UDK: 027.1(497.6 Sarajevo)

Meho ManjgoPregledni naučni rad

Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu

Biblioteka muftije Muhameda

Šakir-efendije Muidovića

Sažetak

Muhamed Šakir-ef. Muidović, rodom iz Sarajeva, proveo je u službi sarajevskog muftije gotovo cijeli radni vijek. Tokom života sabrao je vrijednu biblioteku djela iz različitih naučnih disciplina, a istu je oporučio svojim nasljednicima kao evladijet (porodični) vakuf, pod uslovom da se o biblioteci brinu njegovi najsposobniji potomci. S obzirom na to da se nasljednici nisu pridržavali oporuke vakifa i da su do sredine 20. stoljeća rasprodali biblioteku, u fokusu rada je predstavljanje načina na koji je rasprodata biblioteka muftije Muidovića. Cilj nam je bio utvrditi tačan broj sačuvanih rukopisa iz biblioteke muftije Muidovića i mjesto gdje su oni danas pohranjeni. U radu su predstavljene aktivnosti koje je Islamska zajednica poduzimala s namjerom zaštite biblioteke muftije Muidovića, a u prilozima rada prikazan je popis biblioteke muftije Muidovića koji je sastavio Muhamed Enveri Kadić, uz bilježenje naslova i vrste djela, što je od posebnog značaja, budući da se u dosadašnjim istraživanjima spominje samo broj djela koje je muftija Muidović ostavio u svojoj biblioteci.

Ključne riječi: Muhamed Šakir-ef. Muidović, evladijet vakuf, privatna biblioteka, rukopisi.

Uvod

Predmet ovog rada je biblioteka Muhameda Šakir-ef. Muidovića, pisara, pjesnika i sarajevskog muftije iz prve polovine 19. stoljeća. Obnašajući navedene funkcije, baveći se pisanjem pjesama i hronograma, muftija Muidović je tokom svoga života sakupio vrijednu biblioteku djela iz različitih naučnih disciplina koju je 1263/1847. godine oporučio svojim nasljednicima kao evladijet (porodični) vakuf.

U dosadašnjim istraživanjima o Muhamedu Šakir-ef. Muidoviću zabilježeni su njegovi biografski podaci, uz spominjanje da je iza sebe ostavio vrijednu biblioteku orijentalnih rukopisa, da su njegovi potomci biblioteku rasprodali, te da su pojedini rukopisni kodeksi iz biblioteke muftije Muidovića dospjeli u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu, Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU, danas HAZU) u Zagrebu i Bošnjački institut u Sarajevu.1

Cilj rada je detaljnije predstaviti biblioteku muftije Muidovića, utvrditi koju vrstu djela je sadržavala (rukopisne ili štampane primjerke), te odgovoriti na pitanje kada, kako i na koji način je rasprodata njegova biblioteka. Pokušat ćemo ustanoviti da li su nadležni organi Islamske zajednice bili upoznati sa ovim slučajem, a ako jesu, koje mjere su poduzeli da bi spriječili rasprodaju biblioteke muftije Muidovića. Također, cilj nam je ustanoviti kojim putevima su rukopisi dospjeli u navedene tri institucije, te utvrditi tačan broj rukopisa iz biblioteke muftije Muidovića koji se danas čuvaju u ovim institucijama.

Navedena pitanja pokušat ćemo rasvijetliti, prije svega, putem dokumenata koji se čuvaju u Arhivu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, katalogâ islamskih orijentalnih rukopisa i drugih relevantnih izvora. U prvom dijelu rada kratko ćemo se osvrnuti na porijeklo porodice Muidović i biografiju Muhameda Šakir-ef. Muidovića, a nakon toga pristupiti pitanju njegove biblioteke.

