Književni prevodi sa Perzijskog jezika u Beharu, Gajretu i Biseru

Autor(i)

Sažetak

 Tradicija prevođenja i tumačenja književnih i drugih djela sa islamsko orijentalnih jezika arapskog, turskog i perzijskog u našim krajevima počinje uglavnom uspostavom turske vlasti na Balkanu. Prevodilačka aktivnost i prevodna književnost značile su prenošenje i nastavljanje ori-jentalne tradicije među pripadnicima islamske vjere u našim krajevima.

Uobičajeno je da se kaže kako su prave umjetnosti univerzalnog karaktera i kao takve razumljive svim pravim poklonicima umjetnosti. Da li je baš uvijek tako? "...Književnost koja se služi jezikom kao izražajnim sredstvom, ostala bi najvećim dijelom u uskim nacionalnim granicama da nije onih koji je prenose na druge jezike. Dakle, prevodilac, onaj skromni i gotovo anonimni kulturni radnik, čije ime je ispisano ne uvijek mnogo vidljivim slovima i ne baš na tako istaknutom mjestu/nalazimo ga u najboljem slučaju na unutrašnjoj naslovnoj strani, a nerijetko i na još manje vidnom mjestu knjige, prevodilac je dakle, taj koji služi kao posrednik između dviju književnosti i kultura, kao "uvoditelj" neke strane književnosti u neku zemlju; svojim prevodima on omogućava mnogobrojnim čitaocima koji ne poznaju jezik na kome je dotična književnost pisana  da čitaju  proizvode strane književnosti  na svome rođenom jeziku. Prema tome - značajni su instrumenti saradnje među narodima." 

U doba turske vladavine veliku ulogu u prevođenju i interpretiranju orijentalno-islamske književne tradicije kod nas odigrali su mnogi poklonici književne tradicije na tri orijentalna jezika koji su se školovali po turskim metropolama ili u domaćim tradicionalnim vjerskim školama - medresama. Posebno se tu ističu i zaljubljenici u sufijsku književnost koji su i sami djelovali kroz razne sufijske redove. Tim putem i na taj način je uspostavljena tradicija čitanja, prevođenja i tumačenja poezije perzijskih klasika, posebno sufijske orijentacije, na posebnim skupovima koji su nazivani katedrama sufijske poezije i katedrama mesnevije Dželaludina Rumija, a u novije vrijeme i večerima zvanim Šeb-i Arus. Ta tradicija trajala je i čuvana kroz vijekove da bi se održala sve do danas, a vezana je uglavnom za entuzijazam i djelatnost derviških i sufijskih redova kod nas.

Druga jedna tradicija prevodilačke djelatnosti kod nas počinje u vrijeme bosansko-muslimanskog kulturnog i književnog preporoda u tada pokrenutim časopisima, tj. krajem 19. i početkom 20. vijeka. Između ostalih, to su Behar, Gajret i Biser, koje su pokretali muslimanski književnici i drugi intelektualci. Muslimanski književnici su za vrijeme austrougarske okupacije nastojali da među muslimanskim masama probude zanimanje za knjige, za školovanje i da na taj način doprinesu društvenom napretku Muslimana. "Bez hrvatskih ili srpskih nacionalnih oznaka, sa jedinom željom za afirmacijom muslimanskim slojevima, za koje je i jedno i drugo ime kao oznaka narodne pripadnosti bilo tuđe i nepoznato, pokrenut je sa tim ciljem list Behar i osnovano društvo Gajret."

##submission.downloads##

Objavljeno

2001-12-31

Broj časopisa

Rubrika

Članci