemu Abū Ḥātim as-Siğistānī kaže: „Prvi koji se u Basri bavio jezičkim aspektima qirā’ata i koji je propitivao senede šāḏḏ qirā’ata bio je Hārūn b. Mūsā al-Aʻwar, priznati qārī svoga vremena.“8 Zatim se spominje i djelo Al-Iḥtiǧāǧ al-qurrā’ koje se pripisuje Abū al-ʻAbbāsu Muḥammadu b. Yazīdu al-Mubarradu (umro 285. h. g.).9 Nažalost, ništa nije doprlo do nas od tih rukopisa, ali su sačuvana djela velikana arapske lingvistike čiji tekstovi sadrže ciljano bavljenje qirā’atima i njihovim značenjima. Među najpoznatijim djelima jeste Kitāb od Sībawayha (umro 180. h. g.). U tom djelu nalazimo različita lingvistička objašnjenja, kako mutawātir tako i šāḏḏ qirā’ata. Naprimjer, u 52. ajetu sure al-Mu’minūn: وَإِنَّ هَذِهِ أُمَّتُكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَأَنَا رَبُّكُم فَاتَّقُونِ – Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte! – Sībawayh kaže: „Pitao sam Ḫalīla o značenju qirā’ata s fatḥom وَأَنَّ هَذِهِ أُمَّتُكُمْ, pa mi reče: ‘To je qirā’at koji podrazumijeva izostavljanje lāma, kao da je kazano: وَلِأَنَّ هَذِهِ أُمَّتُكُمْ – I zato što je ova vaša vjera’“. Drugi qirā’at koji se primjenjuje u citiranom ajetu jeste qirā’at s kasrom na hamzatu: وَإِنَّ هَذِهِ أُمَّتُكُم – čime se dobija početna rečenica (الجملة الإنشائية).10

U djelu Maʻānī al-Qur’ān čiji je autor al-Farrā’ (umro 207. h. g.) nalazimo izuzetnu posvećenost semantici qirā’ata. Naprimjer, objašnjenje qirā’ata ʻAbdullāha b. Masʻūda u 10. ajetu sure al-Munāfiqūn: I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: 'Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!' ­– فَأَصَّدَّقَ وَأَكُنْ مِنَ الصَّالِحِين – Ibn Masʻūd je glagol وَأَكُنْ čitao u akuzativu وَأَكُونَ. Želeći da ukaže na ispravnost tog qirā’ata, al-Farrā’ ističe sljedeće: „Kada imaš upitnu rečenicu (إستفهام) i želiš da odgovoriš na tu rečenicu (جواب) glagolom u konjunktivu (نصب) s veznikom fa (فَ), tada i sljedeći glagol koji vezuješ stavi u konjunktiv, a možeš i u skraćeni način (جزم), što je također ispravno. Takav primjer je u ajetu: لَوْلَا أَخَّرْتَنِى إِلَى أَجَلٍ قَرِيبٍ فَأَصَّدَّقَ وَأَكُنْ مِنَ الصَّالِحِينَ – gdje glagol وَأَكُنْ čitaš sa sukūnom s obzirom na poziciju skraćenog načina u kojoj se nalazi glagol فَأَصَّدَّقَ, jer da je taj glagol došao poslije wāwa, bio bi u skraćenom načinu. Konjunktiv koristiš da formu zavisnog načina poslije veznika fa (فَأَصَّدَّقَ) prebaciš i na glagol koji vezuješ wāwom, kao što je u qirā’atu Ibn Masʻūda وَأكُونَ, a taj qirā’at je primjenjivao i jedan od sedmerice imama, što je, po mome mišljenju, korektno.”11 Zatim, želeći da dodatno podrži qirā’at Ibn Masʻūda وَأكُونَ, kojeg primjenjuje i Abū ʻAmr al-Baṣri, al-Farrā’ kaže: “Moguće da je wāw izostavljen u pravopisu budući da ga implicira sama rečenica, što je čest slučaj u mushafskom tekstu. Zar ne primjećuješ kako je u imenicama الرَّحْمَن i سُلَيْمَن ispušten alif, premda se u čitanju zadržava. Takav primjer imamo u ajetima سَنَدْعُ الزَّبَانِيَةَ i وَيَدْعُ الْإِنْسَانُ – gdje je prvotno bila namjera da se čita wāw,12 što je argument za qirā’at وَأَكُونَ مِنَ الصَّالِحِينَ.“13