Biografija Muhameda Šakir-efendije Muidovića

Genealogija porodice Muidović zabilježena je u rukopisu djela Malḥama-i Ğawrī koji se danas čuva u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.2 Genealogiju je sastavio Muhamed Šerif, sin Muhameda Šakira, a predstavio Fehim Nametak, u čijem vlasništvu je jedno vrijeme bio ovaj rukopis, iz kojeg saznajemo „da se porodica Muidović doselila iz Nevesinja i da se tamo nazivala Vuk.“ Genealogija porodice Muidović izgleda ovako: Muhamed Šerif, sin Muhameda Šakira, sarajevskog muftije, sin Muida, kadije u Travniku, sin Ahmeda, sin Hadži Šejh Mustafe, sin Hadži Jusufa, sin Šabana, sin Hasana.3

Dakle, Muhamed Šakir-ef. Muidović sin je travničkog kadije Muhameda Seid-efendije, koji je jedno vrijeme obavljao i dužnost muida4 Gazi Husrev-begove medrese.5 Rođen je u Sarajevu 1192/1778. godine. Prema pisanju Hazima Šabanovića, Muhamed Šakir-ef. “visoko obrazovanje stekao je, vjerovatno, u Carigradu, bio je dobar znalac orijentalnih jezika, vrlo obrazovan i ugledan.“6 Od strane sarajevskog kadije postavljen je 1216/1801. godine za katiba (pisara) u sarajevskoj mehkemi (sudnici).7 Za sarajevskog muftiju imenovan je 1242/1826. godine8, a zbog odbijanja reformi u vezi sa odijevanjem vjerskih službenika smijenjen je sa pozicije sarajevskog muftije 1245/1829. godine, a ponovo imenovan 1248/1832. godine i na tom položaju ostao do 1272/1855. godine.9

Muftija Muidović pripadao je nakšibendijskom derviškom redu i bio je murid Abdurahmana Sirrije (um. 1847.), osnivača tekije na Oglavku,10 pisao je kaside i gazele, a posebno je bio poznat po hronogramima koje je spjevao povodom raznih društvenih događanja. Spjevao je brojne hronograme povodom smrti znamenitih ljudi svoga vremena, hronograme povodom dolaska na vlast pojedinih bosanskih namjesnika, kao i hronograme povodom obnove i gradnje značajnih građevina u Bosni. Većinu njegovih hronograma zabilježio je Muhamed Enveri Kadić u svojoj Hronici, a identificirao, između ostalih, Ahmed Mehmedović u Leksikonu bošnjačke uleme, dok su jedan broj preveli na bosanski jezik Salih Trako i Mehmed Mujezinović.11 Umro je u Sarajevu 1275/1859. godine i ukopan u haremu Vekil-harčove (Hadžijske) džamije u Sarajevu, a tarih na nišanu sročio mu je Fadil-paša Šerifović.12 U haremu ove džamije ukopana je i njegova kćerka Atija (um. 1873.), koja je učila kod svog oca i od njega uzela idžazet, a bila je “vrlo obrazovana žena pa je zato nosila počasnu titulu munlija.”13 Za Hadžijsku džamiju u Sarajevu Muidović je 1847. godine “zavještao jedan dućan i magazu koji se nalaze na zamljištu Isa-begova vakufa u čaršiji Kazandžiluk, poznatoj po imenu Ibrikčijska čaršija u Oprkanju.”14 Svojim nasljednicima, kao evladijet vakuf, ostavio je biblioteku.

Biblioteka muftije Muhameda Šakir-efendije Muidovića

U fondu Vakufske direkcije pri Arhivu Islamske zajednice, u dokumentu br. 693/1932, nalazi se prijepis vakufname Muhameda Šakir-ef. Muidovića i prijevod njenog početnog dijela u kojem stoji:

“Ja vakuf činim za Božiju volju u ovoj ispravi navedene knjige raznovrsnih znanosti, onima koji uče i naučavaju i onima, koji će ih u gradu Sarajevu studirati, a upravu istih dajem mojoj djeci i moje djece djeci, koji budu najsposobniji i uvjet stavljam, da se ove knjige ne daju nikome osim onima na čije se čuvanje, povjerljivost i nevinost može oslonuti. Ove sam knjige predao muteveliji i tužio sam ga šeriatskom sudu opunomoćenom od strane sultana, pa je šeriatski sud izrekao osudu proti meni i osudio da je ovo uvakufljenje valjano i pravomoćno. I ovo bi valjani vječni vakuf, a to je 351 svezak knjiga.

Pisano koncem muharrema 1263.

Ja najsiromašniji božiji rob:

Muhamed Šakir sin Muida.

Sarajevski muftija.”15

Iz ovog prijevoda vakufname saznajemo da je muftija Muidović 1263/1846. godine oporučio svojim potomcima kao evladijet vakuf 351 svezak knjiga. Odredio je da se o njegovoj biblioteci brinu njegovi najsposobniji potomci, da se knjige ne daju nepovjerljivim osobama, te da iste mogu koristiti svi oni koji se bave naukom i koji će ih u gradu Sarajevu izučavati.

Međutim, prateći stanje i sudbinu biblioteke muftije Muidovića putem dokumenata Arhiva Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, može se zaključiti da oporuka i namjera vakifa nije trajala ni pola stoljeća. Naime, u martu 1909. godine Salih-ef. Svrzo uputio je dopis Zemaljskom vakufskom ravnateljstvu za Bosnu i Hercegovinu, br. 1467 od 13. marta 1909. godine, putem kojeg je obavijestio ovo ravnateljstvo da se biblioteka muftije Muidovića nalazi u kući njegovog unuka Esad-ef. Muftića koji je preselio na ahiret, te je stoga potrebno utvrditi tačan broj knjiga i odrediti mjesto gdje će se biblioteka čuvati.16 Potom je Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo obavijestilo Kotarsko vakufsko povjerenstvo u Sarajevu o spomenutom slučaju, uz informaciju da se “kjitabi kao i originalna vakufnama” Muhameda Šakir-ef. Muidovića nakon smrti Esad-ef. Muftića nalaze “na čuvanju kod njegova sina Enesa Muftića.” Također, Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo preporučuje “da bi shodno bilo, a odgovaralo bi i želji vakifa kad bi se rečeni kjitabi smjestili u koju od ovdašnjih kjutubhana koje imadu hafiza kjutuba i u kojima bi bili osigurani od propasti…”17

Kotarsko vakufsko povjerenstvo u Sarajevu, u svom dopisu br. 392/1909, 17. aprila 1909. godine, obavještava Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu da je Enes-ef. Muftić priznao da se kod njega nalazi biblioteka muftije Muidovića i da je predložio da se “kitabi na licu mjesta popišu i ustanovi koliko ih fali. Ujedno je očitovao da ne pristaje da se isti prenose u koju kjutubhanu pošto je to proti vakufname, ali dozvoljava kontrolu od strane nadležnih vlasti…”18, stoji u zaključku navedenog dopisa.

Prema dopisu Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Sarajevu br. 1139/1911, upućenog Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu 19. maja 1911. godine, poslovi popisa biblioteke muftije Muidovića prvobitno su povjereni Salim-ef. Muftiću i Tajib-ef. Saračeviću, a kasnije Muhamed-ef. Kadiću i spomenutom Saračeviću. “Isti su zimus nekoliko puta išli kući Enesa Muftića i počeli su pregledati kjitabe, ali pošto je soba u kojoj su isti smješteni golema i bez peći nije su mogli od studeni dalje nastaviti sa radom”19, stoji na kraju dopisa. Dalje, Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu je 28. septembra 1911. godine obavijestilo Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu da popis biblioteke nije sačinjen “pošto se Enes ef. Muftić koji ovim ćitabima rukovodi nije htjeo odazvati pozivu povjerenstva iako mu je odlukom naregjeno, da ćitabe izaslanicima povjerenstva u svrhu popisa na raspolaganje stavi…”20 U svome dopisu br. 444/912 od 17. marta 1912. godine, Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu obavještava Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu “da su kjitabi kod Enes ef. Muftića popisani”21, ali da Enes-ef. Muftić ne dozvoljava da se isti prebace u neku od sarajevskih biblioteka.

Popis biblioteke muftije Muidovića, koji donosimo na kraju rada, naposlijetku je sačinio Muhamed Enveri Kadić, 27. januara 1913. godine. Na kraju popisa nalazi se Kadićev izvještaj u kojem on kaže: “Prilikom inspiciranja kitaba vakuf učinjenih po Mujidoviću, muftiji Šakir-ef. iz Sarajeva, našlo se je kod kuće Muftić Enes ef. vakifova unuka svega 297 kom. džilta. Megjutim, kitabima, kao što je u vakfijji s crvenim brojkama označeno 164 su džilta od vakuf učinjenih kitaba mevdžud pronagjeno. Po tom se vidi, da je ih 187 kom. fali.”22 Također, Kadić smatra da će nestati i sačuvani kitabi ukoliko se oni ostave u kući Enesa Muftića, jer se “ne vidi da u toj kući imade sigurno mjesto, da bi se ovi kitabi od vatre sačuvati mogli.” Stoga Kadić predlaže da se “kitabi prenesu u Carevu kutubhanu, pa makar se to protivilo šarti vakifa koji izrično veli, da imaju kod kuće stajati…”23