Maʻānī al-Qur’ān od al-Aḫfaša (umro 215. h. g.) je, također, važno djelo koje se bavilo značenjem i lingvističkim aspektima qirā’ata. U tom djelu al-Aḫfaš je nastojao da argumentira brojne qirā’ate koristeći se gramatičkom teorijom, arapskom poezijom i prozom. Naprimjer, u 54. ajetu sure al-Ḥiǧr: قَالَ أَبَشَّرْتُمُونِى عَلَى أَنْ مَسَّنِىَ الْكِبَرُ فَبِمَ تُبَشِّرُونَ – Zar mi donosite radosnu vijest sada kad me je starost ophrvala?, reče on, čime me radujete? – al-Aḫfaš kaže: „Neki kiraetski imami čitali su nūn na kraju ajeta s kasrom فَبِمَ تُبَشِّرُونِ: u osnovi je bilo تُبَشِّرُونَنِى pa je ispušten jedan nūn zbog otežanog izgovora, kao što se kaže u govoru: مَا أَحْسَسْتُ مِنْهُمْ أَحَدًا – gdje je ispušten jedan sīn da bi se izbjegao zahtjevan izgovor, što pokazuje da je izostavljanje u citiranom ajetu preče jer se radi o dva vokalizirana harfa.“14 Nadalje, on konstatira: „Da je čitano فَبِمَ تُبَشِّرُونِّ s tašdīdom na nūnu, to bi bilo dobro, ali taj način čitanja nisam čuo. Nūn bi bio asimiliran u drugi nūn, dok bi harf ى bio izostavljen kao što je to slučaj s brojnim završecima kur’anskih ajeta.“15

Tematsko izučavanje i argumentacija qirā’ata

Četvrto stoljeće po Hidžri ubraja se u razdoblje novih metodoloških pristupa kada je riječ o argumentaciji qirā’ata. Bavljenje qirā’atima prešlo je iz faze pojedinih mišljenja, eksplikacija i tumačenja qirāʼata u fazu nastanka sistematiziranih i kompletiranih kiraetskih djela.16 Napisano je čak preko pedeset djela do polovine sedmog stoljeća po Hidžri. Ovdje ćemo spomenuti neka od najvažnijih pisanih kiraetskih ostvarenja nastala u razdoblju od četvrtog do osmog hidžretskog stoljeća:

1. Maʻānī al-Qurʼān, Abu Manṣūr al-Azharī (umro 370. h. g.);17

2. Al-Ḥuǧǧa fī al-qirāʼāt as-sabʻ, Ibn Ḫālawayh (umro 370. h. g.);18

3. Iʻrāb al-qirāʼāt as-sabʻ wa ʻilaluhā, također Ibn Ḫālawayh;19

4. Al-Ḥuǧǧa li al-qurrāʼ as-sabʻa, Abū ʻAliyy al-Fārisī (umro 377. h. g.);20

5. Al-Muḥtasab fi wuǧūh šawāḏḏ al-qirāʼāt wa al-īḍāḥ ʻanhā, Ibn al-Ğinnī (umro 392. h. g.);21

6. Ḥuǧǧa al-qirāʼāt, Ibn Zanǧala (403. h. g.);22

7. Al-Kašf ʻan wuǧūh al-qirāʼāt as-sabʻ wa ʻilalihā wa ḥuǧaǧihā, Makkī b. Abī Ṭālib al-Qaysi (umro 437. h. g.);23

8. Šarḥ al-Hidāya, Abū al-ʻAbbās al-Mahdawī (umro 440. h. g.);24

9. Al-Muwaḍḍiḥ li mazāhib al-qurrāʼ wa iḫtilāfihim fi al-fatḥ wa al-imāla, Abū ʻAmr ad-Dāni (444. h. g.);25

10. Al-Muḫtār fī maʻānī qirāʼāt ahl al-amṣār, Abū Bakr Aḥmad b. ʻUbaydullāh (umro u petom stoljeću po Hidžri);26

11. Mafātīh al-aġānī fī al-qirāʼāt wa al-maʻānī, Abū ʻAlāʼ al-Karamānī (umro 563. h. g.);27

12. Al-Muwaḍḍiḥ fī wuǧūh al-qirāʼāt wa ʻilalihā, Ibn Abū Maryam (umro 565. h. g.);28

13. Iʻrāb al-qirāʼāt aš-šawāḏḏ, Abū al-Baqāʼ al-Akbarī (umro 616. h. g.).29

Argumentacija qirāʼata u sklopu tefsirskih aktivnosti

Poslije sedmog stoljeća po Hidžri uslijedio je period stagnacije kada su u pitanju zasebna istraživanja iz kiraetske oblasti. Qirāʼatima se posvećuje pažnja samo u okviru tefsirskih aktivnosti. Najpoznatiji tefsiri na čijim stranicama možemo naći detaljnije bavljenje argumentacijom qirāʼata su:

1. Al-Baḥr al-muḥīṭ fī at-tafsīr, Abū Ḥayyān al-Andalusī (umro 745. h. g.);

2. Ad-Durr al-maṣūn fī ʻulūm al-kitāb al-maknūn, as-Samīn al-Ḥalabī (umro 756. h. g.);

3. Al-Lubāb fī ʻulūm al-kitāb, Ibn ʻĀdil ad-Dimašqī (umro 775. h. g.).

Osmo stoljeće po Hidžri smatra se vrhuncem tefsirskih ostvarenja. Gotovo da nije zanemaren nijedan aspekt tefsirskog pristupa Kurʼanu. Tako su se množila mišljenja, stavovi i argumenti. Mufessiri su bili potaknuti da sakupljaju, sortiraju i objašnjavaju mišljenja koja su uvrstili u svoje tefsire te da vrše njihovu preferenciju. Slična situacija dogodila se i s qirāʼatima. Prilikom tumačenja određenog ajeta mufessiri su navodili sve qirāʼate evidentirane u tom ajetu, qirāʼate koji su mutawātir (autentični), kao i one koji su šāḏḏ (neautentični), zatim su pristupali njihovoj argumentaciji sa stanovišta arapskog jezika, navodeći pregršt argumenata svojih prethodnika. Kao potvrdu tome navodimo metodološku eksplanaciju Abū Ḥayyāna, koji je u uvodnom dijelu svoga tefsira kazao sljedeće: „Prvo počinjem s tumačenjem ajeta (...) sakupljajući qirāʼate, neautentične i autentične, prezentirajući argumentaciju sa stanovišta arapskog jezika, navodeći mišljenja ranijih i novijih učenjaka u pogledu njihovog značenja, razviđajući njihove egzoterijske i ezoterijske aspekte, pri tome ne ostavljajući nijednu riječ, makar i bila poznata, dok o njoj ne iznesem svoje viđenje, uključujući skrivene sintaksičke finese, kao i stilističke detalje retoričkog i figurativnog izražavanja.“30 Slično uputstvo nalazimo i kod as-Samīna al-Ḥalabīja, koji kaže: „Nisam žalio truda kako bih se iscrpno posvetio svim mesʼelama u svojoj knjizi. Prezentirao sam sve qirāʼate, autentične i neautentične, zatim sve što je kazano u prilog njihovoj argumentaciji. Štaviše, nisam zanemario nijedan sintaksički pristup, pa makar bio nekonvencionalan ili fiktivan, kako bih ukazao na njegovu slabost i tako upozorio čitaoce da tome ne posvećuju naročitu pažnju.“31