Rješavajući pitanje biblioteke muftije Muidovića, Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu na svojoj sjednici održanoj 1. marta 1913. godine donosi odluku “da se kjitabi imaju prenijeti u Carevu kjutubhanu, budući da se kjitabima ne može koristiti, a prijeti im i opasnost…, a nekih je kjitaba već i nestalo.”24 Nakon što je Enes-ef. Muftić odbio da se biblioteka muftije Muidovića prenese u “Carevu kjutubhanu”, Vakufsko-mearifski saborski odbor je na svojoj sjednici 5. septembra 1913. godine donio odluku da se protiv Muftića pred šerijatskim sudom u Sarajevu pokrene tužba jer je ustanovljeno da su “kitabi kod Enes ef. Muftića u opasnosti, jer ih kako treba nečuva”, a osim toga Muftić “nije ni sposoban da ih prema vakfiji uživa…”25

Prva rasprava pred kotarskim šerijatskim sudom u Sarajevu zakazana je u augustu 1913. godine. Međutim, uslijed nedolaska tužene strane na prvu raspravu, kao i na nekoliko sljedećih rasprava, predmet biblioteke muftije Muidovića povlačio se pred sudom u Sarajevu sve do 25. jula 1914. godine, kada je i donesena odluka o ovom predmetu. Presudom br. 3830/914, kotarski šerijatski sud u Sarajevu 25. jula 1914. godine odbio je tužbu i presudio u korist Enes-ef. Muftića. U uvodnom dijelu presude se navodi da je “tuženik po svom škrbniku priznao da je mutevelija... kjitaba, da je od ovih za vrijeme prvašnjih mutevelija nestalo, dok za njegove uprave nijedan falio nije i da osim tuženi imade vakifove porodice i to: H. Seidaga Muidović i Muhamed ef. Muftić, oba iz Sarajeva…” Potom sud uzima u obzir činjenicu da je riječ o evladijet vakufu muftije Muidovića, te smatra da, “pravo tevlijeta na ove kjitabe pripada vakifovu evladu i evladu najsposobnijem…” Niko drugi ne može imati “pravo na tevlijet i upravu dok postoji vakifova evlada i ehli-bejta”, a u slučaju evladijet vakufa muftije Muidovića “osim tuženika imade vakifova potomstva…”, stoji u zaključku odluke navedenog suda.26

Dakle, odlukom šerijatskog suda u Sarajevu bibliotekom Muhameda Šakir-ef. Muidovića nastavio je raspolagati Enes-ef. Muftić. U decembru 1926. godine pitanje biblioteke muftije Muidovića opet je postalo aktuelno među najvišim organima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Naime, 9. decembra 1926. godine, Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu obavještava Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu da je Enes Muftić “vakufske kjitabe” iz biblioteke muftije Muidovića prodao “Muhamedagi Aganagiću, telalu, Kočićeva ul. u Sarajevu i to bez odobrenja i privole nadležne vakufsko-mearifske autonomne vlasti.”27 U navedenom dopisu Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo ističe da je “Aganagić kao bivši susjed g. Enesa Muftića, vrlo dobro znao da su to vakufski kjitabi i da ih kao takove nije smjeo kupovati”. S obzirom na to da je postojala opasnost da će Aganagić knjige rasprodati, Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo se obratilo Policijskoj direkciji i zatraženo je da se knjige oduzmu od Aganagića i da se do “daljne odredbe polože kod ovog povjerenstva”. Policijski činovnik je 7. decembra 1926. godine zajedno sa “Kadićem i Merhemićem, članovima ovog povjerenstva, izašao na lice mjesta (u dućan g. Aganagića), i ustanovili su koje je sve vakufske knjige kupio g. Aganagić od g. Muftića”. Pronađene „knjige obilježene su parafom policijskog činovnika”, a zatim je policijska direkcija „odredila da knjige ostaju u pohrani kod g. Aganagića do sudske odluke.“ Prilikom inspekcije utvrđeno je da je Aganagić pored vakufskih knjiga „kupio još i drugih kjitaba od g. Muftića, pa je Policijska direkcija i te pobilježila i zabranila g. Aganagiću da ih prodaje ili uopće otugjuje do daljnje sudske odluke.“28 Policijska direkcija je 3. januara 1927. godine obavijestila Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu da su “kjitabi zaplijenjeni i u pohrani kod Muhamedage Aganagića ostavljeni”, a da je pred državnim tužilaštvom u Sarajevu “protiv Enesa Muftića podnešena prijava radi pronevjerenja.”29

Okružni sud u Sarajevu, 13. januara 1928. godine, donio je odluku da se “digne zapljena kitaba provedena putem policajne direkcije u Sarajevu dne 5/XII, 1926… jer je osudom šeriatskog suda u Sarajevu br. 3839/914 dokazano da Enes ef. Muftić ima pravo raspolaganje na istim knjigama, a kazneni postupak protiv istoga radi otugjenja ovih kitaba obustavljen je zaključkom ovog suda od 5/9. 1927.”30 Dakle, pozivajući se na odluku šerijatskog suda iz 1914. godine, Okružni sud presudio je u korist Enes-ef. Muftića koji je nastavio raspolagati bibliotekom muftije Muidovića.

U svome dopisu Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu 2. januara 1932. godine obavještava Vakufsku direkciju u Sarajevu “da je Aganagić Muhamedaga počeo ponovno prodavati dotične kjitabe”31 iz biblioteke muftije Muidovića. Vakufska direkcija je zaprimila ovaj dopis i obavijestila Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu da se ne mogu “nikakvi dalji koraci preduzimati, jer se je iz dosadanjeg uredovanja ustanovilo, da bi to bilo bez ikakvog pozitivnog rezultata.”32

O stanju i sudbini biblioteke Muhameda Šakir-ef. Muidovića pisao je i Šakir Sikirić. U svome tekstu pod naslovom “Jedan rukopis Džāmīna Divana”, rješavajući pitanje kako je jedan ovako vrijedan rukopis dospio u Zagreb, Sikirić u podnožnim napomenama ističe: “Negdje u proljeće 1931. po običaju sam posjetio jednog popodneva dr. Safvet-bega Bašagića, koji je tada u prilično teškim materijalnim prilikama bolovao u svojoj kući u Hrgića ulici u Sarajevu… Čim sam se pomolio na vrata, pun radosti, pokaza mi tri krasna perziska rukopisa, među kojima je bio ovaj divān, jedan vanredno lijep Gulistan, a sada se više ne sjećam kakvog je sadržaja bio treći od njih.”33 Bašagić je tom prilikom obavijestio Sikirića da je “sva tri rukopisa kupio za 1.000 dinara od sina poznatog sarajevskog telala”, a Sikirić je na osnovu bilješke na listovima rukopisa ustanovio da “rukopisi potječu iz biblioteke čuvenog sarajevskog muftije Mehmed Šakir ef. Muidovića.”34 Zatim, Sikirić dodaje da su, nakon smrti Safvet-bega Bašagića 1934. godine, “ostala dva ormara knjiga koje su njegovi sinovi rasprodali i tako je ovaj divan dospio u zagrebačku Akademsku biblioteku, gdje sam ga lanjske godine pronašao.”35

U podnožnim napomenama Sikirić se osvrnuo i na biblioteku muftije Muidovića, ističući da njegova bogata knjižnica dokazuje da je Muidović bio “vrstan učenjak i dobar poznavalac orijentalnih rukopisa.”36 Pored informacija da je njegova biblioteka evladijet vakuf, da je jedno vrijeme bila u posjedu Enesa Muftića (um. 1955), “posljednjeg muškog člana ove porodice i da je smještena u Muftića kuli u Orahovu, srez fojnički”, Sikirić navodi da je i “sam dozvolom vlasnika prebirao po ovoj biblioteci”, te da nije u ovoj biblioteci uspio pronaći rukopis djela “Ungurus Tarihi”, koji je koristio “Muhamed Enveri Kadić u svojoj kronici (sv. IV. str. 143/1)” navodeći “sandžake u


bosanskom ejaletu u god. 1064/1654…”, uz informaciju da je ovaj rukopis iz biblioteke Muhameda Šakira Muidovića.37

U zaključku svog pisanja o biblioteci muftije Muidovića, Sikirić ističe: “Nekoliko godina poslije Prvog svjetskog rata Muftić Enes je prodao cijelu ovu biblioteku Muhamedu Aganagiću, sarajevskom telalu i ovaj je otpremio u Leipzig. Budući da se sa tamošnjom knjižarom nije mogao pogoditi za cijenu, knjige su vraćene u Sarajevo i prodavane u telalskom dućanu u Novoj Cesti komad po komad.” Jedan broj rukopisa je, prema pisanju Sikirića, kupio Mehmed Handžić i oni su zajedno sa njegovom bibliotekom otkupljeni od strane Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.