Specijalističko bavljenje argumentacijom qirāʼata

U novije vrijeme, tj. u posljednjih sedamdeset godina, dolazi do specijalističkih usmjerenja u pogledu izučavanja i načina argumentacije qirāʼata. Neki istraživači su pažnju posvetili glasovnom, neki morfološkom, neki gramatičkom, a neki opet stilističkom aspektu qirāʼata. Naučne oblasti i discipline su se razgranale, a istraživački projekti postali jasni i precizni. Na površinu izbijaju stotine objavljenih i neobjavljenih naučnih radova, disertacija, ogleda i knjiga. Sva ta literatura posvećena je argumentaciji qirāʼata, a najviše sa stanovišta arapskog jezika. Neki autori bavili su se samo jednim jezičkim aspektom qirāʼata, dok su drugi zahvatili više aspekata, sistematizirajući ih kroz naslove, poglavlja i odjeljke. Najpoznatiji savremeni istraživački radovi u kojima dominira fonetska specifičnost qirāʼata su:

1. Aṯar al-qirāʼāt fī al-aṣwāt wa an-naḥw al-ʻarabī, dr. ʻAbduṣṣabūr Šāhīn (obrada djela Abū al-ʻAlāʼa al-Baṣrīja);32

2. Al-Ǧawānib aṣ-ṣawtiyya fī kutub al-iḥtiǧāǧāt li al-qirāʼāt, dr. ʻAbdul-Badīʻ an-Nayrubānī;33

3. Al-Qirāʼāt al-qurʼāniyya bayna al-ʻarabiyya wa al-aṣwāt al-luġawiyya: al-manhaǧ al-lisānī al-muʻāṣir, dr. Samīr Šarīf;34

4. Al-Binya al-maqṭaʻiyya wa aṯaruhā ad-dalālī fī al-qirāʼāt al-qurʼāniyya, dr. Muḥammad Ismāʻīl al-Mašhadānī.35

Među najpoznatijim radovima koji tretiraju morfološku stranu qirāʼata svakako su sljedeće publikacije:

1. Iḫtilāf al-binya aṣ-ṣarfiyya fī al-qirāʼāt as-sabʻ min ṭarīq aš-Šāṭibiyya: tawǧīhuhū wa aṯaruhū ʻalā al-maʻnā, Abū Rās Manṣūr Saʻīd Aḥmad;36

2. Aṯar al-qirāʼāt aš-šāḏḏa fī ad-dirāsāt an-naḥwiyya wa aṣ-ṣarfiyya; Aḥmad Muḥammad al-Ġāmidī;37

3. At-Taḫrīǧāt an-naḥwiyya wa aṣ-ṣarfiyya li qirāʼāt al-Aʻmaš, dr. Samīr Aḥmad ʻAbdul-Ǧawād.38

Među radovima koji su tretirali gramatičku pozadinu qirāʼata, treba spomenuti sljedeće naslove:

1. Aṯar al-qirāʼāt fī ad-dirāsāt an-naḥwiyya, dr. ʻAbdul-ʻĀlī Sālim Mukrim;39

2. Al-Awǧuh al-iʻrābiyya fī qirāʼāt ahli Baṣra wa aṯaruhā fī dilāla an-naṣṣ al-qurʼānī, Usāma Ṣabāh ʻAbdullāh ar-Rifāʻī;40

3. Al-Qirāʼāt aš-šāḏḏa wa tawǧīhuhā an-naḥwī, dr. Muḥammad Aḥmad aṣ-Ṣaġīr.41

Što se tiče djela koja su se bavila stilističkim aspektom qirāʼata, najpoznatija su:

1. At-Tawǧīh al-balāġī li al-qirāʼāt al-qurʼāniyya, dr. Aḥmad Saʻd Muḥammad;42

2. Al-Qirāʼāt al-qurʼāniyya min wiǧha al-balāġiyya, Faḍl Ḥasan ʻAbbās;43

3. Al-maʻānī aṯ-ṯawānī li al-faṣl wa al-waṣl fī al-qirāʼāt al-qurʼāniyya, dr. Muḥammad Ismāʻīl al-Mašhadānī.44

Tu su i istraživanja u kojima možemo saznati o dijalekatskim specifičnostima qirāʼata, među kojima izdvajamo:

1. Dawr al-lahǧa fī tawǧīh al-qirāʼāt al-qurʼāniyya ʻinda Abī Ḥayyān al-Andalusī fī tafsīr al-Baḥr al-muḥīt, Ǧazāʼ Muḥammad Muṣārūh;45

2. Al-Imāla fī al-qirāʼāt wa al-lahaǧāt al-ʻarabiyya, dr. ʻAbdul-Fattāḥ Šalabī;46

3. Al-Istidlāl bi al-qirāʼāt al-qurʼāniyya ʻalā ṣiḥḥa al-ʻadīd min al-istiḫdāmāt al-luġawiyya aš-šāʼiʻa fī ʻarabiyya al-muʻāṣirīn, dr. Aḥmad Muḫtār ʻUmar.47

Neka su pak djela rasvijetlila biografije i znanstvene radove određenih učenjaka, zaslužnih za poseban doprinos u izučavanju qirāʼata. Spomenimo sljedeće naslove:

1. Abū ʻUbayd al-Qāsim b. Salām al-Baġdādī: ḥayātuh wa ǧuhūduh fī dirāsāt al-qirāʼāt, dr. Ġānim Qudūrī al-Ḥamad;48

2. Abū Ḥātim as-Siǧistānī wa al-qirāʼāt al-qurʼāniyya: qirāʼatan wa tawǧīhan wa iʻrāban li al-Qurʼān, Yusrā Muḥammad Yāsīn al-Ġabānī;49

3. Tawǧīh al-imām Ibnul-Qayyim raḥimahullāh li al-qirāʼāt al-qurʼāniyya, dr. ʻAbdul-ʻAzīz al-Ǧuhanī.50

Uputno je spomenuti aktivnosti koje su imale za cilj obradu nekih tefsira, odnosno argumentacije qirāʼata u tim tefsirima. Izdvajamo sljedeće naslove:

1. Abū Ḥayyān al-Andalusī wa manhaǧuh fī tafsīr al-Baḥr al-muḥīṭ wa fī īrād al-qirāʼāt fīh, dr. Aḥmad Ḫālid Šukrī;51

2. Al-Imām Muḥammad aṭ-Ṭāhir b. ʻĀšūr wa manhaǧuh fī tawǧīh al-qirāʼāt min ḫilāl tafsīrih at-taḥrīr wa at-tanwīr, Muḥammad Saʻd ʻAbdullāh al-Quranī;52

3. At-Tawǧīh an-naḥwī li al-qirāʼāt al-qurʼāniyya fī al-Kaššāf li az-Zamaḫšarī, Ḍiyāʼuddīn Dafʻullāh Buḫayt.53

Bilo je i istraživača koji su se posvetili argumentaciji samo jednog qirāʼata. Kao primjer, spomenut ćemo sljedeća djela:

1. Al-Qīma ad-dilāliyya li qirāʼati ʻĀṣim bi riwāyati Ḥafṣ, dr. Muḥammad Ismāʻīl al-Mašhadānī;54

2. Ad-Dirāsāt al-luġawiyya fī qirāʼati ʻIkrima, Bašīr Dāwūd Sulaymān;55

3. Iḫtilāf ar-ruwāt ʻan Nāfiʻ: dirāsa luġawiyya, Iyād Sālim Ṣāliḥ as-Sāmirāʼī.56

Koordinirana istraživanja i aktivnosti u oblasti argumentacije qirāʼata

Pojava interneta i društvenih mreža omogućila je novi metodološki pristup u znanosti. Mogućnost trenutne razmjene podataka, saznanja i iskustava otvorila je vrata timskom ili ekspertnom sudjelovanju u obradi, analizi i proučavanju određenog predmeta ili problema. Isto se dogodilo i sa aktivnostima na području islamskih nauka, prije svega na području tafsīra, ḥadīṯa i arapske lingvistike, ali nisu izostavljene ni druge discipline kao što je, u konkretnom slučaju, nauka o qirāʼatima. Pokrenuti su mnogi islamski web portali s velikom bazom podataka i mogućnošću pristupa relevantnoj znanstvenoj literaturi, a služe i kao platforme za uključivanje i sudjelovanje u diskusiji o određenim pitanjima ili temama. Najpoznatiji su sljedeći web portali:

1. www.tafsir.net/vb

2. www.alq10.com

3. www.alqeraat.com

4. www.maroc-quran.com

5. www.qiraatt.com

6. www.qeraatacademy.com

7. www.gawthany.com

Spomenuti i drugi slični web portali omogućuju znanstvenicima, istraživačima i karijama stalnu komunikaciju, stručne konsultacije, komentare, razmjenu mišljenja, stavova i argumenata povodom određenog aktuelnog pitanja ili tematike. Pored mnoštva pozitivnih ocjena i komentara o korisnosti spomenutih portala, postoje i neke negativne pojave koje bi administratori trebali imati u vidu i pronaći rješenje za njihovo otklanjanje. Primjetno je, između ostalog, da se na spomenutnim portalima često mogu pročitati pogrešne argumentacije ili neadekvatni komentari, uglavnom učesnika koji nisu dovoljno stručni ili upućeni u kiraetsku problematiku.

Zaključak

Argumentacija qirāʼata je izuzetno značajna kurʼanska disciplina. Zahvaljujući njoj prezentirana je jezička pozadina qirāʼata te su otkriveni najprefinjeniji detalji u značenju određenih kurʼanskih riječi ili rečeničkih konstrukcija. Prvi koji su se bavili argumentacijom qirāʼata bili su ashabi Allahovog poslanika, s. a. v. s. Poslije izvjesnog vremena, tačnije u drugom stoljeću po Hidžri, qirāʼati su postali predmet naučnog interesovanja u sklopu tumačenja Kurʼana ili u djelima koja su posvećena kurʼanskoj semantici, jeziku i stilistici. Nauka o qirāʼatima je dosegla svoj vrhunac u četvrtom stoljeću po Hidžri, zahvaljujući radu i pregalaštvu učenjaka poput al-Azharīja, Ibn Ḫālawayha, al-Fārisīja i dr. Bilo je to vrijeme reforme i obnove znanstvenog pristupa proučavanju qirāʼata, kao i vrijeme velikih intelektualnih i naučnih ostvarenja u mnogim drugim sferama života. Do sedmog stoljeća po Hidžri napisano je više od pedeset djela u kojima su sistematizirani postojeći qirāʼati i kiraetske predaje (isnādi), zatim su ponuđena objašnjenja i komentari u vezi s jezičkom prirodom svakog qirāʼata. Od osmog stoljeća po Hidžri pa nadalje gotovo da nije napisano djelo koje samostalno tretira pitanje qirāʼata. Bavljenje qirāʼatima se ponovo premješta u tefsirske tokove. Prilikom tumačenja određenog ajeta mufessiri navode sve qirāʼate primijenjene u tom ajetu, bez obzira na to da li su mutawātir (autentični) ili šāḏḏ (neautentični), zatim pristupaju njihovoj argumentaciji sa stanovišta arapskog jezika, navodeći mnoštvo argumenata svojih prethodnika. Takav pristup qirāʼatima potrajao je sve do savremenog doba, kada se posebna pažnja poklanja specijalističkim istraživanjima. Svaki aspekt qirāʼata, svaka okolnost i kontekst postaju predmet naučnog interesovanja i razlog nastanka brojnih studija, radova, članaka, monografija, knjiga i disertacija.

The Science of Argumentation in Qirā’āts (حجة القراءات)

Abstract

A distinct Qur’anic discipline, which explores the analysis, explanation and argumentation of qirāʼāts, was emerging and developing within the field of exegesis of the Qur’an. The question of qirāʼāts has always been a focal point for Arabic linguists for the purpose of understanding that Qur’anic phenomenon as well as for the purpose of developing linguistic theories, in as much as qirāʼāts were considered to be the main source of argumentation in establishing the norms of Arabic grammar and stylistics. This paper offers a short cross section of the historical development of the science of argumentation in qirāʼāts from early tafsīr contacts with that subject and through writing the first distinct works from that field until contemporary specialist studies and research works.

Key words: qirāʼāt, argumentation, tafsīr, mutawātir, šāḏḏ.