U vrijeme kada su rukopisi muftije Muidovića prodavani u dućanu Muhameda Aganagića, u Sarajevu je boravio ruski turkolog Aleksej Olesnicki, sa zadatkom da prikuplja rukopise za tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. Olesnicki je 1932. godine, uz pomoć Hamdije Kreševljakovića, pregledao Muidovićevu zbirku i jedan dio rukopisa iz ove biblioteke odvojio za JAZU (danas HAZU) u Zagrebu.38

Koristeći se dostupnim katalozima islamskih orijentalnih rukopisa, u nastavku rada pokušat ćemo utvrditi tačan broj rukopisa iz biblioteke muftije Muidovića koji se danas čuvaju u spomenutim institucijama.

Sačuvani rukopisi iz biblioteke Muhameda Šakir-efendije Muidovića

Na osnovu uvida u dostupne kataloge orijentalnih rukopisa, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu danas se čuva dvadeset i šest rukopisnih kodeksa iz biblioteke muftije Muidovića, dok se dva rukopisna kodeksa čuvaju u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.39 S obzirom na to da katalozi orijentalnih rukopisa Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti još uvijek nisu objavljeni, nije nam poznato koliko se rukopisa iz biblioteke muftije Muidovića danas čuva u ovoj instituciji.

Imajući u vidu da bi detaljnije predstavljanje sačuvanih rukopisa premašilo dozvoljeni opseg rada, u podnožnim napomenama donosimo signaturu rukopisa, te broj i stranicu kataloga u kojem je obrađen rukopis koji je bio u vlasništvu muftije Muidovića.40

Među sačuvanim rukopisima najviše je djela iz područja islamskih nauka, a zastupljeni su i naslovi djela iz jezikoslovlja, tesavvufa, matematike, zoologije, logike, književnosti, etike i astrologije. Kada su posrijedi rukopisi iz islamskih nauka, najveći broj djela je iz fikha, zatim iz hadisa i tefsira, što je i razumljivo jer je Muhamed Šakir-ef. Muidović najveći dio svog života proveo u službi sarajevskog muftije (1826–1855). Iz oblasti fikha su djela koja govore o postupku šerijatskih sudova (sudski postupnik), zbirke fetvi, kao i razni priručnici iz šerijatskog prava koji su služili kao važan izvor za izdavanje fetvi.

Na početku rukopisnih kodeksa nalazi se vlasnička bilješka koju uglavnom prati utisnuti lični pečat Muhameda Šakir-ef. Muidovića. Na pojedinim djelima utisnut je lični pečat Muhameda Aganagića, sarajevskog trgovca,41 kao i pečat Mehmeda Handžića, koji je otkupio jedan dio rukopisa iz biblioteke muftije Muidovića.

Pojedina djela sadrže kraću bilješku u formi oporuke, kao što je, primjera radi, ova bilješka:

قد وقفت و حبست هذه النسخة الشريفة و الكراديس اللطيفة علي اولادي و اولاد الاولادي خالصا لوجه الله الهادي و انا افقر العباد محمد شاكر ابن محمد سعيد حال كوني مفتيا بمدينة سراي بوسنه صانها الله عن الافات و المحن في غرّه محرّم الحرام من شهور سنة ثلاث و ستين و مأتين وألف

- Qad waqaftu wa ḥabastu haḏihi al-nusẖa al-šarīfa wa al-karādīs al-laṭīfa ʻalā awlādī wa awlād awlādī ḫāliṣan li wağh Allah al-Ḥādī wa ana afqar al-ʻibād Muḥammad Šākir ibn Muḥammad Saʻīd ḥāla kawnī muftiyan bi madīna Sarāy Būsna ṣānahā Allah ʻan al-āfāt wa al-miḥan fī ġurra muḥarram al-ḥarām min šuhūr sana ṯalāṯ wa sittīn wa miʼatayn wa alf.

„Primjerak ovog časnog rukopisa, iskreno u ime Allaha, Koji upućuje na pravi put, uvakufio sam svojoj djeci i djeci svoje djece. Ja sam najsiromašniji rob Muhamed Šakir sin Muhameda Seida, muftija u gradu Sarajevu, neka ga Allah sačuva od svih nesreća i iskušenja. Početkom svetog mjeseca muharrema 1263. godine.“42

U većini slučajeva riječ je o vlasničkoj bilješci, kao što je, primjera radi, ova bilješka:

من كتب الفقير محمد شاكر ابن محمد معيد افندى

- Min kutub al-faqīr Muḥammad Šākir ibn Muḥammad muʻīd efendī.

„Iz knjiga (biblioteke) siromaha Muhameda Šakira, sina Muhameda Muid-efendije“.43

Zaključak

Muhamed Šakir-ef. Muidović, sarajevski muftija iz prve polovine 19. stoljeća, posjedovao je bogatu biblioteku djela iz različitih naučnih disciplina. Biblioteku je kao evladijet vakuf ostavio svojim nasljednicima, odredivši pri tome da se bibliotekom koriste samo povjerljive osobe i da se o njoj brinu njegovi najsposobniji potomci.

Iz dokumenata koji su pohranjeni u Arhivu Islamske zajednice može se zaključiti da su potomci muftije Muidovića već početkom 20. stoljeća prekršili vakifovu odredbu i da su počeli rasprodavati njegovu biblioteku. Nakon što su o ovom slučaju upoznati i nadležni organi Islamske zajednice, poduzete su određene aktivnosti kako bi se biblioteka prenijela u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu ili neku drugu biblioteku koja ima svog bibliotekara i kako bi se na taj način sačuvala od daljnjeg propadanja, a za popis biblioteke muftije Muidovića bili su zaduženi Salim-ef. Muftić, Tajib-ef. Saračević i Muhamed Enveri Kadić.

Popis biblioteke sačinio je Muhamed Enveri Kadić u kući Enesa Muftića, 27. januara 1913. godine. U popisu je zabilježio rukopisna (yazma) i štampana (basma) djela, iz čega se vidi da je biblioteka muftije Muidovića pored rukopisa sadržavala i štampana djela, što je vrlo izvjesno jer je riječ o sredini 19. stoljeća kada su štampana djela bila prisutna na našim prostorima. U dokumentima Arhiva Islamske zajednice ne spominju se rukopisi, već se djela iz biblioteke muftije Muidovića označavaju kao “vakufske knjige“, “kjitabi”, “kitabi” ili “ćitabi”.

Nadležni organi Islamske zajednice dva puta su pokretali tužbu protiv Enesa Muftića, prvi put pred šerijatskim sudom, a drugi put pred Okružnim sudom u Sarajevu, jer je imenovani preko sarajevskog trgovca Muhameda Aganagića vršio prodaju biblioteke muftije Muidovića, te je odbio prijedlog da se biblioteka prenese u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevu. S obzirom na to da je sud oba puta presudio u korist Enesa Muftića, Islamska zajednica je tridesetih godina 20. stoljeća donijela odluku da se ne poduzimaju nikakvi dalji koraci u slučaju biblioteke muftije Muidovića, jer su dotadašnji pokušaji bili bez pozitivnih rezultata.

Do sredine 20. stoljeća biblioteka muftije Muidovića je rasprodata, jedan dio rukopisa iz biblioteke završio je preko Alekseja Olesnickog i potomaka Safvet-bega Bašagića u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok se dvadeset šest rukopisa danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a dva u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Istraživanjem nismo bili u mogućnosti obuhvatiti rukopise muftije Muidovića koji se danas čuvaju u HAZU, jer katalozi rukopisa ove institucije nisu objavljeni.

PRILOZI

Popis biblioteke Muhameda Šakira Muidovića

Popis biblioteke muftije Muidovića sačinio je Muhamed Enveri Kadić u kući Enesa Muftića, 27. januara 1913. godine. U popisu Kadić donosi broj, naslov i vrstu djela. U većini slučajeva zabilježio je naslove djela u skraćenoj formi ili opisno, a kod određenog broja djela nije naveo da li je riječ o rukopisu ili štampanom djelu. U radu donosimo naslove djela u transkripciji po ZDMG metodu onako kako ih je zabilježio Muhamed Enveri Kadić.